Objavljeno u Nacionalu br. 691, 2009-02-10

ELUANA ENGLARO umrla je nakon 17 godina kome zbog prestanka hranjenja, nakon što je bacila Italiju u ustavnu krizu

Sudbina jedne 37-godišnje Talijanke, koja je u ponedjeljak umrla nakon 17 godina u nepovratnoj komi, toliko je potresla cijelu Italiju, da je zbog nje prošlog petka došlo do ustavne krize. Oko njene sudbine sukobila su se, naime, dvojica ljudi na najodgovornijim položajima u državi, premijer Silvio Berlusconi, koji je inzistirao da ju se i dalje održava na životu, te predsjednik Italije Giorgio Napolitano, koji smatra da se trebala poštivati odluka talijanskog Vrhovnog suda da se njezinu ocu omogući da odluči da se njegovu kćer prestane umjetno hraniti, te joj se tako dopusti da umre. Berlusconi je bio toliko bijesan zbog ovakvog stava predsjednika Napolitana da je najavio pokretanje parlamentarne procedure promjene ustava kako bi se Napolitanu smanjile predsjedničke ovlasti.

Cijeli slučaj započeo je u noći između 18. i 19. siječnja 1992. godine kada je tada 20-godišnja Eluana Englaro iz grada Lecca u sjevernoj Italiji doživjela prometnu nesreću. Vozeći automobil u tri sata poslije ponoći izgubila je kontrolu nad vozilom i zabila se u zid. Nesreća je bila vrlo teška, doživjela je po život opasne povrede lubanje i mozga, te slomljenu kralježnicu. Liječnici su joj uspjeli spasiti život, ali je ona zbog teških povreda mozga pala u komu iz koje nije izlazila. Uz to, zbog slomljene kralježnice bilo je jasno da će ostati paralizirana od vrata nadolje. U početku su liječnici roditeljima govorili da još ima neke nade da ona izađe iz kome, ali su već u ljeto te godine liječničke prognoze postale vrlo pesimistične, jer je ustanovljeno da su u gornjem dijelu mozga došlo do takvih degenerativnih promjena da su nestale šanse za izlazak iz kome. Još su se neko vrijeme trudili oko pacijentice, no 1994. godine, kada je i službeno liječnički utvrđeno da je riječ o nepovratnoj komi, prebačena je u jednu specijaliziranu medicinsku ustanovu “Beato Luigi Talamoni” u Leccu gdje se časne sestre brinu za ovakvu vrstu bolesnika.

Roditelji su u početku gajili nadu da bi se neki čudotvorni medicinski obrat mogao dogoditi, ali kako je vrijeme prolazilo nada je počela kopnjeti. Beppino Englaro, otac djevojke, zatražio je skrbništvo nad svojom kćeri i dobio ga nakon pet godina 1997. Malo po malo kod njega i njegove supruge počelo je sazrijevati saznanje da ovakva situacija nije ono što bi njihova kći željela. Pokrenuo je pravnu proceduru da se prekine njeno umjetno održavanje na životu, tvrdeći da bi to bila i želja njegove kćeri kada bi mogla iskazati ono što misli i osjeća. Tražio je da se prekine umjetno hranjenje, što je održavalo funkcije njezina tijela.

To je, pak, otvorilo veliku debatu u medicinskim i pravničkim krugovima. Kada je otac prvi put počeo javno tražiti da se prekine njeno održavanje na životu optužen je da želi izvršiti eutanaziju svoje kćeri, što je po talijanskim zakonima zabranjeno. On je, pak, tvrdio da to nije istina, te da je njegova kći zapravo već mrtva, jer više mozak ne funkcionira, jedino je ostao pošteđen dio koji održava disanje, ali to se ne može smatrati životom. Među medicinskim i pravnim stručnjacima se razvila rasprava kako se treba definirati kada nastupa smrt, što je u katoličkoj Italiji vrlo osjetljivo pitanje zbog stava Crkve kako svaki život, pa i ovakav treba čuvati i štititi. Ta rasprava o tome kada netko ima pravo da mu se prekine život vodila se i zbog nekih drugih slučajeva ljudi u komi ili ljudi koji su živjeli u strašnim okolnostima velike boli ili potpune tjelesne nemoći, a koji su tražili eutanaziju, kakvih je bilo i u Italiji, ali i u inozemstvu.

