Sveta Stolica najizravnije se umiješala u kaptolski rat za crkvene milijune i izazvala dramatične potrese na Kaptolu. To su za Nacional potvrdila tri neovisna crkvena izvora. Sredinom proteklog tjedna Nacionalu se javio jedan svećenik koji je zamolio potpunu zaštitu identiteta tvrdeći da je Signatura, odnosno viši sud Svete Stolice, “naredila Josipu Bozaniću da smijeni prebendarskog dekana Miju Gabrića i da preispita poslovanje prebendara“.

Taj svećenik ispričao je za Nacional da je među prebendare uvedena prisilna uprava predvođena biskupom Mijom Gorskim i da se Bozanića u crkvenim krugovima već neko vrijeme uspoređuje s bivšim ljubljanskim nadbiskupom Francom Rodeom (kasnije i prefektom Kongregacije za ustanove posvećenog života), kompromitiranom financijskim skandalima. Isti izvor za Nacional je ispričao kako se procjenjuje da su prebendari moguće izgubili i više od dvadeset milijuna eura u nekoliko poslovnih transakcija.

Zbor prebendara Prvostolne crkve Zagrebačke nadbiskupije vrlo je važna institucija Zagrebačke nadbiskupije koja je za jaka vremena brojila i do 32 člana. Osnovana je 1291. za potrebe obnove i čuvanja katedrale, statut joj datira iz 1334., a tijekom vremena iznjedrila je velikane kakav je bio akademik Ivan Krstitelj Tkalčić. Sada broji tek sedam članova, a trebala bi imati barem 12, kao što je bilo i apostola. Osim financijskih poslova, oni pastoralno djeluju u katedrali gdje služe mise i ispovijedaju. Još od smrti bibličara Adalberta Rebića u veljači 2014. čeka se odluka nadbiskupa Bozanića da popuni prebendarske redove, članstvom oslabljene što smrću, što umirovljenjem prebendara. Ali on ne vuče poteze, pravdajući se pomanjkanjem i smanjivanjem broja svećenika, odnosno preopterećenosti nekih župnika, osobito u Zagrebu.

Dugogodišnji dekan Zbora prebendara bio je donedavno mons. Mijo Gabrić kojeg jedan potpisnik ovog teksta poznaje od kraja 1991., otkako su se kao suradnici susreli u redakciji katoličkog tjednika Glasa Koncila i koji je napunio 74 godine. On je tu funkciju obnašao pet mandata, a peti mu je istekao 28. veljače 2017. Gabrić u crkvenim krugovima slovi za izuzetno spretnog i sposobnog čovjeka koji se dobro snalazi u poslovnim transakcijama. Moguće je i da je zato tu funkciju obnašao toliko dugo, a trebao ju je i nastaviti obnašati sve do odlaska u mirovinu, a možda i duže, da se nije dogodila intervencija iz Vatikana. Izvor blizak prebendarskim krugovima tvrdi da je već bilo predloženo da Gabrić tu funkciju nastavi obnašati, ali prije nego što ga je Bozanić ponovo potvrdio, dogodio se preokret.

Da Gabrić neće započeti svoj šesti mandat na toj funkciji, javno se moglo doznati iz jedne male diskretne vijesti, objavljene samo na portalu Zagrebačke nadbiskupije 14. ožujka 2017. U njoj je pisalo sljedeće: “Biskup Gorski imenovan je posebnim povjerenikom za Zbor prebendara Prvostolne crkve zagrebačke: Zbog potrebe službe zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dekretom Nadbiskupskog duhovnog stola broj: 514/2017., od 11. ožujka 2017., imenovao je mons. Miju Gorskog, pomoćnog biskupa i generalnog vikara, posebnim povjerenikom za Zbor prebendara Prvostolne crkve zagrebačke. Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.”

U pozadini te vijesti koja zapravo skriva puno veću i ozbiljniju dramu na Kaptolu, dostojnu i najslojevitijih crkvenih intriga, nalazi se bitka za prevlast i utjecaj na poslove povezane s crkvenim milijunima. Ta je bitka inicirana još prije nekoliko godina kada se Gabrić razišao s odvjetnikom čije su usluge prebendari dotad koristili, što je otvorilo brojne sukobe.

Drugi crkveni i još jedan neovisni izvor za Nacional su otkrili da se viši sud Svete Stolice umiješao u zbivanja oko poslovanja prebendara nakon što im je taj slučaj prijavio zagrebački odvjetnik Dario Budimir. Javnost je već bila upoznata s financijskim poteškoćama Zbora prebendara nakon propasti projekta ‘Prebendarski vrtovi’, odnosno trgovačkog centra Cascade u Tkalčićevoj ulici. Jutarnji list u nedjelju, 28. prosinca 2014., opširno je pisao o svađi prebendara s odvjetnikom koji ih je zastupao.

