Prošloga vikenda održan je prvi krug unutarstranačkih izbora za lokalne organizacije SDP-a. Jedan od SDP-ovih veterana, bivši ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik vlade Zorana Milanovića, jedan od četvero potpredsjednika stranke Ranko Ostojić, desetak dana prije izbora dao je ostavku na funkciju predsjednika Županijske organizacije SDP-a. Usprkos tome, na nedjeljnim izborima ponovo je izabran na tu funkciju.

Pravnik po struci i uvjereni ljevičar i antifašist, Ranko Ostojić učlanio se u SDP još 1990. Bio je splitski gradski vijećnik i načelnik Policijske uprave Split, a 2001. godine imenovan je ravnateljem policije u vladi Ivice Račana. Od 2005. do 2007. bio je član uprave Slobodne Dalmacije, a potom direktor investicija i izgradnje kompleksa Slobodne u Dugopolju. Dragovoljac je Domovinskog rata i nositelj Spomenice. Bio je saborski zastupnik od 2007. do 2011. i od 2016. do 2019. Nezadovoljan načinom na koji je Davor Bernardić vodio stranku i sastavljao liste za posljednje parlamentarne izbore, odbio je biti 7. na listi u IX. izbornoj jedinici i nije ušao u Sabor. Na lokalnim izborima u svibnju 2021. ušao je u drugi krug izbora za splitsko-dalmatinskog župana, ali ga je pobijedio HDZ-ov Blaženko Boban.

U razgovoru za tjednik Nacional Ranko Ostojić govorio je o razlozima svoje ostavke, stanju u SDP-u te presudi Europskog suda za ljudska prava Republici Hrvatskoj zbog smrti male afganistanske izbjeglice Madine.

‘Drago mi je što su članovi prepoznali principijelnost i ponovo potvrdili povjerenje da ih vodim u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Vjerujem da dolaze bolji dani za naš SDP’, kaže Ranko Ostojić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako komentirate rezultate unutarstranačkih izbora SDP-a za lokalne organizacije i vaš ponovni izbor na funkciju predsjednika Županijske organizacije SDP-a?

Drago mi je što su članovi prepoznali principijelnost i ponovo potvrdili povjerenje da ih vodim u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Vjerujem da dolaze bolji dani za naš SDP. Što ste tiče rezultata u ostatku Hrvatske koji su mi poznati, mislim da će to pridonijeti stabilizaciji stranke.

NACIONAL: Desetak dana prije izbora za lokalne organizacije SDP-a dali ste ostavku i u priopćenju naveli da s gnušanjem odbijate sudjelovati u toj farsi, a razlog je činjenica da je Statutarna komisija uvažila prigovor Nikše Peronje iz Jelse. O čemu se zapravo radi, je li to stvarni razlog ili je kap koja je prelila čašu?

To je bio stvarni razlog, a radi se o problemu koji već dulje postoji. Godinama sam vodio bitku i u tome uspio, tako da 1. siječnja na snagu stupa odluka Glavnog odbora SDP-a vezano uz članarine. Netko će možda reći da je to sitnica, no ja smatram da je to jedna od bitnih stvari – da uređena stranka mora imati uređen način plaćanja članarina, koje su vrlo važne za financiranje upravo lokalnih organizacija. Prema toj odluci, koja je po meni ispravan put – oni koji zarađuju više, plaćaju više, oni koji imaju manje, plaćaju manje. Oni koji su dobili mandat u Saboru plaćaju stranci posebne članarine, kao i europarlamentarci. Kada je 2017. godine na Glavnom odboru donesena odluka da se saborskim zastupnicima članarina povisuje s 400 na 1300 kuna, nije mi padalo na pamet da se bunim, s obzirom na to da saborski zastupnici imaju puno veće plaće od prosječnih članova. Ja sam godinama uredno plaćao svoju članarinu, dok se, konkretno, u slučaju Nikše Peronje dogodila situacija da je on, koji je kao član Glavnog odbora sudjelovao u donošenju takve odluke, godinama plaćao nižu članarinu. O tome je tri puta bio pisano upozoren, dva puta usmeno i prije ovih izbora, no na to se nije obazirao. Iz principijelnih razloga uputio sam prigovor Statutarnoj komisiji prilikom njegove kandidature za šefa županijske organizacije. Županijska izborna komisija je uvidom u naš Registar utvrdila da on nema dugovanja, ali je konstatirala i da je plaćao 75 posto manje no što je trebao. A to je, kada se zbroje sve godine, već ozbiljan novac. Odbio je ponudu da to riješi, tvrdeći da mu je netko drugi, valjda njegova tajnica, pisao pogrešne račune. Onda je stvar pokušao prikriti „donacijom“ stranci. U SDP-u donacija znači dobrovoljni prilog stranci, iz kojeg ne proizlaze nikakva prava. To ne može biti zamjena za članarinu.

