Veron Načinović, rukometni reprezentativac i igrač francuskog Montpelliera, nije se bio ni rodio kada je njegov otac Alvaro Načinović osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1995. i zlatnu na Olimpijskim igrama 1996. godine. Kao i nekada njegov otac, Veron igra na poziciji pivota te kao nekada i njegov otac, surađuje s Goranom Perkovcem i Valterom Matoševićem u reprezentaciji. Uloge su promijenjene, u devedesetima je Goran Perkovac igrao u reprezentaciji na poziciji srednjeg vanjskog, Matošević je bio na golu, Alvaro Načinović na crti. Danas je Perkovac izbornik, Matošević reprezentativni trener golmana, a starijeg, danas 57-godišnjeg Alvara, na crti je naslijedio 23-godišnji sin Veron.

„Gotovo da ga nisam nikada gledao, možda smo zajedno pogledali jednu utakmicu. U tatino vrijeme sve je bilo drugačije, rukomet se dosta promijenio. Od taktike pa nadalje. Nekada bi igrač zabio gol pa ostao ležati na podu i slaviti. Takve situacije danas ne možete naći na terenu“, rekao nam je Veron Načinović kada smo ga pitali je li s ocem gledao utakmice reprezentacije iz sredine devedesetih. Ni njegov otac ne smatra da je to nešto čudno. „Mi stalno razgovaramo o tome, stalno nešto analiziramo, ali danas je rukomet drugačiji od onoga kakav se igrao u moje vrijeme. Moderniji je, brži, eksplozivan, ali imamo o čemu razgovarati, možda više o općenitim stvarima. Ponekad na iste stvari gledamo drugačije, ali uskladimo mišljenja, to su konstruktivni razgovori“, dodaje Alvaro Načinović.

Veron Načinović 10 centimetara je viši od Alvara te je u Montpellier došao nakon igranja u Celju gdje je šest sezona proveo i njegov otac. FOTO: Privatna arhiva

Oni koji se sjećaju rukometnih devedesetih prvo primjećuju sličnost u izgledu oca i sina Načinović, s time da je sin s 204 cm čak 10 centimetara viši od oca. Ništa čudno jer Veron vuče sportske gene i od majke Mire čiji je brat proslavljeni hrvatski vaterpolist Igor Hinić, a on je visok 202 cm. Međutim, rukomet nije bio prvi sport kojim se Veron Načinović bavio, počeo je s džudom, a s 11 godina otišao je u rukometni klub Pećine iz Rijeke. „Već sam bio prestao pratiti rukomet, de facto sam se bio maknuo od sporta. Međutim, kako je Veron rastao tako sam vidio da ga rukomet jako zanima. Imam veliko iskustvo i svojim objektivnijim procjenama mogu mu pomoći bilo kako, prvenstveno savjetima. Smatrao sam da je to dobar izbor za njega“, istaknuo je Alvaro koji je po završetku igračke karijere bio pomoćnik Irfanu Smajlagiću u vrijeme kada je vodio juniorsku i kadetsku reprezentaciju, za koje su tada igrali Musa, Čupić, Horvat, Karačić, Duvnjak, Gojun, golmani Šunjić i Pešić i tako dalje. Kasnije, po odlasku Smajlagića u Egipat 2005. godine, bio je sportski direktor rukometnog kluba Zamet od 2007. do 2009. godine te u sezoni 2013/2014.

Nakon što je prošao rukometnu školu u Pećinama, Veron Načinović je s 15 godina postao igrač Zameta, bivšeg kluba svog oca, ali Alvaro kaže da Veron nikada nije bio „tatin sin“: „O tome malo govorimo, ponekad ga pitam ‘je l’ te netko pitao za tatu’, a on mi kaže ‘vrlo malo’. Mlađe generacije nemaju respekta prema povijesti, što je po meni čak i dobro. Zašto bi nekoga bilo briga što je bilo prije 30 godina? Znam mu često reći da se ne smijemo uspoređivati, kažem mu ‘ti i ja smo nebo i zemlja, druga vremena, drugi svijet’. Imamo iste gene, slično trčimo, ali ‘nemoj da te itko ikada uspoređuje sa mnom’. Često me ljudi nazovu i kažu mi da je Veron isti ja, što mi je drago. Igrački gledano, može imati iste pokrete, ali stil igre je danas drugačiji, drugačije se igraju napad i obrana, drugačije se trči i tako dalje.“

