Rejvitalizacija je naziv prve hrvatske konferencije o ekonomiji noćnog života, a održat će se u Zagrebu 21. rujna. U fokusu ima ekonomsku održivost klupske scene s ciljem jačanja kapaciteta kreativaca koji se bave clubbingom i drugim bliskim kulturnim aktivnostima.

U Zagrebu će se 21. rujna prvi put održati konferencija koja u fokusu ima ekonomsku održivost klupske scene s ciljem jačanja kapaciteta kreativaca koji se bave clubbingom i drugim bliskim kulturnim aktivnostima. Bez obzira na to što se na klubove u pravilu gleda kao na profitabilan biznis, realnost je potpuno drugačija. Tijekom pandemije izazvane covidom-19 isplivala je sva ranjivost klupske scene, zbog čega je ogroman broj klubova bio prisiljen zatvoriti svoja vrata zauvijek. Nažalost, trend zatvaranja klubova širom Europe se nastavio, pa se tako u prva tri mjeseca 2024. u Velikoj Britaniji zatvaralo pet klubova tjedno, dok ih je u Italiji danas čak upola manje nego devedesetih godina. Službeni podaci za Hrvatsku ne postoje, ali smo samo ove godine svjedočili zatvaranju kluba KSET, Pločnika, umalo nestajanju Boogalooa, kluba Dubina u Dubrovniku itd. Stoga je dugogodišnja novinarka Tena Šarčević, poznata po praćenju glazbene scene i popularne kulture te predsjednica kulturne udruge RatCat iz Šibenika, odlučila u Zagrebu 21. rujna organizirati konferenciju pod nazivom Rejvitalizacija, kao svojevrsni odgovor na izazove koji su posljednjih godina pogodili clubbing – od pandemije i inflacije do činjenice da nove generacije više vole Netflix & chill nego ples do jutra. Stoga je i tematski fokus prvog izdanja konferencije ekonomska održivost.

„Rejvitalizacija je rezultat toka misli koje sam imala prilikom prijave na jako zanimljiv EU projekt NightSchool, koji je ove godine imao svoje prvo izdanje”, ispričala nam je organizatorica konferencije Tena Šarčević koju smo zamolili da nam ispriča kako je uopće došla do ideje da ovoj temi posveti konferenciju. „Između ostalog, na konferenciji ću podijeliti upravo svoje doživljaje s NightSchoola jer se radilo o dragocjenom iskustvu. Na projektu je, osim mene, sudjelovalo još 14 mladih iz cijele Europe koji se na razne načine bave eventima i u sklopu njega smo u tjedan dana posjetili Latviju, Italiju i Belgiju te prošli treninge. Tematska okosnica oko koje smo trebali postaviti svoje ideje za vlastite evente je bila održivost. Na Zapadu su prve asocijacije na riječ ‘održivost’ ekologija, društveni odnosi, inkluzija… Recimo, na projektu smo dosta pričali o takozvanim awareness timovima, koje u Europi imaju čak i najmanji eventi. Radi se o osoblju na partyju koje je posebno obučeno da pomogne ljudima koji se u izlasku ne osjećaju dobro, riješi eventualne slučajeve seksualnog uznemiravanja, hitne situacije i slično. Voljela bih da takve teme i prakse dođu na red i kod nas, no činilo mi se da zapinjemo na prvom koraku – takvo osoblje treba obučiti i platiti njihov rad. Zato sam odlučila napraviti konferenciju o ekonomiji noćnog života.”

‘Za dugoročnost na sceni nije dovoljno biti prostor koji nudi jeftinu i komercijalnu zabavu, potrebno je imati neku dublju priču i background, kao Attack’, smatra Sanja Burlović.

Zamolili smo je i da nam kaže na koji način je stvorila tematsku okosnicu oko koje je sagradila konferenciju s obzirom na to da je u pitanja prva konferencija takve vrste u Hrvatskoj. „Brojni moji prijatelji su DJ-i i organizatori događanja pa znam da je sreća završiti event na nuli ili u malom plusu. Još uvijek prečesto čujemo onu ‘radim to iz ljubavi’, pa je konferencija svojevrsni odgovor na to. Naravno, profit ne treba biti prvi motiv, no voljela bih da se pokrene razgovor o tome kojim se mehanizmima može doći do više sredstava koja na koncu čine partyje kvalitetnijima. Jedan dio programa će zbog toga biti usmjeren na praktična znanja poput toga kako naći sponzora za event i kako mu pristupiti ili koji natječaji mogu biti korisni ljudima koji se bave clubbingom. Drugi će pak dio biti posvećen tome što je clubbing na makrorazini – što on znači za naše društvo, gradove, zemlju itd.”

