Početkom 1990-ih u Švedskoj je strah sijala skupina pljačkaša banaka i poštanskih ureda, kasnije prozvana Vojničkom bandom ili Militaristima. Vojnička banda izvela je najnasilnije pljačke u sjevernoj Europi od 1991. do 1993. godine. Teško naoružani, s vojničkom disciplinom, članovi bande napadali su po manjim mjestima u Švedskoj. Policija je bila bespomoćna, posebno zato što im njeni članovi otprije nisu bili poznati, dotad nisu bili kažnjavani, pa nisu znali odakle krenuti s istragom. Nakon što su uhvaćeni saznalo se da je riječ o trojici braće – jedva punoljetnima – i njihovu ocu, što je šokiralo javnost.

Stefan Thunberg četvrti je brat, onaj koji se nije htio priključiti pljačkaškom pohodu svoje obitelji. Želio je postati slikar, ali danas je poznati i uspješni scenarist, zaslužan za popularni televizijski serijal o inspektoru Walanderu te filmove o inspektoru Hamiltonu, ali i pisac. Svoj prvijenac “Medvjeđi ples”, u suradnji s uspješnim piscem kriminalističkih romana Andersom Roslundom, napisao je inspiriran svojom obiteljskom pričom o braći i ocu kriminalcima. Dvojica švedskih autora knjigu u izdanju Znanja predstavit će hrvatskoj publici na Zagreb Book Festivalu 19. svibnja. Za Nacional su ispričali što ih je inspiriralo da napišu roman, a Thunberg je otkrio i neke intimne detalje o sebi i svojem teškom odrastanju uz oca nasilnika i alkoholičara.

 

• ‘Obiteljske veze su jake i nije bilo lako donijeti odluku da neću pljačkati s ocem i braćom. Tri tjedna sam razmišljao hoću li im se pridružiti’, priča Stefan Thunberg

• ‘Prije pet godina ekstremno desna stranka Švedski demokrati osvojila je jedan posto i nisu imali šanse za parlament. Danas ih podržava 16 posto ljudi’, kaže Roslund

“Ideja da napišemo roman bila je Stefanova, on je priču u sebi držao godinama, a nije znao kako je ispričati. Već smo se prije susretali, ali za ovu knjigu se baš sve dobro poklopilo jer sam ja imao pauzu između pisanja svojih knjiga, a ni Stefan nije ništa radio, pa smo se upustili u avanturu. Priča o pljačkama bila je itekako poznata u švedskoj javnosti, svi su mogli o tome čitati iz raznih izvora, ali shvatili smo da je sad pravo vrijeme za priču ’iznutra”, kaže Anders Roslund, čije su četiri knjige već objavljene u Hrvatskoj, a napisao ih je s Börgeom Hellströmom.

Thunberg je objasnio zašto je baš sad pravi trenutak za objavljivanje knjige. Kaže da je od pljački koje su počinila njegova braća prošlo već 20-ak godina, pa tema nije toliko “vruća’” u njihovim glavama, a i razgovor s Roslundom pomogao je da se ona realizira. Iako je knjiga objavljena, još uvijek mu nije lako zbog toga što je u njoj opisan zapravo njegov život.

“U početku, kad sam još razmišljao hoću li pisati o tome ili ne, bilo je jako teško, bio sam nervozan i bojao sam se reakcija ljudi. Pitali su me što će majka, otac ili braća reći o tome. Rekao sam im da moram najprije napisati knjigu, nisam htio o tome razmišljati. To je prije svega priča o sukobu oca i sina, ali i o mom djetinjstvu, zapravo o sukobu mog oca s njegova četiri sina. To je dio mene, a kad takvo što dijelite sa svima, nije lako”, kaže Thunberg, inače drugi sin u obitelji. S ocem je i danas, baš kao što je bio i cijeli život, u iznimno lošim odnosima.

