Ovogodišnju nagradu „50 godina“ koju Motovun Film Festival tradicionalno dodjeljuje filmskim radnicima s više od 50 godina staža na filmu, dobio je Ranko Mitić Mito, jedan od najtraženijih hrvatskih filmskih profesionalaca, asistent kamere i direktor fotografije. Prvi profesionalni angažman imao je 1967. u filmu Branka Ivande „Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata“. Odonda do danas sudjelovao je u izradi više od tristo igranih i dokumentarnih filmova, uključujući klasike „ Imam dvije mame i dva tate“, „Vlakom prema jugu“, „San o ruži“, „Što je muškarac bez brkova“, „Ti mene nosiš“ i najpopularniji hrvatski film svih vremena „Tko pjeva, zlo ne misli“. Svoj posljednji film „Vampiri s Miljacke“ snimio je prije nekoliko tjedana. Mitić posebno ističe kako je vječno zahvalan snimatelju Ivici Rajkoviću koji mu je prvi dao šansu da radi na filmu, kao i svojoj obitelji koja ga je cijeli život podržavala.

U karijeri dugoj 55 godina surađivao je s gotovo svim velikanima hrvatskog filma, poput Nikole Tanhofera, Kreše Golika, Bogdana Žižića, Petra Krelje i prvaka hrvatske dokumentaristike Krste Papića, ali i s brojnim svjetskim imenima, među kojima su Orson Welles, Pierce Brosnan, Ben Kingsley, Colin Firth i mnogi drugi. Nakon svih tih godina, Ranko Mitić Mito postao je hodajuća filmska enciklopedija i nepresušno vrelo priča s međunarodnih i domaćih filmskih setova.

Prilikom dodjele nagrade „50 godina“ ovom samozatajnom filmskom profesionalcu, uz ovacije publike prikazan je dokumentarac Krste Papića iz 1972, „Mala seoska priredba“, koji je na Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu 1972. osvojio Grand Prix. U njemu je Ranko Mitić sudjelovao kao asistent kamere. Film prikazuje priredbu u međimurskom selu na kojoj razni seoski talenti pokazuju svoje sposobnosti plesa, pjevanja i zbijanja šala, a vrhunac večeri izbor je najljepše seoske djevojke. Nakon dobivanja nagrade „50 godina“, dao je ekskluzivni intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Prije svega, čestitka na nagradi. Motovunska publika očito vas cijeni jer ste dobili veliki aplauz prilikom primanja nagrade. Što vama ona znači? Jeste li se u svojoj dugoj karijeri osjećali pomalo zakinuti za priznanja jer su ljudi iza kamere uvijek u drugom planu?

To je veliko priznanje i struke i publike, ne samo meni, već i tom poslu kojim se bavim preko 55 godina, tijekom kojih sam bio slobodnjak. To je prilično težak pothvat, a da sve štima i s familijom i s poslom. I dan danas, sa 75 godina i dalje radim i dalje me zovu. Mirovine još uvijek nema. Počeo sam 1967. Moj prvi igrani film radio sam s Brankom Ivandom, “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata“ u kojem su svoje prve uloge imali i Mustafa Nadarević i Rade Šerbedžija, još kao studenti. Počeo sam kao klaper, a već nakon godinu dana sam počeo šarfati kameru. Puno mi je pomogao direktor fotografije Ivica Rajković koji me odmah uzeo i ja sam već u toj prvoj godini snimio tri filma. I tako je krenulo i od tada sam radio na preko tristo različitih filmova, od kojih su mnogi bili jako poznati i gledani.

NACIONAL: Mnogi koji se profesionalno ne bave filmom ne znaju važnost poslova kao što je vaš. Koliko je vaš segment bitan za vizualnu kvalitetu i dojam filma?

Rekao sam da sam već nakon prve godine rada na filmu počeo raditi kao šarfer kamere. To je njemački izraz za namještanje oštrine objektiva. To znači da snimatelj gleda kroz kameru, a prvi asistent gleda kako se glumac kreće i pazi da kadar bude uvijek oštar. Na objektivu treba pogoditi pravu oštrinu, da ne bude premekan ili mutan. Do toga se dolazi isključivo dugogodišnjim iskustvom. Današnji asistenti gledaju preko monitora i uopće ne gledaju glumca. Ja dan danas monitor uopće ne koristim. Meni je softver za metražu u glavi. Tako da ja bez mjerenja znam kada je glumac na 85 cm, na 1,75 m, ili na 2,10 m. Svi mlađi se čude: pa kako ti to uspije? Samo iskustvom i dugogodišnjim radom.

NACIONAL: Prepoznaje li struka, odnosno filmska industrija važnost vašeg posla?

