Dubravko Radošević, nekadašnji ekonomski savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, pripada skupini hrvatskih ekonomista koji su uvjereni da ne treba srljati u eurozonu i žuriti se sa zamjenom nacionalne valute kune eurom. Sudjelujući potkraj prošlog tjedna na tribini posvećenoj “strukturnim reformama” u organizaciji veleučilišta VERN u Zagrebu, na kojoj su od tiskanih medija bili samo novinari Nacionala, ovaj znanstvenik s Ekonomskog instituta u Zagrebu pokušao je objasniti zašto tako misli na primjeru Slovenije. Osim Radoševića, na ovoj tribini sudjelovali su i šef predstavništva Europske komisije u Zagrebu, veleposlanik Branko Baričević, Neven Vidaković, predavač na poslovnoj školi u Zagrebu, a kao domaćin dekan VERN-a Vlatko Cvrtila, svojedobno savjetnik za nacionalnu sigurnost bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

Objašnjenje na pitanje zašto ne treba žuriti s uvođenjem eura dao je Dubravko Radošević. Slovenija koja je kao 13. članica Europske unije ušla u eurozonu, zamijenivši svoj tolar eurom, na novu 2007. bila je ocijenjena kao zemlja Europske unije koja je operativno najuspješnije izvela tu operaciju zamjene novca. I prije toga u cijelom tranzicijskom prostoru bila je percipirana, na osnovi objektivnih ekonomskih pokazatelja, kao najuspješnija ekonomija među svim bivšim socijalističkim državama, koje su bile iza Churchillove “željezne zavjese”. Međutim, ulaskom u eurozonu sve su se te njene prednosti odjednom istopile, a njeni su ekonomski problemi dramatično eskalirali. To je i glavni razlog Radoševićeve rezerve prema brzom ulasku Hrvatske u eurozonu. “Hrvatska sigurno neće uvesti euro prije 2025., jer prije ne može, a bit će bolje da to učini što kasnije. Ta 2025. precizirana je kao potencijalna godina ulaska prve nove članice eurozone, u jednom od dvaju ključnih dokumenata o budućnosti Europske unije – ‘Razmišljanju o produbljivanju monetarne unije’. Slovenija je jako brzo ušla u eurozonu i doživjela asimetrični šok, što se dramatično odrazilo na njeno gospodarstvo. Hrvatskoj će trebati osam do 10 godina za uvođenje eura. Slovenija je zbog preranog ulaska upala u recesiju jer više nije upravljala vlastitom valutom. Morala je napraviti internu devalvaciju, a to je značilo smanjenje plaća i mirovina. Kroz to je izazvala dodatnu fiskalnu kontrakciju, što se odrazilo na pad standarda. Ako zemlja uđe prije no što je spremna u eurozonu i uvede euro, onda njena ekonomija neće biti dovoljno konkurentna, što je najvjerojatnije vodi u recesiju. To je, dakle, realna opasnost, a Slovenija je za to odličan primjer. Kolokvijalno rečeno, kada naučimo dobro gradivo iz ekonomije, položit ćemo maturu i upisati fakultet”, zaključio je Dubravko Radošević.

Optimizam u raspravu pokušao je unijeti veleposlanik Branko Baričević s dobrom viješću: baš tog prošlog četvrtka Corina Cretu, povjerenica Europske komisije za regionalnu politiku, potpisala je s ministricom Gabrielom Žalac ugovor vrijedan 350 milijuna eura za izgradnju Pelješkog mosta. No Baričević nije propustio progovoriti i o svim krizama koje su potresale Europsku uniju proteklih godina. “Često se spominje ta Europa s krizama. Počelo je s financijskom, nastavljeno gospodarskom, pa je došla grčka kriza, potom i Brexit. Svaka je kriza na trenutke ugrožavala i cijelu europsku konstrukciju. Pojavljivale su se sumnje označava li to kraj Europe. Činjenica je da živimo u vremenima polikrize. Ali i te su krize ovisile o tome kakva će terapija biti na njih primijenjena, kakve ćemo mjere primijeniti koje vode prema izlazu. Imat ćemo i dalje probleme, koje vjerojatno nikada do kraja nećemo riješiti, ali postoje sredstva koja mogu riješiti i eliminirati njihove loše učinke”, ocijenio je Baričević.

