Objavljeno u Nacionalu br. 587, 2007-02-13

Dok stručnjaci za jezik starije generacije zagovaraju uvođenje starog pravopisa, mlađi jezikoslovci argumentirano brane sadašnji pravopis u čemu imaju gotovo jednodušnu podršku javnosti

Hoćemo li do kraja godine morati početi pisati ne ću, pogrješka i strjelica, zatim jac pot nazivati velezgoditnjak, ekran predočnik, a hardware očvrsje, te tako kao nacija preko noći postati nepismeni, ili barem polupismeni, saznat ćemo ubrzo, odnosno, kad Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta na čelu s ministrom Draganom Primorcem odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti najnoviji prijedlog Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika o uvođenju takvog arhaičnog pravopisa. Ministarstvo znanosti, prosvjete i sporta nedavno je najavilo da bi do kraja veljače trebalo raspisati javni natječaj za novi pravopis hrvatskog jezika, koji bi bio usklađen s preporukama Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika. Ideja za tu odluku rođena je između ostalog i zbog navodno pretjerane upotrebe engleskih riječi za informatičke pojmove čime se osiromašuje hrvatski jezik. Jezikoslovci su pretpostavili da bi taj novi pravopis trebao biti usklađen s rješenjima koje je prije dvije godine izglasalo Vijeće na čelu s uglednim lingvistom i jezikoslovcem Radoslavom Katičićem. To znači da bi morali pisati ne ću, znači, onako kako se pisalo u 19. stoljeću, pa onda do 50-ih godina. Afera s hrvatskim pravopisom je kulminirala u ponedjeljak kada je Jutarnji list objavio da je Ministarstvo znanosti, prosvjete i sporta odbilo, između mnogih drugih, i znanstvene projekte profesora Ive Pranjkovića i Josipa Silića s kroatistike pod sumnjivim okolnostima – taje se imena recenzenata, te sadržaj recenzija. Nagađa se da su odbijeni zbog toga što su nepodobni, a nepodobni su zato jer se zalažu za spojeno pisanje neću što očito nije u skladu sa stajalištem Ministarstva. To je pak izazvalo kojekakve spekulacije u javnosti, primjerice, da su odbijeni na osobnoj a ne na stručnoj razini, te da je barem jedan od recenzenata vrlo blizak suprotnoj pravopisnoj struji, koju predvodi Stjepan Babić.

U neslužbenom telefonskom razgovoru s jednim od najuglednijih i najstručnijih hrvatskih lingvista i kroatista Josipom Silićem, koji je i koautor hrvatskog pravopisa iz druge polovice osamdesetih, saznajemo “da je taj postupak ispod svakog dostojanstva, etike i morala”, te da mu “kao stručnjaku nimalo ne odgovara”. Upravo je odbio dva poziva za sudjelovanje u TV emisijama jer se trenutačno ne želi konfrontirati s ljudima koji stvaraju situaciju u kojoj “ima najmanje jezične struke, stručnih argumenata i pravopisne problematike, te da su znanstvenici potisnuti u drugi plan”. Kad se govori o jezičnim opcijama, ne bi smjelo biti miješanja politike i ideologije, rekao je Silić, i dodao da on nije protiv drukčijeg mišljenja jer različitost tjera naprijed, no treba ga stručno argumentirati. Na pitanje zna li tko je recenzirao njegov odbijeni znanstveni projekt, odgovorio je niječno. Naravno, slaže se da bi recenzenti trebali biti javni. Već su profesori s kroatistike uputili pismo ministru Draganu Primorcu u kojem izražavaju sumnju u relevantnost kriterija, te traže odgovor zašto su odbijeni. Također, upit će Ministarstvu uputiti i Katedra za standardni hrvatski jezik. Do zaključenja lista nismo od Ministarstva dobili odgovore na pitanja hoće li do kraja veljače raspisati natječaj za novi pravopis i tko su recenzenti znanstvenih projekata, a nismo dobili ni komentar odbijanja projekata Pranjkovića i Silića.

