Objavljeno u Nacionalu br. 413, 2003-10-14

Hrvatsko približavanje euroatlantskim integracijama znatno je usporeno narušavanjem odnosa između Sjedinjenih Država i Republike Hrvatske

Nacional je doznao iz izvora bliskih State Departmentu da se “u washingtonskim krugovima općenito misli da između Sjedinjenih Američkih Država i Republike Hrvatske odnosi nisu dobri te da su se drastično pokvarili u posljednjoj godini”.

Put Hrvatske u Europsku uniju znatno je otežan zbog nedostatka potpore Bushove administracijeŠto se dogodilo između SAD-a i Hrvatske, koja je donedavno bila glavni američki saveznik u jugoistočnoeuropskoj regiji? Što je pozadina grubog prošlotjednog ponašanja američkog izaslanika za ratne zločine, veleposlanika Pierrea-Richarda Prospera, kako su njegov istup u Zagrebu prokomentirali neki članovi Račanov kabineta? Krajnje je iritantno odjeknuo njegov javni poziv da se za 5 milijuna dolara, koliko daje američka vlada, jave oni koji bi mogli dati korisne informacije na temelju kojih bi bio uhićen general Gotovina, kad ga već Račanova vlada, koja ga po Prosperovim pogrešnim informacijama, koje je dobio od predstavnika CIA-e u Sarajevu, štiti na teritoriju Hrvatske. Bio je to izravan, javni pritisak na Račana i njegov kabinet.

Kako je veleposlanikov kaubojski stil prihvatio službeni Zagreb, vidjelo se i po izjavi ministra unutarnjih poslova Šime Lučina koji je izravno napao takvo raspisivanje nagrade, i to uz davanja MUP-ova telefona na koji se potencijalni informatori mogu javljati. Drugi dan reagiralo je i američko veleposlanstvo u Zagrebu koja se vrlo diplomatski pokušalo izvući iz neugodne situacije u koju ga je doveo veleposlanik Prosper. To je posredno potvrdila i izjava američkog državnog tajnika Colina Powella nakon razgovora s Carlom Del Ponte u Wahingtonu prošloga petka. Kao najveće probleme Haaškog suda naveo je uhićenje Karadžića i Mladića, dok generala Gotovinu uopće nije spomenuo.

Vrlo je zanimljiv i stav drugog Amerikanca, predsjednika Haaškog suda Theodora Merona. U izvještaju Vijeću sigurnosti, za razliku od Carle Del Ponte, on kao problem nije spomenuo Antu Gotovinu. Da razlike između njih postoje, priznala je u razgovoru s novinarima i sama glavna tužiteljica, samo je taj veliki sukob umotala u celofan. Kako doznaje Nacional, Washington misli da bi se mnogi problemi u ovoj regiji mogli izbjeći kad bi Carla Del Ponte bila fleksibilnija. To službeno nitko iz State Departmenta neće nikada javno reći, no svakomu je jasno da je američkoj diplomaciji, zbog uloge koju su američki djelatni oficiri i vojni savjetnici imali u pripremi akcija oslobađanja dijelova Hrvatske i BiH, stalo da se slučaj generala Gotovine riješi što brže i na zadovoljavajući način za sve strane.

Hrvatska je, da je imala pametniju vladu, koja održava prisne odnose s Washingtonom, mogla izbjeći mnogo nevolja s Haagom i oko ulaska u Europsku uniju. Hrvatski put do Bruxellesa bio bi puno lakši i kraći kad bi vodio preko Washingtona, bez obzira na trenutačne animozitete između Europe i Amerike. O tome bi netko od odgovornih u Hrvatskoj napokon trebao početi razmišljati. Primjeri Poljske i Mađarske pokazuju koliko se isplatilo njihovo tijesno savezništvo s SAD-om. Upravo je SAD, u prvom redu radi Poljske, a manjim dijelom i radi Mađarske, forsirala ulazak novih deset zemalja u Europsku uniju. Stoga se slobodno može reći da su Poljska i Mađarska, a s njima i ostale postkomunističke zemlje, do Europske unije došle preko Washingtona. Tako je mogla i Hrvatska, jer se bilo kudikamo lakše dogovoriti s Wahingtonom nego s vladama 15 zemalja Europske unije. S njima je trebalo razgovarati samo o tehničkim pojedinostima a cjelokupni politički posao mogao je za Hrvatsku obaviti Washington, što bi bilo kudikamo lakše i djelotvornije. Ovako Hrvatsku očekuje dulje razdoblje stabiliziranja povjerenja između Washingtona i Zagreba.