Zato je, prema njegovim riječima, i nastala priča o europskom semestru u kojem se nalazi i Hrvatska. “Taj semestar u slučaju EU-a je drugačiji. Traje cijelu godinu. Početak te priče bio je 2007. i 2008. kada je eksplodirala kriza. Europski čelnici sjedili su noćima u Bruxellesu i tražili rješenja. Postavljalo se i pitanje hoćemo li se razići ili ćemo riješiti nastale probleme. Pokazale su se sve nesavršenosti financijskog aspekta eurozone. Tada smo imali 16 ministara financija, a jednu monetu – euro. Kada je bilo razdoblje ekonomskog rasta, te se nesavršenosti nisu primjećivale jer se sve pokrivalo. Kada je ponestalo sredstava, počela je rasprava i o tome tko je za to kriv. Jedni su na druge prebacivali krivnju. To nije bilo dobro, a ni u skladu s europskim ciljevima i idejama”, prisjetio se Baričević tih kriznih trenutaka kada je još bio hrvatski veleposlanik pri Europskoj uniji u Bruxellesu.

Tada su premijeri europskih zemalja sjedili u Bruxellesu tragajući za rješenjima. Stalno se vodila tinjajuća bitka za više Europe, s jedne strane, ili više međuvladinog dogovaranja među nacionalnim državama s druge strane. “Zaključili smo da moramo napraviti jedan koordinirani sustav praćenja financija, ponajprije u eurozoni, ali i ostalih osam članica, koje u to vrijeme još nisu bile uvele euro. Taj sustav praćenja javnih financija, kako se troši proračunski novac u svim europskim zemljama, zove se europski semestar. On počinje jesenskim prognozama u studenome, kada Komisija daje procjenu rasta svake članice i najavljuje gdje su potencijalni rizici. Poslije toga dolazi veljača, kada dajemo zimske prognoze. Tada se artikuliraju problemi za svaku zemlju. Mi to ne izmišljamo, nego to radimo u intenzivnom dijalogu sa zemljama članicama. Ljudi iz Bruxellesa dolaze, sjede u institucijama, bankama, institutima, jer žele doznati kakvo je stvarno stanje. Dakle, nije to samo statistički zavod, nego postoji kontinuirani dijalog s predstavnicima vlada, u čemu i države članice sudjeluju”, objasnio je Baričević prirodu europskog semestra, koji se temelji na ozbiljnim analizama.

Tijekom krize pojavio se i nedostatak novca. Prema njegovim riječima, nedostajalo je oko 350 milijardi eura za ulaganja u odnosu na razdoblje prije krize. “Bio je to veliki nedostatak. Stvari su se morale promijeniti. Europska komisija zaključila je da treba potaknuti gospodarski rast zbog otvaranja novih radnih mjesta, zbog opasnosti od socijalnih i političkih implikacija. No gdje naći te investitore, tko će nama dati ta sredstva? Predsjednik EK Juncker kao luksemburžanin pronašao je jednu veliku financijsku instituciju skrivenu od očiju javnosti. Bila je to Europska investicijska banka sa sjedištem u Luksemburgu. Ta je banka iznimno moćna, raspolaže s 1,3 trilijuna eura, a u posljednjih pet godina investirala je u Hrvatskoj pet milijardi eura. Sve su to neke od možda nedovoljno vidljivih pogodnosti članstva Hrvatske u Europskoj uniji”, ocijenio je Branko Baričević.

