“Kad se mislim – pa kad sam ja bila tako – ne bezbrižna, nego slobodna – potpuno sama sebi slobodna? Bila sam samo u El Shattu to.”

“Za me je ono bilo lipše nego sada. Ima se svega – a onda smo svi bili gladni svega. I sve nam je bilo lipo i dobro,” – protagonistice filma ‘El Shatt – nacrt za utopiju’.

Od svoje premijere na Festivalu mediteranskog filma Split 22. lipnja ove godine, film ‘El Shatt – nacrt za utopiju’ redatelja Ivana Ramljaka imao je još pet projekcija – u Zagrebu, Rijeci i Splitu, a za svaku se tražila ulaznica više. U utorak i srijedu – 4. i 5. srpnja gledatelji će ga moći vidjeti u zagrebačkom Kinu Tuškanac, a u utorak i u ljetnom Art-kinu Croatia u Rijeci.

A sve je počelo prije pet godina kad je Ramljak pronašao djedov dnevnik iz El Shatta, za koji nitko nije znao. Priča o zbjegu 30 tisuća dalmatinskih obitelji u egipatsku pustinju ispričana kroz sjećanja osmero protagonista od kojih neki i danas, kako sami pripovijedaju, vide taj “pijesak kako puše i popa na misi”, dobila je svoj filmski oblik na ovogodišnjem FMFS-u na simboličan datum, Dan antifašističke borbe.

Život partizanskih obitelji, mahom žena, djece i staraca, izbjeglih pred njemačkom vlašću u razdoblju od 1944. do 1946. godine u kampu El Shatt, bio je vrlo sadržajan. Sudionici sami pričaju o novinama koje su izdavali, baletnim školama, slikarskim kolonijama, šivanju, kuhanju….Posebno bogat bio je kulturni život. Također, usred izbjegličkog kampa na afričkom tlu koji je organizirao Tito – svake je nedjelje bila služena misa; išao je tko je htio, a sva djeca primala su sakramente. Ramljak tumači kako je Josip Broz htio stvoriti komunističko model-naselje koje će zapadnim zemljama pokazati kako bi trebala izgledati Jugoslavija nakon završetka rata. Tako je i nastao naziv filma: ‘El Shatt – nacrt za utopiju’.

Screenshot

Ivan Ramljak, koji je u ovom trenutku jedan od najnagrađivanijih hrvatskih redatelja (‘El Shatt – nacrt za utopiju’ dobitnik je posebnog priznanja žirija te nagrade publike na FMFS-u, njegov dokumentarac ‘O jednoj mladosti’ iz 2020. osvojio je Grand Prix na Danima hrvatskog filma te još nekoliko nagrada na prestižnim međunarodnim festivalima, s filmom ‘Oslobođenje u 26 slika’, skupa s Markom Škobaljem pobijedio je u sklopu projekta Sarajevo, grad filma…) priznaje da nije očekivao tako velik odaziv publike, iako su, kako kaže, svjesno krenuli raditi film koji će biti komunikativniji od njegovih dosadašnjih.

‘El Shatt – nacrt za utopiju’ oborio je rekorde gledanosti, ali nije udovoljio kriterijima Pulskog filmskog festivala

Tema zbjega u egipatskoj pustinji tako je napokon dobila svoje mjesto u mainstream medijima, barem ako je suditi po broju intervjua koje je autor nagrađenog dokumentarca dao, no što se tiče kina, film je i dalje u nezavisnoj distribuciji, izvan multipleksa.

“Tko zna, možda se to nakon ovog početnog uspjeha i promijeni. Nismo primljeni u službeno natjecanje nacionalnog filmskog festivala u Puli, iako ćemo u samo par tjedana kino distribucije imati više gledatelja nego svi hrvatski dokumentarci prošle godine zajedno. Za festival koji ‘želi vratiti gledatelje u Arenu’, to je po meni dosta nerazumljiv potez”, ističe Ramljak.

Prošle zime predsjednik Zoran Milanović bio je u El Shattu. Na pitanje zašto nitko drugi od predstavnika hrvatske vlasti nije otišao tamo, redatelj objašnjava kako sadašnja vlast izbjegava svaku poveznicu s antifašizmom, a još više s pozitivnim tekovinama Jugoslavije.

“Izbjegava čak i tu riječ, pa se onda spominju sintagme ‘bivša država’, kao da ova područja nisu bila u nekoliko njih ili ‘regija’. Zanimljiv je slučaj dokumentarnog filma ‘Trst, Jugoslavija’ koji je nacionalna televizija pod budnom kontrolom HDZ-a preimenovala u nešto poput ‘Blues plavih traperica’ samo da bi izbjegla da riječ ‘Jugoslavija’ stoji u njihovom programu.”

