Objavljeno u Nacionalu br. 789, 2010-12-28

Pljenidba Sanaderovih luksuznih umjetnina naznaka je da će Uskok u budućnosti beskompromisno istraživati način na koji su osumnjičenici stjecali imovinu

Ulaskom sudskih ovršitelja u luksuznu kuću obitelji bivšeg premijera Ive Sanadera u Kozarčevoj ulici u Zagrebu započelo je posve novo razdoblje u hrvatskom društvu, koje Hrvatsku napokon stavlja uz bok uređenim pravnim državama razvijenih demokratskih tradicija. Pljenidba Sanaderove imovine – luksuznih umjetnina, umjetničkih slika i skulptura, imat će za Hrvatsku puno dalekosežnije posljedice nego što se to sada može sagledati sada. U Sanaderovu slučaju situaciju je prije nekoliko dana za Nacional vrlo plastično opisao izvor blizak samom vrhu države.

“Bez obzira na razvoj situacije oko Sanaderova izručenja iz Austrije, Sanaderu će se morati blokirati imovina, ako treba i do zadnjeg para čarapa. Na njegovu slučaju postavit će se primjer i za ostale, koji će otprilike dobiti sliku onoga što će ih čekati nađu li se pod udarom sumnji da su kršili zakon.” Koncem prošlog tjedna to se doista počelo događati. Na zahtjev Uskoka zagrebački Županijski sud prvo je prije desetak dana blokirao imovinu bivšeg premijera i njegove uže obitelji, a potom se ta imovina preventivno počela oduzimati, što je u Hrvatskoj slučaj bez presedana, naročito kada su u pitanju bivši visoki državni dužnosnici.
Takav razvoj događaja počeo je unositi priličnu nervozu i među neke druge hrvatske građane koji su se tijekom posljednjih godina prilično obogatili. Preventivno odnošenje Sanaderove pokretne imovine do okončanja eventualnog sudskog spora ne mora nužno značiti da će se u Hrvatskoj pokrenuti lavina ispitivanja podrijetla imovine, ali je sasvim sigurno prekretnica koja će postaviti posve nove standarde u ponašanju javnih dužnosnika. Ako će kršiti zakone, morat će ukalkulirati i mogućnost da im i cijela obitelj ostane bez imovine koju su stekli na upitan način.

Zbog sumnjivih aktivnosti Ive Sanadera proteklih dana na udaru te nove antikorupcijske klime našle su se Sanaderove kćeri, a zatim i roditelji Sanaderove supruge. U svjetlu opisanih zbivanja i nedavne izjave predsjednika Ive Josipovića da su u Hrvatskoj još uvijek na slobodi brojni pojedinci koji su pljačkali tijekom privatizacije, danas se čini posve izvjesnim da će se na sličnom udaru mjerodavnih institucija pronaći i mnogi drugi. Samo tijekom rada na Sanaderovu predmetu ispitat će se najmanje stotinu svjedoka, a među njima i brojni državni dužnosnici. Na sličnom udaru mjerodavnih institucija mogli bi se naći i još neki umirovljenici, roditelji istaknutih javnih osoba, koji su za radnog vijeka živjeli od skromnih radničkih plaća, a potom tek u poznim životnim godinama počeli iznenadno ulagati milijunske iznose u plovila ili nekretnine. Naročito je to izvjesno ako će se, kao u Sanaderovu slučaju, kod osumnjičenika otkriti veliki nerazmjer između prijavljene i otkrivene imovine. Upravo pljenidba umjetnina mogla bi biti predložak za sasvim novu metodu kako će Uskok u budućnosti provjerom imovine pokretati postupke protiv sumnjivaca za gospodarski kriminal. Umjetničke slike koje je policija zatekla u posjedu obitelji Ive Sanadera mogle bi približno vrijediti čak do dva milijuna eura, ispričao je Nacionalu službeni izvor koji je bio uključen u rad na predmetu Ive Sanadera.