Tako je on predstavio Junckerov jamstveni fond, koji ne daje novac bankama, nego daje jamstva bankama za konkretne projekte. “Nažalost, u Hrvatskoj nemamo velikih investicija i velikih ulagača koji bi trebali ta sredstva. Eventualno bi LNG terminal mogao biti projekt koji bi se financirao tim sredstvima. Zato smo odlučili da bismo taj investicijski potencijal mogli iskoristiti za razvoj malog i srednjeg poduzetništva, u čemu bi nam trebali pomoći HBOR i nekoliko komercijalnih banaka, poput Privredne i Zagrebačke banke. Taj projekt posebno je namijenjen mladima”, osvrnuo se na specifičnosti mogućih ulaganja u Hrvatskoj predstavnik Europske komisije u Zagrebu. Dodao je da je trenutačno za Hrvatsku otvorena kreditina linija od 100 milijuna eura, ali nema projekata. Kao da nitko neće taj novac. “Napravili smo sada i mikro kreditne linije od 20.000 do 50.000 eura, ali čini se da je nekome lakše dobiti milijun eura, nego te mikro kredite. I tu imamo problem”, rekao je Baričević.

Kada je riječ o “kaznenim mjerama” koje kroz europski semestar trenutačno trpi Hrvatska, Radošević se složio s ministrom financija Zdravkom Marićem da će Hrvatska sljedećeg mjeseca izaći iz “procedure prekomjernog deficita”, jer se trenutačno taj deficit spustio ispod tri posto definiranih Maastrihtskim kriterijima. Oko toga ne dvoji ni Baričević. Doduše, Radošević ne smatra da je ta “procedura prekomjernog deficita” u okviru “europskog semestra” i dosad bila kaznena mjera za Hrvatsku. “Nije to bilo namijenjeno samo lošim učenicima. Europski semestar se primjenjuje i na zemlje s izvrsnim gospodarskim performansama kao što je, primjerice, Luksemburg. Njemačka stalno pleše na rubu ulaska u proceduru makroekonomskih neravnoteža. S ekonomskim neravnotežama permanentno imaju problema i članice Europske unije iz mediteranskog prstena, poput Italije i Španjolske. Zapravo, u okviru europskog semestra radi se o dijagnostici koja podrazumijeva i terapiju. Europska komisija u suradnji s članicama predlaže niz mjera kojima se otklanjaju te neravnoteže. U tom europskom semestru ne tako davno bilo je 16 članica Europske unije, da bi se danas ta brojka svela na njih četiri, uključujući Hrvatsku”, objasnio je Radošević.

Prema njegovim riječima, u okviru europskog semestra kroz dijagnosticiranje makroekonomskih neravnoteža uočavaju se sustavni poremećaji u ekonomiji pojedinih država. “U tom europskom semestru imamo dva kriterija: proceduru prekomjernog deficita iz čega sada izlazimo, ali postoji i procedura za otklanjanje velikih makroekonomskih neravnoteža, a u tom mehanizmu i dalje ostajemo jer još uvijek imamo preveliki javni dug pa i dalje ostajemo u monitoringu Europske komisije. Drugim riječima, i dalje će Bruxelles vršiti nadzor nad javnim financijama u Hrvatskoj”, upozorio je Dubravko Radošević.

Za razliku od Radoševića koji je ocijenio da je, s obzirom na trendove u europskoj ekonomiji, “umjereni optimist”, Neven Vidaković je na istoj tribini naglasio da je on prvi put “veliki optimist”. Objasnio je i zašto. “Dan nakon pobjede Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima u Francuskoj, europska ekonomija se promijenila. I do tada su trendovi bili dobri. Industrijska proizvodnja je rasla, nezaposlenost je padala, a zaposlenost rasla. Sve je išlo prema gore, ali tržišta kapitala bila su zakočena, pod zadrškom. Kada je pobijedio Macron, sve je uzletjelo. Ekonomija Europe sada izgleda odlično. I hrvatska je taj val uhvatila pa ima solidan rast. Sad je samo pitanje imamo li ozbiljnu vladu koja bi koordinirala monetarnu i fiskalnu politiku. Tada bi nam bilo mnogo lakše. Hrvatska ima rast od tri posto zbog Europe. Zamislite kad biste imali svoju ekonomiju i rast od šest posto. Stvari su u ekonomijama i Europe i Amerike odlične. Nizozemski i francuski izbori su gotovi, njemački su irelevantni, a o talijanskima nitko više ni ne raspravlja. Ekonomska distorzija u Europi je nestala”, ocijenio je Vidaković. Drugim riječima, što se Hrvatske tiče, sada je sve u rukama “rekonfigurirane” nove vlade Andreja Plenkovića.

