Dejan Aćimović režirao je dokumentarni film ‘Dogodio se’ o Ratku Rudiću, najtrofejnijem hrvatskom treneru, koji za Tempo opisuje kako je s trima reprezentacijama osvajao brojne svjetske titule

Nakon što je kao trener s trima reprezentacijama, Jugoslavije, Italije i Hrvatske, četiri puta osvajao zlato na olimpijskim igrama te po tri puta zlato na svjetskom i europskom prvenstvu, da srebrne i brončane medalje ne nabrajamo, o Ratku Rudiću (75) i njegovoj vaterpolskoj karijeri konačno je snimljen dokumentarni film. Radi se o filmu „Dogodio se“, redatelja Dejana Aćimovića, koji je prošloga tjedna imao premijeru u Zagrebu nakon čega slijede projekcije ne samo u kinima u Hrvatskoj već i u brojnim europskim zemljama.

Aćimovićev film je impresivan prvenstveno po broju sugovornika, njih čak 125, uglavnom vaterpolista iz Hrvatske, Srbije, Italije, Španjolske, Mađarske i SAD-a, koji govore o važnosti Rudića za svjetski vaterpolo, o njegovim metodama i razlozima višegodišnjih uspjeha. O svemu tome Tempo je razgovarao s Ratkom Rudićem, koji u filmu sudjeluje samo kroz stare snimke s raznih natjecanja.

Dejan Aćimović razgovarao je u svom filmu sa 125 sugovornika, bivših vaterpolista i vaterpolskih djelatnika koji su upoznali i radili s Rudićem tijekom njegove igračke i trenerske karijere. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Kakav je bio osjećaj prepustiti svoju sportsku karijeru u ruke redatelju Dejanu Aćimoviću?

Kada smo prvi put sjeli i razgovarali o filmu, rekao sam mu, vrlo jasno, „ovo je tvoj film, tvoje autorsko djelo koje ćeš napraviti onako kako smatraš da će biti zanimljiv. Ne želim sudjelovati u selekciji i filtriranju raznih intervjua, situacija i tako dalje“. Dejanu sam pomagao samo oko stupanja u kontakt s određenim igračima i trenerima. Sve ostalo je njegov film koji je radio o meni, ali i o povijesti vaterpola. Prošlo je 60 godina mog sudjelovanja u vaterpolu, što kao igrač što kao trener. U filmu imamo ljude koji su obilježili vaterpolo i sport, što me, na neki način, ispunjava. Mene u filmu gotovo i nema, ja sam potka koja sve povezuje. Meni je taj način na koji je napravljen film zaista perfektan.

TEMPO: Na početku filma Slobodan Trifunović, vaterpolist s kojim ste igrali u reprezentaciji Jugoslavije u sedamdesetima, kaže kako ste bili uvjereni da je vaš sustav onaj pravi. Kada ste shvatili da biste mogli biti trener i da imate ideje koje su korak ispred tadašnjeg vaterpola?

To je bilo u vrijeme dok sam studirao na DIF-u u Beogradu. Ja sam 1980. kao igrač osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi. Nakon toga sam želio prestati igrati vaterpolo jer sam bio zagrijan za trenerski posao, za rad u vaterpolu. Rekli su mi „daj još jednu godinu“ jer se 1981. igralo europsko prvenstvo u Splitu. Obično pogriješite kada promijenite odluku. Ja sam tada pogriješio. Bio sam strašno žedan podataka, informacija o vođenju sporta, svega onoga što se moglo naći u sportskoj literaturi. Stalno sam bio na fakultetu, na Institutu za sport, razgovarao sam s poznatim trenerima iz drugih sportova kao što je Ranko Žeravica. Upijao sam sve te informacije, trenirao sam mlađe selekcije u Partizanu, pa sam postao pomoćni trener u prvom timu, pa sam trenirao juniorsku reprezentaciju, imao sam logičan razvoj za trenera. Kada sam preuzeo seniorsku reprezentaciju Jugoslavije, izdvojio sam se i osamio na pet, šest dana te sam pravio čitave programe, sve informacije koje sam imao želio sam ugraditi u jedan sustav s kojim bi se dalje radilo, sagledavajući stanje vaterpola u tom trenutku i predviđajući kako će se vaterpolo razvijati. Imao sam taj sustav i što se tiče tjelesne, tehničko-taktičke i psihološke pripreme. Jedan sam od prvih koji su tražili da se, razvijajući koheziju u ekipi, mora intervenirati u banalne stvari za vrijeme priprema. Smatrao sam da reprezentativci moraju biti uzor mladima iako moram priznati da ja, kao igrač, nisam bio uzor. No puno sam se promijenio kada sam postao trener. Postavio sam principe u radu, postavio sam određena pravila, živio sam vaterpolo 24 sata, za mene nije postojalo ništa drugo. A sve je to krenulo tijekom priprema reprezentacije Jugoslavije za Olimpijske igre u Los Angelesu 1984. godine.

