Ekspresno skraćivanje listi za preglede u zdravstvu, najava proglašenja okupacije Kosova te inicijativa za izmještanje groba Josipa Broza Tita iz Kuće cvijeća, samo su neke od tema kojima Vučić skreće pažnju s pravih problema u Srbiji.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ne prestaje demonstrirati svoje gotovo nadnaravne moći da ozbiljne probleme rješava gotovo u trenutku. Iako je ponosan na svoje poznavanje medicine i pozitivan utjecaj kakav već dulje od desetljeća ima na zdravstveni sustav zemlje, Vučić je 13. rujna, mada je već 12 godina najmoćniji čovjek Srbije, izjavio kako je šokiran saznanjem da se u državi na čijem je čelu na listama čekanja za razne preglede i operacije nalazi 68.586 pacijenata.
Vučić je ocijenio da se radi o sramoti za Srbiju, upitao „zašto smo gradili tolike bolnice i kliničke centre, zbog čega sve to radimo ako građanima nismo u stanju pružiti ono što im je najvažnije – život i zdravlje“ i obećao da za dva do tri tjedna više neće biti listi čekanja oko 3000 pacijenata za pregled na CT skeneru, a ubrzo zatim i za magnetnu rezonanciju. Ministar zdravlja Zlatibor Lončar je petnaestak sati kasnije najavio da će svi pacijenti koji čekaju na CT skener, njih oko 3000, biti pregledani već sljedećeg vikenda – 21. i 22. rujna.
Gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić 16. rujna je najavio da će inicirati izmještanje groba jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita iz Kuće cvijeća. FOTO: R.Z./ATAImages/PIXSELL
Obećano – učinjeno! Ministarstvo zdravlja je u nedjelju oko 19 sati saopćilo da liste čekanja za CT više ne postoje jer je tijekom vikenda tu dijagnostičku proceduru obavilo 2806 osoba. Višedesetljetni problem magično je riješen za dva dana! Lončar je poručio: „Ovo je veliki dan za zdravstvo naše zemlje. Pokazali smo da u zdravstvenom sustavu imamo znanje, resurse, stručne ljude, odgovorne i predane radnike koji mogu i žele unaprjeđivati zdravlje svih građana. Ovo je tek početak, imamo mnogo posla, ali uz podršku Vučića i vlade siguran sam da ćemo opravdati povjerenje građana koje su nam pružili i ovog vikenda. Zdrava Srbija je naš zajednički cilj.“
Odgovor na pitanje gdje su znanje, resursi, stručni ljudi i odgovorni i predani radnici bili prethodnih godina, dok su se pravile liste čekanja, Lončar nije ponudio.
Donekle slična situacija dogodila se i nekoliko dana ranije, nakon što je Vučić najavio da će se 13. rujna obratiti javnosti u povodu teškog položaja Srba na Kosovu. Gotovo svi beogradski mediji pod kontrolom vlasti su se odjednom, kao po komandi, počeli baviti mogućnošću kakva se do tada skoro nikada nije spominjala – da Vučić proglasi okupaciju Kosova, odnosno dijela Republike Srbije, i posljedicama takvog poteza. Tvrdilo se da postupci kosovskog premijera Albina Kurtija vode k ratu, da samo jaka Srbija može povratiti Kosovo, da bi proglašenje okupacije predstavljalo uvod u vraćanje suvereniteta nad otetim teritorijem, da bi to bila jasna poruka da Beograd više neće trpjeti poniženje i nasilje nad srpskim narodom, ali i da takva mjera nosi rizik sukoba s međunarodnom zajednicom, uključujući NATO, i prekida diplomatskih veza sa Zapadom.
Iz SPS-a Ivice Dačića poručili su da je ta stranka pravni sljedbenik Saveza komunista zbog čega neće dozvoliti nakaradnu reviziju povijesti, uz konstataciju da Kuću cvijeća godišnje posjeti 120.000 ljudi.
I onda se Vučić pojavio pred kamerama i višednevno podizanje napetosti presjekao tvrdnjom da proglašenje okupacije ne dolazi u obzir jer bi značilo da Beograd priznaje Kosovo kao nezavisnu državu.
„Ako bi bila proglašena okupacija, oružanim grupama Albanaca na Kosovu priznao bi se status legalne oružane sile. Okupacija je moguća samo u međunarodnim oružanim sukobima. To bi značilo da mi priznajemo teritorij Kosova kao teritorij druge države“, rekao je Vučić, uz tvrdnju da bi prihvaćanje okupacije, zbog nečega, bilo i krivično djelo. I tako je Vučić jednim potezom riješio krizu koju su pokrenuli mediji pod isključivo njegovom kontrolom.
