Bojan Mataković, tajnik Hrvatskog kinološkog saveza za nacional.hr kazao je kako glavni problem leži u vlasnicima.

“Počevši već od nabave psa, ljudi previše olako kreću u taj proces. Neki ih kupuju kao poklon, neki djeci, a neki samo zato što im se sviđa ideja… Takva nabava, koja kreće iz krivih pobuda stvara prvu grešku. Neodgovorni ljudi ne razmišljaju kako se radi o živom biću te da će ono s vama provesti 10, 15 pa čak i 20 godina. Taj pas je član obitelj te zahtjeva vrijeme, energiju i njegu, ukoliko ga se naravno vlasnici ne riješe nakon što shvate da su napravili pogrešku”, započeo je Mataković.

Foto: Bojan Mataković, tajnik Hrvatskog kinološkog saveza

Druga greška je, navodi, kada se ljudi odluče na psa iz dobrih pobuda, ali se ne informiraju prije procesa nabave.

“Kao što je nekim ljudima bitna samo veličina i boja automobila, drugi na sličan način nabavljaju psa. Princip je to ‘vidite kako je mali, sladak i čupav’ ili ‘ bit ću još veći frajer ako ću nabaviti većeg i jačeg psa’. Dakle, potrebno je prikupljati znanje, informirati se, a ne na osnovu vanjskog izgleda te subjektivnom percepcijom nabavljati neku pasminu“, objašnjava nam stručnjak za pse.

Osoba koja nije dovoljno autoritativna i fizički jaka teško može kontrolirati temperamentnog psa, a tu, naglašava naš sugovornik ne govorimo o agresivnosti.

“Treća greška je ophođenje. Pas je biće čopora te mora imati određenu hijerarhiju u istom, koja se u ovom slučaju zove obitelj. Osoba iznad njega mora biti glavna i educirati se kako da bude autoritet. Tu govorimo posebno o odgoju, ne školovanju koje dolazi naknadno, već isključivo odgoju.

Socijalizacija psa događa se u njegovim ranim mjesecima, gdje ga učite osnovne stvari, a baš tada mnogi rade velike greške. Dobronamjeran čovjek uzme psa, obožava ga ali nema uvijete za njega, ne educira se i ne posjeduje dovoljno znanja kako bi ga mogao odgojiti – to je jedan od čestih preduvjeta za stvaranje problema. Greške ljudi se odražavaju na psa, a samim time i na okolinu”, govori nam Mataković.

Kad, pak, govorimo o agresivnosti kod pasa, važno je sagledati širu sliku koja uključuje genetske predispozicije, socijalizaciju, obuku i okolinu u kojoj pas živi.

Važnost hijerarhije

Agresivno ponašanje ove životinje može imati različite uzroke: “Pas će pokazivati u određenom dijelu agresiju i kod kuće i u okolini ako se osjeća jače od nečega. Kako sam vam već rekao pas je prvenstveno biće čopora. Znači u svakom čoporu se zna hijerarhija, bilo to kod vukova, gdje se zna tko najdominantniji vuk ili pak u nekim majmunskim zajednicama. Baš zbog toga pas koji nema svoje mjesto zbog neznanja vlasnika ili manjka autoriteta, može razviti neki oblik agresije. Isto tako ako se psa obučava da čuva osobu, mora se znati kako se to radi.

Postoji mogućnost i pasivne agresije koja se rjeđe ispoljava kod pasa koji su uzeti iz dobro držanih legala, a ona dolazi prvenstveno iz nesigurnosti i straha ili kada psi imaju loša iskustva i traume.”

Naš sugovornik napominje kako će pas reagirati agresivno kada je stjeran u kut, često iz nesigurnosti te u tim slučajevima se teže možete predvidjeti reakcija.

“U 90 posto slučajeva agresija dolazi od ljudi, neznanja i činjenice da ih usmjeravaju na krivi način zbog svojih frustracija”, kaže tajnik Hrvatskog kinološkog saveza.

Takvo ponašanje nije rezervirano samo za veće vrste, koje bi okarakterizirali kao opasne, već i kada su u pitanju manji psi. Razlika leži u tome što takvo ponašanje u tom slučaju prolazi ispod radara jer od istih nemamo strah te nas nisu u mogućnosti teže ozlijediti. Uostalom, kroz povijest su se stvarale različite pasmine u svrhu da pomognu ljudima. U početku su to bile pasmine koje su čovjeku pomagale u lovu ili u zaštitu te su se zbog toga razvijale da budu veće i agresivnije. Dakle nije u pitanju bio samo izgled nego i temperament da bi se u moderno vrijeme razvijale za atletske discipline, čuvanje stoke ili pak pasmine za obitelj…

Naš sugovornik objašnjava kako je najvažniji odgoj psa u mladoj dobi te u tom vremenskom periodu pas stekne sve one dobre osobine ako ga ne iskvarite, a ukoliko napravite krive korake u vrijeme kada je pas najsenzibilniji, iste je vrlo teško ispraviti: “Ukoliko imate psa koji se kroz povijest razvijao kao zaštitnički te je imao neke lovačka tendencije, a vi ga potičete na neodgovorno ponašanje veća je vjerojatnost, s obzirom na genetsku predispoziciju, da dođe do neželjenih radnji tog psa prema drugim životinjama ili kako smo imali priliku vidjeti, ono najgore, prema ljudima. Oni čuvaju čopor, a ako mu date loš poticaj on će ga ispoljiti.”