Radi se o slikama koje su pronađene prilikom pretresa nekretnina u vlasništvu obitelji Sanader. Isti izvor Nacionalu je ispričao kako je vrlo izvjesno da su samo slike u Kozarčevoj ulici u Zagrebu vrednije od milijun eura, ali i da se sumnja kako je to tek skromniji dio Sanaderove obiteljske kolekcije, koji je možda služio tek da se “pokriju zidovi” na nekretninama u vlasništvu njega i njegove obitelji. Zbog nekoliko desetaka vrijednih umjetničkih slika koje se nalaze u domu Sanaderove obitelji u Kozarčevoj ulici u Zagrebu, policija je sredinom prošlog tjedna počela nadzirati svakoga tko iz kuće izlazi ili u nju ulazi, a u ponedjeljak je izvršena pljenidba te pokretne imovine Sanaderovih. Sve se to činilo kako bi se spriječilo da netko spomenute umjetnine ne odnese u nepoznatom pravcu. Policija želi osigurati da se od Sanadera može naplatiti ono što će se eventualno dokazati da je pronevjerio.

Ivo Sanader svakako je imao i više nego dovoljno vremena i mogućnosti da te umjetničke slike skloni na sigurno mjesto. Činjenica da su one ostale u njegovu domu pokazuje da se Sanader i članovi njegove obitelji ni u snu nisu nadali da će im mjerodavne institucije doslovno ući u dnevni boravak i ostale privatne odaje, te otamo preventivno pokupiti vrijednosti koje je pomno skrivao od očiju javnosti. Ivo Sanader je u svojoj imovinskoj kartici prijavio da posjeduje pokretnine vrijedne 1,5 milijuna kuna. To što je naveo višestruko je manje od vrijednosti umjetnina koje se nalaze u Sanaderovu domu u Kozarčevoj ulici u Zagrebu. Moguće je da Ivo Sanader ni jednu umjetninu uopće nije prijavio u svoju imovinsku karticu, jer su samo satovi koje posjeduje vjerojatno vredniji od 1,5 milijuna kuna. Izvori koji su imali doticaja s radom na Sanaderovu predmetu, ispričali su Nacionalu da su prilikom pretresa Sanaderove kuće u Kozarčevoj ulici u Zagrebu pronađena samo dva ručna sata iz njegove privatne kolekcije koju je Nacional još u siječnju 2007. procijenio na najmanje milijun kuna. Ovo otkriće policije pokazuje da je Ivo Sanader lagao hrvatskoj javnosti kada je ispunjavao svoju imovinsku karticu. Pokriće za skupocjene umjetnine ne može se pronaći niti u navodima u imovinskoj kartici njegove supruge Mirjane.

Više izvora Nacionalu je potvrdilo da je Ivo Sanader vlasnik impozantne zbirke umjetnina i da povremeno posuđuje slike za različite izložbe, ali nitko nije uspio saznati više pojedinosti o toj kolekciji, kao da su se svi akteri cijele priče zakleli na zakon šutnje. Poznavatelji prilika u užem krugu osoba od Sanaderova povjerenja, koji su znali kako su se kupovale umjetničke slike za Sanadera, ispričali su Nacionalu da se sve vezano uz te slike brižno čuvalo od očiju javnosti. Isti izvor tvrdi da se Sanaderove slike, koje je ovaj povremeno posuđivao za izložbe u Zagrebu, nisu transportirale do muzeja službenim vozilom, nego ih je u velikoj tajnosti dovozio i odvozio povjerljivi vozač jednog starijeg ministra, inače, njegova donedavnog prijatelja.

