Jednog hladnog i kišnog popodneva u travnju, Dan je hodao ulicama Bukurešta povijen ispod kišobrana. Kao što pokazuje poneka sijeda u njegovoj kosi, uskoro će napuniti 40 godina.

Osim nekoliko sijedih vlasi, na Danovu vitkom tijelu nema tragova ovisnosti koja traje već 20 godina. Oči iza naočala s tankim okvirom nisu crvene, na rukama nema modrica i tragova uboda. Zaputio se u kockarnicu u zabačenom i zapuštenom dijelu prijestolnice, nedaleko od mjesta gdje radi, uvjeren da je već izgubio gotovo sve što se može izgubiti. “Ljudi vjeruju da se svi rađamo spremni da se izborimo za opstanak”, kaže Dan (što je izmišljeno ime kojim je zaštićen njegov pravi identitet). “Ali priroda nije takva.”

Kockarnice su preplavile Rumunjsku nakon otvaranja prve kladionice na glavnoj željezničkoj stanici u Bukureštu u proljeće 1990., samo nekoliko mjeseci nakon što je u narodnom ustanku srušen komunistički režim, a diktator Nicolae Ceauşescu na Božić izveden pred streljački vod. U pokušaju da zauzda njihovo dalje umnožavanje, rumunjski parlament je u svibnju 2015. usvojio zakon o igrama na sreću koji je, između ostalog, uključivao mjere koje trebaju riješiti problem ovisnosti o kocki.

Ali istraživanje obavljeno u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, baca sumnju na spremnost rumunjskih vlasti i industrije igara na sreću da se zaista uhvate ukoštac s tim problemom. Odgovornost za rješavanje problema ovisnosti zakonom je prenesena na organizatore igara na sreću koji od njih profitiraju, a psiholozi koji su angažirani da pomažu ljudima kao što je Dan, i sami imaju ekonomski interes u toj industriji. Do danas nije zabilježen napredak u provođenju mjera za suzbijanje ovisnosti.

“Interes zaštite zdravlja podređen je interesima privatnih kompanija”, izjavio je Eugen Hriscu, psihijatar i osnivač nevladine organizacije Aliat koja se bavi različitim oblicima ovisnosti. “Za rumunjsku državu problem ovisnosti kao da ne postoji”, dodao je Hriscu. “U toj oblasti vlada kaos, od čega koristi imaju samo dileri.”

Insajderi

Prema podacima Europske federacije za igre na sreću i zabavu, od 2004. do 2013. godine broj slot mašina u Rumunjskoj se učetverostručio i dostigao brojku od 62.000. Od izdavanja licenci i dozvola za igre na sreću, država je 2014. godine inkasirala 147 milijuna eura, objavila je Nacionalna uprava za igre na sreću ONJN, državno tijelo koje kontrolira tu industriju. Oko 87 posto tog iznosa potječe od vlasnika slot mašina, koje siromašni i ovisnici najradije koriste. Prihod države je 2015. godine porastao na 266 milijuna eura.

Eksperti upozoravaju da ti podaci govore o širenju ovisnosti u drugoj najsiromašnijoj zemlji Europske unije, kao i o neadekvatnoj regulativi, ne samo u Rumunjskoj, već u svim državama Balkana. Siromašne balkanske države vide kocku kao bezazlen i koristan izvor prihoda.

U istraživanju koje su 2016. godine provele dvije glavne organizacije za igre na sreću u Rumunjskoj – Romslot i Udruženje rumunjskih kladioničara – broj ljudi koje industrija opisuje kao “problematične igrače” procijenjen je na oko 98.000. Ukupan broj stanovnika Rumunjske je nešto manji od 20 milijuna.

Hriscu tvrdi da je broj ovisnika sigurno veći i da se mjeri stotinama tisuća. Sorin Constantinescu, direktor rumunjskog udruženja vlasnika kasina, izjavio je za BIRN: “Problem ovisnosti o kocki pogoršao se u nekoliko posljednjih godina. Kao organizatori igara primjećujemo da ovisnika ima više nego ranije.” Constantinescu kaže da i sami organizatori osjećaju potrebu “naglasiti da igre na sreću trebaju biti prije svega zabava, a ne način da se uništi obitelj”.