Za kraj Mataković naglašava da je pas za razliku od drugih životinja, biće obitelji te je njegova osnovna želja zadovoljiti vlasnika te ga učiniti sretnim: “Iz ranije navedenih razloga zaključujemo, da možete imati vlasnike iste pasmine – jedan će ga učiti na ispravan način te ga imati pod kontrolom što će rezultirati miroljubivim psom, dok će drugoga vlasnik krivo usmjeravati što će izazvati probleme i imati negativan utjecaj na okolinu. Predispozicije svakako postoje kada su u pitanju pasmine te stoga ljudi koji nemaju iskustva ne bi trebali uzimati one koje ne mogu imati pod kontrolom već kojima vlasnici mogu puno lakše upravljati.”

Prćić: ‘Ne postoji pasmina predodređena za agresiju i napad’

Kontaktirali smo i dugogodišnje glavnog urednika National Geographica Hrvatska, svojedobno i tajnika Hrvatskog kinološkog saveza Hrvoja Prćića.

Za početak smo ga pitali postoji li uvjetovana agresija kod psa.

“Hm, postoji li uvjetovana agresija kod ljudi? Psi su poput ljudi, svaki svoja osobnost, neki može biti agresivniji, neki potpuno miran, neki razigran, neki ide svakom, neki nikom, neki komunikativan, a neki baš i ne. Ako je smisao vašeg pitanja je li neka pasmina predodređena za agresiju i napad, to ne postoji. Postoje pasmine koje su odgajane, primjerice, za čuvanje i spremne i život dati u obrani vlasnika ili onog što im je povjereno na čuvanje (preporučujem čitateljima da potraže na mreži priču o Morochu, mužjaku argentinske doge, koje je teško ozlijeđen u borbi s pumom, ali ju je ubio spašavajući dvije djevojčice), pa i instinktivno reagiraju, ali tu dolazimo do pitanja o vlasnicima.

Vlasnik odgaja svog psa, obučava ga, socijalizira i kontrolira njegovo ponašanje u svakom trenutku. On mora poznavati svoga psa i ne dopustiti situacije u kojima bi žestoko reagirao. Tu je i pitanje kinološke kulture svih nas. Djecu učimo pravilima o prometu, o bontonu, ponašanju na javnim mjestima i prema drugim ljudima, a ne učimo ih kako se ponašati prema psima, iako su psi posvuda oko nas, kao radni psi ili kao psi za društvo. Sve u svemu, za sve što učine psi odgovorni su ljudi, u prvome redu vlasnici, ali u velikoj mjeri i osobe koje ne obraćaju pozornost na pse i svoje ponašanje prema njima”, kazao je Prćić.

Foto: Hrvoje Prćić, dugogodišnji glavni urednik National Geographica sa svojim psom, ženkom argentinske doge – Končitom

I sam je bio vlasnik srednje velikih pasa – njemačkog ovčara, boksera i argentinske doge: “Kad se govori o naravi psa, uvijek se govori samo o velikim psima, iako mali mogu biti mnogo žešći, agresivniji i nervozniji. Dakako veći pas može biti opasniji i zato je veća odgovornost vlasnika ali i onih koji dolaze u kontakt s takvom pasminom. Hoćete li u birtiji prići velikom, ćelavom, istetoviranom tipu i reći mu nešto drsko? Kad nabavljate psa morate točno znati što želite, morate dobro upoznati pasminu koju birate, njezinu narav i potrebe, morate biti svjesni koliko traži kretanja i bavljenja njome, morate sebe obučiti da budete vlasnik psa.

Obuka psa počinje praktički odmah po rođenju, a vlasnika uvelike prije nabave psa.”

Na kraju nas je zanimalo misli li da je potrebno zbog svega navedenog zakonski urediti udomljavanje pasa.

“Hm, treba li zakonski urediti nabavu jakih i brzih automobila da se napravi određena filtracija kada su u pitanju osobe koje se odlučuju nabaviti takva vozila? Pa golem je broj ljudi koji ginu od takvih vozila kojima upravljaju osobe nedorasle za njih i psihički nepripremljene za vožnju takvih mrcina.

Nećemo uvesti psihotest za brza i jaka vozila nego apeliramo na podizanje opće kulture sudionika u prometu i prometnih znanja, pa poradimo i na sveopćoj kinološkoj kulturi. Vlasnika pasa i svih ostalih koji dolaze u kontakt s psima”, zaključio je Hrvoje Prćić za nacional.hr.