Objavljeno u Nacionalu br. 769, 2010-08-10

INA TRAŽI POVRAT benzinskih crpki i naknadu štete jer je srpska vlast 2003. prodala Lukoilu naftnu kompaniju Beopetrol, stvorenu od imovine hrvatske kompanije

Sudske tužbe kojima Ina traži povrat svojih benzinskih crpki i naknadu štete u Srbiji, odnosno poništenje privatizacije kompanije Beopetrol tek su odnedavno postale goruće političko pitanje u susjednoj državi. Dok se u Hrvatskoj cijeli slučaj prati sa svojevrsnom ravnodušnošću i prenošenjem pisanja srbijanskih medija, implikacije Ininih tužbi u Srbiji iz dana u dan dobivaju sve dramatičnije nastavke jer bi epilog mogao biti jedna od najneugodnijih afera srbijanske politike: ako Ina dobije ijedan sudski spor, to bi mogao biti politički kraj srbijanskog premijera Mirka Cvetkovića.

Presuda u Ininu korist značila bi da je tijekom 2003. godine, unatoč brojnim upozorenjima, srbijanska država ruskoj kompaniji Lukoil prodala Ininu imovinu odnosno naftnu kompaniju Beopetrol, a pritom je Lukoilu dala pisanu garanciju da će srbijanska država snositi sve troškove u slučaju da Ina ikad ishodi povrat svoje imovine. Sve do početka devedesetih Ina je u Srbiji bila itekako prisutna: osim 167 benzinskih crpki, imala je 11 skladišta i desetak ostalih objekata diljem Srbije.

Osim u Beogradu, svoje poslovne centre imala je i u Novom Sadu, Kraljevu, Jagodini, Nišu i Prištini. Unatoč jasnom vlasništvu, tijekom 1992. uredbom tadašnjeg srbijanskog režima sve je to prebačeno na novoosnovanu tvrtku Beopetrol, koju je desetak godina kasnije država odlučila privatizirati. U vrijeme kad se događala ta sporna privatizacija Beopetrola, na čelu srbijanske Agencije za privatizaciju bio je upravo današnji srbijanski premijer Mirko Cvetković. Njegova umiješanost u prodaju Beopetrola tada nije bila završena: kad je u listopadu 2008. godine, u vrijeme kad je Cvetković tek tri mjeseca bio na premijerskoj funkciji, istjecala petogodišnja garancija Lukoilu, srbijanska vlada je u potpunoj tajnosti donijela odluku da se garancije srbijanske države Lukoilu produljuju na još pet godina, odnosno do 22. listopada 2013. godine.

Tu odluku srbijanska vlada je sve do prije nekoliko dana držala u potpunoj tajnosti, što zapravo i nije veliko iznenađenje: s jedne strane srbijanski premijer i njegovi kolege nisu željeli da njihovi građani shvate koliko je privatizacija Beopetrola bila sporna ili koliki je pritisak ruski Lukoil vršio na srbijanski državni vrh da zaštiti svoju kupovinu i investicije u Srbiji, ali ni to da bi – ako Ina dobije spor – stotine milijuna eura odštete zbog loše političke odluke moralo biti plaćeno iz srbijanskog državnog budžeta. Ukratko, ako Ina nakon 19 godina dobije zadovoljštinu, srbijanski državni vrh suočit će se s tri iznimno neugodna problema: prvi je, dakako, onaj financijski: umjesto imovine koju je srbijanska država prvo prebacila u Beopetrol a potom prodala ruskom Lukoilu, Ina bi mogla dobiti odštetu od najmanje 200 milijuna eura. Osim naknade za oduzetih 167 benzinskih crpki, u ukupnu svotu uračunala bi se i izgubljena dobit ali i visoke kamate.