‘Iako ja kao igrač nisam bio uzor, smatrao sam da reprezentativci moraju biti uzor mladima. No puno sam se promijenio kada sam postao trener’. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

TEMPO: Vaše metode su bile stroge, Milivoj Bebić kaže u filmu: „Nije bio egoist, ali nije bio ni altruist.“ Kada ste postali izbornik Jugoslavije, odlučili ste izbaciti iz reprezentacije neke od igrača s kojima ste igrali. Jeste li morali tako postupiti jer je to bio dio vaše vizije?

Jedna od najtežih situacija za svakog trenera je odabir igrača. Zapravo, odabir igrača je lak, birao sam ih uvijek prema svojim kriterijima, birao sam igrače koji se uklapaju, igrače koji nisu trebali biti najbolji, već koji su mogli tvoriti najbolju ekipu. Najteži dio bio je onaj kada nekome moraš priopćiti da nije u ekipi. Ja sam to obavljao direktno, licem u lice. Nisam im puno objašnjavao, kada netko čuje tu vijest, teško je prihvati, ali rekao bih da je to moja odluka iza koje stojim.

TEMPO: Vi ste 1984. godine u reprezentaciju uveli vrlo mlade igrače, 18-godišnjeg Pericu Bukića i 19-godišnjeg Igora Milanovića, kasnije i Dubravka Šimenca. Trebalo je hrabrosti za takav potez.

Imao sam tada kombinaciju iskusnih igrača kao što su bili Roje, Bebić, Paškvalin i Krivokapić i grupu mladih igrača iz juniorske reprezentacije za koje sam znao da imaju veliki potencijal da se razviju u vrhunske igrače. Pripreme za Los Angeles nisu bile duge, ali su prošle u napornom radu. Igrali smo utakmice na turnirima koje smo sve gubili. Ujutro bismo trenirali, navečer bismo igrali utakmice. Igrači su bili dosta umorni, ali to mi je odgovaralo jer sam tako stvarao simulaciju ponašanja igrača na pravom turniru. Mladi i stariji jako su se dobro uklopili te smo došli u Los Angeles, gdje nismo bili favoriti, Amerikanci su bili apsolutni favoriti. No iz utakmice u utakmicu igrali smo sve bolje da bismo došli do posljednje utakmice gdje nam je, zbog sustava natjecanja, za zlato bio dovoljan neriješen rezultat s SAD-om. Gubili smo tri gola razlike, koja smo nadoknadili, a Bebić je postigao gol koji nam je donio zlatnu medalju.

Ratka Rudića opisivali su tijekom trenerske karijere kao ‘diktatora’, Milivoj Bebić je u filmu ‘Dogodio se’ o njemu kazao da ‘nije egoist, ali nije ni altruist’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

TEMPO: Već tada ste bili vrhunski svjetski trener poznat po strogim metodama, a 1990. postali ste izbornik Italije. Talijanski vaterpolisti bili su šokirani tim metodama, pa zar nisu bili svjesni tko im dolazi za izbornika?