NACIONAL: A onda je priča izbila u javnost…

Prigovor je upućen 25. listopada i sve se rješavalo unutar stranke do prije deset dana, kada je, ne mojom krivnjom, osvanulo u javnosti, u trenutku kada je Statutarna komisija poništila ispravnu odluku Županijske izborne komisije i ustvrdila da se oni ne trebaju baviti strukturom duga, već samo ustanoviti postoji li dug ili ne. To je bio razlog zbog kojeg sam podnio ostavku, ne bih li tako natjerao Predsjedništvo stranke da progovorimo o tom problemu i konačno ga jednom riješimo. No kao što nikada od bitke nisam bježao i bez obzira na to što se radilo o kompromitiranom procesu, nisam odustao od kandidature i na kraju sam ipak pobijedio.

NACIONAL: U svibnju ove godine izgubili ste izbore za splitsko-dalmatinskog župana, ali ste ušli u drugi krug iako su vas mnogi bili otpisali. Jeste li očekivali pobjedu, je li vas stranka dovoljno podržala?

Moram reći da je ulazak u drugi krug svakako bio pozitivno iznenađenje, no to je bio rezultat rada jedne sjajne ekipe koja se oko mene okupila. Oni su napravili odličan posao iz vlastitog uvjerenja, iako nisu imali nikakve osobne koristi. Kao drugo, upravo takve opaske o tome da sam otpisan, zapravo su me dodatno motivirale. Mene su već puno puta otpisali i u svoja gotovo četiri desetljeća u politici, svaki put bih se vratio u igru. I u ovom sam slučaju sa svoje strane napravio maksimum. Na prošlim lokalnim izborima za županijsku organizaciju, kada je Davor Bernardić vladao strankom, meni su govorili da nemam šanse, a onda sam na kraju osvojio dvije trećine glasova. Rezultati ovih izbora govore da i dalje imam povjerenje naših članova.

NACIONAL: Iz splitske organizacije SDP-a izišla su prošloga tjedna 83 člana, a i u Gradskom vijeću Splita situacija s SDP-ovim zastupnicima je prilično čudna. Prvo je SDP-ov kandidat za gradonačelnika Ante Franić izišao iz stranke i podnio tužbu protiv Puljka, a preostala dvojica zastupnika već drugi put nisu podržala dnevni red koji je predložio gradonačelnik i srušila su većinu. On ih je optužio da su pokušali trgovati pozicijama u gradskim tvrtkama i da se solidariziraju s HDZ-om, Kerumom i Mostom. Kakva je to igra?