Sve se to radilo kako bi se sakrilo da je Sanader pravi vlasnik tih umjetnina, a on je to kao premijer morao skrivati, jer je očito bilo jasno da si on te umjetnine nije mogao priuštiti od svojih legalnih primanja. Upućeni izvori iz umjetničkih krugova ispričali su Nacionalu da Ivo Sanader u svom vlasništvu ima slike 40 najcjenjenijih autora iz razdoblja moderne, da se veći dio tih slika nalazi upravo u njegovoj kući u Kozarčevoj ulici, no da najskuplja platna drži na tajnom skrovištu u nekom dobro zaštićenom depou, najvjerojatnije u inozemstvu. Isti izvori ispričali su Nacionalu da bivši premijer u svom vlasništvu ima slike Vlahe Bukovca, najskupljeg i najtraženijeg hrvatskog slikara, zatim Josipa Račića i Miroslava Kraljevića, pa sve do Vladimira Becića, Celestina Medovića, Emanuela Vidovića i Menci Clementa Crnčića, čiji radovi na tržištu umjetnina mogu postći vrtoglave cijene od sto tisuća eura naviše. Najskuplji je Bukovac, a slijede ga Račić i Kraljević. Kako je teško govoriti općenito o cijenama slika nekog autora jer se svaka procjenjuje zasebno, ovisno o formatu, motivu i razdoblju nastanka, može se reći da radovi Vlahe Bukovca postižu cijene od 30 tisuća do čak 300 tisuća eura. Tako se za manji format od 50 X 60 traži u prosjeku oko 70 tisuća eura, dok se veći formati prodaju za sto tisuća eura pa naviše. Zanimljivo je spomenuti da su se Bukovčevi radovi u osamdesetima mogli kupiti za deset tisuća tadašnjih njemačkih maraka! Radovi ostalih slikara prodaju se za deset do 80 tisuća eura, primjerice, Crnčićeve slike idu u prosjeku za 13 tisuća eura, Medovićeve za 20 tisuća eura, a Dulčićeve variraju od 10 do 20 tisuća eura, dok raritetna djela postižu puno više cijene. Proturječne su i informacije o tome koliko je dugo Sanader skupljao vlastitu kolekciju slika. Prema nekim informacijama on je tu kolekciju stvarao godinama, zajedno sa suprugom Mirjanom, arheologinjom i povjesničarkom umjetnosti, koja mu je pomagala u izboru. Međutim, posve je sigurno da je u odabiru slika za Sanadera sudjelovao i jedan vrsni ekspert, poznat kao elokventni erudit i veliki poznavatelj moderne.

Za Sanadera su se slike kupovale kod nekoliko uglednih zagrebačkih galerista. Oni su na upite o Sanaderovoj zbirci uvijek odgovarali da o tome ne znaju apsolutno ništa, što zapravo ne iznenađuje jer bi oni otkrivanjem informacija o Sanaderovoj zbirci prerezali zlatnu granu na kojoj sjede.

Moglo se Ivu Sanadera sresti i na predaukcijskim izložbama Konture, a mišljenja o njegovoj stručnosti u pogledu slika vrlo su različita. Neki drže da je veliki poznavalac i ljubitelj umjetnina, drugi tvrde da ima ukus skorojevića koji je zbirkom umjetnina htio trajno kupiti visoki status u društvu. Upućeni izvori ispričali su da je Sanaderova kolekcija šira no što se pretpostavlja, te da obuhvaća i radove umjetnika s kraja 19. stoljeća pa sve do naših dana. Po njima Sanader u svojoj zbirci ima i radove Ljube Babića, Miljenka Stančića, Ede Murtića, Dušana Džamonje, Mersada Berbera, Zvonimira Mihanovića i Ivana Rabuzina. Javnost je prvi put dobila službenu potvrdu postojanja Sanaderove zbirke kada je bivši premijer u veljači 2009. godine, zajedno sa suprugom, darovao Gradskom muzeju Varaždin tri slike.

