Prema posljednjim vijestima Nacionalovih izvora iz policijskih krugova, Ivica Rajić, najstariji haaški bjegunac, uhićen je 4. travnja ove godine zahvaljujući Anti Belaku, načelniku splitske kriminalističke policije. Po svemu sudeći, to je pravi razlog da se na zadnjoj sjednici Sabora na Belaka obrušio Ljubo Ćesić, zvani Rojs, danas zastupnik HDZ-a, a nekoć šef vojne inženjerije, koji je očito svojim kanalima doznao tko je odao Rajića. Kako se moglo vidjeti iz televizijskog prijenosa parlamentarne sesije, optužio je MUP za financijske malverzacije pri kupnji gumenih patrolnih čamaca, a splitskog policajca nazvao je kriminalcem.

Odmah nakon podizanja haaške optužnice, Ćesić je Rajića 1996. pod lažnim imenom uhljebio na mjestu direktora splitskog vojno-hotelskog kompleksa Duilovo Prvo kao šef SIS-a, potom kao Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Rebić je tijekom 1998. izgradio, kako on osobno voli reći, protuobavještajnu zaštitu za najmanje sedam bosanskih Hrvata s tajnih haaških optužnica Postoje, naime, dokumenti – ovih dana stavljeni na uvid Nacionalovim novinarima – koji dokazuju da je Ćesić izravno umiješan u prikrivanje bivšeg zapovjednika kiseljačkog HVO-a koji je u Haagu još 1995. optužen za masakr muslimanskih civila u Stupnom Dolu. Još 1996., odmah nakon podizanja haaške optužnice, Ćesić je Rajića, naravno, pod njegovim lažnim imenom, uhljebio na mjestu direktora splitskog vojno-hotelskog kompleksa Duilovo. Kako je nedavnim Rajićevim uhićenjem i drugi put u posljednje tri godine aktualizirana tema o jatacima haaških bjegunaca, prilično je jasno da se saborski zastupnik iz nekadašnje Herceg Bosne silno uznemirio zbog Belakovih otkrića.

Prema saznanjima Nacionala, Ante Belak je izvijestio svoje zagrebačke šefove da je haaški optuženik skriven u Šimićevoj ulici u Splitu u trenutku kad je njegova karijera zapala u dramatičnu krizu. Prije mjesec i pol bio je predmet internog spora između Šime Lučina, ministra unutarnjih poslova, i Ranka Ostojića, ravnatelja policije. Jedan je Belaka želio smijeniti u “paketu” sa Serđom Guštinom, šefom Policijske uprave splitske, dok ga je drugi branio, uvjeren da je riječ o profesionalcu od zanata. Sam Belak potrudio se, navodno, taj kadrovski spor riješiti u svoju korist, pa je, savršeno svjestan poljuljanog položaja, u zagrebačko sjedište MUP-a napokon dostavio senzacionalan podatak o Rajićevu splitskom prebivalištu. I doista, nakon dodatnih provjera Rajićeva identiteta i kretanja, znanaca i kontakata, lov je okončan prošloga tjedna policijskom zasjedom koja je postavljena na ulazu vojne zgrade gdje je bjegunac posljednjih godina neometano živio zajedno sa ženom i šestero djece.

Koliko god izgledalo paradoksalno, Belakova sudbonosna uloga u uhićenju haaškog optuženika ujedno je ključni motiv da se splitska PU u dnevniku Slobodna Dalmacija, ali i nekim političkim kuloarima, sumnjiči za sudjelovanje u višegodišnjem Rajićevu prikrivanju. Argumentacija je sljedeća: ako je kapitalnim haaškim trofejem spašavao svoj položaj, to znači da je dugogodišnji iskusni kriminalist, odlično upućen u zbivanja na splitskom području, odavno morao znati da se Rajić vrzma u njegovoj zoni odgovornosti. No Belak je, navodno, godinama šutio sve dok mu senzacionalna i dobro tempirana informacija nije poslužila da otkupi svoj poljuljani položaj, zaduživši ne samo svoje šefove u MUP-u nego i samog premijera Račana. Uz neprocjenjivu Belakovu pomoć Račanova vlada, eto, umjesto Ante Gotovine – drugog haaškog bjegunca – Međunarodnom kaznenom sudu može ponuditi barem dostojnu zamjenu. Tako je i Belakova smjena s funkcije načelnika kriminalističke policije Policijske uprave splitske još zadugo skinuta s dnevnog reda.