A gdje je u svom odnosu s Washingtonom pogriješila hrvatska Vlada? Grešaka je bilo mnogo, no najveća je bila u metodološkom pristupu Bushovoj administraciji: umjesto da u Washingtonu angažira najbolje lobiste, Račan je onamo za veleposlanika poslao Ivana Grdešića, koji osim poštenja i titule sveučilišnog profesora nema nikakve predispozicije za položaj ambasador na najvažnijem mjestu za Hrvatsku, u gradu gdje se kroji svjetska politika. A Hrvatskoj je prijeko potrebna podrška i pomoć najmoćnije države na svijetu.

Za takvo stanje stvari najviše su krivi premijer Račan i ministar vanjskih poslova Tonino Picula, koji se pokazao posve nekompetentnim za taj položaj. Kakve je sve on šanse propustio? Među ostalim, u svibnju 2000. privatnim kanalima bio je zamoljen da u Zagreb dođe suvlasnik tada najmoćnije lobističke agencije u Washingtonu, vrlo blizak Republikanskoj stranci i predsjedniku Bushu. Nakon što ga je primio predsjednik Mesić, trebao ga je primiti i ministar Picula i uvjeriti se što bi ti ljudi mogli učiniti za Hrvatsku. Na dogovoreni sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova nisu došli ni Picula ni njegov zamjenik, nego je s jednim od najjačih ljudi iz Washingtona razgovarao službenik u MVP-u, koji se na kraju spustio toliko nisko da je goste iz Amerike molio da za njega lobiraju da dođe raditi u hrvatsko veleposlanstvo u Washingtonu. Nakon sat vremena ispraznog razgovora, neugodno iznenađeni razinom prijema u MVP-u, otišli su revoltirani postupkom ministra Picule i nikad se više nisu pojavili u Hrvatskoj. Račanova vlada možda je zaboravila da Hrvatskoj i BiH nije Europska unija pomogla da se oslobode od srpske okupacije, nego su to učinile Sjedinjene Američke Države. Da se oslonila na europsku politiku, na ovim bi prostorima i dalje bjesnio rat, isprekidan mirovnim pregovorima i jalovim prekidima vatre u režiji Europske unije.

Što su glavne primjedbe Washingtona službenom Zagrebu i kad je počelo snažno hlađenje odnosa? Nakon što su u Hrvatskoj bila dva izvrsna veleposlanika, živo zainteresirana za razvoj događaja na ovim prostorima, SAD je, nakon Petera Galbraitha i Williama Montgomeryja, u Zagrebu počeo zastupati blijedi ambasador Lawrence Rossin. Vrlo nekomunikativan, s vrlo lošim iskustvom s novinarima za službovanja u Španjolskoj, Rossin je bio veliko razočaranje za službeni Zagreb. Većina hrvatskih političara je mislila kako je Washington njegovim imenovanjem digao ruke od Hrvatske. To je Rossin svojom pasivnošću i potvrđivao. Rossin bi iz Zagreba otišao potpuno nezamijećen da zbog rata u Iraku SAD-u nije trebala pomoć svake zemlje. Glas svake zemlje za intervenciju bio je Washingtonu u to vrijeme jako važan. nakon što je Hrvatska odbila podržati ratnu akciju jer nije bila pod pokroviteljstvom UN-a, Rossin je izrekao nekoliko grubih riječi na račun Hrvatske. Da mu ne ostane dužan, pobrinuo se Goran Granić, koji mu je preko medija očitao bukvicu. Možda je bio u pravu, no to je Hrvatsku, prema Nacionalovim izvorima bliskim State Departmentu, skupo stajalo. “Velika greška hrvatske strane bile su javne primjedbe Gorana Granića našem veleposlaniku. Jako je važno imati na umu (i to bi u Hrvatskoj neki ljudi trebali znati) da se način na koji nekog ambasadora vide u zemlji u kojoj je u službi često dramatično razlikuje od načina na koji ga vide u Washingtonu. Na primjer, ako ima dobar odnos sa svojim vezama, neće se događati čuda jer će u zemlji gdje radi tiho pregovarati s vladom, a u suprotnom, bude li lijen i neaktivan, doći će do nesporazuma. Tada će se žaliti i glasno izvještavati Washington kako su Hrvati grozni i da je morao na njih vikati. Na njega će administracija u Washingtonu gledati kao na malo ‘krutog’ momka, a na Hrvate kao na ljude koji se loše ponašaju. To je percepcija, mada realnost može biti potpuno drukčija”, rekao je za Nacional američki visokopozicionirani izvor. Od tog trenutka samo su se redali nesporazumi na relaciji Zagreb – Washington.