Tijekom vremena polako se iskristalizirao stav, oko kojeg se posebno vodila velika diskusija, a koji su mnogi prihvatili kao ključan. Bio je to stav kako svaka osoba ima pravo sama odlučiti o svojem zdravlju, hoće li se liječiti ili ne, želi li da se u ovakvim prilikama održi na životu ili ne. Beppino Englaro počeo je dokazivati kako njegova kći nikako ne bi željela da živi u ovakvim okolnostima, te je počeo spominjati nekoliko prilika u kojima je njegova kći – prije nego što je stradala u nesreći – iskazala svoj stav o tome. Svjedočio je kako je jednom sa svojom kćeri razgovarao o slučaju talijanskog skijaša Leonarda Davida, koji je 1979. godine, nakon skijaškog incidenta pao u komu iz koje nije izašao, te je ne dolazeći svijesti umro šest godina kasnije. Englaro tvrdi da mu je kći rekla kako ona nikako ne bi željela da se je održava na životu kao Davida, a isto je govorila kada je njen prijatelj Alessandro, zvan Furia, također završio u komi. Englaro je tvrdio da za te njene riječi postoje svjedoci.

Ističući to kao važan argument otac je krenuo u pravnu akciju da se donese odluka o prestanku njezina umjetnog hranjenja, kako bi se ispunila njena želja. To nije išlo lako, jer su u početku sudovi odbijali njegove zahtjeve. Tako je lokalni sud u Leccu početkom 1999. godine odbio njegov zahtjev, a taj je zahtjev odbijen i kasnije te godine na apelacionom sudu u Milanu. On se tada javnim pismom obratio ondašnjem predsjedniku Italije Carlu Azegliju Ciampiju, upozoravajući da sudovi ne djeluju u skladu s ustavom. Nije odustajao pa je 2003. i 2006. godine ponovno postavljao pred sudove zahtjev da se prekine s umjetnim hranjenjem njegove kćeri, ali su niži sudovi to ponovno odbili. Beppino Englaro se vrlo rijetko pojavljivao u medijima, nastojeći da se ipak cijeli slučaj rasplete pravnim sredstvima. U rijetkim javnim nastupima pokušao je senzibilizirati javnost, pa je tvrdio da je njegova kći postala zarobljenica svojeg tijela. Kada su ga odbili na nižim sudovima obratio se talijanskom Vrhovnom sudu, a sud je u listopadu 2007. godine prihvatio njegove argumente, te zatražio obnovu suđenja na apelacionom sudu u Milanu, ali pred drukčijim sudskim vijećem. Vrhovni sud je tada dao i upute nižem sudu što treba uzeti u obzir, a to su bile dvije stvari. Vrhovni sud je odredio da sud treba utvrditi, kao prvo, da li je “stanje vegetiranja nepovratno, te da ne postoji nijedan medicinski temelj za mogućnost povratka svijesti pacijentice”. Uz to, sud mora ustanoviti da postoji “jasno, nedvojbeno i uvjerljivo saznanje da je pacijentica, prije nego što je izgubila svijest, iskazivala protivljenje umjetnom održavanju na životu”.

Englaro se tada zahtjevom ponovno obratio apelacionom sudu u Milanu, koji je – u skladu s preporukama Vrhovnog suda – utvrdio da su oba ova kriterija ispunjena, te je apelacioni sud 9. srpnja 2008. godine dao dozvolu ocu da kao skrbnik svoje kćeri prekine umjetno hranjenje svoje kćeri. To je potvrdio i Vrhovni sud Italije 13. studenoga 2008. godine. Ta je konačna presuda izazvala veliko nezadovoljstvo u Katoličkoj crkvi, ali i u Katoličkoj crkvi bliskim talijanskim političkim strankama. U ime Katoličke crkve javio se kardinal Ennio Antonelli, koji je izjavio: “Eluana je u vegetativnom stanju, ali ona nije povrće. Ona je osoba koja spava. A osoba, kad i spava zadržava svoj dignitet. Osoba je vrijednost sama za sebe, ne na temelju onoga što proizvodi ili konzumira ili na temelju zadovoljstva koje čini drugima.”