“Želimo zaraditi novac, naravno, ali ne po cijenu uništavanja ljudskih života”, kaže on. “Matematika igara na sreću je jednostavna. Novac nam se na kraju uvijek vrati, ali trudimo se da naše metode budu prihvatljive i fer onoliko koliko je to moguće, da ne guramo ljude u ovisnost.”

Kritičari industrije igara na sreću ne misle tako. Zakon usvojen u svibnju 2015. nalaže osnivanje “fondacije za zaštitu javnog interesa” koja će biti nadležna za provođenje programa za sprječavanje i tretiranje ovisnosti o kocki. U njenom upravnom odboru nalaze se najveća rumunjska udruženja organizatora igara na sreću. Zakon također predviđa osnivanje fonda za borbu protiv ovisnosti kojim bi upravljala ONJN. Svaka kompanija trebala ni uložiti u fond 1.000 eura godišnje, dok bio za online operatere i Nacionalnu lutriju doprinos iznosio 5.000 eura. U pitanju je industrija za koju neki eksperti procjenjuju da ostvaruje godišnji dohodak od jedne milijarde eura.

Međutim, ni fondacija ni fond do danas nisu osnovani. Ako budu ustanovljeni, ONJN i jedan od velikih organizatora igara izjavili su da će se oslanjati na iskustva iz vlastitog programa za suzbijanje ovisnosti koji je razvijan unutar industrije pod imenom Odgovorno kockanje. To je jedini program tog tipa u zemlji, a vode ga dvije psihologinje – Leliana Pârvulescu i Steliana Rizeanu.

Među klijentima psihološke konzultantske firme Zivac koju vodi Leliana Pârvulescu, nalazi se kompanija Game World koja je u vlasništvu bukureštanske kompanije Game City SRL i Udruženja rumunjskih kladioničara. Leliana Pârvulescu je za BIRN izjavila da je njen konzultantski angažman za kompaniju Game World, fokusiran na “komunikaciju i individualni razvoj”, okončan prije nego što je ušla u program Odgovorno kockanje 2012. godine te da je njen rad za Udruženje rumunjskih kladioničara ograničen na pružanje savjeta za suzbijanje ovisnosti. Izjavila je da ona u tome ne vidi nikakav sukob interesa: “Industrija želi da u kockarnicama bude što više ljudi koji se dobro zabavljaju. Mi psiholozi iz programa Odgovorno kockanje, imamo isti interes – što više igrača koji se zabavljaju, baš kao da su otišli u kino ili kazalište.”

Pedesesedmogodišnja Steliana Rizeanu također je imala direktan interes u industriji čije ovisnike sada treba liječiti. Prema podacima iz rumunjskog registra kompanija, Steliana Rizeanu i njezin suprug Radu osnovali su 1994. godine kompaniju Rino Trading, registriranu za organizaciju igara na sreću i klađenja. Kompanija je registrirana na istoj adresi kao psihološka klinika Aquamarin koju ona vodi, a u koju se upućuju ovisnici u okviru programa Odgovorno kockanje.

Rizeanu je za BIRN izjavila da je kompanija Rino Trading obustavila poslovanje 2009., godinu dana prije nego što je angažirana da radi na programu Odgovorno kockanje. Kompanija se i dalje nalazi u registru kompanija, ali nije u aktivnom statusu. Steliana Rizeanu također smatra da u njenom slučaju nema sukoba interesa:

“Prvo, zato što čitav program Odgovorno kockanje ionako sponzorira industrija igara na sreću. Zašto? Zato što ni njima ne trebaju ovisnici o kocki. Ovisnik je, prije svega, netko tko nema novca, to je igrač koji pravi probleme u igraonicama i kasinima, kako zaposlenima, tako i drugim igračima, kao pijanac u luksuznom restoranu.”