Nagađanja o povratku tog novog starog pravopisa, odnosno, o povratku u ideološke polemike o jeziku iz devedesetih, izazvalo je u javnosti vrlo negativne reakcije. Nekim vrhunskim stručnjacima čak se navodno i anonimno prijetilo kako bi prestali kritizirati povratak tog polukorijenskog pravopisa. Mnogi su se povukli, iako se ne slažu, “jer su umorni od gluposti”. Zatim je buknula prava eksplozija čudnih prijedloga o usuglašavanju pravopisa i jezične politike tako da se može reći da trenutačno imamo pravopisni rat između dvije struje – liberalnije i konzervativnije, u kojem veliku ulogu, možda i najveću, igra ekonomska računica.

U raspravu se uključio i akademik Ivo Škarić, koji je predložio raspisivanje referenduma o tome treba li pisati neću ili ne ću, a Filološko društvo je pokrenulo inicijativu za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku, kakav postoji u mnogim zemljama. Spominjale su se i rigorozne sankcije za prekršitelje jezičnog zakona, a puknuo je glas da Hrvatska do ulaska u EU mora riješiti pitanje jezika. Sve te polemike i svađe poklopile su se sa završetkom pravopisa Matice hrvatske, koji je pred izlaskom iz tiska, zatim s odbijanjem brojnih znanstvenih projekata od strane Ministarstva znanosti, prosvjete i sporta i naposljetku s možda najvećim skandalom – izravnom pogodbom za kupnju udžbenika u iznosu od 240 milijuna kuna.

“Ne slažem se s odvojenim pisanjem ne ću, jer me do sada nitko nije uvjerio u opravdanost takvog pisanja”, izjavio je Marko Alerić, nastavnik na Katedri za metodiku hravtskog jezika Katedre za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta te tajnik Filološkog društva, koji ne pripada, kaže, ni jednoj struji. “To je pitanje riješeno još prije 100 godina i mislim da u pravopisu hrvatskog jezika treba zadržati nama bližu tradiciju, tj. onu koja se koristi zadnjih 40, 50 godina. Jezik je živa i dinamična tvorevina i besmisleno ga je vraćati u prošlost. Znači li to da bi iz hrvatskog jezika trebali izbaciti i đ, koji je potkraj 19. stoljeća uveo srpski akademik Đuro Daničić, poznat po rigidnim stavovima u vezi Hrvata? Pa Hrvati su prije pisali gj! Hoćemo li i to vratiti? Zato predlažem da se zadrži postojeći Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša, ali da se u nekoliko rečenica dopuni s nekoliko važnih napomena i pravila. Tako se slično učinilo prije desetak godina kada se uvelo pisanje točke iza rimskih brojeva. Ljudi ne vole nagle i krupne promjene u pravopisu, jednako kao i kod poreznog sustava, jer to zbunjuje i unosi kaos.”

U slučaju da Ministarstvo prihvati sporan prijedlog Vijeća i nametne građanima Hrvatske pravopis hrvatskog jezika kakvim su govorili Šenoini likovi, po nekima hibrid korijenskog, endehazijskog pravopisa, dogodit će se sljedeće: preko noći postat ćemo nepismena nacija, a sve enciklopedije, priručnici i udžbenici morat će se iznova tiskati što će naravno pogodavati izdavačima i njima bliskim prijateljima – tu će se okrenuti velik novac. Sa stručnog aspekta, doći će do prekida s novijom jezičnom tradicijom što za jezik nije dobro, a sve to dovest će do ponovnog mijenjanja naziva ulica, memoranduma, službenih dopisa, zakona i slično u što će se nepotrebno utrošiti golem novac. “Riječju, doći će do kompletne konfuzije”, zaključio je Alerić. Tada je ministar Dragan Primorac neočekivano izjavio da će se natječaj za “novi” pravopis raspisati ukoliko Vijeće donese “službeni naputak”. Znači, čini se, da je odlučio smiriti strasti što pobuđuje nadu da će Ministarstvo ipak odustati od totalno sulude ideje o povratku arhaičnog pravopisa čime bi pokazalo svoju modernu orijentaciju. O svemu se izjasnio i premijer Ivo Sanader koji je javno izjavio da on ne želi pisati ne ću, no Katičić je prijedlog Vijeća argumentirao “dugom hrvatskom tradicijom”, odnosno, da su Hrvati tako pisali stoljećima i da je spojeno pisanje neću propisano tek Novosadskim pravopisom 1960. godine. Takav argument od strane Radoslava Katičića, inače, vrlo poznatog, stručnog i staloženog lingvista mnoge je neugodno iznenadilo jer je poznat kao stručnjak otvorenih nazora i utemeljenih stavova. Na žalost, ovakvom argumentacijom pokazao je da u donošenju svojih stavova nije uzeo u obzir dinamičnost i promjenjivost jezika kao žive kategorije.