Dario Budimir taj posao radio je četiri godine i onda je ostao bez angažmana, a rezultat je snažan imovinsko-pravni konflikt, s devet tužbi na Trgovačkom sudu, te još neki sporovi. Spor je težak gotovo sedam milijuna kuna (eventualno s kamatama, ovisno o drugostupanjskim presudama), ali ima i drugih snažnih reperkusija jer se odvjetnik upisao na vrijedne nekretnine na Kaptolu (točnije, Novoj vesi), što u krugovima bliskim prebendarima vjeruju da neće ostati tako. Budimir je u prvom stupnju dobio nekoliko sporova protiv svojih bivših klijenata.

Njega je zapravo prebendarima svojedobno preporučila jedna osoba koja je godinama surađivala na građevinskim i sličnim projektima u koje je s prebendarske strane, u ime Crkve, bio uključen Gabrić. Možda se i zato Gabrić naknadno distancirao od tog svog bivšeg suradnika i počeo surađivati s nekim drugim ljudima. Kada se spor već razvio, taj Gabrićev suradnik pokušao je organizirati susret između Gabrića i Budimira, na kojem bi se dvije strane dogovorile, nagodile i mirno razišle, ali su se na tom sastanku umjesto Gabrića pojavile neke nepoznate osobe kojih se Budimir možda i s razlogom uplašio i sve to ubrzo prijavio policiji. U sve se ubrzo potom uključilo Državno odvjetništvo i otvorilo istragu jer se teretilo Gabrića da je prijetio odvjetniku Budimiru, što je prema tvrdnjama izvora bliskih prebendarima, DORH odbacio.

S druge strane, prebendari su pokrenuli disciplinsku prijavu protiv Budimira pred Hrvatskom odvjetničkom komorom (presuda, osuđujuća, zbog teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva, donesena je 21. studenog 2016., ali su u tijeku žalbeni procesi jedne i druge strane). Uglavnom, radi se o za Crkvu neugodnom, ali i kompliciranom slučaju koji se, prema pojednostavljenom, a moguće i potcjenjivačkom viđenju u prebendarskim krugovima, može sažeti u krivoj procjeni prebendara u angažiranju odvjetnika Budimira.

Nacional je kontaktirao više osoba s Kaptola, uključujući i Gabrića, i postavio im više pitanja o toj temi. Gabrić je o tom slučaju izjavio sljedeće: “Ne mogu vam puno o tome reći. Izabran sam za dekana Zbora prebendara pet puta. Dvaput po našem Statutu, a triput izvanredno uz potvrdu našeg nadbiskupa. Peti mi je mandat istekao 28. veljače ove godine. Budući da sam za godinu dana, zbog svoje dobi, obvezan podnijeti svome nadbiskupu zahtjev za umirovljenje i jer je uz to protiv Zbora prebendara odvjetnik koji je nas je zastupao podigao devet tužbi na Trgovačkom sudu, u kojima od nas traži milijune za honorar koji smatramo da nije zaslužio i nije nam za svoju tražbinu izdao račun, jer vjerojatno ni on nije siguran da ima pravo na taj honorar, te kako je isti odvjetnik protiv mene podigao tri privatne krivične prijave za klevetu s ciljem da mene kardinal smijeni ‘pa će lakše utjerati novac od Nadbiskupije’, slijedom toga, umjesto mene kao dekana određen je, ne za prisilnog upravitelja, nego za ‘posebnog povjerenika Zbora prebendara’, biskup Mijo Gorski. Zbor prebendara podnio je protiv tog odvjetnika disciplinsku prijavu Hrvatskoj odvjetničkoj komori i Vijeće Disciplinskog suda osudilo je odvjetnika. Zbor prebendara nije u ozbiljnim poteškoćama, jedna je od rijetkih crkvenih ustanova koja je godinama u sustavu PDV-a i vodi poslove po svim zakonima Republike Hrvatske, posluje pozitivno i zato neki navaljuju da od nas uzmu novac makar i na nezakoniti način, a ja to ne dam. Upravo je Nadbiskupija, uz pomoć najboljih financijskih stručnjaka, provela kontrolu i ocijenila poslovanje Zbora veoma korektnim. Više o tome ne mogu reći. Tek kada završe sudski sporovi, možete od mene dobiti jako zanimljivu priču.”

