Za veliko finale, pred zatvaranje zgrade Muzeja za umjetnost i obrt zbog konstruktivne obnove nakon potresa, bit će otvorena izložba limitirane edicije grafika „Nove apstrakcije“ Ede Murtića. Njome Fondacija Murtić predstavlja izdanje nove serije grafika nastalih na temelju gvaševa velikana hrvatskog slikarstva Ede Murtića.

Nakon velike izložbe ‘’Murtić 100’’ koja je od 25. svibnja do kraja srpnja održana u Meštrovićevu paviljonu, ovo će biti završnica svečanog obilježavanja stote obljetnice Murtićeva rođenja. Izložba je i dio ovogodišnjeg programa Advent u Zagrebu, a ujedno se sumira i aktivnost Fondacije čiji je cilj očuvanje i promoviranje njegove ostavštine koju su u proljeće 2021. osnovali Murtićevi nasljednici – supruga, slikarica Goranka Vrus-Murtić i sinovi Marko i Ranko Murtić.

O posljednjoj izložbi u obljetničkoj godini, planiranim gostovanjima na međunarodnoj sceni, izdavačkim aktivnostima i nerealiziranom planu o osnivanju muzeja, odnosno galerije u koju će biti smješten stalni postav opusa Ede Murtića, tjednik Nacional razgovarao je s Rankom Murtićem, galeristom koji se godinama bavi očevom ostavštinom, a sada je preuzeo ulogu predsjednika Fondacije. Razgovor je vođen u ateljeu pokojnog Ede Murtića, u dvorišnoj zgradi na Tomislavovu trgu koja je prilično stradala u potresu. Iako je vlasništvo grada Zagreba i ima povijesnu i kulturnu vrijednost kao mjesto gdje su se za Murtićeva života okupljali intelektualci, umjetnici i progresivni kulturnjaci, baš kao i doba Vlahe Bukovca koji je prije njega koristio isti atelje, nema naznaka o obnovi. Štoviše, prostor nisu posjetili ni statičari.

NACIONAL: Kako je došlo do dogovora da baš izložba grafika „Nove apstrakcije“ Ede Murtića bude posljednja u MUO-u prije zatvaranja radi obnove?

Radi se o novoj zbirci grafika u ediciji Fondacije, realiziranih prema seriji gvaševa monumentalnog formata iz očeva posljednjeg opusa „Nova apstrakcija“. Kako je Muzej trebao u obnovu ići već ovaj mjesec, inicijalna ideja bila je da napravimo tek jednu malu prezentaciju zbirke, no kako je rok zatvaranja produljen do konca godine, s ravnateljem MUO-a Miroslavom Gašparovićem dogovorili smo da isproduciramo zajednički izložbeni projekt muzeja i Fondacije. Moram reći da smo godinama imali vrlo uspješnu suradnju s MUO-om, u kojem je moj otac prvi put izlagao još ranih šezdesetih. I njegova najveća retrospektiva u Zagrebu još za života bila je upravo tamo, a kustos izložbe bio je Vladimir Maleković. S istom institucijom smo 2015. ostvarili zapaženi zajednički projekt – retrospektivu Murtićeve keramike, tako da doista postoji jedan kontinuitet suradnje. Iz našeg rakursa ova posljednja izložba je nama značajna jer ćemo njome zatvoriti ovu obljetničku godinu. S projektom „Murtić 100“ obilježili smo stotu obljetnicu rođenja, a s ovom izložbom sumiramo aktivnosti Fondacije do sada i zapravo je stavljamo u život. Dakle, jedan smo ciklus zatvorili i pokrećemo novi. I zato ćemo u jednom segmentu izložbe prikazati tu novu grafičku zbirku iz produkcije Fondacije, a u drugom segmentu prikazujemo dosadašnje aktivnosti.

NACIONAL: Grafička zbirka izlazi u limitiranoj ediciji. Koliku ćete ediciju tiskati, očekujete li da će planuti?

Iskreno, uopće ne razmišljamo o tom financijskom aspektu. Izdajemo ediciju od 60 primjeraka, riječ je o prilično zahtjevnoj suvremenoj tehnologiji jer se radi o velikim formatima koji su tiskani u omjeru 1:1. Takve formate je doista bilo teško izvesti u nas uvriježenim standardnim grafičkim tehnikama i moram istaknuti da smo izrazito zadovoljni postignutim rezultatima. Kolekcija originalnih gvaševa, predložaka za ove grafike, nikada neće biti u prodaji i predviđena je kao dio potencijalne donacije za neki budući prostor u kojoj će biti smješten stalni postav Ede Murtića.

NACIONAL: Rekli ste da jedan segment izložbe u MUO-u sumira dosadašnje aktivnosti Fondacije, iako je ona zapravo osnovana tek u proljeće ove godine.