Nije nezanimljiva ni uloga bivšeg ministra obrane Joze Radoša, donedavnog čelnika HSLS-a. Podeblji “dossier Rajić” sadržava cijelu povijest prikrivanja kiseljačkog zapovjednika, sva njegova lažna imena, skrovišta i imena svih njegovih zaštitnika u HDZ-ovu obavještajno-policijskom aparatu. Nakon sloma HDZ-ove vlasti taj je dossier preuzeo satnik Vladimir Rendulić, kadar Davora Bišćana, bivšeg načelnika SIS-a u kojeg je Radoš imao neograničeno povjerenje. “Dossier Rajić”, dakle, ujedno dokazuje da su HDZ-ovi pokrovitelji hrvatskih optuženika za ratne zločine nakon siječnja 2000. sami uživali zaštitu i pokroviteljstvo svojih nasljednika, instaliranih odlukom sadašnje koalicijske vlade.

Ukratko, Ivica Rajić prvi je haaški optuženik čije izručenje Međunarodnom kaznenom sudu nije poslužilo kao povod za “ustanak” domaće desnice, ali je zato izazvalo nove raskole, uzburkalo nečiste savjesti, strahove, osobne zavisti i institucionalne sukobe u državnom vrhu te nova, vrlo sumnjičava pitanja o ponašanju Račanove vlade. Jer tema naslijeđenih haaških bjegunaca i njihovih zaštitnika, financijera i političkih simpatizera iz bivše HDZ-ove špijunsko-političke strukture otvorena je još prije gotovo tri godine. Podsjećamo, u rujnu 2000. u Zadru i Biogradu, pod lažnim imenima i na tajnim adresama, otkrivena su četvorica vojnika HVO-a – Vlado Ćosić, Paško Ljubičić, Tomislav Vlajić i Ante Slišković – koji su 1993., prilično pouzdano, predvodili masovni pokolj muslimanskih civila u selu Ahmići nedaleko od Viteza. Na osnovi naslijeđenih dokumenata u Uredu predsjednika, SIS-ova i HIS-ova arhiva te spomenutog “dossiera Rajić”, što su ga od 1996. udruženim snagama sastavljale policijsko-obavještajne službe, već tada se znalo da je njihovo prikrivanje inicirao, osmislio i realizirao danas umirovljeni general Markica Rebić.

Najprije kao šef SIS-a, potom kao Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Rebić je 1998. izgradio, kako on osobno voli reći, protuobavještajnu zaštitu za najmanje sedam bosanskih Hrvata s tajnih haaških optužnica. Skrivanje bjegunaca i haaških optuženika pokriveno je čak službenom SIS-ovom operativnom akcijom koja je nazvana “OA Haag”. Za njenu realizaciju angažirana su, prema Rebićevu osobnom odabiru, tri operativca vojnoobavještajne službe koji su, primjereno specifičnom statusu, dobili kolektivno ime “grupa Haag”. Činili su je Marin Ivanović i Ivica Markota, obojica i danas zaposlenici Ministarstva obrane, te Stipan Udiljak, trenutačno član istraživačkog tima koji servisira haaške branitelje Mladena Naletilića Tute, pred Međunarodnim kaznenim sudom optuženog za ratne zločine u Hercegovini. “Grupa Haag” imala je, među ostalim, zadaću da u dosluhu sa zadarskim, splitskim i dubrovačkim ograncima Vojne policije, SZUP-a i MUP-a za haaške bjegunce osigura stanove, radna mjesta, lažne dokumente i da ih promptno obavještava o potezima tužiteljstva i istražitelja Međunarodnog kaznenog suda, o haaškim tjeralicama i akcijama SFOR-a na teritoriju susjedne Bosne i Hercegovine.

Jedan od sedmorice Rebićevih štićenika iz “OA Haag”, što se također moralo znati, bio je i Ivica Rajić. Isprva pod patronatom Ljube Ćesića i tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška, prešao je u Rebićevu nadležnost kad je u novinama objavljeno da se egzekutor iz Stupnog Dola skriva u splitskom vojnom hotelu. Iz istog vremena – 1998. – potječe i službeno rješenje MORH-a o dodjeli stana u Šibenskoj ulici na ime njegove supruge, navodno službeno zaposlene u Hrvatskoj vojsci.

