“Noć u Trnopolju” je akcija sjećanja na 5. kolovoza 1992. godine, dan kad je svjetska javnost saznala za postojanje prijedorskih logora. Organizatori ove alternativne komemoracije komentiraju za nacional.hr kulturu sjećanja i politike pamćenja ratnih zločina.

Logor Trnopolje formiran je odlukom Kriznog štaba Prijedor s namjerom da se u njega smjesti civilno stanovništvo s područja Kozarca i drugih naselja bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju zbog zločina u Prijedoru osudio je 17 osoba na 276 godina zatvora, dok je Sud BiH osudio 23 osobe na više od 380 godina zatvora. Pored memorijala i spomen sobe borcima Vojske Republike Srpske u Domu kulture u Trnopolju, danas je jedna prazna prostorija – ona u kojoj treba biti komemorirano mjesto zatočenja.

Branko Ćulibrk iz Centra za mlade KVART kaže za nacional.hr da je cilj alternativne komemoracije govoriti o onome što se događalo, sjećati se i pamtiti događaje u koncentracijskom logoru Trnopolje.

Suočavanje s traumama i prošlošću

“Shvaćamo da je ono što živimo sada, posljedica nerazjašnjenih procesa prošlosti, što osjetimo kroz siromaštvo, korupciju, nepotizam, lošu političku situaciju. Bitno je za Noć u Trnopolju da bude podsjetnik na strašne zločine koji su se dogodili u Prijedoru, a čije je negiranje još uvijek snažno od strane lokalne zajednice i lokalnih političara. Komemoriranje daje mogućnost da se na drukčiji način govori o prošlosti, da se da drukčije značenje kako bi se društvo na adekvatan način suočilo s prošlošću i traumama koje traju već trideset godina”, smatra naš sugovornik.

Ćulibrk kaže da je Trnopolje specifično, jer na prostoru tog logora postoji memorijal borcima Vojske Republike Srpske iz Trnopolja i pored njega spomen soba za vojnike. Prije nekoliko godina dodijeljena je spomen soba udruzi logoraša koja još nije na adekvatan način uspjela komemorirati stradanja i odati pijetet žrtvama.

“Sinoć smo raspravljali i razgovarali o tome kako čuvati činjenice i kako se ophoditi prema prošlosti, a da ona u nekom trenutku dobije dimenziju koju će građani izgraditi u tom procesu. Kako mi to vidimo, individualno, velika je odgovornost politike i institucija da se adekvatno, u suradnji sa stručnjacima, doprinese tome da se ovo društvo oporavi od strašnih posljedica rata, a ne da se manipulira tom tragedijom i traumama i da se ljudi drže u konstantnom strahu”, zaključio je Ćulibrk.

Ljudi imaju potrebu govoriti o događajima iz devedesetih

Aktivist Edin Ramulić, tvrdi da je u ponedjeljak navečer bilo mnogo posjećenije nego prethodnih 12 godina, ali ni blizu onoliko koliko bi trebalo biti. Treba imati na umu da je trenutno oko 20.000 ljudi iz dijaspore u Prijedoru, kao i da su tek pojedini nazočili događaju od ponedjeljka, napominje naš sugovornik.

“Ljudi još uvijek imaju potrebu govoriti što se događalo devedesetih i da imaju priliku za to. Mi nastojimo da komemoracija bude suštinsko pitanje ljudskih prava, a ne samo evociranje uspomena na te dane, na tom prostoru. Mogli smo čuti znanstvenike iz različitih područja, sociologije, povijesti, prava, prirodnih znanosti. Imali smo priliku čuti razmišljanje tih ljudi i saznati nešto konkretno i mislim da su ljudi zadovoljni programom. Trnopolje je zanimljiv prostor za razgovor, koliko god je taj ambijent opterećujući i koliko god fotografije iz tog razdoblja opterete razgovor. No, to nas tjera da budemo ozbiljni i damo maksimum u svom razmišljanju”, kazao je Ramulić.

Prazna soba dodijeljena za komemoriranje zatočeništva u logoru Trnopolje zasad je možda najbolje rješenje, s obzirom na kontekst i druga obilježja u prostoru, dodaje naš sugovornik.

“O komemoriranju i uređenju te prostorije trebaju razmišljati ljudi iz struke, ljudi kojima je to posao. Ne ispunjava se u tim slučajevima vizija žrtava, kao ni bilo gdje u svijetu gdje se obilježava jedno mjesto zatočenja. Naravno da žrtve moraju biti konzultirane, ali ne treba očekivati da podnesu cjelokupan teret obilježavanja, ni da oni to provedu. Pozitivno je što je općinsko vijeće dodijelilo taj prostor udruzi logoraša, ali iza toga mora stati mnogo ozbiljnija znanstvena institucija koja mora da napraviti posao pošteno i da ga ne pretvori u politički performans”, zaključio je Ramulić.