Beppino Englaro se i nakon ove odluke Vrhovnog suda suočavao s preprekama. Časne sestre u Leccu nisu željele izvršiti ono što je Vrhovni sud odlučio, prekinuti s njenim hranjenjem, pa je otac morao naći novo mjesto gdje će smjestiti Eluanu. No, intervenirao je talijanski ministar socijalne skrbi Maurizio Sacconi, koji je objavio da ni jedna državna ustanova, ako bi se u njoj našla Eluana, ne smije prekinuti s njenim hranjenjem. Javila se, međutim, uprava jedne privatne ustanove iz Udina koja je objavila da je spremna prihvatiti Eluanu, te potom izvršiti ono što je sud odlučio. Tako je ona rano ujutro 3. veljače prebačena u privatnu bolnicu “La Quiete” u Udinama. Objavljeno je bilo da će u petak 6. veljače početi smanjivanje hrane i vode koju je Eluana primala, čime je počeo proces koji je doveo do potpunog prestanka funkcioniranja njezina tijela.

To je izazvalo posebno uzbuđenje u cijeloj Italiji, koja se podijelila. Jedan dio javnosti stoji uz oca, te smatra da je sud na kraju donio jedinu pravilnu odluku. No, značajan dio javnosti sasvim je drukčijeg mišljenja, te smatra da je ovdje riječ o ubojstvu, što ga čini otac uz pomoć sudova. Došlo je i do velikog razdora u političkim krugovima, jer su stranke bliske Katoličkoj crkvi odlučile intervenirati. Tako je centristička demokršćanska stranka UDC, koja nije u vladi, pokrenula akciju da se nekom parlamentarnom imjerom zaustavi cijeli proces, a i sam premijer Berlusconi je odlučio intervenirati. Berlusconi je u petak 6. veljače sazvao hitni sastanak vlade, te je tog dana u 14 sati vlada objavila da je jednoglasno donijela dekret kojim se zabranjuje prekid umjetnog hranjenja pacijenata u talijanskim medicinskim ustanovama. Iako dekret govori o svim medicinskim ustanovama bilo je očito da je jedini cilj tog dekreta bio da se spriječi prestanak umjetnog hranjenja Eluane Englaro. No, još dok se taj dekret tijekom jutra pripremao intervenirao je talijanski predsjednik Napolitano, koji dekret mora potpisati da bi stupio na snagu.

Napolitano je poslao vladi pismo u kojem je obavještava da dekret neće potpisati, jer je protuustavan. Berlusconi se tada odlučio na novi korak. On je navečer 6. veljače sazvao još jednu sjednicu vlade koja je pripremila nacrt novog zakona, koji je identičan tekstu dekreta, te taj zakon dala u hitnu proceduru u parlament kako bi bio izglasan prije nego što bude kasno. Nacrt zakona, kojim se zabranjuje prekid umjetnog hranjenja u talijanskim medicinskim ustanovama, smjesta je upućen u Senat čija je sjednica zakazana već za ponedjeljak 9. veljače, što je neuobičajeno jer Senat ponedjeljkom inače ne radi. Donji dom parlamenta trebao je o tome raspravljati odmah iza Senata. Procjenjivalo se se da će parlament imati dovoljno vremena da donese taj zakon, jer, smatralo se da nakon prekida umjetnog hranjenja Eluana Englaro može preživjeti još dva tjedna.

No, Berlusconi je napravio još nešto. Ljut što je Napolitano obznanio da neće potpisati ovaj dekret Berlusconi je obznanio da pokreće proceduru promjene ustava kojom će se smanjiti ovlasti predsjednika republike, kako on više ne bi na ovaj način mogao odbijati dekrete što ih donese vlada. Štoviše, dao je do znanja da je spreman pokrenuti i proceduru smjene Napolitana.

Cijela ova afera zbog toga je postala prvoklasni talijanski politički skandal, jer su se čule tvrdnje kako je Berlusconi zloupotrijebio ovaj slučaj da smanji ovlasti Napolitana, jer mu smeta u nekim mnogo širim planovima. Napolitano je bivši partizan i komunist, izabran je za predsjednika u vrijeme vlade lijevog centra, ima veliki ugled u talijanskoj javnosti, velikim dijelom i stoga što smatra da je njegova glavna zadaća zaštita ustavnosti i kontrola demokratičnosti i zakonskog ponašanja vlade. Napolitano je već u raznim slučajevima zbog toga ušao u sukob s Berlusconijem. Valter Veltroni, vođa Demokratske stranke, najveće opozicijske snage, osudio je ovu Berlusconijevu akciju protiv Napolitana, te pozvao sve stranke da se tome suprotstave. Smrt Eluane Englaro u ponedjeljak prekinula je ovaj sukob Berlusconija i Napolitana.