Taj novac Ini bi morala isplatiti srbijanska država, a građanima Srbije ne bi trebalo puno vremena da identificiraju da su za ukupni trošak odgovorni upravo premijer Cvetković i njegovi suradnici. Vijest o još jednom gubitku sudskog spora i višemilijunskim odštetama koje zapravo plaćaju srbijanski porezni obveznici dodatno bi naljutila građane koji su prema svojem državnom vrhu ljuti još od svibnja ove godine, kad je na međunarodnoj arbitraži zbog afere “Satelit” Srbija bila prisiljena platiti 36 milijuna eura. Riječ je o višegodišnjoj aferi koja je započela 2005., kad je srbijanski državni i vojni vrh potajno od izraelske kompanije ImageSet zakupio špijunski satelit kojim je srbijanska vojska iz zraka nadgledala Kosovo. Kad je državi na naplatu došao račun za zakup koji je ugovorio tadašnji ministar obrane Prvoslav Davinić, srbijanski državni vrh je odbio platiti goleme iznose i slučaj je prvo završio na sudu, a potom i na međunarodnoj arbitraži, a epilog je bio jednostavan: Srbija mora platiti. Treći razlog za uznemirenost srbijanskog premijera Mirka Cvetkovića leži u činjenici da bi Inina pobjeda bila presedan koji bi, osim u srbijanskoj javnosti, negativno odjeknuo i među svim bivšim, sadašnjim i budućim investitorima u Srbiju: svatko od njih pitao bi se je li mu srbijanska država prodala imovinu koje zapravo nije vlasnik, a osim mogućih tužbi i odšteta, to bi od srbijanskih privatizacija definitivno odvratilo svakog opreznijeg stranog investitora.

ZBOG SVEGA TOGA srbijanski državni vrh putem sebi sklonih medija već nekoliko dana provodi svojevrsni propagandni rat: uoči ključnog, zadnjeg ročišta koje će se u sporu Ine protiv srbijanske vlade i nadležnih institucija 17. rujna održati na beogradskom Privrednom sudu, na sve se moguće načine pokušava umanjiti ili relativizirati mogući ishod spora. Tako neki od aktera, poput bivšeg srbijanskog ministra privatizacije Aleksandra Vlahovića već nekoliko dana medijima daju bombastične izjave poput “Ina neće dobiti ni euro”, vladi skloni mediji pišu “Ina će ostati kratkih rukava” ili “Inina tužba je pravno neuredna”. Cijela ta propagandna mašinerija, po svemu sudeći, ima dvostruki cilj: prvi je da se umiri srbijanska javnost, dok je drugi mnogo opasniji: takvim izjavama indirektno se srbijanskom pravosuđu pokušava poslati signal kako bi trebala glasiti presuda u Ininu sporu. Međutim, kako ističu Nacionalovi izvori, u srbijanskom državnom vrhu itekako su svjesni činjenice da ne baš tako suptilnim pritiskom na svoje sudstvo cijeli slučaj sigurno neće biti zaključen. U slučaju da Ina izgubi parnice na beogradskim sudovima, gotovo je sigurno da će povrat Inine imovine u Srbiji u konačnici biti predmet spora na nekom međunarodnom sudu, možda onom u Strasbourgu.

Pritom ne treba smetnuti s uma ni to da je Inine tužbe i zahtjeve za povratom imovine, srbijanska država ignorirala punih 19 godina, no u međuvremenu je njezin vlasnik postao mađarski MOL koji se sasvim sigurno neće tako lako odreći moguće odštete, a nije nemoguće da se u cijeli slučaj uplete i visoka politika – mađarska, ali i ona Europske unije.

DOBRI POZNAVATELJI cijele problematike zbog toga smatraju da bi za srbijansku državu jedino realno rješenje bilo da pristane na neku vrstu pregovora i nagodbe ili pak da se sve riješi međunarodnom arbitražom. Na to, uostalom, upućuju i zapravo vrlo slabi i katkad posve kontradiktorni argumenti kojima se pokušavaju osporiti Inina potraživanja u Srbiji: dok neki srbijanski analitičari zagovaraju međunarodnu arbitražu, drugi tvrde da bi se Inin spor trebao rješavati unutar sukcesijskog okvira, treći navode da Inina tužba nema pravni temelj, a četvrti predlažu da se sve riješi političkim dogovorom. S druge strane, smatra se kako bi argumenti srpske strane bili još i slabiji da čelni ludi Ine nisu početkom ovog desetjeća donijeli odluku da uspostave poslovne odnose s Beopetrolom. Otad je Ina sklopila više poslovnih ugovora s tom tvrtkom, a poznavatelji situacije tvrde da je na taj način toj kompaniji priznala pravni legitimitet. Zbog toga će glavni argument Srbije u sporu biti upravo činjenica da je Ina poslovala s kompanijom za koju je istovremeno tvrdila da ne postoji. Ciničniji analitičari čak navode da bi se o sporu u konačnici možda mogli dogovoriti ruski Lukoil i mađarski MOL, no i u tom slučaju Srbija bi se opet našla u dužničkom odnosu.