Zanimljivo je da su članovi Vijeća za normu standardnog hravtskog jezika birani po tzv. ključu pa se u sastavu povjerenstva nalaze i indolozi, fonetičari, lingvisti i jezikoslovci iz Zagreba, Splita, Zadra, Rijeke, Osijeka i Pule, od akademika do profesora, koji su sigurno veliki stručnjaci za svoja područja, no pitanje je mogu li sagledavati jezik kao cjelinu u određenom društvenom i vremenskom kontekstu. Već kod osnutka Vijeća prije dvije godine potegnula su se takva i slična pitanja, no na kraju se nije iskristalizirao nikakav odgovor pa je ostalo nedorečeno je li u pitanju ideološka ili stručnja komisija. Tada je Vijeće 2005. godine većinom glasova preporučilo da se neću piše isključivo odvojeno, dakle, ne ću, a tome su se usprotivili samo profesori Ivo Pranjković s Odjela za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, poznat kao jedan od najvećih lingvističkih i filoloških stručnjaka u zemlji, te Josip Božanić sa splitskog sveučilišta, dok su suzdržani bili Mile Mamić iz Zadra i akademik Mislav Ježić sa zagrebačkog sveučilišta.

U službenoj upotrebi u Hrvatskoj je Babić-Finka-Mogušev pravopis iz 1994. godine, koji omogućuje dvojno pisanje, znači, i neću, i ne ću. Tada je 2005. godine Ministarstvo znanosti, prosvjete i sporta preporučilo korištenje i Hrvatskog školskog pravopisa Babića, Moguša i Sande Ham, kojim je ukinuta dvojnost i prema kojem je jedino ispravno pisati ne ću, pogrješka, grjehota i zadatci. Ta odluka Ministarstva mnoge je iznenadila jer je početkom ljeta 2004. godine taj pravopis jednoglasno diskvalificiran od strane profesora na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Profesori su ga ocijenili kao “diletantski napisano djelo”.

Istodobno, Vijeće ga je ocijenilo pozitivnom ocjenom što je pobudilo sumnje u kompetentnost povjerenstva, odnosno, u ideološku i financijsku pozadinu cijele priče. Tada ga je ministar Primorac, a navodno i zbog višemjesečnih pritisaka Stjepana Babića i Milana Moguša, ipak preporučio školama.

U svemu je zanimljivo i to što jedino četvrto izdanje Hrvatskog pravopisa iz 1994. godine ima odobrenje Ministarstva znanosti za upotrebu, dok je u ostalim izdanjima to odobrenje samo prekopirano. Primjerice, peto izdanje Hrvatskog pravopisa u izdanju Školske knjige, što je protuzakonito. Usput rečeno, Imoćanin Ante Žužul, vlasnik Školske knjige, blizak je Vladi pa se već mjesecima nagađa o njegovu biznisu s udžbencima i pravopisima.

Da li bi Zakon o hrvatskom jeziku uspio uvesti red u jezičnu politiku veliko je pitanje. Njegovo donošenje je predložilo Filološko društvo na čijem se čelu nalazi profesor emeritus i akademik Ivo Škarić, koji je najpoznatiji po svojedobnom prijedlogu radikalne reforme hrvatskog pravopisa. Ta je reforma u javnosti izazvala totalnu nevjericu. Naime, on je predlagao da se iz hrvatskog jezika izbace ć i dž i abacedu reducira na č i đ, jer Hrvati ionako ne razlikuju č od ć. Zatim bi odbacio jendačenje po zvučnosti i uveo pisanje, primjerice, odpisani, predpostavka i izčupati. Jat se po njegovu viđenju ne bi pisalo ni po šulekovskom (diete/djeteta) ni po kačić-karadžićevskom modelu (dijete/djeteta) nego kao – je u svim slučajevima: djete, ljepo, bjelo, cjelo. Ukinuo bi jedan naglasak i ostavio samo tri, jer ljudi navodno uopće ne razlikuju dugosilazni od dugouzlaznog naglaska, a fonem j bi izbacio iz riječi stranog podrijetla pa bi se pisalo, primjerice, kemia, socializam i historia.