Međutim, postavljanje pomoćnog biskupa Gorskog za “posebnog povjerenika Zbora prebendara” nije uvjetovano krajem mandata Gabrića i njegovim skorim odlaskom u mirovinu. Zapravo, načelno govoreći, nadbiskup i nije prisiljen prihvatiti ili odrediti mirovinu svećeniku koji je zašao u 75. godinu života ako postoje opravdani razlozi i okolnosti da ga se još neko vrijeme ostavi na službi.

Iz crkvenih struktura za Nacional su izjavili da odvjetnik Budimir nije mogao doći do institucija Svete Stolice te nakon njihove reakcije isprovocirati Bozanićevo postavljanje biskupa Gorskog na Gabrićevu donedavnu poziciju bez “jake veze u Crkvi u Hrvatskoj”. Crkveni izvori Nacionala tvrde da je odvjetniku Budimiru vrata Vatikana otvorio donedavni apostolski nuncij, mons. Alessandro D’Errico, ali nije im jasno zašto se to dogodilo.

Apostolski nuncij je ponajprije predstavnik Svete Stolice (Pape, kardinala, državnog tajnika te kurijalnih dikasterija) pri biskupskoj konferenciji zemlje u kojoj je akreditiran, a tek zatim predstavnik Svete Stolice pri državnim vlastima. Bečki kongres 1815. apostolskim nuncijima priznao je privilegij da budu dekani (doajeni) diplomatskog korpusa u zemlji u kojoj su akreditirani.

D’Errico je, nakon desetak godina provedenih “među Hrvatima” (u BiH i u Hrvatskoj), prekomandiran na težak teren Malte i Libije. D’Erricov dolazak u Zagreb zbio se u posebno važnom povijesnom periodu za Hrvatsku. Tijekom njegova mandata Hrvatska je postala punopravna članica EU-a, proslavila 25. obljetnicu priznanja, a puno toga je učinjeno još i prije njegova mandata za jačanje demokratskih institucija jer je to proces u kojem je aktivnu ulogu, kako su željeli i govorili prethodnici pape Franje, imala Sveta Stolica.

Na specifično crkvenoj razini za njegova mandata su se ostvarili također važni događaji: pet biskupskih imenovanja (Poreč, Krk, Gospić, Šibenik, Vojni ordinarijat), Sporazum između Filozofskog fakulteta Družbe Isusove i Sveučilišta u Zagrebu, radni susreti Mješovite komisije hrvatskih i srpskih stručnjaka za ponovno zajedničko iščitavanje uloge lika blaženoga Alojzija Stepinca, posjeti visokih hrvatskih dužnosnika Vatikanu i posjet nekolicine kardinala Rimske kurije Hrvatskoj… Osim toga, bilo je i drugih manje upečatljivih, diskretnih zbivanja, ali i ona su vrlo važna za misiju nuncija. Osobito su tu svi oni kontakti koje je D’Errico nastojao uspostaviti s civilnim i vjerskim vlastima, s ciljem stvaranja kulture dijaloga, skladne društvene atmosfere, vjerske tolerancije i dobrih ekumenskih i međureligijskih odnosa. U svakom slučaju, to je bio i ostao njegov prioritet, ako se uistinu ima na srcu društveni, socijalni i vjerski proces mlade hrvatske demokracije.

D’Errico je često isticao da se treba više razgovarati o onome što nam je zajedničko, umjesto o onome što nas dijeli; govorio je kako bi bilo mnogo bolje ostaviti po strani napetosti i naslijeđene predrasude iz prošlosti te se zauzimati za zajedničko traženje pravednih rješenja za izazove s kojima se Hrvatska suočava. To je iznova naglasio prilikom oproštajne propovijedi, kako je kazao, “s velikim poštovanjem i s punim povjerenjem u snažan potencijal Hrvatske i hrvatskog naroda”. Međutim, D’Errico je diskretno progovorio i o nekim”vrlo delikatnim prigodama”.

Na svom stolu među vrućim fajlovima svom nasljedniku ostavio je i onaj koji govori o žestokom ratu na Kaptolu za crkvene milijune. Možda je za Nacional ta priča otkrivena upravo proteklog tjedna i zato što se čekalo skoro imenovanje D’Erricova nasljednika. Prošle subote u Vatikanu i u Zagrebu objavljeno je ime novoga apostolskog nuncija u Hrvatskoj – pa se sada i u crkvenim krugovima očekuje kako će se prema tom predmetu postaviti novi papin legat koji će odsad provoditi viziju i planove pape Franje. To je mons. Giuseppe Pinto (65), karijerni diplomat i doktor kanonskog prava koji je prethodno bio apostolski nuncij u Senegalu i Mauretaniji (2001. – 2007.), Maliju, Gvineji-Bisau i na Zelenortskim Otocima (2002. – 2007.), u Čileu (2007. – 2011.) pa na Filipinima (2011. – 2017.), odakle je stigao u Hrvatsku.