Prvo, rekao bih da zbog vrlo lošeg rezultata SDP-a na posljednjim lokalnim izborima u gradu Splitu, oni koji su odgovorni za to moraju snositi odgovornost. Zato se predsjednik Gradske organizacije više nije kandidirao, ali je ostao vijećnik. Sada dolazimo do drugog problema – SDP ne smije ući u zamku da pokušava bilo čime trgovati, odnosno – ucjenjivati gradonačelnika, kako bi pojedinci ostvarili nekakve osobne, a ne stranačke interese. To je apsolutno neprihvatljivo. Ako se radi o stranačkim interesima, to je već u zoni političkih pregovora i to je druga priča. Kako će se stvari dalje razvijati, vidjet ćemo s novim rukovodstvom SDP-a u Splitu. No da postoje ozbiljne tenzije unutar splitske organizacije, koje su prije svega rezultat interesnog okupljanja, što se dugo događalo, to je činjenica. Rezultat toga je i ovaj izlazak osamdeset troje članova iste grupe, jer očito se za sve njih nije uspjela pronaći niša. Mislim da je to potpuno pogrešan način razmišljanja i to se ne smije događati. Ne smije se obećavati članovima da će od stranke profitirati ili nešto dobiti, već im treba dati jasno na znanje da moraju biti posvećeni onome zbog čega se u SDP ulazi, odnosno – vrijednostima koje stranka zastupa. A to sasvim sigurno nije osobni probitak. SDP se mora vratiti na svoje početne postavke. To nije restart već reset. Nakon toga će i SDP ostvarivati bolje rezultate.

NACIONAL: S kolegom Mihaelom Zmajlovićem i profesorom Ivom Goldsteinom ispali ste kolateralna žrtva prepucavanja između premijera i predsjednika Republike. Naime, predsjednik Republike vas je predložio za veleposlanika u Kataru, Zmajlovića u Crnoj Gori, a Goldsteina u Grčkoj. Sve su vas grubo izvrijeđali i premijer i ministar vanjskih poslova. Kako to komentirate?

Kao prvo, ako želite ići u diplomaciju, onda se ne smijete ponašati kao trenutačni ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske. Nastojat ću zato da moj odgovor bude diplomatski. Za početak, prvo bih kao diplomat govorio hrvatski. Nedopustivo je da ministar vanjskih poslova ne zna da u Hrvatskoj postoji ministar unutarnjih poslova, a ne ministar policije, kako me okarakterizirao. Konstatirao je i da nisam ušao u Sabor, što pokazuje ili da nije bio informiran da sam odbio biti na listi ili je zlonamjeran. Jer ja sam četiri puta biran u parlament, kada god sam bio na listi, za razliku od njega. U svojoj karijeri bio sam i ministar i ravnatelj policije i potpredsjednik Vlade i kao takav sam u Bruxellesu vodio itekako važne diplomatske razgovore s ljudima koji su kasnije postali premijeri – od Terese May, koja je bila britanska ministrica unutarnjih poslova, preko Manuela Vallsa, koji je kasnije postao premijer Francuske, do mnogih drugih. U tim sam pregovorima uvijek branio interese Republike Hrvatske. I zato smatram da jedan agronom po struci, kao što je on, meni ne bi trebao govoriti o tome kakav bi trebao biti format diplomata. Za razliku od njega, koji je valjda bio pripadnik švicarske alpske garde i gađao neprijatelje Milka čokoladama, nikada se nisam pozivao na to da sam bio branitelj. Ali sam zato od prvoga dana uzeo pušku u ruke i kao hrvatski dragovoljac ponosni sam nositelj Spomenice Domovinskog rata, što je moje jedino odlikovanje. I zato je njegova opaska o mojoj nekompetenciji po svim točkama apsolutno neprimjerena.

NACIONAL: Što će biti s tim imenovanjima? Zanima li vas još uvijek pozicija veleposlanika u Kataru?