Istraga koja je povodom razotkrivene ahmićke četvorke pokrenuta u rujnu 2000., devet mjeseci nakon izbornog poraza HDZ-ova režima, bila je više nego traljava i nevoljka. Zapravo je bila iznuđena informacijama što ih je Anto Nobilo, haaški branitelj Tihomira Blaškića, dobio od jednog bosanskog Hrvata, dugogodišnjeg znanca ahmićke četvorke, i potom ih prenio SZUP-u. Također je uslijedilo uhićenje, čak i sudski postupak protiv lokalnih zadarskih financijera i pokrovitelja ahmićkih egzekutora, u kojem su, međutim, svi odreda pušteni na slobodu. Premda je u Ministarstvu obrane, manje u HIS-u, postojalo obilje SIS-ovih dokumenata o operativnoj akciji «Haag» naslijeđenih iz HDZ-ovih vremena, Rebić je potpuno zaobiđen i amnestiran. U takvoj atmosferi učinjen je najnužniji minimum: identificiran je samo manji zadarski ogranak sa SZUP-ovcem Josipom Nakićem kao najeksponiranijim pripadnikom jedinstvene jatačke hobotnice, pa je u drugim dijelovima Hrvatske ona nastavila funkcionirati i kao Rajićev štit još sljedeće dvije godine. Uza sve to, ne treba se čuditi ako se jednoga dana otkrije da su i Belak i MUP već davno slutili Rajićevo tajno prebivalište, no morali su čekati mig premijera Račana da, po uzoru na svoje prethodnike iz HDZ-a, bjegunca izruči Haaškom sudu kad to postane ili politički neophodno ili politički najprofitabilnije. Ako su u Haagu na taj način doživjeli Račanovu političku strategiju, logično je da ga tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda optužuje da svjesno eskivira uhićenje Ante Gotovine.

Špijunska vizija hrvatsko-haaških odnosa koju je 1998. kreirao i osobno potpisao Markica Rabić, pokrivala je četiri ključne točke SIS-ovih tadašnjih aktivnosti: uhođenje, prisluškivanje i usmjeravanje obrane Tihomira Blaškića, svestrana kontrola potencijalnih, tajnih i javnih haaških optuženika, zataškavanje ratnih zločina Hrvatske vojske i HVO-a te, iznad svega, prikrivanje hrvatske imperijalne politike u Bosni i Hercegovini. U svojoj praktičnoj primjeni, Rebićev koncept sveo se na sljedeće: neke haaške optuženike u krajnjoj nuždi izručiti Međunarodnom kaznenom sudu, nekima pomoći da se pritaje i sakriju, a svim sredstvima braniti isključivo Franju Tuđmana i njegovu “hrvatsku državnu politiku”. Iako po izvornoj profesiji profesor marksizma preobražen u priučenog špijuna, Rebić je tadašnjem hrvatskom predsjedniku nudio čak osobna tumačenja međunarodnog ratnog prava i anglosaksonske pravničke škole, tvrdeći kako ima pouzdana rješenja za sve dotadašnje i buduće haaške optužnice. Kako tvrde upućeni, volio je naširoko elaborirati tezu da se pred vijećem Haaškog suda ne trebaju osporavati pojedinačni ratni zločini nego generalno dokazati kako hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini nije imao karakter međunarodnog sukoba; u tom slučaju HVO i Hrvatska vojska ispast će iz nadležnosti Haaškog suda koji njihove akcije mjeri Ženevskim konvencijama o međunarodnom ratnom pravu. Budući da su domaći pravni eksperti i svi haaški branitelji ignorirali njegove sugestije, Rebić ih je sve odreda optuživao za nedostatak nacionalnog patriotizma, za ignoriranje hrvatskih nacionalnih interesa i potpunu samovolju u odabiru svjedoka, dokumenata i koncipiranju unakrsnih ispitivanja. Nakon izvjesnog vremena, štoviše, proglasio ih je državnim neprijateljima, zahtijevajući od SZUP-a da ih uhodi i prisluškuje njihove telefonske razgovore.