“Nas dvojica ne razgovaramo, ne voli knjigu koju sam napisao. Za mene je bilo jako važno ispričati priču kroz likove, ispričati istinu, no za njega to nije bilo nimalo važno. Uvijek je teško gledati, ili u ovom slučaju čitati, o svojim pogreškama iz nečijeg drugog kuta promatranja. Ali važno mi je da se zna da ga ja, unatoč svemu, volim. Volim svog oca jer to je jedini otac kojeg imam. Pokušao sam razgovarati s njim, ali ne sluša me. S njim je jako teško razgovarati jer je stalno pijan. I danas, kad je izašao iz zatvora, povukao se i ni s kime o ne razgovara”, kaže Thunberg koji se u romanu, zajedno s Roslundom, osobne priče držao prilično čvrsto. Svi detalji koji su ispričani o obitelji su se i dogodili, kad su sinovi bili mali, situacije kad je otac tukao njihovu majku i maltretirao ih.

Jedan od detalja iz njihova teškog djetinjstva, po kojemu je roman dobio ime – “medvjeđi ples” – urezala se u pamćenje cijeloj obitelji. Iako je opisan surovo i vrlo teško ga je čitati, Thunberg kaže da je istinit i da je njemu bilo iznimno teško to napisati. “Medvjeđi ples’” je način na koji je otac obitelji svog najstarijeg sina naučio kako napasti protivnika – da pleše oko njega dok se ne pronađe pravo mjesto za udarac. Naučio ga je – uz pomoć madraca koji je obgrlio – kako primiti protivnika koji je već na podu i nastaviti ga s udarati. Tu je metodu najstariji sin usvojio i kasnije ju primijenio, ali je i naučio svoju mlađu braću kako “ples’” funkcionira. Takve i slične situacije u knjizi, koliko god zvuče nevjerojatno brutalno, istinite su i zapravo pokazuju uzroke ponašanja braće i ono što će postati – Militaristi.

Thunberg je ispričao još neke situacije iz djetinjstva, a spomenuo je i njegovu majku koja je trpjela svakodnevna verbalna i psihička zlostavljanja, a sinovi su bili još premaleni da bi ju zaštitili od nasilnika.

“Ona je najbolja majka na svijetu, jako je snažna i uvijek je bila na našoj strani. Kad sam joj rekao da ću početi pisati knjigu, bila je jako sretna jer je rekla da će to biti dobro za sve. Cijela priča s ocem je istinita. I ja sam naučio ‘medvjeđi ples’, ali moj je brat bio prvi i on nas je kasnije učio. On je morao braniti nas trojicu i sebe, i to je bila filozofija mog oca. Naša obitelj protiv cijelog svijeta. Njegova je osobna povijest još uvijek mi je velika nepoznanica. On potječe iz Karlovca, i to je otprilike sve što znam o njemu. Bio sam u Hrvatskoj, ali nisam upoznao svog djeda i baku. Želim sve saznati o njemu. Možda ću napisati knjigu o njemu kad saznam”, kaže Thunberg i dodaje da je ovom knjigom donekle izdao svoju obitelj. Bar je tako mislio kad je došao do pola romana.

“Upao sam u veliku osobnu krizu, nisam mogao pisati, a nisam znao zašto. Onda je Anders razgovarao sa mnom i pomogao me uvjeriti u to da je ta priča vrijedna romana, da se mora ispričati. Nakon što smo završili, shvatio sam da sam podsvjesno mislio da sam izdao obitelj. Tijekom odrastanja tata je uvijek govorio, i meni i mojoj braći, da nitko ne smije izdati člana obitelji. To mi je vjerojatno stalno bilo na pameti. Danas uopće tako ne mislim, nimalo! Svatko treba ispričati svoju priču, bez obzira na to koliko je teška. Ispričajte svoju jebenu životnu priču!“, kaže Thunberg koji je knjigu najprije na čitanje dao onima koji su ga inspirirali za nju – braći i ocu. Otac nikad nije prihvatio sinovu “izdaju”, dok su braća imala različite reakcije.

“Treći brat ju je prvi pročitao i rekao da me jebeno mrzi, ali da obožava moju knjigu! Nakon toga sa mnom nije razgovarao osam mjeseci. Najmlađi brat nakon što ju je pročitao nije sa mnom razgovarao osam tjedana, a onda me nazvao i rekao da je to on u knjizi, ali više nije takav. Tad je imao 17 godina, pa mu je sve to očito bila jedna drugačija perspektiva. Najstariji brat zadnji je dio knjige čitao osam dana, nije mi se dugo javljao, a onda mi je napisao jedan jako lijepi e-mail u kojem mi je rekao da, iako nisam bio u kolibi u kojoj se događa radnja s kraja knjige, da sam nevjerojatno blizu istini i onome što se tad događalo. To je bilo mjesto gdje ih je policija ulovila”, ispričao je Thunberg.