Ti razgovori s predsjednikom Republike vođeni su prije više od godinu dana. To su teme koje se u javnosti ne komentira i o kojima se ne govori. Ja sam zapravo iz medija saznao da je predsjednik i moje ime poslao na supotpis premijeru. Predsjednik Republike, prema Ustavu, nije samo predlagatelj veleposlanika, već i sukreator vanjske politike. Sumnja u procjenu da netko koga je predložio predsjednik Republike, može obavljati posao veleposlanika, znači i sumnju i vrijeđanje same institucije predsjednika Republike. Znam da za Hrvatsku u Kataru mogu napraviti puno zato što dobro poznajem tu zemlju i tamošnju situaciju, a i bio sam nominiran za neke od najviših nagrada u tom svijetu. Jedini je razlog zbog kojeg nisam sposoban za tu dužnost, po mišljenju ministra vanjskih poslova, taj što pripadam drugoj političkoj opciji. Kriteriji ne mogu biti osobni animoziteti prema ljudima, kao i to tko kakvu sliku drži na zidu, već koliko je netko učinio za svoju zemlju i koliko je sposoban i spreman braniti interese Republike Hrvatske. Smatram da bi i premijeru i predsjedniku Republike bilo puno pametnije da počnu sukreirati vanjsku politiku, a ne se ovako prepucavati imenima predloženih kandidata za veleposlanike.

NACIONAL: Jedan je od razloga za takvo odbijanje kandidata predsjednika Republike i rat koji on vodi s ministrom obrane Mariom Banožićem oko umirovljenja zapovjednika Počasno-zaštitne bojne Elvisa Burčula. Čak i da predsjednik ima pravo, zar se to nije moglo riješiti iza zatvorenih vrata? Je li to tema koja stvarno zanima hrvatsku javnost? Pale su ružne riječi koje predsjedniku Republike ne priliče, kao ni takva razina komunikacije.

Očito je da se razgovorom za stolom ne može ništa riješiti i onda se kroz javne incidente dolazi do ciljeva. Ne mislim da je to ispravna politika i sigurno ne podržavam takav način komunikacije. Smatram da bi državnici to trebali riješiti u četiri oka. Dovoljno poznajem Zorana Milanovića kao osobu koja se zna ponašati državnički kada je to potrebno i zato apeliram i na njega i na premijera da počnu rješavati stvari onako kako i priliči. Ne trebam posebno isticati da je građanima dosta te javne svađe, no još je važnije od toga da nositelji najviših dužnosti u državi koja proživljava ozbiljne trenutke zbog pandemije koja nas je zadesila, tako ni najmanje ne pridonose smirivanju situacije, već upravo suprotno. Zato je i moja sugestija – sjedite, dogovorite se. Bitan dio politike je kompromis.

NACIONAL: Kao bivši ministar unutarnjih poslova koji je odlično kontrolirao prvu migrantsku krizu 2015., kako komentirate presudu Europskog suda za ljudska prava zbog smrti male Madine, koju je hrvatska pogranična policija s cijelom obitelji potjerala natrag u Srbiju. Prije toga objavljene su i snimke na kojima naši policajci tuku nesretne migrante na granici s BiH. Tko je za to kriv?

Da se mi razumijemo; policajci su zapravo žrtve uputa koje su dobili. Kao što su bili jasno instruirani da ne doprinose incidentima 2015. godine, kada su, doduše, okolnosti bile drugačije. No, s druge strane, taktika postupanja je osnova policijskog posla. Ako se danas suočavamo s javno iznesenom brojkom od 40 tisuća ilegalnih migranata koji su prošli kroz Hrvatsku, a mi imamo kapacitet za smještaj 3000 ljudi, onda s tim brojkama nešto ne štima. Ne postoji ni legalni ni ilegalni „push-back“. Ti ljudi moraju proći postupak evidentiranja, potpisivanja ugovora o readmisiji i vraćanja u zemlju iz koje su došli ako se ne ustanovi da im je potrebna međunarodna zaštita. Dio policajaca pokazao je da pogrešno tumači pojam odvraćanja. Odvraćanje ne znači da nekoga uhvatiš u Čabru, istučeš, uzmeš mu mobitel, gurneš natrag preko granice i kažeš mu: ovo ti je Bosna. To se ne smije raditi. Odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju male Madine značajna je zbog niza drugih razloga, a ne samo zbog njene tragične smrti. Tu je, prema presudi, učinjeno deset ozbiljnih prijestupa koji ilustriraju način ponašanja dijela represivnog aparata, konkretno, pogranične policije, prema migrantima. Radi se o ozbiljnom kršenju ljudskih prava za koja jedna zemlja članica mora znati da pripadaju u temeljne vrijednosti na kojima počiva Europska unija. I zato je ta presuda veliki šamar i Vladi i svima nama. Odavno sam rekao da nakon ovoliko slučajeva, kako bi se otklonila sumnja s hrvatske policije koja stvara lošu sliku o svima nama, ministar unutarnjih poslova nije trebao dati ostavku, već je odavno trebao biti smijenjen.