Talijani su bili svjesni, ali radilo se o starijoj ekipi koja je imala svoje navike, s prethodnim izbornikom imali su liberalan odnos. Promijenio sam način igre Italije, što je bilo vrlo teško jer je za to što sam tražio potrebna vrlo jaka tjelesna priprema. Oni su govorili da to ne mogu jer, antropološki, nisu kao Balkanci, Mađari ili Rusi. Rekao sam im da to nema veze jer su oni igrali tako da se od početka stavljaju u inferioran položaj. Što se tiče igre i tjelesnog kontakta koji sam preferirao, za to nije potrebna visina već trening i srce. I, naravno, vještina. Rekao sam im da su igrači reprezentacije Jugoslavije ulazili u dvoboje s njima sigurni u pobjedu jer su igrali na način koji nam je odgovarao. Ja sam u prvoj godini u Italiji uveo trening na suhom što oni uopće nisu radili. Povećao sam obujam treninga u vodi. Zahtjevi su, za njih, bili jako veliki, bili su često šokirani određenim treninzima zbog čega je dolazilo do konflikta. Bilo je i protesta. Nakon prve godine smo sjeli, imali smo vrlo ozbiljan razgovor gdje sam izložio svoje metode te način na koji smatram da moramo raditi jer u suprotnome nećemo doći ni do kakvog rezultata. Oni su imali neke svoje zahtjeve koji su bili vrlo minorni, nešto oko slobodnog vremena. U konfrontacijama s ekipom, kao i uvijek, postavljao sam se jako čvrsto. Meni nije bio problem da, ako oni to ne prihvate, napustim reprezentaciju i odem negdje gdje mogu realizirati svoje ideje. A to igrači osjete. K tome, potrebno je postići prvi dobar rezultat koji će vam otvoriti dalje vrata. Igrači su ušli jako dobro u program rada, već tada su taktički bili jako inteligentna ekipa, nedostajao im je dio na kojem sam insistirao i tada smo došli do zlata na Olimpijskim igrama 1992. Zlata koje ni igrači nisu očekivali jer su Španjolci bili veliki favoriti. Italija je jedina reprezentacija koja je osvojila vaterpolski Grand Slam, u olimpijskom ciklusu osvojili smo prvo mjesto gdje god smo nastupili. Ponosan sam na taj dio.

‘Promijenio sam igru Italije za što je bila potrebna jaka tjelesna priprema. Oni su govorili da to ne mogu jer, antropološki, nisu kao Balkanci, Mađari ili Rusi’

TEMPO: U tom finalu Olimpijskih igara 1992. gotovo je došlo do obračuna među igračima što je poticao Dragan Matutinović, tadašnji izbornik Španjolske. Jeste li kasnije razgovarali s Matutinovićem o događajima u tom finalu?

Mi znamo dobro što stoji iza toga. Često se neke situacije namjerno isprovociraju kako bi se protivnika izbacilo iz stabilnosti. To je bila jedna od tih situacija. Španjolci i Talijani su sličnog mentaliteta, meni to nije smetalo, nije to bilo tako strašno kako je možda izgledalo. Nakon toga je promijenjeno pravilo po kojem pri promjeni strana igrači nisu dolazili u bliski kontakt.

TEMPO: Tijekom tih devedesetih godina događaju vam se neke ružne stvari; Antun Vrdoljak, tadašnji predsjednik HOO-a, optužio vas je jer za vrijeme rata trenirate Italiju, a ne Hrvatsku. Koliko vas je to pogodilo?

Moram priznati da mi je to, do dana današnjeg, misterij. Ta reakcija je bila potpuno neprimjerena, ona se kosi s olimpijskom poveljom te je, po meni, trebala biti kažnjiva. Napisao sam tada pismo Talijanskom olimpijskom odboru, ali kako se tada Italija kandidirala za domaćinstvo olimpijskih igara, onda im je svaki glas bio važan. Pa sam mislio da to pismo pošaljem Međunarodnom olimpijskom odboru zbog apsolutno neprimjerenog ponašanja njihova člana. To je bio ulični način komunikacije. Međutim, nisam tome pridavao veliki značaj, meni se sviđaju neki njegovi filmovi iz ranog perioda. A što se tiče sporta, on je u sport zalutao.

Ratko Rudić osvojio je s reprezentacijom Hrvatske svjetsko zlato u Melbourneu 2007. te olimpijsko zlato u Londonu 2012. godine. FOTO: AP Photo/Alastair Grant/GuliverImages

TEMPO: Njegove kritike na vaš račun kontinuirano su se spominjale, Vrdoljak je tvrdio da je s vama bilo dogovoreno da preuzmete reprezentaciju Hrvatske, ali ste u posljednji trenutak, 2001., preuzeli reprezentaciju SAD-a.