Kako je morao napustiti mjesto pomoćnika ministra za SIS i premjestiti se u Ured predsjednika, njegova probrana i supertajna “grupa Haag” detaširana je u sjedište HIS-a kako bi i nadalje ostala pod Rebićevim osobnim vodstvom. Tako je cijelu 1999. Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost faktički sam smišljao “kombinacije” za infiltriranje hrvatskih doušnika u Međunarodni kazneni sud, za manipuliranje dokumentima i svjedocima, skrbeći se prije svega da se dokazni materijal i arhiv HVO-a smjesti na sigurno, što dalje od dosega haaških istražitelja i haaškog tužiteljstva. Jedino je Mladen Naletilić, zvani Tuta, zbog sukoba s ministrom Šuškom ostao lišen SIS-ova pokroviteljstva. Pri drugom pokušaju bijega iz zagrebačkog pritvora, 1999., ušao je u kvotu štićenika Ivića Pašalića, Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku, koji je računao da bi kao Naletilićev jatak mogao osvojiti simpatije hercegovačkih glasača.

Rebić je bio svjestan da igra opasnu igru na rubu zakona zbog koje bi jednog dana, nakon HDZ-ova nestanka s političke scene, mogao imati grdnih neprilika. Od predsjednika Tuđmana više je puta tražio da pronađe modus kakve-takve legalizacije njegovih izvaninstitucionalnih špijunskih aktivnosti. Osim toga od Tuđmana je zahtijevao da mu osigura izvore novca za pokrivanje troškova “grupe Haag” i njihovih štićenika. Kao nagradu za sve te opasne i visokorizične operacije, na kraju je uspio isprositi i čin generala.

Dok nije bio uključen u Rebićev program protuobavještajne zaštite haaških bjegunaca i zataškavanja ratnih zločina, skrivanje Rajića spadalo je u nadležnost SIS-a HVO-a kojem je Ljubo Ćesić pomagao uz znanje i blagoslov tadašnjeg ministra obrane Šuška. Nakon što je 1998. prešao u nadležnost hrvatskog SIS-a, Rebićeva “grupa Haag” za haaškog bjegunca izgradila je špijunsko-policijsku mrežu sa sjedištem u splitskoj vojnoj bazi Lora. Na vrhu lokalne filijale te razgranate organizacije u ime SIS-a funkcionirao je Mario Tomasović, a kao predstavnik SZUP-a Alojz Šupraha, široj javnosti poznat kao nogometni sudac koji je, da razveseli Tuđmana, navijača Dinama, namještao rezultate nogometnih prvenstava. Špijunsko-jatačka organizacija, uz samog Rajića, pobrinula se da cijeli niz njegovih suboraca iz Kiseljaka dobije dostojan smještaj, poslovne prostore, kuće, stanove i radna mjesta na području Makarske. Neki su kao klasični kriminalci zaštićeni od progona sarajevskih vlasti, a neke je valjalo skloniti od SFOR-a, jer bi mogli postati opasni haaški informatori i svjedoci o nazočnosti Hrvatske vojske u hrvatsko-muslimanskom ratu, o tajnom hrvatsko-srpskom savezništvu u Bosni i Hercegovini, te Milivoju Petkoviću, načelniku HVO-a koji je 1993. putovao do Kiseljaka uz osiguranje srpskih postrojbi. Bila je to provedba Rebićeve ideje da se uloga zagrebačke centrale HDZ-a u neuspjelom komadanju Bosne i Hercegovine prikrije pred cijelim svijetom, čak i pred samim Hrvatima.

Uloga Markice Rebića, samozvanog Velikog kombinatora, u stvaranju infrastrukture koja prikriva haaške bjegunce, nije mogla biti nepoznata sadašnjim prvacima državnih institucija već i stoga što se on njome hvalio svima koji su ga imali volje slušati. No, kako je Račanova vlada, gotovo na samom početku svoga mandata prihvatila Rezoluciju o Domovinskom ratu u kojoj se kaže, unatoč četiri i pol milijuna hrvatskih stanovnika kao izravnih svjedoka hrvatsko-muslimanskog rata, da Hrvatska s Bosnom nikada nije bila ni u kakvom sukobu, Markica Rebić, njegova operativa akcija “Haag”, njegovi SIS-ovci iz “grupe Haag” i haaški bjegunci danas više nisu neugodni samo za HDZ-ov režim nego i za aktualnu vladu. Zato je trebalo tako puno vremena da se Rajić pronađe i uhiti. No u dokumente tajnih službi u kojima postoje vrlo jasni putokazi o zločinima, njihovim naručiteljima, inspiratorima, pa tako i njihovim skrivenim počiniteljima, kako izgleda, nitko još nije zavirio.