Pandemija je gotovo pokosila klupsku scenu. pa smo Šarčević pitali da nam približi trenutačno stanje klupske scene danas u Europi. „Kad pričamo o Europi, redovito je najviše dostupnih brojčanih podataka o ovakvim pitanjima iz Britanije. Postoje procjene da se tamo već nakon prvog lockdowna zatvorilo 20 do 30 posto klubova. Britanija ima lokalne specifičnosti povezane za Brexit koje kod nje dodatno kompliciraju situaciju, no vjerujem da su stvari diljem Europe, pa i svijeta, više-manje iste. Broj klubova je bio u padu i prije pandemije. Covid je najprije zaustavio cijelu industriju, što je samo po sebi već bilo dovoljan izazov, a potom je slijedilo i suočavanje s dugoročnijim posljedicama. Ta je kriza ekonomski uzdrmala svijet i ljudi su jednostavno postali štedljiviji, a izlasci su brojnima jedan od prvih luksuza koje si ukidaju u takvim situacijama. Naš je mentalitet takav da financijski živimo iz dana u dan i sigurno manje štedimo od, primjerice, Nijemaca, pa možda nemamo dojam da je to tako na globalnoj razini. Ove godine prvi put ikad nije rasprodan Burning Man. Dijelom je to sigurno zbog prošlogodišnjeg meteorološkog fijaska, ali vjerujem i da dio razloga leži upravo u ekonomiji. Osim toga, covid je trajao dovoljno dugo da se ljudima promijene životne navike i brojni su u tom periodu shvatili da im je draže osvajati planinske vrhove nego zorom mesti podove u klubovima. Iako, ako se mene pita, jedno ne mora isključivati drugo.”

Zanimljivo je da Šarčević smatra da period pandemije uopće nije bio loš za scenu. „Dapače, bilo je to vrijeme najboljih zabava i najluđih priča. U jednu smo ruku imali sreće što smo možda pretjerano turistička zemlja pa je naša Vlada bila labavija s restrikcijama no što je to bio slučaj dalje u svijetu. Nakratko se ispuhao balon megalomanskih evenata i u fokus je došla lokalna scena. I glazba. U Zagrebu se, na ivici legalnog, održavao cijeli niz itekako poštenih rejvova. Bilo je to zanimljivo doba koje je izvlačilo najveću kreativnost i podsjećalo na priče o samim počecima scene. U samoj srži je rejv određeni izraz bunta, reakcija na događanja u okolini, a pandemija je bila vrijeme u kojem je taj duh i oživio.” I nakon pandemije su klubovi također počeli zatvarati svoja vrata, pa smo zamolili Šarčević da nam kaže koji su najčešći razlozi gašenja brojnih klubova danas. Kako u svijetu tako i kod nas? „Visoke cijene energenata i održavanja hladnih pogona, inflacija i sulude cijene najmova, feejevi DJ-eva koji su otišli u nebo, pa je manjim organizatorima teško dovesti poznatije ime koje privlači veći broj ljudi. Onda pobune susjeda, politika, neriješeni imovinsko-pravni odnosi u prostorima, zahtjevnost noćnog rada, neisplativost kulture općenito, sve veća potreba za spektaklom koju posebice manji klubovi teže održavaju iz vikenda u vikend itd.”

Sanja Burlović, producentica i aktivistica na području kulturnih politika i ljudskih prava FOTO: Sanjin Kaštelan

Ukratko, cijeli je niz razloga za gašenje brojnih klubova, a navela je i nekoliko hrvatskih primjera: „Samo u posljednjih nekoliko mjeseci smo u medijima mogli popratiti previše takvih negativnih primjera. Boogaloo je umalo izgubio prostor, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i komplikacija s najmom zatvoreni su Dubina u Dubrovniku i Pločnik, a baš ovih dana će im se u toj kategoriji pridružiti i Rockstar. Na takve je situacije teško utjecati. Tu je i SoundFactory, koji je zatvoren zbog upitne legalnosti i nesretnog događaja. Taj slučaj, recimo, vividno pokazuje odnos naših institucija i javnosti prema klubovima.”