Montpellier s Načinovićem vodeći je klub francuskog prvenstva te je prošlog tjedna izbacio PSG iz kupa. FOTO: IMAGO/Norbert Scanella/GuliverImages

Slično nam govori i mlađi Načinović: „Bilo je toga, svakako da je bilo, ali nije mi smetalo. Nije mi odgovaralo, ali nije mi ni smetalo. Nekako mi je to bilo normalno. Toga je bilo dok sam igrao u Zametu. Sada je toga sve manje i manje, posljednje godine rijetko tko ga spominje.“

Alvaru je važniji bio vidljivi rukometni napredak njegova sina. „Kad je imao 17, 18 godina, vidio sam da ide u pravom smjeru, ali to još nije bilo dovoljno da bi se reklo da će biti dobar igrač. Nisam radio nikakav pritisak na njega. On je sve postigao sam, svojim treninzima, nisam mu ništa govorio, mogao sam ga samo poticati. Razvijao se kroz individualne treninge i uz trenere kao što su Emil Baltić i Kristijan Obradović, ali primijetio sam da mu ništa nije bilo teško. Nikada ga nisam ni tjerao ni prisiljavao na nešto. Ako on sam ne shvaća da su težak rad i odricanje preduvjet za neki uspjeh, onda ništa od toga“, smatra Alvaro Načinović, a njegove riječi potvrđuje i Veron, koji kaže: „Otac mi je pomagao, ali nikada tijekom treninga, već poslije, kao što smo i nakon utakmica razgovarali i analizirali moje igre.“

‘Mlađe generacije nemaju respekta prema povijesti što je, po meni, čak i dobro. Zašto bi nekoga bilo briga što je bilo prije 30 godina?’ smatra Alvaro Načinović

Igre u Zametu bile su toliko dobre da Alvaro ističe kako mu je sin u posljednje dvije godine u tom riječkom klubu bio jedan od stožernih igrača. „Bio je i među boljim strijelcima. Bio je izabran, kao pivot, u najbolju sedmoricu prvenstva Hrvatske. To mu je sigurno imponiralo i dalo mu poticaj za ubuduće. Bio je i član kadetske i juniorske reprezentacije“, nabrojio je Alvaro uspjehe svog sina koji je 2020., s 20 godina, potpisao za slovenski Celje Pivovarna Laško, isti onaj klub u koji je Alvaro Načinović otišao 1993. godine i odigrao šest sezona. Bilo je to vrijeme restrikcija zbog pandemije koronavirusa.

„Ta godina mi nije bila nikako dobra. Nije bilo socijalnih kontakata, nikakvih posjeta, ali zbog toga sam se potpuno posvetio sportu“, sumira Veron Načinović vrijeme dok je igrao u Sloveniji. S druge strane, Alvaro smatra da je zbog takvih uvjeta razvoj njegova sina bio pomalo usporen: „On u godinu dana u Celju nije upoznao čovjeka izvan ekipe. Nije vidio ni jednog navijača, nije popio piće, a to psihički utječe na mlade igrače.“ A onda je došlo do iznenadne promjene, Montpellier, jedan od najvećih francuskih klubova, ponudio mu je ugovor. U svemu tome značajnu ulogu imali su Veronovi agenti, Senjanin Maglajlija i Andrej Golić. Načinović i Maglajlija stari su prijatelji, još 1987. godine bili su članovi juniorske reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu koje se igralo u Rijeci.

Alvaro Načinović radio je po završetku igračke karijere neko vrijeme kao pomoćni trener Irfana Smajlagića, s kojim je u reprezentaciji, 1995. osvojio srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu, a 1996. zlatnu na Olimpijskim igrama. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