Ali nastupit će tek u rujnu i saznat će osnovne informacije o stanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj od tajnika nuncijature, tajnika na odlasku. Takva je procedura. Dok obiđe sve kolegice i kolege diplomate, dok posjeti sve (nad)biskupe i redovničke poglavare/ice, dok i njegov novi tajnik bude uhodan, ukratko, dok pohvata sve konce proći će, u najboljoj varijanti, godinu dana, a standardno je da prođe i do dvije godine dok se novi nuncij negdje udomaći.

U tom razdoblju bit će imenovanja novih biskupa (pomoćni zagrebački koji mora doći na mjesto isusovca, ljutog desničara Valentina Pozaića koji je teško bolestan i čiju je ostavku papa već prihvatio, čeka se nasljednika hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka koji je trebao zbog starosti biti umirovljen prije više od godinu dana, a moguća su i druga), ali i drama vezana uz prebendare koja je uzdrmala kaptolske strukture (i nije izoliran slučaj u Crkvi u Hrvatskoj) sasvim sigurno će zauzeti pažnju novoga nuncija i možda narušiti autoritet zagrebačkog nadbiskupa Bozanića.

Bozanić bi se mogao naći pod pritiskom jer isti onaj svećenik koji je Nacional prvi informirao o toj neugodnoj aferi, navodi da Gabrić nije mogao potpisivati sve što je potpisivao bez znanja Nadbiskupskog duhovnog stola, ekonoma i samog nadbiskupa Bozanića… Drugim riječima, Bozanić je itekako trebao biti upoznat s većinom onoga što je nedavno potaklo Signaturu da zatraži od njega ispitivanje te afere koja uključuje i veliki financijski promašaj prebendara u Remetama.

Sve to neizravno ukazuje i to na kakvom se glasu Bozanić u crkvenim krugovima nalazi. Kardinal Bozanić čovjek je kojeg još otkako je vodio krčku biskupiju, a napose otkad je 1997. naslijedio kardinala Franju Kuharića, u crkvenim krugovima prati glas tvrdoglavog, krutog i ne odveć prijatnog čovjeka u međuljudskim odnosima. Nije nikakva tajna da ga se u tim prema njemu kritički nastrojenim krugovima, smatra autokratom.

Naravno, u Crkvi nema demokracije ili je ima u minimalnim dozama, (nad)biskupi su suvereni i apsolutni vladari i kod njih je koncentrirana zakonodavna, pravosudna i izvršna vlast, ali opet sve ovisi od čovjeka do čovjeka: kao što postoje ogromne razlike u retorici jednog Vlade Košića, biskupa sisačkog, i biskupa dubrovačkog Mate Uzinića, tako postoje silne razlike u načinu rukovođenja (nad)biskupijama. A Bozanićevi kritičari tvrde da on svoju nadbiskupiju vodi željeznom rukom: da je nemilosrdan i nepopustljiv, nesklon dijalogu, beskrupulozan i povremeno čak osvetoljubiv. Mnogo ih je koji žale za vremenima Franje Kuharića kojem se moglo doći bez ikakvih posebnih najava i koji je imao sluha i veliko razumijevanje za ljudske drame i uobičajene probleme. Među njima su svakako i oni u crkvenim krugovima koji smatraju da i zbog Bozanićeva načina djelovanja nije slučajno papa Franjo ukorio (nad)biskupe, urgirajući da se ne ponašaju kao prinčevi. Zato i nije slučajno da se ova afera Nacionalu pokušala predstaviti i tako da uključuje i Bozanićev dio odgovornosti.

Nacional je četiri dana prije objave ovog teksta uputio pismeni upit na adrese Tiskovnog ureda, ekonoma, kancelara Nadbiskupskog duhovnog stola i pomoćnog biskupa mons. Gorskog, u kojem se tražilo očitovanje o ovom slučaju. Potom smo telefonski kontaktirali i Bozanićev ured. Visoki kaptolski crkveni funkcionari odlučili su ostati službeno nedostupni.