Uvođenje Zakona o hrvatskom jeziku inicirao je prije šest, sedam godina ultradesničar Vice Vukojević, član Ustavnog suda, ali njegov prijedlog nije usvojen zbog toga jer je uključivao niz rigoroznih mjera. Sadašnja inicijativa Filološkog društva je po mišljenju njihova tajnika Marka Alerića drukčije naravi, a uzori za osmišljavanje zakona mogu biti u sličnim aktima, koje imaju Slovenija, Makedonija i Francuska, te niz drugih zemalja uključujući i Srbiju.

“Usvajanjem Zakona o hrvatskom jeziku pokazalo bi se da je hrvatski jezik vrijednost, koju treba zaštititi, a njegovo provođenje bi donijelo bitna poboljšanja i jezičnu jasnoću u javnoj komunikaciji”, objasnio je Alerić. “To se možda ne bi dogodilo odmah, ali nakon četiri, pet godina vidjeli bi se veliki pomaci na bolje u javnoj i službenoj komunikaciji. Osim toga, to bi motiviralo ljude iz javnog života da pripaze kako govore, a to bi pak pridonijelo jasnoći i ljepoti hrvatskog jezika. U nekim zakonima tog tipa, primjerice, postoji članak da svi javni tekstovi moraju biti lektorirani i da lektori moraju biti stručne osobe s položenim državnim lektorskim ispitom, što kod nas nije slučaj. Kad bi se to zakonski propisalo, izbjeglo bi se između ostaloga nerazumijevanje tekstova državne uprave i administracije, koji su pisani teško razumljivim i nejasnim jezikom, koji mogu shvatiti jedino odvjetnici. Zakonom bi bile propisane i kazne, ali ne za pojedince nego za institucije, osobito za jezične prekršaje u javnim pisanim tekstovima.”

Alerić smatra da se u zadnje vrijeme među građanima Hrvatske iznova pojavilo veliko zanimanje za hrvatski jezik. No za razliku od devedesetih godina kad je to zanimanje bilo izazvano političkim i ideološkim razlozima, osobito čišćenju hrvatskog jezika od srbizama i kovanju novih rogobatnih riječi tipa zrakomlata, sada je inicirano, kaže, posve stručnim razlozima – ljudi žele naučiti pravilno govoriti i pisati. Uz to, kratke ankete na mnogim fakultetima među studentima pokazale su da iz srednjih škola izlaze polupismeni đaci, koji ne znaju sastaviti službeni dopis ili molbu, dok im diplomski, magisterski i doktorski radovi vrve katastrofalnim pogreškama. Pokazalo se da najmanje razlikuju pisanje malog i velikog slova, a zatim č i ć, te ije i je. U bankama i drugim firmama sve više se organiziraju tečajevi poslovnog hrvatskog jezika jer se pokazalo da ljudi ne znaju poslovno komunicirati.