„Često se čujem s Maglajlijom, zajedno donosimo odluke, uz dogovor s Veronom. Kada se pojavila prilika da pređe u Montpellier, rekao sam Veronu ‘otvorila su se vrata u jednom klubu, slažeš li se da se uđe u pregovore’. U Montpellieru se dogodilo da su dva igrača odlučila napustiti klub te se otvorila mogućnost uzimanja mladog i perspektivnog pivota. On se složio, a ja sam mu rekao da neće biti pravi u prvoj sezoni, ali će biti u drugoj. Tako se situacija i razvijala. On je u Montpellieru presretan“, ističe Alvaro Načinović. I tako je Veron Načinović kao 21-godišnjak postao član kluba koji je 2018. godine bio prvak Europe, a trener mu je bio Patrice Canayer koji i danas vodi taj francuski klub. Veron nam kaže kako je bio iznenađen kada je čuo da ga Montpellier zove: „Potpisao sam s Celjem ugovor na tri godine i nije mi bilo ni na pameti da će me nakon godinu dana Montpellier pozvati. Pogotovo što sam tu sezonu u Celju malo igrao, više sam igrao u Ligi prvaka, no u slovenskom prvenstvu. Iskreno, htio sam otići iz Celja i bilo mi je drago kada sam čuo da me Montpellier zove jer ako postoji nešto bolje, zašto ne prihvatiti. Ipak je to Francuska, bolji klub, bolji uvjeti, novi izazovi.“

I igranje za tako veliki europski klub donosi mnoge promjene, o čemu je rekao: „U Montpellieru mi se sviđa što igram puno utakmica, sve su te utakmice bitne, a ti se u njima osjećaš važno. Kao mladom igraču sviđa mi se što svakoga tjedna igramo dvije utakmice, da se stalno natječemo. U Celju je bio problem što smo u Ligi prvaka utakmice gubili lagano dok bismo u slovenskom prvenstvu najčešće lagano pobjeđivali. U cijeloj sezoni bilo je par dobrih utakmica.“ Alvaro na to kaže: „Rekao sam mu, nisi otišao u Montpellier da bi bio u sredini već da bi težio vrhu. Tu je Celje financijski dobro prošlo, Veron je bio zadovoljan, napravio je novi korak u profesionalnoj karijeri. Veron je bio dovoljno odgovoran i hrabar da kaže da ide u tu avanturu, što nije lako za mlade i još neafirmirane igrače.“ I Veron to priznaje pa kaže: „Nisam imao toliko povjerenja u sebe, ali kako je to bio njihov odabir, onda sam rekao – idem, pa što bude. Na kraju je dobro ispalo.“

‘Htio sam otići iz Celja i bilo mi je drago kada sam čuo da me Montpellier zove jer ako postoji nešto bolje, zašto ne prihvatiti? Ipak je to Francuska, bolji klub’

Alvaro Načinović stalno ističe koliko je sreća bitna u razvoju karijere, pa tako i sreća što je Montpellier trebao popuniti rupu u igračkom kadru nakon odlaska dvojice igrača. Navodi i vlastiti primjer: „Nakon 1991. ja sam došao iz JNA, zbog čega me nije bilo na rukometnoj mapi, ali me zvao Zagreb s kojim sam šest mjeseci kasnije osvojio Ligu prvaka što me podiglo. Zbog toga što smo napravili 1992. godine izuzetno sam zahvalan Zagrebu.“ Dapače, postojala je šansa da Veron, nakon Zameta, zaigra za PPD Zagreb. „Odlazak u Zagreb bio je opcija. Međutim, u Zagrebu se u igračkom rosteru stvari brzo mijenjaju, a to se odnosi i na trenere. Nisam vidio viziju u Zagrebu, postojala je opcija da ga Zagreb posudi u Goricu s čime se nismo slagali. Rekao sam mu ‘ako ćeš igrati za Goricu, onda je bolje igrati za Zamet, a bit ćeš i kući’“, objasnio je Alvaro Načinović. Verona je u svojoj momčadi prije četiri godine želio i Nexe, koji je tada vodio sada već bivši izbornik Hrvoje Horvat, ali Alvaro kaže kako su zaključili da je bolje da ostane u Zametu i tamo se razvija.

Međutim, drugi poziv Horvata, onaj u reprezentaciju, nije se mogao odbiti. Stigao je u ožujku 2021., dok je Veron još igrao za Celje. „Iskreno, nisam očekivao poziv u reprezentaciju, više se ni ne sjećam koja je to utakmica bila“, sa smiješkom nam kaže Veron. Bila je to pomlađena hrvatska reprezentacija koja je igrala Euro Cup i koja je izgubila tu utakmicu od Mađarske. U siječnju sljedeće godine naknadno je pozvan u reprezentaciju na Europsko prvenstvo koje je bilo na rubu regularnosti jer su se zbog korone sastavi reprezentacija mijenjali na dnevnoj bazi. I onda je došlo do smjene izbornika, Perkovac je zamijenio Horvata, a Veron Načinović je pozvan u reprezentaciju. Bez obzira na reprezentativno prijateljstvo Perkovca, Matoševića i Načinovića, Alvaro kaže kako je novi izbornik odavno zamijetio njegova sina.

