Čime su uvjetovane međunacionalne mržnje na prostoru bivše Jugoslavije te je li hrvatsko-srpska mržnja povijesna, kulturološka ili socijalna kategorija, pitanje je na koje su odgovor prošlog tjedna pokušali dati sudionici tribine “Anatomija hrvatsko-srpske mržnje” u organizaciji Centra za promicanje tolerancije. A zajednički zaključak je da ratovi koji su se 1990-ih vodili na području bivše Jugoslavije još uvijek nisu do kraja završeni. Naši nas političari još uvijek drže u tim mentalnim ratovima, uvjeren je Ivan Čolović, beogradski antropolog i etnolog. Dodaje da se s mržnjom u Srbiji prvi put susreo u vrijeme kada je Slobodan Milošević počeo pripreme za rat, a tvrdi i da je, osim prema Hrvatima, u Srbiji “isplativa” i mržnja prema Albancima i drugim manjinama. Pritom ističe da je riječ o mržnji među narodima s malim razlikama, no upozorava da je podloga za animozitete i kada se te razlike poriču. Povjesničar Drago Roksandi ustvrdio je da što su veći sporovi oko prošlosti, to je neizvjesnija budućnost nacije. “Današnje hrvatsko-srpske isključivosti i nerazumijevanja reflektiraju monumentalne razmjere isključivosti i nerazumijevanja u prošlosti, nadasve tragedija i trauma, ali i neuspješne pokušaje da se različitim jugoslavenskim transnacionalnim formulama osigura ovladavanje prošlošću te prihvatljivo shvaćanje budućnosti. Iako su u Drugom svjetskom ratu stvorene još uvijek neprevladane tragedije i traume na obje strane, ratovi devedesetih, iako vođeni s mnogo manjim brojem žrtava, imale su i imaju kolektivno psihološki mnogo teže posljedice.