Riječ je o dvije slike umjetnika Ivana Tišova, koji je u ulju na platnu portretirao hrvatskog podbana Nikolu Czernkovicha (Crnkovića) Doljskog i njegovu suprugu, te o portretu velikaša Joannesa Czernkovicha na platnu Mihaela Stroya. Svaka od slika, prema mišljenju poznavatelja tržišta umjetnina, može doseći cijenu do pet, šest tisuća eura. 
Drugu potvrdu postojanja Sanaderove zbirke donio je Nacional u povodu velike izložbe “Vlaho Bukovac – kozmopolitski Hrvat” u Gemeentemuseumu u Den Haagu, kada se ispostavilo, vjerojatno pogreškom, da u katalogu izložbe piše kako je ulje na platnu malih dimenzija “Krpanje mreže” Vlahe Bukovca u vlasništvu Ive Sanadera. Kasnije se saznalo, kako su pisali portali poput Indexa, da je to ulje kupljeno u Dubrovniku prije desetak godina za sitnu svotu od svega sedam tisuća tadašnjih njemačkih maraka, i to bez javnog bilježnika i bez financijskog ugovora. Tu je sliku morala prodati konavoska obitelj Pešel koja je u agresiji Srba i Crnogoraca na Dubrovnik ostala bez doma u Čilipima. Kako bi obnovili spaljenu kuću, obitelj je donijela tešku odluku da prodaju tu izuzetno vrijednu sliku. Vrlo brzo našli su se i zainteresirani kupci. Kako je tada ispričao član obitelj Pešel, u njihov dubrovački dom došla je mlada, naočita žena iz Zagreba i rekla im da kupuje sliku u ime jednog doktora iz Zagreba. Slika je, nakon što je ugovoren posao, zajedno s okvirom bila zamotana u novinski papir, stavljena u najlonsku vrećicu i kao ručna prtljaga večernjim letom za Zagreb dostavljena pravome kupcu. Član obitelji Pešel izjavio je da tada nije znao da je tu sliku kupio bivši premijer, a to ne može potvrditi ni danas. Ta se slika danas procjenjuje na gotovo dvadeset tisuća eura. Da slika zaista toliko vrijedi, potvrdio je tom prilikom i likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Igor Zidić, autor te Bukovčeve izložbe.
Slična stvar je i s najnovijim vjerojatnim Sanaderovim akvizicijama – slikama Pabla Picassa i malteškog baroknog umjetnika Francesca Fieravina, koje je prema Nacionalovom otkriću bivši premijer navodno kupio za vrijeme svog nedavnog boravka u Americi.

Sanader je te slike navodno kupio u prestižnoj njujorškoj galeriji Hellyja Nahmada, sina poznatog trgovca umjetninama Davida Nahmada, koji posjeduje kolekciju od tristotinjak Picassovih djela. Ako je informacija o kupnji tih djela točna, bivši premijer je za jednu Picassovu sliku potrošio najmanje pet milijuna dolara, što je otprilike cijena za koju se može nabaviti takvo djelo tog umjetnika. Naime, najjeftiniji Picassovi radovi stoje od tri do pet milijuna dolara, a skuplji se prodaju za višestruko veće iznose. Što se tiče djela Francesca Fieravina, poznatog pod imenom Francesco Maltese, cijene se kreću od nekoliko stotina tisuća eura, pa naviše. Iako je po navodima Večernjeg lista, vlasnik te galerije Helly Nahmed demantirao te informacije rekavši da nikad nije poslovao s osobom koja se zove Ivo Sanader i da nitko pod tim imenom nije kupovao u njegovoj galeriji, što ne znači da netko drugi nije za bivšeg premijera kupio te dvije Picassove slike.

Naime, vlasnici galerija ne moraju govoriti kome prodaju slike što se uglavnom naziva poslovnom diskrecijom kojom se štite interesi kupaca. Sanader je mogao kupiti skupu sliku, a da ona i dalje ostane pohranjena u ženevskim trezorima gdje obitelj Nahmad čuva tristotinjak djela Pabla Picassa čiju tržišnu vrijednost stručnjaci procjenjuju na milijardu američkih dolara. Također, upućeni tvrde, da Sanader može te iste slike opet prodati Nahmadovima, ali po nižoj cijeni, te takvom transakcijom oprati novac ili zavarati podrijetlo novca. Da se on vjerojatno služio umjetninama kako bi oprao svoj nelegalno stečeni novac, potvrđuju i navodi osobe koje tvrdi da je za Sanadera trebala oprati 20 milijuna eura, kroz kupovinu šest slika, što se navodno trebalo napraviti kroz nekoliko kompliciranih i fiktivnih poslovnih transakcija u inozemstvu. Sve to pokazuje da je Sanader bio uključen u sumnjive aktivnosti.

Iako u Sanaderovu slučaju postoje brojne neizvjesnosti, ipak je nešto definitivno potvrđeno već u ponedjeljak. Sanader je živio znatno iznad svojih mogućnosti, zajedno s obitelji posjeduje brojne pokretnine čije podrijetlo nije prijavio u imovinskoj kartici, niti ih može opravdati visinom svojih primanja. Iako sudski postupak protiv njega još nije ni počeo, već se sada može tvrditi da je pravosudni udar na Sanadera bio posve opravdan, posebno u svjetlu društvene klime koja se počela stvarati istog trenutka nakon što su mu privremeno oduzeti luksuzni statusni simboli neobjašnjenog podrijetla.