‘Od bitke nisam bježao, nisam odustao od kandidature i na kraju sam ipak pobijedio’, kaže bivši ministar unutarnjih poslova. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović na čelu je Nacionalnog stožera civilne zaštite koji je zadužen za borbu protiv pandemije. Povjerenje javnosti u Stožer dramatično je palo, a na Trgu bana Jelačića gledali smo opasne demonstracije antivaksera, radikalnih desničara koji su napadali medije, bilo je ustaških obilježja… Je li se moglo izbjeći takvo nezadovoljstvo građana od kojih su mnogi izmanipulirani?

U Hrvatskoj je uvijek bitna atmosfera iliti ozračje u kojem je onda lako manipulirati masom i iskorištavati je za sasvim druge ciljeve. Tako smo na takozvanom prosvjedu protiv covid-potvrda svjedočili postrojavanju paravojne formacije, odnosno, stranačke vojske od dvije tisuće ljudi, što je ozbiljan broj. Zna se tko ima legalni monopol fizičke prisile u jednoj državi i tko bi trebao spriječiti da se tako nešto dogodi. Izostanak svake reakcije mene je neugodno iznenadio i ne mogu shvatiti da se to dopustilo. Naravno da raste nezadovoljstvo postupcima Stožera i Vlade, koji su od samog početka bili nedosljedni i politizirani. Onaj dio koji je trebao biti prosvjetiteljski i uvjeriti ljude u benefite cijepljenja, bez sakrivanja nekih negativnih pojava, potpuno je izostao. Mi smo se sada počeli dijeliti na cijepljene i necijepljene iako brojke jasno idu u prilog cijepljenju. Na kraju ćemo morati posegnuti za radikalnim mjerama, jer nakon više od 10 tisuća umrlih nećemo imati drugo rješenje. Radilo se o pogrešnom pristupu od samog početka i ljudi su izgubili povjerenje i u Stožer i u Vladu.

NACIONAL: Zbog podrške Hrvatskoj biskupskoj konferenciji koja se zalaže za slobodu necijepljenja, vraćanja odličja Branimiru Glavašu i odlikovanja pripadnika HVO-a optuženih za ratne zločine u Mostaru, Zoran Milanoviće je sve više heroj radikalne desnice. Je li došlo vrijeme da se SDP distancira od njegovih poteza?

Ne smatram da je koketiranje s desnicom ikoga tko je predstavljao ljevicu i lijevi centar i dolazi iz redova socijaldemokrata, ikada donijelo rezultate. Ne mogu ulaziti u analizu predsjednikovih postupaka niti objašnjavati zašto to radi, ali ne mislim da je to dobro. Osobno sam ljevičar i ne pada mi na pamet da iz bilo kojih motiva ulazim u takvu vrstu dodvoravanja. To je nešto što je jako loše.

NACIONAL: Nakon raskola u SDP-u i podjele na dva kluba u Saboru, rejting vam i dalje pada. Je li inzistiranje Peđe Grbina na izbacivanju četvero „nepodobnih“, koje je dovelo do potpunog raskola, bilo pametno?