Nema sumnje da je održati jedan klub na životu izuzetno teško te da, ako ništa drugo, treba poznavati ekonomsku situaciju, ali se i maksimalno prilagoditi društvenim zbivanjima, prateći pritom nove trendove u glazbi, umjetnosti, aktivizmu itd. Zagrebački klub Attack nastao je u sklopu Autonomnog kulturnog centra Medika kao udruga koja od početka djeluje većinom na volonterskoj bazi, no s vremenom su se profesionalizirali, pa tako danas imaju zaposlene osobe, honorarne suradnike i suradnice, a dio članstva udruge ima svoje obrte za kulturnu produkciju i stvaralaštvo. Ovaj model funkcioniranja pomogao im je da nekako prođu kroz pandemiju. Stoga smo Sanju Burlović – producenticu, organizatoricu i aktivisticu na području kulturnih politika i ljudskih prava, te programsku koordinatoricu u AKC-a Attack koja je kroz svoju funkciju odgovorna za razvoj programa poput obrazovanja, vizualnih umjetnosti, javnih akcija, inkluzivnih kulturnih i društvenih programa – pitali koliko su za vođenje kluba poput Attacka važni sama programska politika i stvaranje preduvjeta za stalnu publiku koja Attack prihvaća kao svoj drugi dom, odnosno mjesto za opuštanje, zabavu i edukaciju, ali i dobar provod? „Nama je klub Attack najvidljiviji projekt, no moram istaknuti da klub Attack nije jedini projekt Autonomnog kulturnog centra Attack. Da, znam, dosta je zbunjujuće i mnogi zapravo ne znaju što mi sve radimo. Osim kluba Attack imamo i izvedbene, vizualne, audiovizualne i edukativne programe. Tako kroz SubScenu za kazalište, izvedbene umjetnosti i ostale hibride realiziramo programe rezidencija i izvedbi, imamo ih kroz program Filmskog studija audiovizualne, kroz Galeriju Siva vizualne, kroz Program AKC-a interkulturalne, edukativne i programe za zajednicu. Radimo programe decentralizacije kulture pa tako kroz Attackovu hibridnu zajednicu djelujemo u Dugavama, s programom Žive periferije ove godine na Cresu izvan turističke sezone, a plan nam je proširiti program i na druge mjesta koja su izvan velikih kulturnih centara. Radimo programe za srednjoškolce kao što je Veliki odmor ili programe za prevenciju neprihvatljivog ponašanja kod djece i mladih kao što je netom završeni program Tonik, u partnerstvu s OŠ Fran Galović u Dugavama. Provodimo nekoliko festivala kao što je FAKI, festival teatra, festival d.i.y. stripa i street arta Ohoho, koji ide sad u rujnu, festival hip hop kulture Reunited, Festival grafoskopa, Hybrid – festival trance kulture. Uz sve to imamo programe iz Kreativne Europe kao Women Power in Comics, posvećen autoricama u nezavisnom stripu, koji provodimo s partnerima Kino Šiška iz Ljubljane, SKCNS Fabrika iz Novog Sada, Post Scriptum iz Atene, Društvo za autorski strip iz Budve i Bakelit art centar iz Budimpešte. Provodimo i projekt u suradnji s CK 13 iz Novog Sada – The Chain of Venues (Music) Pluralism, koji je također financiran od europskih novaca, od strane platforme LIVEMX, a direktno je posvećen razvoju i jačanju kapaciteta glazbenih klubova, te projekt Echo Curve posvećen razvoju mladih vizualnih umjetnika iz tri grada, Zagreba, Skoplja i Novog Sada, a koji provodimo s partnerima Press to Exit iz Skoplja i Projekat EXP iz Novog Sada. Upravo sve navedeno može biti odgovor na pitanje – nismo isključivo glazbeni klub, što nikad nismo ni bili, niti smo nastali iz tog razloga, radimo razne programe, koje jednako razvijamo kroz godine. Nikad nam nije bio cilj da nas publika percipira kao mjesto za jeftinu zabavu i provod, iako smo svjesni da nas dio ljudi koji nije upoznat s našim radom tako i percipira. Udruga Attack je oduvijek bila neka vrsta platforme za razvoj različitih vrsta nezavisnog kulturnog izričaja, prostor za kritičko promišljanje, društveni angažman i prostor na usluzi za lokalnu zajednicu u kojoj djelujemo. Klub je samo dio tih naših programa, a on sam je važan za razvoj pojedinih underground scena, koje nisu baš financijski isplative za neke druge prostore. Tako smo još od 2000., kad je ovaj naš projekt kluba nastao, zapravo utočište za mnoge nekomercijalne glazbene žanrove, naročito za sve vrste nekomercijalnog punka i sličnih distorzijskih žanrova, a možemo se pohvaliti da su prvi trance i dub partyji u Zagrebu bili upravo u našem prostoru, tada smještenom u tvornici Jedinstvo ispod Močvare. Mislim da naše orijentiranje na supkulture i na pružanje podrške raznim supkulturnim skupinama, glazbenim kolektivima, stvara taj preduvjet za stalnu publiku, koja ne dolazi u naše prostore samo konzumirati program koji nudimo nego se uključuje i postaje aktivni dio našeg programa. Mnogi ljudi su prošli kroz Attack od 1997. do danas, iz svih mogućih umjetničkih, kulturnih i društvenih sektora, i svi su se uključili u rad organizacije, kao i ja uostalom. Prvo si posjetitelj ili posjetiteljica programa, a zatim se polako počneš involvirati u razne stvari, ovisno o vlastitim afinitetima. To je zapravo Attack i u tom smjeru i dalje idemo.”

