Nedavno je u izdanju njemačke diskografske kuće In+Out Records objavljen album „Midnight In Europe“ ZZ Quarteta, koji predvodi hrvatski jazz glazbenik i gitarist Ratko Zjača. Riječ je o dvostrukom albumu snimljenom uživo na europskoj turneji na dva koncerta u Italiji – na Bologna Jazz Festivalu i u jazz klubu Milestone. Album predstavlja svojevrsni presjek desetogodišnje suradnje Zjače i talijanskog harmonikaša Simonea Zanchinija, uz koje u ZZ Quartetu sviraju i američki bubnjar Adam Nussbaum te makedonski basist Martin Gjakonovski. Album je brzo nakon objavljivanja naišao na niz odličnih kritika, uključujući i izuzetno pozitivnu recenziju jednog od najcjenjenijih kritičara jazz glazbe Billa Milkowskog, koji već godinama piše kritike za najutjecajnije jazz magazine kao što su DownBeat, Jazz Times, Jazziz, The Absolute Sound i druge, a napisao je i biografije Jaca Pastoriusa i gitarista grupe The Rolling Stones Keitha Richardsa.

Ovo je 16. album Ratka Zjače, koji je prije više od 30 godina otišao iz Hrvatske želeći usavršiti svoje sviranje i učiti jazz od najboljih i najvećih muzičara. Ovaj se inovativni gitarist, sklon najviše improvizacijama, nakon završenog studija u Zagrebu preselio u nizozemski Rotterdam, gdje se nastavio usavršavati na tamošnjem konzervatoriju, gdje danas predaje. Nakon završetka studija u Rotterdamu studirao je u New Yorku na University School of Musicu, a zahvaljujući brojnim nastupima širom svijeta često održava i majstorske tečajeve sviranja gitare. Višestruko je nagrađivani gitarist, skladatelj i umjetnik, koji je tijekom karijere surađivao i nastupao s nekima od najvećih jazz glazbenika današnjice, kao što su Benny Bailey, Gary Peacock, Reggie Workman, John Patitucci, Al Foster, Jimmy Cobb, Steve Gadd, Antonio Sanchez, John Riley, Alvin Queen, Ron Carter, Randy Brecker, Miroslav Vitous, Jeff Tain Watts, Adam Nussbaum, Kirk Lightsey, Simone Zanchini, Anders Bergcrantz, Shawnn Monteiro, Denise Jannah, Renato Chicco, Stefano Bedetti itd. Uz ZZ Quartet nastupa i s mladim slovenskim vibrafonistom Vidom Jamnikom, dok sa saksofonistom Stefanom Bedettijem i sviračem Hammond orgulja Renatom Chiccom ima Nocturnal Mission Quartet, u kojem ugošćuje najbolje svjetske bubnjare.

2000. godine je u New Yorku snimio album „A Day in Manhattan“ s članovima ritam-sekcije Johna Coltranea i Milesa Davisa, koju čine Reggie Workman i Al Foster, a 2010. godine nominiran je za najboljeg gitarista i glazbenika na dodjeli južnoameričke nagrade El Intruso New Creative Critics. U Hrvatskoj mu je 2019. godine dodijeljena nagrada HDS-a Miroslav Sedak Benčić za skladateljski rad.

NACIONAL: Nedavno ste sa svojim ZZ Quartetom objavili novi album „Midnight In Europe“, snimljen uživo na dva talijanska koncerta – na Bologna Jazz Festivalu i u jazz klubu Milestone u Piacenzi. Zašto uživo?

Mi sviramo zajedno već deset godina i imamo već nekoliko snimljenih studijskih albuma pa smo željeli prezentirati i dokumentirati kvartet na živoj snimci s koncerta jer sviranje uživo je drugačije nego u studiju. Ogroman faktor je, naravno, prisutnost publike, koja daje jednu drugu energiju. Naravno, mnogi naši nastupi zajedno su nam omogućili da vjerujemo jedan drugome, da slušamo i reagiramo tako reći telepatski i svaku kompoziciju sviramo malo proširenije nego u studiju. Ogromna snaga ovog kvarteta je da smo otvoreni prema mnogim glazbenim formama i taj glazbeni teatar koji do najvećeg izražaja dolazi na našim koncertima je omogućen publici da nas čuje uživo na dvostrukom albumu.