‘Zbog Verona sam ponovo počeo pratiti rukomet kako bih vidio kamo igra ide, je li Veron kompetitivan i razvija li se u dobrom smjeru’

„Prije tri godine Perkovac je zvao Verona da potpiše za švicarski Luzern koji je on tada vodio. No mi smo se već sve bili dogovorili s Celjem. Donijeli smo odluku da je za njega bolje da ide u Celje jer je Celje dobar razvojni klub. To pokazuje velik broj igrača koji su nakon Celja završili u europskim klubovima. Na kraju krajeva, ja sam u Celju proveo šest godina. Švicarska ne bi bila korak nazad ali Švicarska je ipak Švicarska. Perkovac i ja tada smo se i čuli, a od tada se puno toga promijenilo“, pojasnio je Alvaro Načinović, dok Veron kaže kako s izbornikom ima vrlo profesionalan odnos te se njegov otac nikada nije spominjao u njihovim razgovorima.

Iako je reprezentacija prvu od dvije utakmice kvalifikacija za Europsko prvenstvo protiv Nizozemske izgubila, a drugu igrala neriješeno, Veron Načinović pamtit će drugu utakmicu po tome što ju je započeo u prvoj postavi. On to ne smatra ničim senzacionalnim pa kaže: „U rukometu više nema prve i druge postave, sada se može dogoditi da igrač koji uđe s klupe odigra 45 minuta. Više nije velika stvar igrati u početnoj postavi. Isto mi se događa u Montpellieru, ponekad sam u početnoj postavi, ponekad ulazim s klupe. Ne obazirem se više na to igram li u prvoj ili drugoj postavi. Pogotovo u slučaju pivota koji se puno troše pa trebaju zamjene.“ S ocem je analizirao te dvije utakmice.

Na prošlogodišnjem Europskom prvenstvu Veron Načinović naknadno je pozvan u reprezentaciju, a sada se ustalio na mjestu pivota. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

„Rekao sam mu da je probio led, bio je starter u drugoj utakmici, sada zna što to nosi sa sobom. Što se tiče šuteva, dva je promašio, ali to nije toliko bitno, bitan je kompletan dojam. Bitna je želja, pa makar promašio u toj želji. Tjedan dana ranije bio je u najboljoj postavi kola francuskog prvenstva. On još uvijek ima oscilacije, ali ušao je u novi sustav, novu reprezentaciju, s novim suigračima koji su drugačiji od onih iz Montpelliera. To je normalni razvojni put, a ja sam generalno zadovoljan“, ponosno ističe Alvaro.

Montpellier je vodeći klub u Francuskoj, ispred PSG-a i Nantesa, a Veron nam kaže: „Naravno da vjerujem da Montpellier može biti prvak Francuske, kakav bih ja to bio sportaš da ne vjerujem.“ Sportski raspored mu je hektičan: „Montpellier nije prometno najbolje povezan s ostatkom Francuske i Europe zbog čega smo često na putu. Imam ekipu, stalno smo zbog utakmica zajedno tako da mi paše, kada dođem doma, malo se odmoriti i izdvojiti vrijeme za sebe.“ Tog vremena neće biti previše jer će ponovo igrati u reprezentaciji 26. travnja protiv Grčke i 30. travnja protiv Belgije, a sve u sklopu nastavka kvalifikacija za Europsko prvenstvo. A Alvaro? „Ja sam zbog Verona ponovo počeo pratiti rukomet, Ligu prvaka, francusko i njemačko prvenstvo, tako da vidim u kojem smjeru ide rukomet, je li Veron kompetitivan, razvija li se u dobrom smjeru, gledam što drugi igrači imaju a on nema, ali i obrnuto. Uz samo još jedan dodatak: meni je najvažnije da je Veron zdrav“, zaključio je Alvaro Načinović.