Novinarske kolumne i feljtoni zasigurno nisu tip teksta koji je lako adaptirati za kazalište. Međutim, mlada redateljica Marina Pejnović željela je režirati predstavu prema predlošku satiričke kolumne “Bilježnica Robija K.” pisca i novinara Viktora Ivančića, jednog od osnivača političko-satiričkog časopisa Feral Tribune. To je predložila Kazalištu Kerempuh te je njezin projekt izabran u sklopu Kerempuhove inicijative za angažman i afirmaciju mlađe generacije redatelja. U predstavi koja je premijeru imala prošle nedjelje, glume Josip Brakus, Željko Königsknecht, Linda Begonja, Filip Detelić, Ana Maras Harmander i Matija Šakoronja. Dramaturginja je Dina Vukelić.

U najavi predstave navodi se da Ivančićeva satirička kolumna drsko i beskompromisno udara po najosjetljivijim mjestima hrvatske stvarnosti već 35 godina, i to iz vizure vječnog učenika trećega razreda, lucidnog i hinjeno naivnog Robija K:

“Prilagodba feljtona kazališnom mediju rastvorila je jedan ludistički mozaik pomaknutog i grotesknog univerzuma s nestabilnim, a ipak prepoznatljivim karakterima, razbarušenim dijalektalnim i lokalnim govorom, kao i mnogobrojnim aktualnim društveno-političkim temama koje postaju gorko smiješne kada ih se pretvori u situacije na samom rubu apsurda. Predstava ‘Bilježnica Robija K.’ kazališna je igra koja nikad do kraja ne zakoračuje u kazališnu iluziju, ne dopuštajući gledateljima da zaborave na stvarnost koja ih maljem udara po glavi – od nacionalizma i nacionalističke mitomanije, domoljubnog odgoja u ozračju vala iseljavanja iz Hrvatske, upitnih državotvornih i katoličkih svetinja, potlačenih i tlačitelja, ‘naših’ i ‘njihovih’ pa sve do taloga prošlosti, ratova i različitih izama. Robi K., kao promatrač, svjedok burnih vremena i neizbježni mali zafrkant, otvara nam vrata u duhovit i okrutan svijet koji je njegov koliko je i naš.”

‘Koncept predstave bio je prikazati agresivno i militantno društvo na duhovit način i prikazati komične situacije kao militantno agresivne’, kaže Marina Pejnović

 

Marina Pejnović rođena je 1992. u Zagrebu. Godine 2010. maturirala je u XVI. gimnaziji te je upisala Akademiju dramske umjetnosti; 2013. godine završila je BA studij, a 2018. MA studij Kazališne režije i radiofonije. Režirala je dvadesetak predstava. Kako je istaknula, još od 2015. imala je želju raditi kazališnu adaptaciju “Bilježnice Robija K.” i ostalih tekstova Viktora Ivančića:

“S jedne strane u njegovim su tekstovima prisutni taj satirični moment i politički komentar na društvenu stvarnost, a s druge strane je on predstavnik jednog mediteranskog književnog kruga čiji potencijal nije dovoljno iskorišten. Kerempuh je satiričko kazalište i ovo je idealan tekst za takvo kazalište, politička satira je nešto što je uvijek potrebno. To je rubno i zahtjevno kada je riječ o prodaji karata, ali toga mora biti, to je izuzetno vrijedno i bitno za kazalište. Zastrašujuće je da su stvari o kojima je pisao u osamdesetima i danas aktualne. Ti su tekstovi na jednoj višoj razini od dnevno-političkih aktualnosti. Ova predstava je angažirana, ali ona je više sukus svih rana kojima smo obilježeni. Inače, surađivali smo s Ivančićem oko izbora feljtona, čak smo imali mali prijepor, ali smo se dogovorili. Naime, on je bio više za to da su u većoj mjeri zastupljeni noviji feljtoni, a ja sam prvenstveno bila fascinirana aktualnošću onog što je pisao u osamdesetima. No dogovorili smo se, on je došao u nekoliko navrata na probe, pratio rad na predstavi i bio veliki vjetar u leđa projektu.”

Objasnila je što za nju znače Viktor Ivančić, “Bilježnica Robija K.” i Feral Tribune.