NACIONAL: Novi album odlično je ocijenio i jedan od najcjenjenijih jazz kritičara na svijetu Bill Milkowski koji je pohvalio jedinstvenu fuziju jazza, klasike, folklora i rocka, uz dašak humora. Kako se humor manifestira u jazzu?

Veliki sam ljubitelj kontrasta i dramatike u glazbi i jedan od elemenata koji je bitan za ovaj kvartet je humor, što se rijetko nađe kod umjetnika danas, a jedan od najvećih primjera humora u jazzu je svakako Thelonious Monk. U njegovoj glazbi se to jako čuje. Mi smo svi veliki ljubitelji Federica Fellinija i svaka scena iz njegovih filmova nam je poznata i to nam je jedna od najvećih inspiracija što se tiče humora koji preslikavamo u našu glazbu.

NACIONAL: Na koji način vas inspirira Fellini?

Moja kompozicija „Voglio uno donna“ je asocijacija čuvene scene iz filma „Amarcord“ gdje jedan član obitelji sjedi na vrhu drveta i dere se: „Želim ženu!“ Naravno, način na koji komuniciramo koristeći glazbene motive, fraze i zvukove često ima parodirajući element.

NACIONAL: Vaš novi album „Midnight In Europe“ posebno je pohvalio saksofonist Dave Liebman, koji je tijekom karijere svirao s Milesom Davisom, Chickom Coreom i Johnom McLaughlinom. Rekao je da je „ovo glazba koju bi trebali čuti svi ljubitelji glazbe“. Jeste li imali priliku razgovarati s njim o svojem albumu? Što ga je toliko oduševilo?

Dave Liebman je legendarni improvizator, kompozitor i jedan od najvećih edukatora jazza i improvizirane glazbe. Imao sam sreću u nekoliko navrata studirati u New Yorku s njim i presretan sam da mu se sviđa naša glazba. Rekao je da je oduševljen originalnošću zvuka, konceptom sviranja grupe i da ga ne podsjećamo ni na koga te da kod glazbenika najviše cijeni originalnost i autentičnost, što je čuo na albumu našega kvarteta.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do formirana ZZ Quarteta, u kojem uz vas sviraju Simone Zanchini, Adam Nussbaum i Martin Gjakonovski?

Svi smo prije više od deset godina bili docenti na jednoj internacionalnoj jazz školi. Direktor škole mi je jednu večer rekao: „Ratko, večeras solo koncert ima profesor harmonike, bilo bi dobro da dođeš.“ Prva reakcije je bila – harmonika!? Traumatiziran tim instrumentom iz djetinjstva, kada smo uvijek zaobilazili glazbu na tom instrumentu, dođem na koncert i čujem čovjeka koji svira harmoniku kao Jimi Hendrix. Nakon koncerta mi je jedino bilo u glavi da s tim čovjekom moram napraviti kvartet i svirati. I evo, već smo zajedno preko deset godina i nekoliko smo stotina koncerata odsvirali zajedno i ni sam ne znam koliko turneja. Naravno, Martin Gjakonovski i Adam Nussbaum su bili s nama od početka naše glazbene priče i donijeli su ogromnu energiju i muzikalnost.

Ratko Zjača s poznatim jazz glazbenicima s kojima surađuje: Johnom Rileyjem, Antoniom Sanchezom, Stefanom Bedettijem i Renatom Chiccom. PHOTO: Jesper de Jong i privatni arhiv

NACIONAL: Nekako paralelno sa ZZ Quartetom svirate i sa svojom drugom grupom Nocturnal Mission Quartet, s kojom ste objavili već dva od tri zamišljena albuma trilogije, i to tako da na svakom albumu gostuje drugi bubnjar. Zašto trilogija? Predstavlja li ona nešto?

Postoje dva ogromna razloga za postojanje te grupe. Kao klinac sam odrastao na pločama s Hammond orguljama i s gitarom. Drugo, razlog je što sam želio biti bubnjar i obožavam bubnjeve i bubnjare. Napisao sam trideset kompozicija za taj projekt nakon što sam svirao s Renatom Chiccom i Stefanom Bedettijem i shvatio da su to ljudi idealni za moj budući projekt na kojem će svirati tri moja omiljena bubnjara. Na prvom je bio Antonio Sanchez, na drugom John Riley, a na trećem će biti još jedno iznenađenje. Trebali smo snimati ovo ljeto, ali smo nažalost zbog covida prebacili na iduću godinu jer bubnjar koji će snimati nije mogao putovati u Europu.

NACIONAL: Zašto su vam bubnjari i njihove tehnike sviranja toliko važni za vaš rad?