U udruženju organizatora igara na sreću Romslot, koje je važan sudionik programa Odgovorno kockanje, rekli su da im nije bilo poznato da je Steliana Rizeanu i sama imala kompaniju koja se bavila organizacijom igara na sreću, ali smatraju da to nije problem, “pod uvjetom da dobro obavlja posao u okviru programa”.

“Iskreno govoreći, nismo na to obraćali pažnju kada smo razmatrali njezine kvalifikacije”, izjavila je za BIRN direktorica Romslota Violeta Radoj. “Interesiralo nas je samo njeno profesionalno iskustvo. Ona obučava druge instruktore. Predaje na sveučilištu, objavila je nekoliko knjiga.”

Bogati ili siromašni?

Natasha Dow Schull, kulturna antropologinja na Sveučilištu u New Yorku i autorica knjige “Ugrađena ovisnost”, smatra da je industrija igara na sreću uložila mnogo truda u stvaranje “mita” da se većina ljudi može “kockati samo zabave radi i da to nikome ne nanosi štetu, kao da smo fizički imuni na ovisnost. S tim što postoji jedna manja grupa ljudi koji zaista imaju problem.”

Međutim, istraživanja u Australiji, Kanadi, na Novom Zelandu i u Sjedinjenim Državama pokazuju da 40 do 50 posto prihoda industrije potječe upravo od ljudi koji imaju problema s kockom, što izaziva ozbiljne sumnje u pogledu motiviranosti industrije da im pomogne.

Prema anketi koju su 2012. godine naručili organizatori igara na sreću u Rumunjskoj, a čiji rezultati su objavljeni na internetu, prosječan dohodak prosječnog rumunjskog korisnika slot mašina iznosio je 290 eura. Prosječna mjesečna zarada u Rumunjskoj te godine iznosila je 342 eura. Unatoč tome, Steliana Rizeanu opisuje prosječne rumunjske kockare kao bogate ljude.

“Igraonice i kasina najčešće posjećuju ljudi koji imaju novca, oni koji se mogu kockati u veće iznose”, tvrdi ona i dodaje: “Organizatorima ne trebaju taksisti koji u igraonici potroše sve što imaju pa im poslije na vrata dolaze njihove uplakane supruge.”

Prema istraživanju vlade Australije iz 2010., rizik razvijanja ovisnosti uvećava se s blizinom i dostupnošću igraonica. Ali stručnjaci iz programa Odgovorno kockanje to negiraju. “Kod nas je drugačije”, tvrdi Leliana Pârvulescu. “Ako se (Rumunj) želi kockati, on će pronaći igraonicu. Ako ne želi, neće je ni tražiti.”

Na pitanje koje eksperte su konzultirali u vezi problema ovisnosti o kocki, iz ONJN-a su nam odgovorili da surađuju s programom Odgovorno kockanje. Ipak, oni i dalje ne smatraju da je ovisnost o kocki urgentan problem.

“Ako znate da takav problem postoji, dajte nam brojke. Mi kao institucija ne raspolažemo ni nadležnostima ni statistikama na osnovu kojih bismo došli do takvog podatka”, izjavila je za BIRN Odeta Nestor, direktorica ONJN-a, u svojoj kancelariji u Bukureštu, u kojoj smo pronašli primjerak lokalnog časopisa posvećenog industriji igara na sreću s njenom slikom na naslovnoj strani.

Prije nego što se priključila toj organizaciji osnovanoj 2013., četrdesetogodišnja Odeta Nestor radila je kao financijska direktorica u više kasina u Rumunjskoj.

“Mediji trube samo o samoubojstvima (povezanima s kockom)”, kaže ona, “a znate li koliko ljudi izvrši samoubojstvo zbog ljubavi ili dugovanja banci”?

Rumunjska nije jedini primjer europske države koja je borbu protiv ovisnosti povjerila upravo organizatorima igara na sreću. Ipak, kritičari tvrde da je opasnost u slučaju Rumunjske veća zato što su propisi ovdje labaviji, a država ne konzultira i ne angažira neovisne stručnjake koji nisu direktno povezani s organizatorima.