To nije istina. Jedini kontakt zbio se 1995. ili 1996. kada su Vrdoljak i Ivo Sanader gledali jednu utakmicu zagrebačke Mladosti. Tada sam razgovarao sa Sanaderom koji mi je na prijateljski način, kao navijač Jadrana iz Splita, rekao: „Bilo bi dobro da dođeš trenirati Jadran.“ Ja sam rekao da bi bilo ako me netko pozove. Tada bih mogao doći. To je bio jedini kontakt. Prvi službeni poziv imao sam 2004. godine od Perice Bukića, nitko me do tada nikada nije zvao.

TEMPO: Prije povratka u Hrvatsku bili ste izbornik SAD-a. Što vas je motiviralo prilikom preuzimanja reprezentacije SAD-a u vrijeme kada je taj sport kod njih bio u padu? Jeste li ga trebali podići na višu razinu?

Naravno, to sam i učinio. Amerika je bila poseban izazov jer sam već tada sve osvojio u vaterpolu. Bilo mi je vrlo interesantno raditi na popularizaciji vaterpola u zemljama za koje sam smatrao da moraju imati jak vaterpolo. A to je bila Amerika. Ne može postojati sport bez Amerike. Amerika nosi sportsku vrijednost, sportsku kulturu, što me je zaintrigiralo. Otišao sam tamo, sve sam reorganizirao, organizirao nova natjecanja, stalno sam bio na bazenu, to je period kada sam najviše radio. Imao sam igrače koji su me jako dobro pratili, prihvatili su sve te moje metode. Pripremio sam im materijal koji je i danas dostupan na internetu, to je strateški plan 2001. – 2008., zove se Project Gold. Rekli smo da idemo na Olimpijske igre u Atenu, što će biti iskustvo koje ćemo ponijeti u Peking, gdje očekujemo medalju. To se i dogodilo, SAD je osvojio srebrnu medalju.

‘Rekao sam da bih mogao doći u Hrvatsku ako me netko pozove. Prvi službeni poziv dobio sam 2004. od Perice Bukića, nitko me do tada nije zvao’

TEMPO: U to vrijeme hrvatska reprezentacija imala je dobre igrače, ali ne i rezultate. Jeste li tada pomislili da je vrijeme za povratak u Hrvatsku?

Ja se nikada nikome nisam nudio, mene su pozivali. I dan danas me zovu. No bio sam blizak s hrvatskim vaterpolom gdje su bili sve moji bivši igrači. Poznavao sam situaciju. Bile su to odlične ekipe, Hrvatska je na Europskom prvenstvu 1993. u Sheffieldu imala odličnu ekipu, godinu dana kasnije na svjetskom prvenstvu također odličnu ekipu, ali rezultata nije bilo. Ja sam se vraćao kući, obitelj mi živi u Zagrebu, bilo mi je zadovoljstvo vratiti se. S druge strane, želio sam biti u špici svjetskog vaterpola, a to je Europa. Brzo smo se dogovorili, preuzeo sam reprezentaciju, ali prve godine u Hrvatskoj bile su vrlo teške. Igrači nisu bili predani treningu, imali su mentalitet po kojem se može uspjeti i s manje rada. A kod mene vrijedi rad, rad i samo rad. Borili smo se oko toga da bismo na kraju i uspjeli.

TEMPO: Nakon osvojenog zlata na Olimpijskim igrama 2012. napustili ste hrvatsku reprezentaciju, a novi izbornik postao je Ivica Tucak. Prilikom svakog slabijeg rezultata spominje se kako je Tucak bio vaš odabir i da ga vi štitite. Kako komentirate te tvrdnje?

Stručno povjerenstvo predložilo je Tucka za izbornika, a Upravni odbor Saveza to je prihvatio. Od mog početka do danas osvojili smo niz medalja, a imali smo samo dvojicu trenera, Ivicu Tucka i mene. To je vrlo bitno za kontinuitet rada. Trener, da bi ostavio svoj otisak, mora biti u reprezentaciji neko dulje vrijeme. Mi se nismo puno obazirali na medijske kritike, na sjednicama stručnog savjeta Saveza vrlo otvoreno analiziramo rezultate. Nema napretka bez konstruktivnog kritičkog odnosa. I ja sam uz sebe volio imati ljude koji će mi reći „možda je ovo trebalo ovako“, jer ponekad ne vidiš neke stvari.