‘Awareness timove u Europi imaju i najmanji eventi. To je osoblje obučeno da pomogne ljudima koji se u izlasku ne osjećaju dobro, a kod nas zapinje’, kaže Tena Šarčević.

Iako je klub Attack po mnogočemu vrlo specifičan, ipak su uspjeli preživjeti sve nedaće i probleme pred kojima su se našli. Stoga smo Burlović pitali da nam pokuša objasniti što je, prema njezinu mišljenju i iskustvu, danas važno za sam rad i popularnost nekog kluba i njegovu ekonomsku održivost. „Mislim da za dugoročnu opstojnost na sceni nije dovoljno biti prostor koji nudi jeftinu i komercijalnu zabavu, potrebno je imati neku dublju priču i background. Attack je nastao kao grassroots organizacija – znači odozdo prema gore. Nije tu došao neki gazda i odlučio evo ja ću sad napraviti kulturni centar/klub/štogod. To tako ne funkcionira, ok, funkcionira par godina, ali ne opstaje dugoročno jer ovisi o jednoj osobi koja gura dok ide. Attack je nastao iz potrebe scene, u devedesetim godinama 20. stoljeća, da se organizira i da stvori sebi neki autonomni prostor u kojem će se nesmetano razvijati, realizirati svoje ideje koje su bile društveno angažiranog i kulturno-umjetničkog karaktera. Sa samim prostorom, razvojem programa raste i broj korisnika i korisnica, broj publike. Važno je imati i odnos prema publici, kroz različite metode poticati je na sudjelovanje, a ne samo smatrati je pasivnim konzumentom.

Svaka organizacija koja se bavi bilo kojom vrstom kulturnog stvaralaštva mora dobro poznavati svoju publiku i težiti uključivanju u programe različitih publika. To je također jedan od modela održivosti. Što se tiče financijske održivosti, to sam već spomenula, pišemo projekte, razvijamo međunarodna partnerstva i pokušavamo povlačiti novce iz Europe. S druge strane, osnovali smo društveno poduzeće, pa se i tako financiramo, a planiramo razvoj djelatnosti društvenog poduzeća, zapošljavamo mlade koji se razvijaju i dajemo im praksu za usavršavanje u kulturnim produkcijama, a takva platforma za razvoj u Hrvatskoj još ne postoji. Bez tih svih izvora financiranja, nemoguće je opstati s underground i nezavisnim glazbenim programima, koji ne donose komercijalnu dobit, a napominjem da su nam svi drugi programi, osim glazbenih, besplatni za publiku. Da ne pišemo projekte i ne razvijamo različite programe, bili bismo primorani komercijalizirati se, naplaćivati radionice, predstave, izložbe, uzimati kotizacije, a u tom slučaju došlo bi i do urušavanja nekih glazbenih scena (ali i umjetničkih) koje gravitiraju prema nama i razvijaju se kod nas. Ne mogu dati formulu ekonomske održivosti jer mi nismo organizacija koja je orijentirana na tržište, budući da s ovakvim modelom rada i programima na tržištu ne bismo opstali jer, kao što sam rekla, nemamo komercijalne programe. Mi smo društveno-kulturni centar u kojem djeluje i glazbeni klub, a zahvaljujući tome da nam to nije jedina djelatnost uspijevamo se održati još od 1997.godine. Popularnost dolazi s godinama truda, razvoja programa, odnosa prema publikama, uključivanjem mladih u rad organizacije. Bez svega toga pomalo, nema opstanka.”