Postavio je i pitanje može li se Hrvatska stabilizirati, a vlada početi baviti ekonomijom, a da to nije samo priča o uspješnim turističkim sezonama. “Ako bi došla jedna ozbiljna vlada i prestala pričati o intergalatičkim temama – ustašama i partizanima – i počela govoriti o monetarno-kreditnom odnosu i tome što ćemo napraviti s proračunom, jer nam je deficit pao pa sad to možemo iskoristi i dići ga do granice od tri posto, tako bismo osigurali pet milijardi kuna i mogli bismo nešto konstruktivno napraviti s projektima, a onda bismo imali i dobar rast. S mantrom da smo atraktivna turistička zemlja treba prestati. Ne znam ni jednu bogatu turističku zemlju. Da se od turizma može bogato živjeti, onda bi Maldivi, Sejšeli i Dominikanska Republika bile najbogatije države na svijetu, a svima je jasno da one to nisu”, zaključio je Vidaković.

Vlatko Cvrtila, kao domaćin ovog skupa, nije govorio o ekonomskim parametrima. Osvrnuo se na politički aspekt generiranja kriza i posljedičnih društvenih problema. Po njemu, sve su zemlje imale probleme kada je politika ulazila u sve pore društva. “Nekada sam studentima, dok sam bio na Fakultetu političkih znanosti, preporučivao da se učlane u političke stranke jer su one najbolje nalazile posao ljudima, a ne tržište. Danas to više nije slučaj ni u Hrvatskoj. I tu je postalo puno važnije što će raditi središnja banka, a ne što će raditi ministar financija, jer on je više evidentičar nego kreator ekonomske politike”, objasnio je promjenu svog stava Cvrtila, koji je, za razliku od ostalih sudionika rasprave, po struci politolog.

Osvrnuo se i na činjenicu da će Hrvatska, zbog Brexita, morati ranije preuzeti predsjedanje Europskom unijom – već u prvoj polovici 2020. To je, po njemu, zapravo loša vijest. “Za osam godina vjerojatno bismo se dobro pripremili za to predsjedanje, ali ubrzano pripremanje je zahtjevnije. Predsjedanje nije samo neka administrativna uloga u vođenju procesa, nego morate pridonijeti nekakvim svojim rješenjima razvoju Europske unije. Očekuje se da budete vrlo aktivni. I ono što je za svaku državu zahtjevno – dobar dio njene administracije mora raditi na tim poslovima. Naravno, Hrvatska u tome neće biti sama. Tu je velika pomoć Europske komisije, ali i prethodnog predsjedavajućeg, kao i onoga koji slijedi poslije Hrvatske. To su Irska i Rumunjska. Posao ćemo vjerojatno odraditi u smislu da se ne vide neki propusti, ali bismo trebali definirati i ono što nas posebno zanima i jasno pokazati svoju poziciju”, zaključio je Cvrtila. Na kraju je ocijenio da se dosad nismo previše dokazali ni u jednoj multilateralnoj organizaciji. “Kao nestalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, nismo se nešto pokazali u kreiranju ideja, stvaranju određenih platformi koje bi odgovarale nama ili možda malim državama u Europskoj uniji. Nisam preveliki optimist, ali su teme u EU-u takve da male države i nemaju previše prostora za stvaranje svojih platformi”, naglasio je Cvrtila.