Unatoč tome, više crkvenih izvora za Nacional je neformalno iznijelo svoje viđenje te situacije. U fokusu njihova interesa su razlozi zašto je donedavni apostolski nuncij D’Errico pogurao opisane kontroverze u poslovanju prebendara prema Vatikanu i taj slučaj podigao na jednu za njih neočekivano visoku razinu.

Ti crkveni izvori navode da D’Errico nije bio u savršenim odnosima sa svim dužnosnicima na Kaptolu. Primjerice, tvrdi se da se on i glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, inače tvrdi nacionalist, međusobno nisu podnosili. Ali u dijelu crkvenih krugova su, najblaže rečeno, jako žalosni i “razočarani” ponašanjem nuncija D’Errica. Oni smatraju da je D’Errico trebao dopustiti da se svi problemi riješe “u kući”, dakle, daleko od očiju javnosti i Vatikana. U prilog takvom razmišljanju čak napominju da je D’Errico trebao uvažiti činjenicu da su zgradu nuncijature na Ksaveru darovali prebendari.

Blagoslovio ju je papa sveti Ivan Pavao II. 1994. tijekom svog prvog posjeta Hrvatskoj. Zemljište su darovali kanonici, ali su sve poslove, vrlo složene jer je i tada bilo financijskih komplikacija, odradili prebendari i to na opće zadovoljstvo.

Uz navedeno, jedan dio kaptolskih svećenika ne krije ogorčenje što nije prihvaćena želja da Gabrić ostane na položaju dekana i u šestom mandatu, sve dok se ne srede sve kontroverze i imovinsko-pravni problemi. Ogorčeni su i zato što je Sveta Stolica naredila Bozaniću da intervenira i što ovaj nije”čuvao leđa svojim svećenicima koji se toliko žrtvuju za dobro katedrale, vjernika i nadbiskupije”, nego smatraju da ih je javno ponizio.

U tom kontekstu u dijelu tih ogorčenih svećenićkih krugova sada se počelo spominjati i neke činjenice koje nisu dobar saldo mandata nuncija D’Errica: da za vrijeme njegove službe ništa nije vraćeno od konfiscirane imovine Zagrebačkoj nadbiskupiji. Zamjeraju mu i mlitavost u odnosu na problem Stepinca i navode da je nuncij najprije trebao slušati”bilo naroda”, a ne povinuti se nekim drugim interesima.

Ti crkveni krugovi ogorčeni su jer je nuncij D’Errico”dao krila odvjetniku Budimiru”, navode da je pogriješio što nije pričekao da se dovrši”jedan započeti i dobro vođeni proces”. Naveli su da se Zbor prebendara zaista može pohvaliti besprijekornom financijskom dokumentacijom, što je, naveli su, potvrdila i vrhunska financijska inspektorica koju je angažirao biskup Gorski, što se pristalo na”denuncijaciju, na jedan apsurd i na jedan u potpunosti neuobičajeni pristup”.

S jedne strane tvrdi se i da su prebendari jedinstveni u stavu da nije”bila potrebna ovolika drama”. Ali to nije sasvim točno jer oni u tom stavu nisu jedinstveni. Gabrić je za Nacional ispričao da je u pozadini afere manevar s ciljem da se diskreditiraju prebendari (da nije isključena ni opcija da netko viši manipulira s Budimirom) tako da se njega makne s puta onima koji bi se željeli dočepati crkvenog novca.

Do Nacionala su stigli i još neki disonantni tonovi. Neki kaptolski izvori tvrde da tu postoji i jedan raniji sukob tzv. homoseksualnog lobija na Kaptolu s drugim svećenicima, da o”nemoralnosti svećenika” treba govoriti i”kada se razmatra ponašanje stanovnika Kaptola 31″ te da nije”sve zlato ono što blista” jer da mnogi svećenici ne žive duhovnost, nego trče za novcem i za priznanjima te ne poštuju činjenice da Crkvi novac stiže iz državnog proračuna, odnosno od uglavnom osiromašenih građana.

Među nekim prebendarima pojavila se sada i nada da bi novi nuncij mogao narušiti autoritet kardinala Bozanića, vratiti stanje na staro i dopustiti im da sami nađu rješenje gorućim problemima, kao što su uspijevali toliko puta tijekom duge povijesti postojanja te crkvene institucije. Drugo je pitanje mogu li te izazove riješiti isti oni pojedinci koji su svojim dvojbenim ili pogrešnim prosudbama i doveli do velikih financijskih gubitaka. Sve to pokazuje koliko je dubok jaz crkvenih struja podijeljenih ovom aferom i koliko su veliki izazovi koji će na samom početku mandata dočekati novog nuncija mons. Giuseppea Pinta.