Kao što je u svom uvodniku i naveo Branko Franceschi, to bi se moglo okarakterizirati kao pred-povijest djelovanja Fondacije, odnosno svih naših aktivnosti s očevom ostavštinom nakon njegove smrti koje su počele još 2008. godine. Točnije, počele su dramatičnim postavom u Sarajevu, u tada još uvijek neobnovljenoj Gradskoj vijećnici koja je bila uništena granatiranjem. U njoj je bio izložen tatin „Ratni ciklus“. To je sve fotodokumentirano i bit će prikazano na izložbi u MUO-u. Radi se o autorskim fotografijama Almina Zrna koji je pratio projekt, a sada je u pripremi i fotomonografija koja će biti izdana u proljeće. Naime, osim izlagačkih aktivnosti i niza izložbi čiji je cilj bio pokazati očeva djela koja nikad nisu viđena, bila nam je izuzetno važna i ta izdavačka djelatnost, na kojoj nastavljamo raditi.

NACIONAL: Zašto ste Fondaciju osnovali tek ovog proljeća? Zar ideja o osnivanju muzeja ili galerije u vlasništvu države ili grada, u kojem bi bio smješten stalni Murtićev postav, odnosno donacija, ne postoji već godinama?

Točno, ta ideja bila je promovirana izložbom pod naslovom “Donacija Murtić – prema realizaciji vizije” u MSU-u, 2010.-2011. godine. Njome smo de facto željeli pokazati obim te kolekcije koja je predložena za donaciju, u okviru izložbe smo organizirali i jedan međunarodni simpozij različitih fondacija, iz Španjolske Italije i BiH, kako bismo s njima porazgovarali o problematici suradnje s državom, gradom i slično.

NACIONAL: Iako su vođeni razgovori s državom, gradom i predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, pomaka nije bilo. Tadašnji ministar kulture Jasen Mesić predložio vam je da registrirate zbirku jer bi to bio lakši put. Zašto ste se umjesto toga odlučili za fondaciju?

Sjećam se, njegov prijedlog je bio da tu donaciju registriramo kao kulturno dobro jer bi onda država, odnosno Ministarstvo kulture imali obvezu preuzeti dio troškova održavanja, čuvanja, arhiviranja, smještaja i slično. No mi u tom periodu nismo još imali riješena sva pravna pitanja i to nismo mogli napraviti. No nevezano za to postoji li fondacija ili ne, zbirka, odnosno donacija se i dalje može registrirati kao kulturno dobro, osobito zato što Fondacija nije vlasnik zbirke. Fondacija je samo pravno lice kroz koje mi kao nasljednici, nositelji autorskog prava i vlasnici djela, komuniciramo s drugim ustanovama. Međutim, donacija je nešto što smo mi kao obitelj predvidjeli, u njoj se nalazi izbor najboljih očevih radova muzejske kvalitete koji bi potencijalno mogao postati donacija gradu ili državi, kako je to tata zamislio, ako uspijemo postići dogovor.

Jedna od grafika jedinstvenog Ede Murtića (lijevo). Predsjednik Zoran Milanović s Rankom, Markom i Gorankom Murtić. FOTO: Goran Stanzl, Igor Kralj/PIXSELL

NACIONAL: Opus Ede Murtića zaslužuje prostor za stalni postav. Sjećam se da su bili nuđeni razni objekti, od Vlaške do Velesajma, ali dogovor nije nikada postignut.

Nije, možda i zato što se nikada dovoljno duboko nije ušlo u tu problematiku. Bilo je tu raznih prijedloga i s jedne i s druge strane, tako da bi to što se nudilo preskupo koštalo i grad i državu. Sve to bilo je relativno nerealno jer je uključivalo vrlo skupu obnovu nekih starih prostora. Meni je teško sugerirati političku i kulturnu strategiju gradu Zagreba. Smatram da bi se u to promišljanje trebale uključiti šire institucije, kako bi se našlo rješenje i za neke druge zbirke i donacije koje čekaju prostor. Bilo je tu različitih ideja, od toga da Murtić i Džamonja zajednički idu u neke prostore, do paviljona na Velesajmu, svašta se predlagalo. No ovo je jedna velika i značajna zbirka koja iziskuje i adekvatan prostor. Što se tiče lokacija, trebalo bi napraviti novu studiju, potencijalno tu je i Gredelj, kao javno-privatni projekt u kojem su arhitekti iz 3LHD-a, koji su ga idejno razvijali, predvidjeli masu različitih kulturnih i javnih sadržaja. U svakom slučaju, nama kao obitelji važno je da ta donacija postane javno dobro, dostupno javnosti.

NACIONAL: Sada je došlo do promjene vlasti u Zagrebu, očekujete li da će s njima doći do nekog dogovora?