Hriscu iz nevladine organizacije Aliat izjavio je da je “nivo regulacije veoma nizak. Zbog odsustva odgovarajućih propisa, na kraju su uvijek dileri na dobitku”.

Cristian Pascu, jedan od osnivača Rumunjskog udruženja organizatora i proizvođača igara na sreću, priznaje da “tu postoji izvjestan sukob interesa”.

Ipak, on tvrdi: “Mi smo najkvalificiraniji za pružanje pomoći jer poznajemo sve tajne ovog posla. Možemo obrazovati potrošače i pomoći im da to shvate kao zabavu, da shvate da se u kockarnicu odlaze provesti i zabaviti, a ne obogatiti. Kockajte se odgovorno. Nažalost, to nije u prirodi igrača u Rumunjskoj.”

Slot mašine, kaže Pascu, “potiču mazohističku crtu kod igrača. Zadovoljstvo, bol, zadovoljstvo, bol, smjenjivanje dobitaka i gubitaka doprinosi lučenju dopamina i serotonina”.

Besplatni hrana i piće

Situacija u Rumunjskoj donekle je slična situaciji u drugim zemljama istočne Europe, gdje su velike zapadne kompanije koje se bave igrama na sreću otkrile novo tržište devedesetih godina, poslije pada komunizma. Zakoni tu nikada nisu uhvatili korak sa stvarnošću.

U Rumunjskoj je prošlo samo nekoliko mjeseci između pogubljenja Ceauşescua i njegove supruge Elene i otvaranja prve velike igraonice na bukureštanskoj željezničkoj stanici Gara de Nord. Igraonicu je otvorila podružnica austrijskog giganta Novomatica u suradnji s rumunjskim nogometnim klubom Rapidom.

U igraonici je bilo 80 slot mašina u drvenim kućištima.

“Mnoštvo ljudi čekalo je ispred igraonice, gurali su vrata da im što prije otvorim”, prisjeća se Cristian Pascu koji je karijeru počeo kao inženjer u igraonici i s vremenom dogurao do suvlasnika. “Toliko su bili željni pokera poslije revolucije.”

Dan se počeo kockati polovicom devedesetih, kao dvadesetogodišnji student s veoma malo novca. Kaže da je počeo odlaziti u kasina s prijateljima zbog besplatne hrane i pića kojima su mamili mušterije.

“Besplatni hrana i piće naizgled su čisti gubitak za kasino, a to je zapravo investicija u nove generacije ovisnika”, kaže Dan. Dok je trajala surova istočnoeuropska tranzicija u kapitalizam devedesetih godina, “kasino je nudio nadu”, kaže on.

ONJN procjenjuje da Rumunjska danas ima 70.000 slot mašina.

Stručnjaci kažu da njihov visok potencijal za stvaranje ovisnosti proistječe iz brzine kojom se isplaćuju dobici.

Takve mašine su 2007. zabranjene u Norveškoj, gdje je industrija igara na sreću pod kontrolom države.

“Broj poziva na otvorenoj liniji za pomoć opao je za 50 posto u odnosu na razdoblje prije zabrane mašina”, izjavio je za BIRN Rune Timberlid, viši savjetnik u norveškoj upravi za igre na sreću.

U Finskoj, gdje su igre na sreću nacionalizirane kao i u Norveškoj, veliki dio prihoda se usmjerava na društveno korisne svrhe, uključujući tretman ovisnika. Iako ih, kao i u Rumunjskoj, financira sama industrija igara na sreću, nadležni za borbu protiv ovisnosti u Finskoj nastupaju veoma oštro u svojoj borbi.

Mari Pajula, šefica organizacije Peluuri, finskog ekvivalenta programa Odgovorno kockanje, izjavila je da njena organizacija nastoji održati zdravu distancu u odnosu na industriju igara na sreću.

