Washington Mail

Kako bi se zaštitile od mogućeg napada ili uvlačenja u širi rat, Finska i Švedska šire svoju vojnu suradnju i jačaju sigurnosne veze s članicama NATO-a.

Baltičko more zauzima stožerni položaj u planovima Moskve da konsolidira zapadno krilo svog ekspanzionističkog euroazijskog projekta. Ono je vitalni trgovinski put do drugoga najvećeg ruskoga grada Sankt Peterburga, kroza nj prolazi sjeverni naftovod do Njemačke, a tu je i stožer Baltičke flote u ruskoj enklavi Kalinjingrad. Ali iznad svega, odluči li Moskva napasti Estoniju, Latviju ili Litvu, težit će za potpunom mogućnošću manevriranja Baltikom i nastojati ograničiti prisutnost NATO-a.

Unatoč protivljenju Kremlja, u zadnja dva desetljeća Baltičko more pretvorilo se u široko NATO-ovo jezero, sa šest država članica uz njegovu obalu: tradicionalne članice Danska i Njemačka, kao i nove članice Poljska i tri baltičke neovisne republike. A otkad Rusija juriša na Ukrajinu, preostale dvije neutralne države, Švedska i Finska, približavaju se NATO-u kako bi bolje zaštitile svoju sigurnost u toj sve nepredvidljivijoj regiji.

Bildajući svoje vojne mišiće manevrima širokoga raspona, gradeći nove baze, a i čestim povredama zračnoga prostora i teritorijalnih voda obalnih država, Moskva kani postići nekoliko ciljeva. Prvo, vojnim naoružavanjem želi dokazati da je Rusija ponovo velesila i da može stvoriti ambijent nesigurnosti. Drugo, Moskva testira NATO-ove političke i vojne odgovore i prilagođava vlastite taktike i operacije za slučaj potpunog sukoba.

I treće, u slučaju Estonije, Latvije i Litve, vojni pritisci Kremlja dio su šire višekrake ofenzive kojoj je svrha oslabiti njihove vlade, potaknuti socijalne i etničke sukobe te dokazati da ih NATO neće moći zaštititi u slučaju rata. Ni njemački ni francuski vojnici, pa čak ni američki, neće tobože biti spremni ginuti za Tallinn, Rigu ili Vilnius.

Istodobno ruska propagandna ofenziva tvrdi da snage Zapada agresivno djeluju. Diljem baltičke regije NATO-ove jedinice za brzo reagiranje navodno se šire, razvija se vojna infrastruktura i raste vojna prisutnost SAD-a. A zapravo je NATO podvrgnut kritici da ne pruža dovoljno vojne pomoći zemljama koje se boje moskovskoga podrivanja ili izravnog napada.

Kremlj želi i Švedsku i Finsku zaustaviti da ostanu neutralne i spriječiti ih da pomognu bilo kakvim operacijama NATO-a koje bi obranile baltičke države. Štošta se iskorištava za pritisak: vojne prijetnje, povrede teritorija, diplomatski pritisci, propagandni napadi i dezinformacijske kampanje, kojima je svrha zastrašivanje finskog i švedskog društva. Prijeti se daljnjim mjerama ako Helsinki ili Stockholm pođu ususret NATO-u, uključujući konfiskaciju investicija, zabranu letova preko Rusije i propuštanje ilegalnih imigranata da prelaze duž rusko-finske granice.

No akcije Kremlja mogle bi uroditi suprotnim efektom od namjeravanoga i upravo gurnuti dvije neutralne zemlje u NATO. Javno mnijenje počinje se mijenjati. Neutralnost bez oružja više se ne vidi kao izvediva čak ni u Švedskoj, koja nema ratno iskustvo u modernom razdoblju. Postotak pristaša ulaska u NATO raste i već premašuje trećinu stanovništva. Bez obzira na stavove prema ulasku u NATO, sve najjače stranke podupiru povećanje troškova za obranu. Švedska socijaldemokratsko-zelena vlada ukočila se od svog postmodernističkog šoka zbog ruskog napada na Ukrajinu i kršenja međunarodnopravnih normi do kojih Šveđani toliko drže.

U posljednjih 20 godina Stockholm je dramatično smanjio svoje obrambene kapacitete. Napokon je odlučio povećati svoje vojne izdatke, premda se njegov program ponovnog naoružavanja neće dogoditi preko noći i ta zemlja ostaje ranjiva na daljnje ruske provokacije. One se odnose i na otimanje švedskog otoka Gotlanda na sredini Baltika radi onemogućavanja vrijedne NATO-ove platforme za protuzračnu obranu i prekidanja linija opskrbe.

Premda mnogi u Švedskoj vjeruju da bi NATO branio njihov teritorij, nitko ne može biti siguran bi li riskirao rat s Rusijom zbog zemlje koja nije članica NATO-a. Čak ni status nacije gosta u NATO-u, što su ga Švedska i Finska dobile na Summitu u Walesu u rujnu 2014., koji dopušta razmještaj NATO-ovih snaga za brzo reagiranje na njihovim teritorijima, ne jamči njihovu obranu ako ih napadne treća strana.

U slučaju Finske, mnogo je veća ruska briga da bi Finci pritekli u pomoć obližnjoj Estoniji. Primjerice, Finska bi NATO-u mogla ponuditi svoje kopno, zračni prostor i kapacitete na moru za obranu svoje članice i opskrbu oružjem i drugom opremom radi pomoći Tallinnu. Za razliku od Švedske, Finska je zadržala respektabilan obrambeni sektor s povelikom bazom vojnih obveznika. Helsinki pamti i neposredno iskustvo ruske agresije, kad je spriječio dva pokušaja Moskve da okupira Finsku za vrijeme i nakon II. svjetskog rata. Napad na Estoniju bio bi preblizu Fincima da jednostavno sjede postrani.

Kako bi se zaštitile od mogućeg napada ili da ih se ne uvuče u širi rat, Finska i Švedska šire svoju vojnu suradnju. Konzultacijama i zajedničkim vježbama jačaju i svoje sigurnosne veze s članicama NATO-a Norveškom i Danskom. U travnju je sedam nordijskih zemalja potpisalo pakt o združenoj obrani, čija je svrha da pojača suradnju u obrambenom sektoru, razmjenu obavještajnih podataka i zajedničke vojne vježbe. Tu inicijativu Moskva je napala kao “konfrontacijski pristup” regionalnoj sigurnosti.

Ipak, sve takve mjere neće biti dovoljne da zaštite Finsku i Švedsku od ruskog pritiska ili da preveniraju njihovu zapletenost u budući širi baltički rat, ako Putin odluči da napadne. Ni sam Washington neće inzistirati na proširenju NATO-a na dvije zemlje koje još brižno njeguju svoju nesvrstanost. Naprotiv, to će omogućiti daljnje provokacije Moskve i uvjeriti Helsinki i Stockholm da je njihova sigurnost najbolje zajamčena unutar Sjevernoatlantskog saveza.