Gajim velike simpatije za gradonačelnika Tomaševića i njegovu ekipu. Imali smo jedan konstruktivan kratki sastanak prilikom njegove posjete izložbi „Murtić 100“ u Meštrovićevu paviljonu. Imam veliko razumijevanje za njegove trenutačne probleme s kojima se suočava i svjestan sam da to sigurno nije prva stvar na njegovoj agendi. Ipak se nadam da ćemo nastaviti komunikaciju, osobito s Gradskim uredom za kulturu, kada bude imenovan novi pročelnik. Mi imamo veliku strast za to što radimo i mislimo da bi i država i grad od jedne takve donacije i takvog muzeja imali velike benefite. To se može vidjeti i po interesu za izložbu „Murtić 100“ koja je bila otvorena samo dva mjeseca, usred epidemije, po ljeti i velikoj vrućini, bez klime, a posjetilo ju je preko 20 tisuća ljudi. Vjerujem da bi takav stalni postav zbog svog kulturnog i međunarodno priznatog značaja zasigurno bio atraktivan za domaće i strane posjetitelje Zagreba. Zbirka se trenutačno nalazi u jednom skladišnom prostoru koji nije adekvatan. Ne mogu reći da ona propada, ali uvjeti sigurno nisu idealni.

NACIONAL: Što je s Vrsarom? Tamo je vaš otac imao atelje, a svojedobno je Istarska županija pokazala interes da pronađe prostor u kojem bi bila izložena njegova djela.

To bi mogao postati dobar primjer privatno-javnog partnerstva, mi smo doista već prije dosta godina, u suradnji s Općinom Vrsar i Istarskom županijom započeli takav projekt koji je već bio upisan u prostorne planove. Međutim, financijsku konstrukciju nismo uspjeli zatvoriti. U međuvremenu se u tu priču uključila Maistra, koja planira obnovu svih svojih hotelskih kapaciteta u općini Vrsar i u okviru toga pokazali su interes za suradnju pri planiranju i izgradnji lokalnog muzeja Ede Murtića. Dogovoreno je da Fondacija Murtić donira kolekciju djela iz očevog istarskog ciklusa ‘Montraker’, s prizorima iz napuštenog vrsarskoga kamenoloma koji je nastao u Vrsaru, njegovu drugom domu koji je jako volio. Nadam se da ćemo do kraja sljedeće godine i ugovoriti taj projekt, uz skorašnju realizaciju.

NACIONAL: Pretpostavljam da će Fondacija raditi na organizaciji međunarodnih izložbi. Imate li već nešto u planu?

Intencija Fondacije, o čemu je i pisao Branko Franceschi, u tome je da se sagledava Murtića u kontekstu modernizma tog doba 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća i ove regije i da ga stavlja u međunarodni kontekst. I to je tema našeg djelovanja, na kojoj želimo surađivati s drugim fondacijama u svijetu koje su do sada imale doticaj s Murtićem. Suradnja je započeta s Fondacijom Guggenheim u Veneciji jer je Peggy Guggenheim bila kod mog oca u ateljeu u Zagrebu te kupila dva-tri rada koja stoje u kolekciji. Također smo i u kontaktu s fondacijom umjetnika Emilia Vedove koji je bio očev cjeloživotni prijatelj i po svojim političkim, ljevičarskim stavovima i kao umjetnik, s kojom planiramo zajednička predstavljanja. U komunikacijom smo i s londonskom galerijom Tate koja posjeduje jedan tatin rad iz šezdesetih godina u smislu zajedničkog predstavljanja Murtića. U međuvremenu je dogovorena i suradnja s Muzejom savremene umetnosti u Beogradu, u kojem će biti postavljena retrospektivna izložba 2023., uz podršku srpskog Ministarstva kulture. Ravnateljica Muzeja savremene bila je i naša gošća na Simpoziju održanom uz izložbu „Murtić 100.“

NACIONAL: Kako ocjenjujete dosadašnji odnos države prema djelu Ede Murtića? Naime, s jedne strane svjesni su da je on međunarodno priznati avangardni umjetnik, no s druge strane cijeli život bio je deklarirani ljevičar, skojevac, antifašist, bio je u partizanima, ilustrirao je „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića na oslobođenom teritoriju u Topuskom, bio je cijenjen u Jugoslaviji i bio je vrlo kritičan prema politici Franje Tuđman. Imate li osjećaj da zbog svega toga Murtić nije bio adekvatno vrednovan?