A onda je gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić 16. rujna saopćio da će inicirati izmještanje groba jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita iz Kuće cvijeća, u okviru Muzeja Jugoslavije, kao i Grobnice narodnih heroja s Kalemegdanske tvrđave, jer je to „mnogo važno za ovaj narod i državu“.
Neposredno pred sjednicu gradskog parlamenta posvećenu rebalansu budžeta srpske prijestolnice, iako suočen s kritikama zbog lošeg gradskog prijevoza, sistemske korupcije, činjenice da trećina Beograda nema kanalizaciju i da ogroman broj građana već godinama tijekom ljeta pati od alergija izazvanih cvjetanjem ambrozije, Šapić je odlučio kako je to pravi trenutak da poruči kako će, iako je odluka u nadležnosti Ministarstva kulture, gradske vlasti učiniti sve da dođe do izmještanja grobnica.
Grobnicu Josipa Broza Tita godišnje posjeti 120 tisuća ljudi te je stoga jedna od najvećih atrakcija u Beogradu. FOTO: Boris Scitar/PIXSELL
„Ja osobno i gradske službe učinit ćemo, ako se to provede, sve da se obavi kvalitetna ekshumacija, ne na barbarski način, i da se jednom za svagda raskrsti s boljševizmom i komunizmom, koji je bio poguban za srpski narod. Bit ćemo spremni i financirati ekshumaciju“, izjavio je Šapić.
On je i u travnju, pred lokalne izbore, poručivao: „Trebamo jednom za svagda završiti s tom Kućom cvijeća i Broza vratiti u Kumrovec, odakle je došao.“
Šapić je sada Brozu pridružio i Grobnicu narodnih heroja, gdje počivaju sekretar Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije Ivo Lola Ribar, slikar, novinar i revolucionar Moša Pijade, jedan od osnivača Komunističke partije Jugoslavije Đuro Đaković i general Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) Ivan Milutinović.
Ideju o iskopavanju Broza iz Kuće cvijeća je 1991. godine lansirao lider Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj, kojeg je Haaški tribunal 2016. osudio na 10 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u Vojvodini. Šešelj je 4. svibnja 1991. godine, na 11. godišnjicu Brozove smrti, organizirao skup novokomponiranih četnika u blizini Kuće cvijeća, kamo je došao noseći glogov kolac kako bi „probio vampira i najvećeg zlikovca u povijesti srpskog naroda“. Okupljenima je Šešelj predstavio Miladina Todosijevića, tvrdeći da se radi o komandantu četničke dobrovoljačke jedinice koja je dva dana ranije u Borovom selu ubila 12 hrvatskih policajaca. Zatim je poručio da se iskopavanje i probadanje „vampira“ glogovim kolcem odlaže, jer “neće voditi srpske omladince da jurišaju na policiju i srpske mladiće u vojničkim uniformama koji su okružili zlikovca i zločinca Broza“.
‘Nikada nisam bio veliki fan komunista i komunističkog režima, ali Broz je dio naše povijesti, ovdje je živio, ovdje je sahranjen i ostat će dio jugoslavenske i srpske povijesti’, rekao je Aleksandar Vučić.
Šapić je 33 godine kasnije obećao „kvalitetnu ekshumaciju“, ali i najavio inicijativu za podizanje spomenika četničkom komandantu iz Drugog svjetskog rata Dragoljubu Draži Mihailoviću u centru Beograda, na Terazijskom platou, „jer je to zaslužio“. „To je važno i zbog nacionalnog pomirenja i definiranja razlike između partizana i komunista“, ocijenio je Šapić, uz tvrdnju da je u Prvom svjetskom ratu Broz pucao na Mihailovića u bitkama na Ceru i Kolubari, a 1946. naredio da ga strijeljaju.
Sud u Beogradu je 2015. rehabilitirao Mihailovića, a Šapić je nekadašnji potpredsjednik Demokratske stranke, koja je bila vodeća snaga koalicije zaslužne za rušenje režima srpskog lidera Slobodana Miloševića u listopadu 2000. godine. Nove „demokratske vlasti“ su s puno energije nastavile brisanje tragova partizanskog otpora nacizmu iz javnosti – s uličnih tabli, iz naziva firmi, kalendara državnih praznika. Srpska vlada kojom je dominirala Demokratska stranka tadašnjeg šefa države Borisa Tadića, ponesena ultrapatriotskim zanosom i željom za revizijom povijesti, formirala je komisiju za otkrivanje činjenica o izvršenju smrtne kazne nad Dražom Mihailovićem. Članovi te komisije su, trošeći novac poreznih obveznika, na beogradskoj Adi Ciganliji mjesecima bezuspješno tragali za Mihailovićevim grobom.
