U ovo “doba korone” Rade Šerbedžija, koji je od migranta postao izolant, privremeni mi je susjed u Fažani s kojim naizmjence dijelim klupu na fažanskom lukobranu, s pogledom na Brijune. To sam neočekivano, praktično prisilno, ali drago susjedstvo iskoristio za kratak razgovor s njim za Nacional.hr . Koristeći blagodat tehnologije, a istovremeno poštujući odredbu o “socijalnoj distanci” zapravo smo “razgovarali” tako da sam ja postavljao pitanja elektronskom poštom, a on je na jednak način odgovarao.

Nacional: Prije otprilike pola godine gledao sam Vas posljednji put na sceni. Bilo je to na tvrđavi Minor, na Malom Brijunu, u predstavi Tko se boji Virginije Wolf. Danas smo u Fažani, na nekoliko kilometara od te fascinantne kazališne scene i Brijune gledamo kao nešto nedostižno. Kakav je to osjećaj za Vas? O čemu razmišljate dok gledate Brijune?

Često sjedim u lučici Fažane I gledam prema Brijunima. Zapravo gledam više prema Malom Brijunu jer svi su moji pogledi tamo usmjereni. Tamo je ta naša čudesna tvrđava “ Minor” na kojoj mi svakoga ljeta igramo naše predstave. I ono u što sam siguran jest da smo u ovih 20 godina uspjeli napraviti prepoznatljiv teatar. Od Kralja Leara, Medeje, Maratt – Sadea, Pijane noci 1918, Play Becketa, Oluje, Hamleta, Antigone pa do ove uspjesne zadnje premijere “Tko se boji Virginije Wolf” naš je teatar postao prepoznatljiv i važan u ovim našim regionalnim okvirima.

Da, sjedim sad na klupici u fažanskoj luci i gledam prema Brijunima..I mislim si nešto…Ta ovo se sve isplatilo…Mi smo postali poznata pojava ovdje u Istri…I mi volimo ovu nasu Istru i ponosni smo sto smo istarsko kazaliste jer to ima svoje posebno značenje. Dovoljno je da sjediš na klupi u Fažani i da gledaš prema Brijunima i shvatit ćes da se tu rodila jedna posebna i prava energija. I da… eto ljudi iz cijele regije bivše Jugoslavije dolaze ovamo. Ugostili smo i neke divne kazališne predstave na našim Brijunima – od legendarne Zabe iz Sarajeva do Richarda lll iz Londona.

Bili su na ovome našemu otoku Vanessa Redgrave i Angelina Jolie i Amanda Plamer i Annette Bening…i mnogi moji prijatelji filmski producenti i agenti. Ali nažalost to nije dovoljno da napravimo svjetsku priču od ovog našega teatra i od ovoga čarobnoga otoka. Za to nam treba partner, a to je hrvatska država. Ne znam kada će ljudi koji upravljaju kulturom u ovoj državi shvatiti koje su to šanse u promoviranju naše kulture i države.

Nacional: Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti što će se događati u slijedećim mjesecima. Svi su planovi iluzorni. Ipak, ako uvjeti dozvole, što će biti sa ovogodišnjom sezonom Teatra Ulysses? Imate li neki program u vidu? Što bi trebao biti “highlight”?

Mi ove godine sigurno radimo Joycevog Ulyssesa. To je Lenkina ideja da na taj način okrunimo 20 godina Teatra Ulysses. Uostalom Joyce je početkom 20. stoljeća boravio u Puli i kažu da je tu i počeo pisati to svoje kapitalno dijelo.

Nacional: Što radite u izolaciji uz to što ste obradovali mnoge svojim govorenjem stihova na vlastitom Facebook kanalu?

Ništa…Gledam dugo u noći TV.. Samo sport i western channel. I onda radim ovu svoju Facebook stranicu. To mi je zabavno jer odabirem poeziju koju volim. Uskoro ću ljude malo upoznati i sa svojom poezijom (iako mi je malo neugodno). Ili možda neću, baš zbog toga…

Nacional: Znam da je deplasirano pitanje što ste sve morali odgoditi ili zauvijek izgubiti od poslova zbog pandemije koronavirusa, pogotovo što su mnogi doslovno izgubili živote. Ali ipak…

Da, nije baš vrijeme da se žalim. Imao sam jedan mali autorski film i on se izgleda neće dogoditi. Ali nema veze. Radit ću na novoj ploči koju uskoro izdajem za Croatia records. Biti će tu nekih sasvim novih pjesama, a posebno sam uzbuđen sto mi je Hus, legendarni vođa Parnog valjka, napisao dvije pjesme….

Nacional: Zaključno pitanje tipa…”ima li nešto što biste željeli reći, ali Vas nisam pitao” razlogom je bezbrojnih viceva i sprdnji na račun mladih novinara. No ja više nisam mlad i iz iskustva znam da je najgluplje pitanje ono koje nije postavljeno. Dakle…?

Eh…Ima toliko toga što bih želio reći, ali mi se nekako neda. Možda nije prilika. Možda sam suviše star da počinjem polemike u ovoj zemlji. A imalo bi se mnogo toga za reći. Zato je bolje da ja zašutim. Konačno, brbljao sam cijeloga svoga života. Protiv onoga i ovoga. Uglavnom uvijek protiv. A i dužnost je umjetnika, kako kaže Krleža, da bude u neku ruku disident pa čak i defetist u odnosu na državu i autoritete, na vlast i zakonodavstvo. Umjetnik je razmetni sin koji se vraća svome ognjištu
samo da bi mogao ponovo od njega pobjeći. Negacija je njegovo familijarno prihvaćanje svijeta. Samo onaj tko radikalno shvati i prihvati upravo tu istinu može zaista pomoći umjetniku.