“Bila sam djevojčica kad je Feral izlazio, ali su moji roditelji to kupovali, tome sam bila izložena u toj dobi. Zanimala me politika i zanima me politika, ali u knjizi ‘Bilježnica Robija K.’ posebno mi se sviđala ta vizura djeteta koje upija. Također mi se kod Ivančića sviđala jezična komponenta, osmislio je niz novotvorenica iz te vizure djeteta. Tako to više nisu samo dnevno-političke teme, nego dnevno-političke teme kroz doživljaj djeteta. Ivančićev bih svjetonazor opisala kao razuman, on kritizira neuralgične točke našeg društva, a doživio je tijekom svoje karijere da su se one ponovile. Kada se dogovarao datum premijere, nije se još znalo kada je prvi krug predsjedničkih izbora, ali zanimljiva je slučajnost, s obzirom na teme predstave, da su se datumi poklopili.”

Glumac Josip Brakus, koji igra Robija K., istaknuo je da je najteži zadatak bio utjeloviti Robija pred živućim autorom, predstaviti svoju viziju i kreaciju nečijeg životnog djela:

“Srećom, uz pomoć autorskog tima i odličnog ansambla iznjedrili smo sve svoje zamisli. Viktor Ivančić bio je oduševljen probom i izvedbom. Također je meni bio izazov nakon uloge Zeke u ‘Doma je najbolje’ Renea Medvešeka ponovno utjeloviti dječaka od 9,10 godina bez ponavljanja istih rješenja. Uloga Robija mi predstavlja veliku čast i nadam se da ću ispuniti očekivanja. Ovim putem zahvalio bih kazalištu na pruženoj prilici. Igrajući Robija uživam i nadam se da će publika to osjetiti. ‘Bilježnica Robija K.’ i novinarski rad Viktora Ivančića puno znače za zdravo i otvoreno društvo bez ikakvih tabua. Sve teme kojima se on bavi aktualne su i važne i mlađoj generaciji: iseljavanje, nacionalni identitet, posljedice rata, vjera… O problemima hrvatskog društva Ivančić progovara beskompromisno, a meni kao glumcu bio je poseban izazov igrati Robija, u kojem se svi ti problemi prelamaju”, rekao je Brakus.

‘Ivančićev je svjetonazor razuman, on kritizira neuralgične točke našeg društva, a doživio je tijekom svoje karijere da su se one ponovile’, kaže redateljica

 

Marina Pejnović govorila je o specifićnostima svoje režije i izazovima u adaptaciji teksta:

“Režiram s puno humornih elemenata, cijela režija je vrlo militantna ali na duhovit način. Primjerice, tata svaki put ubije ženu kada ne može podnijeti što mu ona govori, ali nju se i dalje vidi na sceni. Bilo je velikih izazova u adaptaciji, to što tekst nije dramski samo po sebi je izazov. Nismo ga ni pretvorili u dramski tekst jer bi to bilo potpuno krivo. Glavno je pitanje bilo što znači feljton u kazališnom jeziku. Važno je bilo i pitanje ritma, tempa i kontrapunkta tema, a ne linearnog tijeka događaja, upravo to je omogućilo veliki autorski prostor za režiju i ostale suradnike u autorskom timu. Mene taj tip dramaturgije puno više zanima nego bilo što drugo, omogućuje i meni puno veći prostor i slobodu u režiji. Pokušali smo obuhvatiti sve probleme hrvatske stvarnosti i ‘bombardirati’ time publiku, a da gledatelji ne stignu ni promisliti. Upravo to je ono što mi doživljavamo svakoga dana, napadani smo s raznih strana stvarima koje su nerješive. Zato je predstava jako brza, likovi brzo govore, gledatelj ne stigne ni zaključiti nešto, a već se pojavljuju sljedeća tema i sljedeća slika.”

Jedan prostor za kazališnu adaptaciju bio je, dodala je, u prijelazima između feljtona, a druga pozitivna stvar je to što njegovi tekstovi u kazališnoj adaptaciji postaju naglašeno govorni.

“Dobili smo jaku izvedbu, upravo ono što smatram da izvedbeno ‘Robi K.’ jest. Već sam ranije shvatila da kada se radi tekst u kojem ima više priča, koji nije jedna linearna cjelina, onda je za predstavu bolje da je što je moguće kraća. Zato ova predstava traje sat i dvadeset minuta. Prije desetak godina ‘Bilježnica Robija K’ već je adaptirana za kazalište, ali to je bila monodrama. Mi smo pokušali iznijansirati cijeli svijet koji Robi K. vidi. On je, naime, kao spužva, sve bilježi. Koncept predstave bio je prikazati jedno agresivno i militantno društvo na duhovit način i prikazati komične situacije kao militantno agresivne situacije. Inače nam se čini da nešto nije problematično jer na to nailazimo neprestance i u svakodnevnom kontekstu. Kada nešto u kazalištu tako adresiramo kao problem, to ne prođe samo mimo nas”, zaključila je Marina Pejnović.