Tadić je podržao i stvaranje televizijske serije „Ravna Gora“, beskrajno dosadnog projekta koji je trebalo imati 50 epizoda, ali je snimljeno samo 15. U Beogradu i cijeloj Srbiji preimenovane su stotine ulica kako bi se izbrisao trag Narodnooslobodilačke borbe. Žrtve tog tihog rata nisu bili samo Lola Ribar, Sava Kovačević, Đuro Đaković i proleterske brigade, već i Crvena armija, sovjetski maršal Fjodor Tolbuhin i general Vladimir Ždanov. Svi su oni izgubili ulice u Srbiji usprkos inzistiranju vlasti da održavaju antifašističke tradicije.
Ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić i potpredsjednik vlade Aleksandar Vulin usprotivili su se incijativi za izmještanje ostataka Josipa Broza Tita iz beogradske Kuće cvijeća. M.A./ATAImages/PIXSELL
Situacija se donekle promijenila u listopadu 2014. godine, pred dolazak ruskog predsjednika Vladimira Putina u šestosatni posjet Beogradu. U tom povodu su, u sklopu obilježavanja sedam decenija od oslobođenja Beograda u Drugom svjetskom ratu, ulice u glavnom gradu Srbije dobili partizanski komandanti Koča Popović i Peko Dapčević. Popoviću je naziv ustupila dotadašnja Zagrebačka ulica. Apsurdno je da je to učinila vlast Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), čiji je vrh godinama bio dio Šešeljeva SRS-a.
U Putinovu čast i u povodu 70. godišnjice oslobođenja Beograda organizirana je vojna parada. Mada se radilo o obilježavanju pobjede NOVJ i Crvene armije, tijekom parade nije se mogao vidjeti bilo kakav partizanski simbol, već su oko svečane tribine stajali mladi ljudi u uniformama srpske vojske iz Prvog svjetskog rata.
Aktualna Šapićeva inicijativa nije naišla na odobravanje koalicijskih partnera SNS-a. Ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić naveo je da njegova Socijalistička partija Srbije (SPS) neće podržati protjerivanje Broza iz Beograda i da se povijest ne može izbrisati. Iz SPS-a su poručili da je ta stranka pravni sljedbenik Saveza komunista, zbog čega neće dozvoliti nakaradnu reviziju povijesti, uz konstataciju da Kuću cvijeća godišnje posjeti 120.000 ljudi tako da se radi o, uz Kalemegdan, najvećoj turističkoj atrakciji Beograda.
Potpredsjednik vlade i lider Pokreta socijalista Aleksandar Vulin je rekao da Srbija nije ni Litva ni Ukrajina pa da ruši spomenike antifašistima. Vulin je ocijenio da bi izmještanje Broza bilo veliki poklon Sarajevu ili Zagrebu, koji bi „jedva dočekali da sahrane Tita i sebe prikažu kao nastavljače antifašističke tradicije“, i izjavio da Demokratska stranka više nije na vlasti u Srbiji pa je „vrijeme njihova obračuna s ulicama i spomenicima zauvijek prošlo“.
Ministar zdravlja Zlatibor Lončar ispunio je Vučiću želju te je u jednom vikendu riješio problem s listama čekanja za CT pregled. FOTO: M.A./ATAImages/PIXSELL
Šapića su podržali iz stranke Zavetnici, ocjenom kako je „došlo vrijeme da se ispravi povijesna nepravda počinjena nad Dražom Mihailovićem, pokretačem prvog antifašističkog pokreta u Europi“. Istovremeno je Šešelj poručio da se tri i pol decenije zalaže za preseljenje Broza „na normalno groblje, gdje se sahranjuju obični građani“.
Poslije čega se oglasio Vučić i, kako samo on to zna, problem riješio s par rečenica: „To se neće dogoditi. Nikada nisam bio veliki fan komunista i komunističkog režima, ali Broz je dio naše povijesti, ovdje je živio, ovdje je sahranjen i ostat će dio jugoslavenske i srpske povijesti.“
Mnogi u Beogradu misle da Vučićevo šokantno saznanje da pacijenti godinama čekaju na preglede i operacije, izmišljanje mogućnosti proglašenja okupacije Kosova, Šapićeva inicijativa o Brozu i Mihailoviću, kao i oživljavanje priče o povratku obaveznog vojnog roka, imaju jedan cilj – skretanje pažnje javnosti s ozbiljnih problema, kakvi su gotovo potpuni gubitak utjecaja Beograda na ono što se događa na Kosovu, masovno nezadovoljstvo građana zbog namjere vlasti da omogući eksploataciju litija u Srbiji, prosvjed prosvjetnih radnika na početku školske godine…
‘Evidentno je da Tito ostaje tema za interna politička prepucavanja u Srbiji’
Najava beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića da će iz tog grada – točnije, iz Kuće cvijeća – ukloniti posmrtne ostatke Josipa Broza Tita, ali i da će to učiniti s grobnicom četvorice narodnih heroja na Kalemegdanu, nije se stigla pošteno ni primiti u javnosti, a već ju je poništio Aleksandar Vučić rezolutnim stavom da se to ni u kojem slučaju neće dogoditi. Na hrvatskoj političkoj sceni, čini se, ionako se nitko nije previše uzbudio oko toga niti je ozbiljno razmatrana ideja da Hrvatska primi natrag Tita, ali i narodne heroje poput Đure Đakovića, Ive Lole Ribara i drugih.