A CIJELA PRIČA počela je još u rujnu 1990., kad je hrvatska država postala vlasnik javnog poduzeća Ina-Zagreb, a dio novonastalog javnog poduzeća bila je i tvrtka Ina-Trgovina koja se sastojala od devet tadašnjih OOURa razmještenih po ostalim republikama bivše Jugoslavije. Kako je raspad države bio potpuno izvjestan, u Srbiji su tih mjeseci radnici i poslovodstva hrvatskih i slovenskih tvrtki sve češće organizirali referendume na kojima se odlučivalo o odvajanju iz postojećih poduzeća. Premda su odvajanja bila nelegalna u situaciji dok je Slobodan Milošević planirao rat i stvaranje centralizirane države, nitko se nije suprotstavljao “spontanim” radničkim odlukama o prekidu veza s vodstvima svojih tvrtki smještenim u tzv. separatističkim republikama. Tako je već u prosincu 1990. u beogradskom Trgovačkom sudu upisano poduzeće Ina- Beograd kojem su nakon sličnih referenduma pripojene filijale u Novom Sadu, Kraljevu, Svetozarevu, Nišu i Prištini.

Od 1992., novonastala tvrtka kojoj je u međuvremenu priključeno još nekoliko manjih tvrtki, preimenovana je u Beopetrol sa sjedištem na Bulevaru Nikole Tesle u Beogradu. U njezinu se vlasništvu nalazilo Ininih 190 benzinskih crpki, poslovni prostori, skladišta, stanovi i brojne cisterne, približno vrijedne 200.000.000 dolara. Punih deset godina Beopetrol je funkcionirao kao potpuno samostalno poduzeće koristeći pritom sve crpke i imovinu oduzetu od Ine. Međutim 29. srpnja 2001. u Beču je potpisan Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Jugoslavije koji je ubrzo nakon toga ratificirala Savezna skupština SR Jugoslavije. Jedna od odredbi sporazuma uključuje i obvezu povrata imovine vlasnicima što je Crna Gora učinila vraćajući Hrvatskoj poduzeće Ina-Trgovina koje se nalazi na njezinu teritoriju. Srbijanske vlasti nisu pratile crnogorsku odluku, već su sredinom 2002. donijele odluku o prodaji Beopetrola.

TIJEKOM 2002. GODINE, kad je srbijanski državni vrh najavio privatizaciju Beopetrola, Ina je ponovno podigla sudske tužbe, istovremeno je upozoravala da će ta privatizacija biti sporna, a jedno je vrijeme čak postojala ideja o nagodbi kojom bi Ina i Beopetrol osnovali zajedničku tvrtku. Sve to nije promijenilo stav srbijanskih vlasti koje su naumile provesti privatizaciju Beopetrola bez obzira na ozbiljne prigovore. Iz današnje perspektive zanimljivo je da su još i tad neki ozbiljniji srbijanski novinari, nakon uvida u poslovnu dokumentaciju Ine i Beopetrola procjenjivali da Ina ima velike izglede da doista vrati svoju imovinu uz naslove poput “Srbija sigurno gubi sudski spor” i slično. Očita je nervoza koja posljednjih dana vlada u srbijanskoj vladi i brojni medijski pritisci koji su započeli već mjesec i pol prije zadnjeg ročišta koje će se u Beogradu održati tek sredinom rujna. No, nijedna sudska odluka neće umanjiti Cvetkovićevu izloženost i odgovornost za slučaj Ine: ako Ina izgubi, gotovo je sigurno da će se odštetni zahtjev i tužba protiv Srbije pojaviti na međunarodnom sudu i međunarodnoj političkoj pozornici.