Glazbeni i kazališni kritičar, esejist, scenarist, autor reklamnih slogana, profesor na Akademiji za kazalište, film i televiziju, režiser i kolumnist, te jedna je od svestranijih ličnosti hrvatske društvene scene – Zvonimir Berković, umro je u Zagrebu 9. lipnja 2009. godine.

Premda je tekstovima u svojim posljednjim godinama utirao put pametnijem, tolerantnijem i poštenijem društvu, umorio se i razočarao da njegovi tekstovi nisu imali prevelikog utjecaja na društvenu klimu.

“Objektivno govoreći nije se isplatilo pisati. Ništa se nije promijenilo, moji apeli nisu urodili plodom. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere to što sam pisao ignoriralo. Sve komplimente koje sam dobivao ticale su se mog stila, a ne sadržaja. Za Tuđmanove vlasti bilo mi je zapravo mnogo lakše – činilo mi se da on čita moje kolumne i da se barem ljuti. Taj dijalog, istina, podsjeća na film ‘Pričaj s njom’ u kojemu glavni lik razgovara s osobom koja ne daje nikakve znakove života, ali on svejedno govori i zamišlja da odgovara na replike. Ali to je ipak bio dijalog. Moje je najveće razočarenje došlo poslije 3. siječnja. Počeo sam pisati ‘Pisma vlasti’, a tema je uvijek bila ista – Hrvatska. I adresa je uvijek bila ista, i upozorenja da je opasno tako se poigravati s hrvatskom sudbinom. Slao sam vlasti poruke, tobože u ime najvećih zemaljskih i prekogrobnih autoriteta, samo da bi me ozbiljnije shvatili, ali nisu. Neprestano sam im nudio savršene uzore, Churchilla, de Gaullea, Wojtylu. Uzalud.”