Nitko, naime, ne vjeruje da će se te najave ikada ostvariti. Nacional je tijekom proteklog vikenda proveo malu anketu u najznačajnijim hrvatskim političkim strankama čiji su istaknuti članovi – dijelom javno, dijelom anonimno – vrlo složno komentirali da se u ovom slučaju radi isključivo o dramoletima za potrebe unutarnje srpske politike.
„Oni se Tita nikada neće odreći“, nasmijao se jedan istaknuti HDZ-ovac. Najavu podizanja spomenika Draži Mihailoviću u centru Beograda ipak gledaju nešto ozbiljnije i upozoravaju da se radi o političkoj konstanti u Srbiji bez obzira na to tko je na vlasti.
„Povijesni revizionizam i rehabilitacija četničkog pokreta, pa i odavanje počasti podizanjem spomenika notornom ratnom zločincu Mihailoviću, neće proći bez javne reakcije iz Hrvatske“, uvjerava nas ovaj sugovornik iz HDZ-a. Iz vladajuće stranke u ovom trenutku ne žele službeno komentirati oprečne Šapićeve i Vučićeve najave, premda je i njima kristalno jasno da ondje predsjednik države povlači sve konce.
„Vučić se u svom stilu želi prikazati kao čovjek širokih obzora i pleća, pod koje uvijek mogu stati i partizani i četnici – zapravo, sve što je potrebno kako bi on ispao nadčovjek“, sarkastičan je komentar jednog HDZ-ovca.
Arsen Bauk (SDP) također smatra da „nije realno u bliskoj budućnosti očekivati bilo kakvu promjenu“ po pitanju premještanja Titova groba, pa tako ni oko Grobnice narodnih heroja Jugoslavije.
„Kada sam čuo najavu gradonačelnika Beograda Šapića, već sam bio pripremio zastupničko pitanje ministru turizma i sporta: zanimalo me je vidi li on, poput načelnika Kumrovca, turistički potencijal u ovom slučaju. No kako se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić jasno i nedvosmisleno izjasnio da neće biti ništa od ekshumacije, a i kako odluke u tom slučaju donosi država, a ne Grad Beograd, moje pitanje ministru Glavini ostalo je bez smisla“, kaže Bauk za Nacional.
„Evidentno je da Tito ostaje tema za interna politička prepucavanja u Srbiji i da će se njegovo ime izvlačiti po potrebi, kako nositeljima vlasti u toj državi odgovara“, dodaje Bauk.
Zastupnik Mosta Nikola Grmoja smatra, pak, da „nije problem što Srbija želi raščistiti s jednim totalitarizmom i autoritarnim režimom Jugoslavije“.
„U 21. stoljeću ljudi poput Tita, Moše Pijade i ostalih komunista nikom normalnom ne mogu biti uzori. Dovoljno je pročitati govor Moše Pijade izgovoren na I. zasjedanju AVNOJ-a 1942. godine, koji pokazuje kako su se komunisti željeli dokopati vlasti: ‘… Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucat ćemo pa ćemo se povući. Nijemci nas neće naći, ali će iz osvete paliti sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo tako postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće, ni zemlje, ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti s onima koji imaju neki posjed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, kazališnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postupno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji posjeduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima plaću i ima hljeba, za nas ništa ne vrijedi. Mi od njih moramo učiniti beskućnike, proletere… Samo nesretnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelj svakog blagostanja, reda i mira…’ citirao je Grmoja za Nacional jednog od narodnih heroja koji počivaju na Kalemegdanu.
„Dakle, u skladu je s europskim rezolucijama osuditi i raskinuti veze s komunističkim nasljeđem. To je nužno napraviti u Hrvatskoj. No problem je što Srbija ne odustaje od četništva i velikosrpske ideologije koja se ogleda u službenoj politici Beograda nazvanoj ‘politika srpskog sveta’’’, zaključuje Grmoja.
Komentari