Oko Božića 1993. banda je uhvaćena nakon pljačke u Hebyju, gradiću sjeverozapadno od Stockholma. Svi su dobili zatvorske kazne, a najstariji brat najdužu – 14 godina.

Iako nije sudjelovao u zlodjelima koje je počinila njegova obitelj, slušao je o njima. Razgovaralo se o tome svaki dan, kaže, ali samo među članovima obitelji. Za Nacional je pojasnio što ga je ponukalo da ipak, unatoč jakim obiteljskim vezama, kaže “ne” pljačkama.

“Obiteljske veze su jake, svi to znamo, i moram priznati da mi nije bilo lako donijeti odluku da ne idem tim putem. Kad je najstariji brat osnovao građevinsku tvrtku u Stockholmu, moja dva mlađa brata došla su za njim i zaposlila se kod njega, baš kao što je opisano u knjizi. Ja tad nisam bio zainteresiran za to, htio sam biti umjetnik, slikar. U bilo kojem trenutku mogao sam im se pridružiti jer sam im brat, jedan od njih. Iako sam znao što rade i čime se bave, nikad nismo o tome razgovarali izvan obitelji. Teško je to objasniti, ali ta je veza među nama tako jaka da je takav odnos bio normalan. Nakon jake navale adrenalina, nakon ‘opljačkanog objekta’, popili bi pivo. Umakli bi policiji i zaobišli policijske zapreke. Kao da sam slušao o filmu koji nisam gledao. Zajedno su prešli jednu granicu. U jednom trenutku sam osjetio kako sam izvan toga i da želim sudjelovati. Intenzivno sam razmišljao o tome da se priključim, ali nakon tri tjedna razmišljanja, najstarijem sam bratu rekao da ipak ne bih”, govori Thunberg, dok je Roslund dodao još poneki detalj u ovoj nevjerojatnoj priči. Ta građevinska tvrtka, kaže Roslund, bila je paravan za sve prljave poslove, a Stefan se nalazio s braćom u kući s dvostrukim podom, gdje je bilo improvizirano skladištem u kojem su držali ukradeno oružje. “Mogao je u bilo kojem trenutku ući, razgovarati s njima o svemu, ali nije se želio uključiti. Nevjerojatno, zar ne? I još nešto. Tih ranih 1990-ih u Hrvatskoj je bjesnio rat, a Stefanov otac je bio Hrvat iz Karlovca. Neobično je da je u isto vrijeme kad je njegova država u ratu, on bio u ratu sa švedskom policijom i pravosuđem”, kaže Roslund.

FOTO: Anna-Lena Ahlstrom

Upravo je Roslund u vrijeme kad su Militaristi harali u Švedskoj radio kao novinar i njegov je zadatak bio da prati tu pljačkašku skupinu.

“Bio sam na glavnom željezničkom kolodvoru i javljao se uživo za televiziju, nakon što je podmetnuta bomba. Nekoliko metara iza mene, Stefan se vraćao s likovne akademije kući i čudio se koji je to kreten podmetnuo bombu na glavni kolodvor, ne znajući da su to bila njegova braća. To smo, naravno, saznali tek poslije, tad se nismo ni poznavali, ali to je zanimljiva koincidencija. Kao da smo morali napisati knjigu o svemu ovome. Kad se saznalo da iza tih groznih nedjela stoji cijela obitelj, čiji članovi nikad nisu bili kažnjavani, nikad nisu proveli ni dana u zatvoru, to je bila zaista velika stvar. A danas, kad imate četvrtog brata koji nije sudjelovao u tome i samo priča priču, dobili smo nevjerojatno zanimljivu istinu koja se morala ispričati”, kaže Roslund i dodaje da je danas važno pisati o lošim stvarima, kriminalu, prostituciji, trgovini ljudima, bandama. Ljudi žele čitati o tome jer se to događa oko nas, zbog toga je kriminalistički roman opstao i još dobio na popularnosti. Posebno su švedski autori, trenutačno jedni od najuspješnijih pisaca tog žanra, na vrijeme shvatili da taj roman mora, osim odgovora na najvažnije pitanje – “tko?“, u sebi sadržavati i odgovor na pitanje “zašto?“, a možda čak i objasniti razloge zbog kojih je počinitelj postao takva osoba. Kaže da kriminalistički roman treba pratiti društvena događanja i objašnjavati ih.