Uz tu veliku pritužbu koju je “tužibaba” Rossin uputio na račun hrvatske Vlade i Gorana Granića svojim šefovima u Washingtonu zbog ružnog ponašanja prema njemu, uz Hrvatsku se veže još pet “smrtnih grijeha” iz washingtonskog kuta gledanja, koji bi trebali biti otklonjeni ako se žele normalizirati odnosi dviju zemalja.

Odmah nakon Granićeva vikanja na Rossina i vrijeđanja američke administracije, na drugome mjestu smrtnih grijeha nalazi se “Article 98”. To znači da je Hrvatska odbila potpisati bilateralni sporazum s Washingtonom o izuzeću američkih državljana pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Treći je grijeh to što nije donesen zakon o sigurnosti brodova američke ratne mornarice kad su u posjetu Hrvatskoj. Mnogo se petljalo oko toga da brodovi na nuklearni pogon ne mogu u Jadran, pa ako ne mogu oni, neće dolaziti ni bilo koji drugi, tvrdi Nacionalovš američki izvor. Sve dok se ne donese primjeren zakon, prema tim tvrdnjama, ni jedan američki ratni brod više neće pristati ni u jednoj hrvatskoj luci.

Četvrti grijeh je prevrtljivost oko slanja hrvatskih trupa u Irak i općenito oko suradnje u toj akciji. Najprije je Vlada rekla da će dopustiti prelete, da bi ministrica obrane Željka Antunović, kad je prvi prelet američkog vojnog transportnog aviona najavljen, zabranila njegov ulazak u hrvatski zračni prostor. Nakon toga bilo je rečeno da će se Hrvati nakon pada Sadama Huseina ipak pridružiti američkim trupama. No ni od toga , iako je Vlada najavila da će poslati trupe, nije bilo ništa.

Peti je grijeh hrvatske politike što je javno denuncirala rat u Iraku i prikazivala američke ciljeve vrlo diskutabilnima. U tome se posebno isticao predsjednik Stjepan Mesić, koji je prema mišljenju Washingtona potpun stao na stranu Francuza, kojima je prema njihovu mišljenju ionako previše naklonjen. A to oni svojim odnosom prema Hrvatskoj ne zaslužuju.

Šesti je grijeh nedovoljan povratak srpskih izbjeglica, za što se Amerikanci najviše osjećaju odgovornima, jer su prema Daytonskom sporazumu sve izbjeglice u regiji već davno trebale biti u svojim kućama. Kako je Dayton američki projekt, to ih pitanje posebno i tišti. Na kraju možemo još jednom citirati Nacionalova američkog sugovornika, koji je s dosta gorčine iznio američki stav: “U svjetlu svih izrečenih primjedaba, odnosno grijeha, kako ih vi nazivate, mi ne vidimo osobitog razloga da se Washington zauzima za hrvatske interese. Također nemamo nikakve potrebe da se bavimo onim što hrvatska Vlada kaže. Moram reći da je percepcija u Washingtonu da je Račanova vlada odlučila kako joj je prioritet prije svega ostaloga ulazak u Europsku uniju, a ako se to Amerikancima ne sviđa, jako im je žao. Čini nam se da hrvatska Vlada nema nikakva poštovanja prema svemu onome što smo zajedno učinili 90-ih godina. Takvo ponašanje Račanove vlade svakako nije fair.”

Bez obzira na to tko u studenome pobijedi na izborima, jedan od prioritetnih zadataka bit će mu da u najkraćem razdoblju poboljša odnose s Washingtonom. Bez potpore SAD-a Hrvatska će i dalje ovisiti o volji svakog birokrata u Bruxsellesu, a niži činovnici zapadnoeuropskih veleposlanstava moći će i dalje ulaziti bez najave u Ministarstvo vanjskih poslova i vikati ondje na sve, od vratara do ministra, ako im se što ne svidi u hrvatskoj vanjskoj politici. Ako je za Hrvatsku prioritet Europska unija, to ne znači da prioritet nisu i izvrsni odnosi s Washingtonom. Tko ne razumije da bez odličnih odnosa s SAD-om nema ni pravih partnerskih odnosa s Europskom unijom, taj je politički slijepac.