Da je hrvatski jezik u fokusu zanimanja potvrđuje i činjenica da su u emisiji “Hrvatski naš svagdašnji”, koja se emitira ponedjeljkom na Radio Sljemenu, četiri telefonske linije stalno zauzete. Zatim, na internetu ima sve više blogova, koji se bave pogreškama u hrvatskom jeziku, odnosno, analizom tekstova na radiju, televiziji i u tisku, zatim u javnom i političkom životu, te na jelovnicima, gradskim putokazima, službenim dopisima i dokumentima. Na jednom od njih pod nazivom “Nepismeni” mogu se naći stravični primjeri nedopustive nepismenosti. Primjerice, na HRT-u je objavljen titl “80 svijetskih pisaca u Zagrebu”, na RTL-u “Tko će otići kući s Glavnom nagradom?” a na Novoj TV “U slijedečoj emisiji”. Ni Zagrebparking, firma na koju je ljuta većina Zagrepčana zbog pretjerano visokih cijena parkinga, očito nema lektore: kad se u automat umetne parking kartica, tvrdi se na blogu, na displayu se za trenutak pokaže sljedeće: “Plačanje karticom”. Slično je i s Hrvatskom poštom: Na “obavijesti o prispjeću pošiljke … treba prilikom urućenja…”. Na zagrebačkim putokazima, na koje su iznimno ponosni u Gradskom poglavarstvu, mogu se naći nezamislive pogreške u pisanju engleskih riječi, primjerice, na putokazu kraj Glavnog kolodvora stoji “The Chatedral” i “The Museum of The City of Zagreb”. No možda je najkomičniji primjer pronađen na tabli u KBC Dubrava, na kojem piše: “Odjel za psihijatriju/Referentni centar za poremećaje/uzrokovane stresom/Ministarstva zdravstva RH.” Iz priloženog se može zaključiti da se na tom odjelu liječe ljudi kod kojih je stres izazvalo Ministarstvo zdravstva što gotovo sigurno nije bila namjera autora natpisa na tabli.

Na pitanje zašto se inicijativa za raspisivanje tzv. novog pravopisa pojavila upravo u trenutku kada je pravopis Matice hrvatske pred završetkom, naši sugovornici, koji su željeli ostati anonimni, odgovorili su da se očito radi o političkom obračunu između dvije pravopisne struje – jedne liberalnije i druge konzervativnije i ideološki desno orijentirane. Uz to, sukob se odvija i na biološkoj razini. Stara garda lingvista i jezikoslovaca na čelu s profesorom Stjepanom Babićem, jednim od najžešćih zagovornika korijenskog pravopisa, zadnjim trzajima želi zadržati moć i vlast nad jezikom u svojim rukama i ne želi ih ni pod koju cijenu prepustiti mlađoj generaciji. A da se to postigne najlakše je svakom pravopisu nadjenuti naziv “novi”, što je posebna glupost, jer kako tvrde stručnjaci ne može se danas na početku 21. stoljeća izumiti “novi hrvatski pravopis”.

OZBILJNI I RADIKALNI PRIJEDLOZI

Glavni rat za pravopis vodi se između Stjepana Babića, koji uživa podršku HDZ-a, i okorjelih institucija poput HAZU-a s jedne strane, te mlađih vrhunskih stručnjaka s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, među kojima se ističu Josip Silić, Ivo Pranjković i Marko Samardžija. I dok stariji stručnjaci, poput Radoslava Katičića i Dalibora Brozovića, daju podršku Babiću, drugi daju vlastite, ponekad i bizarne prijedloge, poput akademika Ive Škarića koji bi izjednačio ‘ije’ i ‘je’, ‘č’ i ‘ć’ te ukinuo ‘dž’ tako da bi pisao ljepo, cvječe, bjelo, svjedočba, promičba.

VIŠE PROMJENA – VIŠE NOVCA

Dok ugledni jezikoslovac Radoslav Katičić potiče pravopisne promjene: neću – ne ću; napici – napitci, podaci – podatci; otpaci – otpadci; strelica – strjelica; pogreška – pogrješka; grešnik – grješnik; gubici – gubitci i slično, Stjepan Babić, urednik časopisa Jezik, potiče izmišljanje novih riječi. Za najbolju novu hrvatsku riječ koja stigne na natječaj otvoren do 17. ožujka, pobjednik će dobiti nagradu od 2000 kuna. Babić, čiji pravopis propagira pravopisne promjene, osobno je zainteresiran da promjena bude što više. Budući da se pravopisi tiskaju u prosjeku u tiražama od 50 do 60 tisuću primjeraka, a svaki primjerak stoji približno stotinu kuna, promet od samo jednog izdanja iznosi od pet do šest milijuna kuna. Ako se uzme u obzir da je Školska knjiga do sada tiskala osam izdanja Babićeva pravopisa, a da je upravo počela izdavati i Babićev ‘Školski pravopis’, očito je da je pravopisni biznis težak desetke, a možda i stotine milijuna kuna.