Nije na meni da to komentiram, ali jasno da me takav osjećaj prati, znajući sve okolnosti. No sada ćemo tek vidjeti što nam budućnost nosi u suradnji s institucijama. Fondacija je osnovana tek ovog proljeća i postala je pravna osoba koja stoji iza tih projekata i donacije, što je puno bolje od pozicije privatnih nasljednika. Zapravo, tek sada, kada smo se registrirali i institucionalizirali, možemo surađivati s državom i njenim institucijama. Smatram da vrednovanje takve jedne zbirke mora biti iznad konteksta politike jer je to značajno kulturno dobro. To je povijesna kulturna baština jednog naroda. Očevo ljevičarstvo uopće nije sporno, dapače, svi smo ponosni na to, no ne moram ni posebno spominjati da nikada nije bio član partije. On je bio slobodoumni intelektualac i umjetnik.

NACIONAL: Edo Murtić bio je pripadnik generacije koja je u jednoj socijalističkoj zemlji uspjela nametnuti avangardnu umjetnost gotovo kao državnu, kao suprotnost do tada prevladavajućem socrealizmu, što je bilo bez presedana. Bio je pionir apstraktnog ekspresionizma pod utjecajem Jacksona Pollocka. A na veliko čuđenje svijeta, Tito je to prihvatio.

Tu tezu su na Simpoziju posebno naglasili Branko Franceschi i profesor povijesti umjetnosti Zvonko Maković, koji se znanstveno bavio umjetnošću toga doba, inače veliki prijatelj moga oca i poznavatelj njegova djela. Imao je sjajno predavanje, referirajući se upravo na to tatino razdoblje New Yorka i post New Yorka. Tema je bila šira od Murtića, pa su i drugi teoretičari imali zanimljive teze. Neki su čak ustvrdili kako je zapravo CIA s američkom vladom u postratnom periodu poticala „izvoz apstraktnog ekspresionizma“ i promovirala takve izložbe, kako bi utjecala na oslobađanje politika istočne Europe. U tom periodu, na primjer, u Zagrebu smo imali niz fantastičnih putujućih izložbi koje je danas nemoguće organizirati. A moj tata je bio dio tog vala. Doista je fantastično da je Tito prepoznao umjetničku, ali i simboličnu vrijednost takve umjetnosti. Na simpoziju se upravo poentirao značaj Murtića u sklopu modernizma i važnosti internacionalizacije kulture bivše Jugoslavije koja se tada počela okretati zapadu.

S Rankom Murtićem razgovarala je novinarka Nacionala Zrinka Vrabec Mojzeš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Spomenuli ste Murtićeva monumentalna vanjska djela. Koliko su između ostalog i ona posvećena antifašističkoj borbi stradala?

Točno, dio naših aktivnosti do sada bio je usmjeren na rekonstrukciju, obnovu i restauraciju monumentalnih vanjskih očevih vanjskih radova, mozaika, murala i emajla koji su nastradali zbog proteka vremena i barbarizma u posljednjem ratu. Fotografije koje prate rekonstrukciju uništenih djela također će se moći vidjeti na izložbi u MUO-u. Na primjer, Muzej u Čazmi je rekonstruiran uz potporu Ministarstva kulture i Restauratorskog zavoda, rekonstruirana su i dva druga mozaika, a sada radimo i na izmještanju monumentalnog mozaika iz riječke pošte na novu lokaciju, u sklopu novog kulturnog centra Rikard Benčić. Taj će mozaik biti smješten ispred muzeja, uz potporu grada Rijeke. Prije dosta godina došlo je i do suradnje s Crkvom, moj otac radio je mozaik za apsidu jedne crkve koja nikada nije bila izvedena. Taj mozaik nikada nije dobio novu poziciju i iako smo mi napravili restauraciju jer je bio propao u skladištenju, izgubio mu se svaki trag. Očekujem i da Ministarstvo kulture ubuduće više participira u restauraciji nekih monumentalnih očevih vanjskih djela, poput mozaika ispred „Kockice“, odnosno Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te mozaika na obeliscima u Poreču.

NACIONAL: Fondacija se bavi i izdavaštvom. Što vam je još u planu?

Izdavaštvu pridajemo veliki značaj i u to ulažemo veliku strast. Objavili smo veći broj različitih naslova, ali nikada do sada pravu očevu monografiju te nam je to prioritet. Dogovorili smo i suradnju s Frakturom, izdavačkom kućom koja je prijatelj Fondacije, na objavljivanju jednog bibliofilskog izdanja „Murtić-Neruda“. Naime, tata je svojevremeno izradio niz gvaševa na temu Nerudinih pjesama te tu kolekciju namjeravamo zajednički objaviti sljedeće godine. U pretprodukciji nam je i jedan dugometražni dokumentarni film režisera Borisa Miljkovića koji je i autor recentno uspješnog filma o Marini Abramović. U fokusu filma koji je započeo sa snimanjem tijekom izložbe „Murtić 100“ je upravo stavljanje Murtićeva djela u kontekst političkog i kulturnog perioda pedesetih i šezdesetih godina, kada je njegova avangardna umjetnost zamijenila do tada prevladavajući socrealizam.