1. Hrvatska – SAD (izostanak hrvatske potpore napadu na Irak)
Hrvatska je u ožujku 2003. odbila podržati vojnu koaliciju predvođenu SAD-om za napad na Irak, jer takva akcija nije bila podržana odlukom Vijeća sigurnosti UN-a. Osim toga, golema većina hrvatske javnosti i političkih stranaka također je bila protiv hrvatske potpore američkom napadu. Hrvatska je ocijenila da akciji koja se vodi mimo UN-a nedostaje legitimitet, te ako se takav model pokuša inaugurirati kao model novog ponašanja na međunarodnoj sceni, to nosi dugoročne negativne konzekvencije za cijeli svijet.
Tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin izjavio je da je razočaran stavom hrvatske Vlade. Hrvatska je Vlada, prema Rossinovim tvrdnjama, imala mogućnost ojačati suradnju i partnerstvo s velikom koalicijom država, predvođenom SAD-om, no odabrala je da ne želi biti dijelom te koalicije i odlučila igrati samozatajno. Pritom je istaknuo da još uvijek ne zna kakve će biti sankcije zbog takvog hrvatskog stava, ali će ih svakako biti.

2. Odbijanje potpisivanja sporazuma o neizručenju američkih državljana
Hrvatski je državni vrh potkraj svibnja 2003. na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost odlučio odbiti zahtjev SAD-a za potpisivanjem bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana Stalnom međunarodnom kaznenom sudu. SAD je zahtjev Hrvatskoj uputio 2002. i odredio rok za odgovor do 1. srpnja, upozoravajući da će Hrvatskoj, ne potpiše li sporazum, biti uskraćena vojna pomoć. Hrvatski su političari zaključili da ispunjenje američkih zahtjeva ne bi mogli obraniti pred svojom javnošću, jer se Hrvatska obvezala na izručenje svih osumnjičenih hrvatskih državljana Haškom sudu.
Hrvatska je izgubila američku vojnu pomoć, ali do siječnja 2004. nije zapravo izgubila ništa. Od 19 milijuna dolara ukupne američke vojne pomoći Hrvatskoj, 6 milijuna za ovu godinu je već potrošeno, a preostalih se 13 milijuna odnosi na sredstva odobrena za ranija razdoblja, koja iz raznih razloga nisu iskorištena.
Prošle je godine EU za svoje članice, kandidate i zemlje kojima je strateški cilj ulazak u EU izdala Smjernice za pregovore s SAD-om u sklopu Članka 98. U skladu s tim smjernicama, koje nisu bile na tragu američke inicijative o izuzeću američkih državljana pred Međunarodnim kaznenim sudom, postupila je i Hrvatska te odbila potpisati bilateralan sporazum s američkom stranom. Dosad su sporazum potpisale 63 države, a od europskih samo Makedonija, Bosna i Hercegovina, Rumunjska i Albanija.

3. Mirovna misija u Iraku
Hrvatska je javno i službeno u lipnju u Bruxellesu prigodom ministarskog sastanka zemalja članica Partnerstva za mir deklarirala svoju odluku da pošalje vojni kontingent u mirovnu misiju za Irak. Otada, ali čak i prije toga, u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske započele su i traju tehničke pripreme kako bi se u trenutku donošenja političke odluke ta namjera realizirala. Bili su uspostavljeni i kontakti s američkom stranom koja je spremna logistički pomoći i opremiti hrvatske vojnike jačine voda. SAD je potkraj srpnja pozdravio hrvatsku odluku o upućivanju hrvatskih vojnih postrojbi u Irak. Po riječima američkog veleposlanika Ralpha Franka, takvim korakom pokazalo bi se da je Hrvatska spremna i sposobna pridonijeti međunarodnoj sigurnosti i stabilnosti. Hrvatska vojska na taj bi način također stekla i značajno iskustvo u međunarodnim mirovnim misijama i unaprijedila proces integracije u NATO. Frank je tada dodao da su pregovori između Washingtona i Zagreba u tijeku.
Međutim, prošli je mjesec predsjednik Stjepan Mesić izjavio kako je državni vrh postavio uvjete za slanje hrvatskih vojnika u mirovnu misiju u Irak, a to je prije svega odluka Vijeća sigurnosti da mirovna misija bude pod okriljem UN-a. “Ako misija bude pod pokroviteljstvom UN-a, mi ćemo kao lojalna članica UN-a sudjelovati. Zasad tih uvjeta za sudjelovanje HV-a u Iraku nema”, rekao je predsjednik Republike Stjepan Mesić. Na takvu promjenu stava državnog vrha utjecala je prije svega pogoršana sigurnosna situacija u Iraku, gdje su teroristički samoubilački napadi, zasjede, pljačke i deseci poginulih svakodnevica, a američka nazočnost nedovoljna da drži situaciju pod kontrolom.