Meni je bubnjar centar grupe, oko kojeg se vrti glazbena gravitacija, jer kada imaš izvrsnog bubnjara, onda imaš dinamiku, zvuk i groove, što je esencijalno za sviranje. Od početka sam inzistirao na tome i, ako pratite moju diskografiju, primijetit će te da su na svim albumima vrhunski bubnjari.

NACIONAL: Antonio Sanchez je gostovao na albumu „Life On Earth“. Na glasu je kao trenutno najbolji jazz bubnjar na svijetu, a prije njega na prethodnom albumu svirao je i jednako cijenjeni John Riley. Koliko ih je bilo teško pridobiti da snime album s vama i vašim skladbama?

Prvo trebaš upoznati ljude i oni tebe da shvate kako sviraš i naravno da imaš jasnu glazbenu viziju zašto želiš s njima svirati. Potom treba vidjeti što želiš svirati i tko će još sudjelovati na albumu. Antonio Sanchez je fenomen današnjice, a John Riley je enciklopedija bubnjeva, s totalno drugim pristupom. Snimio sam jako puno takvih albuma na kojima sam surađivao s velikanima poput Ala Fostera, Jimmyja Cobba, Stevea Gadda, Adama Nussbauma i drugih.

Zjača je svirao i družio se s najboljim svjetskim glazbenicima kao što su Franklin Caesar, Reggie Workman, Al Foster, George Benson, Rodney Jones i drugi. PHOTO: Privatni arhiv

NACIONAL: Na svojim albumima vrlo često surađujete i s drugim vrhunskim jazz glazbenicima. Na koji način im pristupate i što najčešće prevlada kod njihove odluke da sviraju s vama?

Meni je kompozicija vrh glazbene piramide i jako puno pišem. Mislim da imam preko 550 napisanih autorskih komada i kada dođe vrijeme za snimanje, prvo pomislim tko će svirati i što ćemo svirati. I s tim glazbenicima u glavi pišem kompozicije koje ćemo svirati i, naravno, imam privilegiranu situaciju da mogu svirati i snimati s vrhunskim glazbenicima.

NACIONAL: Kako ste uopće došli u tu privilegiranu situaciju da svirate s najboljima?

Moj mi je mentor, legendarni kontrabasist i edukator Reggie Workman, kojeg ljubitelji jazza znaju s albuma Johna Coltranea, Waynea Shortera i drugih te s kojim sam imao sreću snimati i biti na nekoliko turneja, na pitanje „Reggie, što da radim?“ odgovorio: „Ratko, uvijek sviraj s boljima od sebe i onda si na pravom putu.“ Meni je to ostala mantra i jako sam mu zahvalan na tome i to je razlog zašto sam jako davno otišao u dijasporu –upravo zbog učenja i rada na sebi.

NACIONAL: Zbog vašeg originalnog pristupa jazzu cijene vas i hvale širom svijeta. Koliko je danas teško biti originalan u jazzu?

Mislim da je esencijalno da imaš koncept u glavi i da nađeš suradnike s kojima to možeš istraživati i raditi na tome. Naravno, sve ovisi i o kakvoj osobi se radi jer najosnovnije je da slušaš sebe i da vjeruješ u to. Naravno, treba jako puno eksperimentirati, a danas je problem što mladi nemaju puno prilike svirati uživo. Internet je pun informacija i svi brzo uče, ali ne primjećujem da sviraju bolju glazbu jer da to radiš, trebaš svirati jako puno s ljudima uživo, a ta mjesta sve više nestaju. I onda su svi takozvani internetski gurui i predavači bez većinom ozbiljne metodike i didaktike. Kada danas svojim studentima kažem da je, kada smo mi počinjali svirati, bilo preko 200 koncerata godišnje, i tako je bilo iz godine u godinu, to njima zvuči kao znanstveno-fantastična priča.

NACIONAL: Koliko crpite inspiraciju iz glazbe raznih naroda i njihove glazbene baštine s obzirom na to da je poznato da se često bavite proučavanjem povijesti glazbe i to na svim kontinentima?

Ja sam studirao indijsku klasičnu glazbu na Rotterdamskom konzervatoriju i kod kuće imam instrument sarod i svakodnevno vježbam rage i tale. To je potpuno drugi svijet i da uđeš u to treba nevjerojatna disciplina, a meni je to dnevna glazbena meditacija.