“Kritiziramo način na koji kompanije reklamiraju svoje proizvode. Kritiziramo politike distribucije, činjenicu da se slot mašine nalaze u svakoj trgovini”, izjavila je Mari Pajula za BIRN. “To je ono što je dobro u finskom sistemu – možemo ih kritizirati, iako nas oni financiraju”, naglasila je.

Corrine Björkenheim, koja vodi kliniku za ovisnike o kockanju u Helsinkiju, krovnu organizaciju za tretman ovisnika, izjavila je: “Idealno bi bilo da su industrija igara na sreću i programi tretmana ovisnika potpuno razdvojeni.”

Zakonska pometnja

Nestor iz ONJN-a u Rumunjskoj kaže da je kašnjenje u osnivanju fondacije i fonda za borbu protiv ovisnosti posljedica nejasno definiranog odnosa između tih institucija.

Doru Georgiu, izvršni direktor Udruženja rumunjskih kladioničara, jedne od organizacija koje financiraju program Odgovorno kockanje, također je izjavio da zakon nije jasno definirao kako će se fondacija osnovati.

A onda je dodao: “Mogu vam garantirati da u 90 posto slučajeva osoba u pitanju zapravo nema problem s kockom. U pitanju su neki drugi problemi.”

BIRN je postavio pitanje Ministarstvu zdravlja, Institutu za javno zdravlje i Nacionalnom centru za mentalno zdravlje i borbu protiv droga jesu li konzultirani o tome kako bi trebalo organizirati borbu protiv ovisnosti o kockanju.

Sve tri institucije odgovorile su da nisu konzultirane i da nemaju programe za borbu protiv ovisnosti o kocki.

Hriscu iz nevladine organizacije Aliat smatra da je izostajanje organizirane akcije opasno.

“Razgovarao sam s mladim ljudima u malim rumunjskim gradovima. Igraonica je danas jedino javno mjesto na kojem se okupljaju i provode vrijeme, to je centar njihova društvenog života”, kaže on

Još je sipila kiša kada je Dan ušao u igraonicu i sjeo za elektronski rulet. Ovdje nema dilera, nema čipova, pred njim je samo ekran.

Dan se vratio kocki. Više ne živi sa suprugom i djetetom. Ponovo je u roditeljskom stanu i ponovo provodi noći kockajući se, kao u mladosti. Upoznao je novu generaciju ovisnika, mladića koji preko dana rade u supermarketima ili voze taksi, a onda noću troše zaradu u igraonici.

U lipnju je na svoju Facebook stranicu postavio videosnimak švicarske dugoprugašice Gabriele Andersen-Schiess iz završnice maratona na Olimpijadi u Los Angelesu 1984., kada su je noge zamalo izdale dok je s krajnjim naporom teturala prema završnoj liniji. Gabriele je postala simbol ljudske izdržljivosti.

“Takav je i život ovisnika”, izjavio je Dan. “Oni koji uspiju preživjeti, plaćaju visoku cijenu”, rekao je. “Svaki korak i svaka sekunda ispunjeni su bolom i patnjom.”

Fer igra

Koledž Sveučilišta Goldsmiths u Londonu objavio je 2013. godine izvještaj naslovljen Fer igra: kako se istražuje problem kockanja.

Poslije istraživanja obavljenih u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi, Australiji, Sjevernoj Americi, Hong Kongu i Makauu, dobiveni su sljedeći rezultati:

* Ideja ‘problematičnog kockanja’ je politički korisna. Tako se pažnja usmjerava na pojedince, umjesto na odnose između industrije, države, proizvoda i politika.

* Istraživanje kockanja u velikoj mjeri ovisi o podršci industrije igara na sreću.

* Programi financiranja kao prioritet nameću banalna pitanja: istraživači nemaju slobodu razvijati kritičke alternative ako žele da im financiranje ne bude uskraćeno.

* Utjecaj industrije na istraživanja nije dovoljno transparentan i ne postoji kodeks ponašanja kojim se reguliraju ta pitanja.

* Industrija igara na sreću raspolaže najpreciznijim i najkompletnijim podacima, ali rijetko ih stavlja na raspolaganje istraživačima.