Lijeve stranke ne usuđuju se dičiti antifašizmom da ih desni ne bi prozvali jugonostalgičarima

Povjesničar Hrvoje Klasić ovih je dana kazao kako bi gotovo svi narodi u Europi sve dali da imaju tako snažnu antifašističku povijest kao Dalmacija, odnosno Hrvatska. Zaključio je i da se stanovnici Hrvatske skoro pa toga – srame. Ivan Ramljak slaže se s tom tezom te naglašava kako se radi o produktu dugogodišnje državne politike HDZ-a, koja ne radi ništa da spriječi inicijative desnih stranaka i katoličke crkve da nas svrstaju na krivu stranu povijesti.

“Pa onda imate mlade navijače Hajduka – kluba koji je kolektivno otišao u partizane i igrao po savezničkim kampovima, pa i elšatskom, umjesto u fašističkoj talijanskoj ligi – koji se danas kite ustaštvom. Meni je to sasvim nerazumno. Nažalost, u jednakoj mjeri krivim i lijeve stranke, koje se također ne usuđuju dičiti antifašizmom, jer se boje da će ih desni prozivati jugonostalgičarima”, ističe.

Screenshot

U filmu ‘El Shatt – nacrt za utopiju’ jedna od protagonistica filma zaključuje kako nikada kao tada u kampu nije bila – slobodna. Za Ivana Ramljaka sloboda je ‘mogućnost da se radi ono što se voli i u čemu se uživa’.

Pripadnik je generacije koja je stasala u devedesetima. Evo o kakvom je društvu tada maštao.

“Kad to pričam današnjim generacijama, oni me slušaju s nevjericom. Nama je tada falilo svega – koncerata, klubova, filmskih festivala, novaca, putovanja…to je bilo doba najcrnjeg zatvorenog i paranoičnog tuđmanizma, naravno prije interneta, Erasmus programa i jeftinih letova. Na svu sreću bio sam dovoljno mlad i udaljen od fronte, da me rat nije direktno pogodio, ali i taj indirektni utjecaj je bio jak. Ali ipak kad pogledaju moj film ‘O jednoj mladosti’ koji se bavi tim dobom, mlade generacije zaključuju da smo mi bili slobodniji nego što su sad oni. To me malo zabrinjava”, zaključit će.

Mi smo crna rupa na filmskoj karti Europe

Ramljak je čest gost na međunarodnim filmskim festivalima te selektor Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu. Na pitanje kakav je odnos europskih filmaša u odnosu na one s naših prostora, bez dlake na jeziku kaže:

“Mi smo, osim što se tiče animiranog filma, uglavnom crna rupa na filmskoj karti Europe. Više je razloga za to, a jedan od glavnih je što nikad nismo imali redatelje s kontinuitetom prisutnosti na najvažnijim festivalima. Većina naših najvećih autora imala su jedan do dva filma koji su dosegnuli Cannes, Veneciju ili Berlin, a to se nažalost nastavlja i danas. Kad pitam svoje kolege selektore u Rotterdamu što znaju o hrvatskom filmu, odgovor je – manje-više ništa. S animacijom je druga stvar, tu smo jedna od najjačih europskih zemalja po kvaliteti filmova i prisutnosti na važnim festivalima.”

Screenshot

Hrvatska nema baš mali broj festivala, no kad govorimo o razvoj publike i njezinu interesu te usporedbi sa susjednim zemljama, nemamo se čime pohvaliti.

“U usporedbi sa susjednima – Srbijom, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, naši filmovi su puno manje gledani nego domaći filmovi u tim zemljama, osim možda filmova za djecu koji uđu u školski program. Prošle godine pojavilo se nekoliko naslova – ‘Sigurno mjesto‘, ‘Stric‘, ‘Illyricum‘ – koji su, nadam se razbili predrasude o hrvatskom filmu kao dosadnom i jednoličnom, pa će se situacija s publikom valjda poboljšati”, zaključuje Ramljak te dodaje kako, kad je produkcija u pitanju – u odnosu na Srbiju stojimo loše. U susjednoj se zemlji, naime, snima puno više filmova i serija.

“Tamo u tu djelatnost ulažu država, telekomi, priča se i o kriminalnom novcu…Zadnje vrijeme se šalim da je u Hrvatskoj film toliko nebitan da ne zanima – čak ni mafiju”, zaključuje Ramljak, koji će nakon Tabor film festivala čiji je osnivač, otići na ljetni odmor, a krajem godine kreće s radom na dokumentarcu o Josipu Reihl-Kiru.

“Zvijeri”, “El Shatt – Nacrt za utopiju” i “Mate” pobjednici splitskog Festivala mediteranskog filma