Tena Šarčević novinarka je koja prati glazbenu scenu i organizatorica konferencije Rejvitalizacija FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zapravo svaki klub je priča za sebe i sigurno će mnogi vlasnici klubova, bookeri, menadžeri, organizatori koncerata i promotori posjetiti konferenciju Rejvitalizacija, koja će među ostalim organizirati razgovore s ponajboljim istraživačima noćnog života, koji dokazuju koliko je clubbing važan ekonomski i društveni generator. Pitali smo organizatoricu Rejvitalizacije tko su ti istraživači noćnog života i zašto misli da je clubbing važan ekonomski i društveni generator. „Finalni program bit će objavljen uskoro, no mogu reći da će svojevrsni headliner konferencijskog dijela biti Mirik Milan, konzultant iz Amsterdama koji je karijeru posvetio advokaciji za boljitak clubbinga. Mirik je jedan od prvih noćnih gradonačelnika u svijetu. Radi se o funkciji koju danas ima stotinjak gradova diljem planete, a uloga ovih ljudi je biti svojevrsna spona između gradskih vlasti i klubova, barova, festivala itd. Zanimljivo je da su za vrijeme Mirikovog mandata u Amsterdamu uvedene 24-satne radne dozvole za klubove te da je on inicijator intervencija na trgu Rembrandtplein koje su na koncu rezultirale smanjenjem problema vezanih za partijanere i alkohol u centru grada za 25 posto. Mimo toga, on je suosnivač tvrtke VibeLab koja, između ostalog, istražuje kreativne otiske gradova, a angažiraju ih od Tokija do Berlina. Kombinacijom kvalitativnih i kvantitativnih metoda on i njegov tim mapiraju kreativni ekosustav grada, detektiraju probleme, obujam i vrijednost noćnog života, što na koncu pomaže vlastima u rješavanju eventualnih problema i daje im materijal za donošenje odluka kojima mogu pomoći industriji noćnog života. Već sama činjenica da gradovi angažiraju ovakve stručnjake govori da su na Zapadu itekako svjesni koliko zabava doprinosi ekonomiji te to shvaćaju ozbiljno. Mimo novca, clubbing je važan društveni generator jer razvija nove glazbene žanrove i umjetnost općenito, zbližava ljude, rješava ih frustracija i daje prostor da iskažu svoj identitet.”

S vremenom je postalo jasno da je više nego teško održati dosadašnju klupsku scenu s obzirom na to da nove generacije možda ipak žive nekim drugačijim životom i klubovi kao takvi više nisu najvažnije mjesto izlaska, zabave i upoznavanja. Trend elektroničke glazbe, koji se pojavio devedesetih, ipak se ispuhao i ona više nije na vrhuncu popularnosti. Trap glazba trenutačno je najbolji mamac za novu generaciju, ali to je isto tako i glazba koja se najčešće vrti u takozvanim narodnjačkim klubovima. Rock koncerte posjećuje uglavnom starija generacija, dok world music postaje sve popularniji. Jazz je nekako uvijek bio po strani, pa tako danas u Zagrebu ne postoji niti jedan jedini profilirani jazz klub, unatoč brojnim jazz koncertima i još brojnijim hrvatskim jazz glazbenicima. Stoga nije nikako lako danas imati klub koji prati aktualne glazbene i društvene trendove, popularnu kulturu koja je privlačna novoj generaciji, a iz noći u noć i iz dana u dan nuditi program i prostor koji je ujedno i ekonomski održiv. „Stvari se konstantno mijenjaju, pa nisam uopće sigurna da išta treba održavati na silu. Ipak, uvijek sam za to da se ono što imamo i što postoji pokuša učiniti što boljim i kvalitetnijim. Statistike kažu da mladi manje izlaze noću i generalno manje konzumiraju alkohol, manje se druže…

Manje se i seksaju u usporedbi s prijašnjim generacijama. To s jedne strane može značiti da su otuđeni, a s druge da su odgovorniji, obrazovaniji i oprezniji nego oni prije njih. Ništa nije crno-bijelo. Elektronička glazba je, kad se tek pojavila, bila masovni pokret, dok ona danas na klupskoj razini funkcionira u puno manjem obujmu, pa je to promjena kojoj se često čudimo i pokušavamo nešto ‘spasiti’. Ipak, vjerujem da novije generacije – a i sama sam od onih koji su većinski odrasli uz tehnologiju – imaju načine druženja i upoznavanja i mimo vatrica u inboxu. Iako možda, kolektivno gledano, ne posjećuju toliko klubove s elektroničkom glazbom, možemo vidjeti da su trap koncerti i komercijalniji festivali poput Ultre prepuni klinaca. Premda možda glazba koja se tamo reproducira i izvodi nije vrhunac umjetnosti, ona može biti dobar uvod za kasnije dublje profiliranje glazbenog ukusa. Osim toga, ne smijemo zaboraviti narodnjačke klubove koji drže kontinuitet i primat, privlače između ostalog brutalnim produkcijama, a upravo tamo se najviše troši i zarađuje”, rekla nam je organizatorica i inicijatorica konferencije Rejvitalizacija koja će se 21. rujna održati u zagrebačkom klubu Aquarius.