O toj temi imam isti stav kao što sam ga imao i ranije. Jedan od razloga zbog kojih nisam želio biti na listi za Sabor na izborima 2020. bila je i činjenica da je kriterij za mjesto na listi bila lojalnost tadašnjem predsjedniku stranke Davoru Bernardiću, a ne zasluge i prepoznatljivost u javnosti. To je upravo zastupala ova ekipa okupljena oko Bernardića, koja sada više nije u stranci, i zapravo je bilo pitanje dana kada će oni ne samo napustiti stranku, već i sve ono što su tvrdili da zastupaju kao socijaldemokrati. Treba podsjetiti i na to da ta grupacija koja je zauzela pozicije u Saboru, nakon promjene rukovodstva stranke nije željela poštovati njihove sugestije u vezi čelnih pozicija u odborima i slično. Bila je to jedna trakavica za koju je bilo pitanje dana kada će puknuti. Nije čudo da su se međusobno solidarizirali, jer bili su solidarni u trenutku kada su ušli u Sabor. Meni sigurno nije bio problem osvojiti dovoljan broj preferencijalnih glasova i preskočiti bilo koga na listi na parlamentarnim izborima. Uostalom, ja sam osvojio 7000 preferencijalnih glasova više nego cijela lista za 9. izbornu jedinicu na prethodnim izborima. Međutim, baš zbog ove situacije nisam želio u tome sudjelovati.

NACIONAL: Hoće li se stranka doista očistiti i krenuti ispočetka ili je ovo početak kraja, s obzirom na to da vam rejting i dalje pada?

Ovo sigurno nije početak kraja jer je SDP puno puta bio u krizi. Otpornost SDP-a leži u njegovim jasnim politikama. Ako se stvarno postavimo tako da je SDP nositelj socijalnih politika, ideje vladavine prava, pitanja minimalne plaće, zaštite ugroženih manjina, zaštite radničkih prava, osobito onih u privatnom sektoru koji su mahom prekarni radnici, i ako to neprestano nudimo kao alternativu HDZ-u, uvjeren sam da ćemo doći do toga da nas ljudi ponovo prepoznaju. Uostalom, najbolji primjer je Njemačka. Tamo je situacija za SPD bila gotovo beznadna, bili su na koljenima, a onda smo prošloga tjedna dobili kancelara najrazvijenije zemlje u Europi iz redova SPD-a Olafa Scholza, na čelu koalicijske lijevo-liberalne vlade. To vraća nadu u povratak socijaldemokracije na europsku političku scenu.

NACIONAL: Posljednji put smo razgovarali nakon petrinjskog potresa, kada ste sa svojom udrugom došli pomoći stradalima u Glini. Kako komentirate stanje na Baniji gotovo godinu dana nakon katastrofe i nakon ostavke Damira Vanđelića?

Da, bilo je to i prije mojih zdravstvenih teškoća, jer neposredno nakon toga doživio sam teški infarkt. No, usprkos tome, i danas sam prisutan na Baniji, moja udruga Pozitiva i ja nismo se povukli. Koliko god da smo mali, maksimalno pomažemo koliko možemo, a to je puno više od države. Takvih humanitaraca ima još puno, a zapravo je tragično da je država prepustila situaciju volonterima, koji zamjenjuju ono što bi trebala biti institucionalna pomoć. Sa svakim odlaskom tamo sve sam tužniji, jer pomaka nema.

Nije to samo pitanje kontejnera – oni koji su došli do takve vrste privremenog smještaja još su i sretni. Nažalost, za njih više nikoga nije briga, nisu više u fokusu javnosti, Medved i ekipa iz njegova Stožera više se tamo i ne pojavljuje. A da ne govorim o tome koliko je ljudi napustilo Baniju. Na kraju se više neće imati ni tko buniti. Ostavka Vanđelića puno govori o situaciji u kojoj se ništa nije riješilo. Uskoro će biti godišnjica tog potresa i nadam se da će vlastima biti neugodno kad ih netko pita: molim vas, pokažite jednu kuću koja je sagrađena. Ne mogu ne podsjetiti na Gunju – tamo smo u godinu dana napravili sve što smo obećali. Izgradili kuće, život se vratio. Istina je da se može kad se hoće, a ova vlast igra na kartu zaborava. Ništa se ozbiljno nije napravilo u ozbiljnoj situaciji.