“U Švedskoj je, primjerice, danas najveći izazov početi rješavati probleme koji su se pojavili 1990-ih godina, a to je veliki val izbjeglica. Mi se nismo dobro pobrinuli o svojim imigrantima, oni žive loše, u predjelima grada koji su loši, nemaju posao, slabo su obrazovani. Sad je problem da imamo najviše imigranata, više od bilo koje druge zemlje EU, svaki treći imigrant koji uđe u Europu smjesti se u Švedsku. Nismo bili spremni ni tad, nismo spremni ni sada. Sad imamo situaciju da, nažalost, imamo sve više autsajdera, kriminalaca, ljudi koji se nisu asimilirali”, govori Roslund i pokušava dati rješenje problema. Obrazovanje je dobar početak za rješavanje problema, kaže.

“Zato i pišem krimiće, to je jedan od razloga. Kad sam napisao svoje knjige, švedski ministar unutarnjih poslova zainteresirao se za probleme koje obrađujem, počeo je istraživati, posvetio se problemu trgovanja ljudima, bandama i sličnim stvarima. Obrazovanje je važno. Obrazovati se znači i prošetati se tim predgrađima, vidjeti kako ti ljudi žive. Oni se moraju asimilirati, ali zbog nedostatka edukacije i novca, ali i kulturalnih razlika, to se ne događa. Moramo shvatiti da se to ne može napraviti preko noći. Trebamo biti svjesni da problem postoji. Mi smo ga tek sad postali svjesni. Primjerice, prije pet godina ekstremno desna stranka Švedski demokrati – koja zagovara antiimigracijsku politiku – dobila je na izborima samo jedan posto i nisu imali nikakve šanse ni približiti se parlamentu. Danas, samo pet godina poslije, brojke govore da imaju podršku od čak 16 posto ljudi koji zagovaraju njihovu politiku! Vidimo da se u Švedskoj događaju velike promjene. Nešto se opasno događa. Zabrinjavajuće je to što im Šveđani vjeruju”, ispričao je Roslund.

S obzirom na to da je, kako je rekao, za dobru kriminalističku priču najvažniji odgovor na pitanje ‘’tko?’’, odgovorio je i na pitanje misli li da je otac u knjizi “Medvjeđi ples” glavni krivac za sve što se dogodilo njegovoj obitelji.

“Teško je odgovoriti na to pitanje jer, primjerice, Stefan nije postao kriminalac, unatoč tome što su mu to bili otac i braća. I ja sam imao agresivnog oca koji je nasilje koristio kao alat, ali ni ja nisam postao kriminalac. U ovom je slučaju došlo do niza okolnosti koje su dovele do toga da ti ljudi postanu razbojnici. Otac u romanu je osoba koja ne shvaća što njegovo ponašanje može učiniti njegovim sinovima, ne razumije kako je utjecao na njih tijekom odrastanja. Nije shvatio da postoji granica koju nije smio prijeći. On ju je prešao”, kaže Roslund.

Thunberg je naglasio da njegova dva mlađa brata sigurno ne bi nikad krenula u pljačku da nisu poslušala najstarijeg brata, jer je to bila njegova ideja. Problem je bio u kompleksnom odnosu između oca i najstarijeg sina, a on se prelio na odnose u cijeloj obitelji koji su se posve narušili.

Priča te obitelji je izazvala veliku pozornost u cijelom svijetu, pa je tako američka kuća DreamWorks otkupila prava za film koji će se zvati prema engleskom prijevodu knjige – “Made in Sweden” – i prije nego što su ju autori dovršili. Zasad je javnosti poznat samo producent – Mark Sourian, poznat po uspješnicama poput “Need for Speed” ili “Dostavljač“.