NACIONAL: Nazivaju vas i najinovativnijim gitaristom današnjice. Što znači biti inovativan u sviranju gitare u vrijeme kada je svijet pun vrhunskih gitarista?

Mislim da se time ne treba opterećivati, već treba svirati što čuješ u glavi i biti iskren prema sebi i drugima, raditi na sebi i slušati što glazba traži da sviraš i ego maknuti od dominacije. Ja sam zaljubljenik u glazbu, umjetnost, život, putovanja, i veselim se svakom novom danu i prilici da nešto novo naučim i stvorim. Kada sebe počneš uspoređivati s drugima, onda imaš veliki problem.

NACIONAL: Koliko je pri skladanju nove skladbe važno znati za koga je pišete odnosno tko će je izvoditi?

Izuzetno je važno jer glazbeno djelo ovisi o tome tko će svirati i tko će te ideje provesti u djelo koje ćemo slušati nakon što je napisano. Kada pišem, uvijek mislim o tome da im treba interesantno svirati i odgovarati njihovoj glazbenoj viziji, ali i da treba postojati faktor iznenađenja, odnosno glazbeni kod koji glazbenici moraju otkriti i kreirati kada nastaje sviranje u grupi.

NACIONAL: Jeste li jako samokritični kada skladate i svirate svoje skladbe?

Apsolutno! Skladanje zahtijeva puno rada i tehnika koje usavršavaš što više radiš, ali onaj je prvi glazbeni motiv, kada dođe, esencijalan i onda od toga treba stvoriti glazbenu priču koja može biti završena u dva sata, a može i u 15 dana ili dva mjeseca.

‘Trebaš svirati jako puno s ljudima uživo, a ta mjesta sve više nestaju’, rekao je Zjača. PHOTO: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

NACIONAL: Najčešće nastupate u Italiji i, kao što ste i sami rekli, posebnu sklonost gajite umjetničkim ostvarenjima Federica Fellinija, ali i Piera Paola Pasolinija. Što vas to toliko privlači Italiji i njihovim djelima?

Italija je posebna zemlja s nevjerojatnom poviješću umjetnosti. Mentalitet ljudi i humor su mi najbliži od svih europskih naroda, a vjerojatno i jer sam odrastao na njihovim filmovima i postao veliki obožavatelj njihove kinematografije. Volim svirati s njihovim glazbenicima kao što su Zanchini i Bedetti, koji su fenomenalni umjetnici i koji imaju strast, energiju i glazbenu viziju koju rijetko vidim kod europskih glazbenika.

NACIONAL: Godinama živite u Rotterdamu u Nizozemskoj i nastupate širom svijeta. Je li po vašem mišljenju i iskustvu jazz danas u svijetu dovoljno cijenjen i poštovan ili se još uvijek nalazi na marginama glazbe?

Jazz je glazba koja je uvijek bila poštovana, ali i na marginama. Jazz i improvizirana glazba su uvijek imali mali krug ljudi koji to prate, ali danas je problem što sve manje mladih ljudi ide na koncerte jer im je sve skoro besplatno i dostupno preko YouTubea i tone platformi poput Deezera i Spotifya. Izgubili su osjećaj što znači slušati glazbu uživo, što je iskustvo koje je nezamjenjivo bilo kojom digitalnom mogućnosti.

NACIONAL: Sve je veći broj izuzetno talentiranih mladih jazz glazbenika u Hrvatskoj. Što biste im savjetovali odluče li se poput vas otići iz Hrvatske, učiti od najboljih i predstaviti svijetu?

Mislim da svatko treba sam za sebe znati ima li tu želju ili ne otići živjeti izvan Hrvatske. Ja sam van otišao samo zbog glazbe jer u Zagrebu nije postojalo ništa osim velikog Boška Petrovića. Nikakve škole i učitelji. Kada sam došao u Nizozemsku, bilo mi je kao da sam došao na drugu planetu jer oni već skoro 50 godina imaju jazz akademije, puno festivala i ogromno iskustvo. Tamo sam jako puno naučio i sretno živim u toj zemlji. Nekada se dogodi da nađeš ljude s kojima želiš raditi i s kojima imaš glazbenu kemiju, ali skoro svi članovi žive u drugim zemljama, iako to danas ne predstavlja neki veliki problem. Veliki Michael Brecker je jednom davno, kada sam bio još student na akademiji, rekao: „Imam tri bubnjara s kojima sviram i kada oni nisu slobodni, ja ostajem kod kuće sa ženom i gledam televiziju.“