4. Srpske izbjeglice i imovina
SAD je nedavno upozorio da je u jugoistočnoj Europi više od milijun ljudi sa statusom izbjeglih ili raseljenih osoba. Predstavnik SAD-a pri Stalnom savjetu OESS-a i ostali američki diplomati ističu, s tim u vezi, da bi trebalo stvoriti uvjete da se u Hrvatsku vrati više od 200.000 osoba. Istodobno je hrvatski premijer Ivica Račan, povodom zahtjeva za povratkom izbjeglica, na nedavnom summitu Europske unije u Solunu izjavio da će Zagreb do kraja godine riješiti pitanje povratka izbjeglica i njihove imovine, priznajući da je sporost u rješavanju tog pitanja jedan od ključnih razloga za nezadovoljstvo međunarodnih predstavnika.
Povratak izbjeglica jedan je i od bitnih političkih uvjeta za približavanje Hrvatske EU i NATO-u. Američka i europska diplomacija suglasne su u ocjeni da povratak izbjeglica teče presporo i ponajviše su razočarane neispunjavanjem hrvatskih obveza. Slična se ocjena tiče i povratka imovine. SAD i EU očekuju od Hrvatske da izbjeglicama vrati njihovu imovinu, bez obzira na to što je teško riješiti problem onih koji su u tuđim kućama, a nemaju rješenja za zamjenski smještaj.
Strani diplomati smatraju povrat privatne imovine prioritetom. SAD i EU suglasni su i s obzirom na problem stanarskog prava. Lani se zbog toga hrvatska Vlada sukobila s OESS-om, a u posljednjim je razgovorima dogovoreno da se to pitanje mora što prije riješiti. Rješavanje pitanja stanarskog prava također je dio Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske i EU.

5. Posjete američkih ratnih brodova
Premda je prošlih godina u hrvatske pomorske luke dolazilo 20-30 američkih ratnih brodova, ove su se godine posjeti američke ratne mornarice sveli na najmanju moguću mjeru. Uglavnom, američki ratni brodovi posjećuju Sloveniju, a u zadnje vrijeme čak i Bosnu i Hercegovinu, dok Hrvatsku izbjegavaju, a vježbe hrvatsko-američkih snaga na moru sve su manjeg intenziteta.
Nakon rata u Iraku oprez američke vojska je pojačan zbog mogućih terorističkih napada. Bilo kakvo zadržavanje američkih ratnih brodova u stranim lukama smatraju rizičnim, to više ako nema jasno definiranih sigurnosnih propisa i uvjeta pod kojim dolaze u strane zemlje, što je slučaj s Hrvatskom.
Jedan je od glavnih prigovora američke strane nedostatak zakonskih odredaba hrvatskog Pomorskog zakonika prema kojima bi se dopustilo uplovljavanje ratnih brodova na nuklearni pogon u hrvatske morske luke. Posljednji Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Pomorskog zakonika iz rujna predvidio je u članku 10. stavak 2 i takvu mogućnost, no dok se Zakon ne usvoji u Saboru, američki ratni brodovi neće posjećivati hrvatske luke.
Od planiranih devet američko-hrvatskih vježbi ove godine pet se održava blizu otoka Žirja, no njihov je značaj minoran. Predviđeno je da američki i hrvatski ronioci zajednički vježbaju samo pretraživanje tjesnaca i luka u sklopu protuminskog djelovanja, što se ne može nazvati vojnom vježbom u klasičnom smislu.

Intervju Gorana Granića Novom listu od 22. travnja 2003.

Potvrđujete potpunu suradnju s Haagom. S druge strane, diplomati u Zagrebu otkrivaju kako nevoljku suradnju Hrvatske Carla del Ponte ironično naziva suradnjom »a la Croatia«?
– Ne bih komentirao što pojedini diplomati govore. Neki od njih pokazali su se nedoraslim svome poslu. Zapravo, bili su pomalo smiješni prosuđujući stvari potpuno neargumentirano. Ponekad su njihovi istupi izgledali upravo tragično. Suradnja s Haškim sudom uopće nije jednostavna, već i na tehničkoj razini.
Biste li nam rekli koji su to diplomati?
– Članovi britanskoga veleposlanstva, američki veleposlanik, ranije španjolski, potom nizozemska vlada – tu ne ubrajam novoga nizozemskog veleposlanika – kao i još neki površno informirani diplomati u Zagrebu. Tu svakako ubrajam i predstavnike nekih međunarodnih institucija u Hrvatskoj.