Zapravo ne. Ne postoji ni posebna nagrada, ni ništa slično. Ovo je prvi put da je jedan filmski festival odlučio dati nagradu asistentu kamere. Motovun Film Festival je dao nagrade i Ivanu Krištofu kao kaskaderu, Ivanki Forenbacher kao skripterici, Radojki Tanhofer kao montažerki. Priznali su sve profesije i nagradili ih. To je prvi put da su ljudi iza kamere dobili priznanja kakva zaslužuju. Žao mi je da je pulski festival, koji sam pratio i na kojem sam bio s filmovima od samog početka, ukinuo neke nagrade. Sada od devet daju samo pet nagrada, pa se nepravedno izostavljaju priznanja nekim profesijama. Naime, Pula je nacionalni festival i on je jedini na kojem neke specifične filmske profesije mogu biti prepoznate i nagrađene. Vjerujem da svake godine među tih desetak filmova iz hrvatske produkcije postoje oni koji su zaslužili neku od tih nagrada. Međutim, više se svake godine ne dodjeljuju nagrade za specijalne efekte, kostimografiju, scenografiju, a ti su segmenti izuzetno važni za svaki film.

NACIONAL: Kinoklub bio je vaš početak. Kolika je važnost kinokluba kao inkubatora za filmaše?

Velika, jer se tamo u mladoj dobi nauče neke osnove zanata. Počinjete s osmicom, naučite laboratorij, naučite što je kadar, što je švenk, možete eksperimentirati, a u moje vrijeme postojali su i tečajevi filmske režije i montaže. Toga studija tada još nije bilo na Akademiji. Kada mi je Tanhofer rekao: „Mito, otvaramo filmsku Akademiju u Zagrebu!“, ja sam ga pitao: “A hoće li glavni predmet biti dizanje utega?“. Zašto? Zbog toga što je kamera tada bila toliko teška da su je četvorica morala nositi. A ni stativi nisu bili lagani.

NACIONAL: Pozivali u vas u svoju ekipu najpoznatiji redatelji i kamermani, od Golika, preko Papića, Bulajića, do Hribara i sestre Juka. Zašto baš vas?

Zato što znaju da neće imati glavobolju kod snimanja. Nedavno su me sreli Lana Barić i Goran Navojec koji rade zajedno na novom filmu. Rekli su mi: „Spominjali smo ti majku zašto nisi prihvatio taj film. Jedanaest puta smo morali ponavljati scenu zbog oštrine snimke. Na kraju smo rekli da više ne možemo!“. Kada radite kadar, glumac može pogriješiti, ali ne i ja. Ja uvijek moram imati oštrinu snimke, ma koliko repeticija bilo. A režiser će onda uzeti onu u kojoj su glumci najbolji. Ako je snimka mutna, a oni su bili dobri, onda nastaje nervoza i kod glumaca i kod režisera i kod produkcije i snimanje se nepotrebno produljuje. Zato me i zovu kada počnu problemi. Kada uzmu nekog mladog dečka koji nikada nije radio na filmu, obično nakon tjedan dana glumci izgube živce i počne se kasniti. Onda zovu: „Mito, dolazi, pomagaj!“. Onda odjednom ima novca za sve.

NACIONAL: Radili ste i u velikim američkim produkcijama. Kakvo je to bilo iskustvo?

Nema puno razlike. I američki i hrvatski film traju sat i pol. Samo što se tamo radi 6-7 kadrova dnevno, a kod nas 35. I zato domaći film treba napraviti u najviše mjesec, mjesec i pol dana, ovisno o tome radi li se na terenu, dok se američki filmovi snimaju četiri i pol mjeseca. Sve ovisi o budžetu filma koji je u Americi višestruko veći. Problem je i da u domaćim filmovima, upravo zbog budžeta, gotovo da i nema više scenografije. Zato se i ide s time da žarišna dubina objektiva bude što manja, da pozadina bude meka i mutna, da se zapravo ne vidi manjak te scenografije koja je u svim velikim filmovima bila neobično važna.

NACIONAL: Koliko je tehnologija utjecala na vaš rad?

Jako. No filmska traka postoji i dan danas i još uvijek se na njoj snima. U međuvremenu se promijenilo 157 videoformata – od videokazeta, U-matica do VCR-a i Bete, da ne nabrajam. Mijenjaju se otprilike svake dvije godine. Ja sam prvi u Jugoslaviji imao svoju rasvjetu i svoju privatnu filmsku kameru. I mene još uvijek najviše zovu, osobito Amerikanci, kada se radi s filmskom kamerom, jer mladi tu tehnologiju danas ne znaju. Danas su kamere male, sve se pretežno radi iz ruke, jer je takav trend. Inzistira se na tome da sve bude jako dinamično, mladi vole akcijske filmove i brzinu. A za takve uspješne blockbustere postoji recept koji mi je otkrio jedan američki producent, točno se zna koliko treba biti minuta jurnjave, tučnjave, dijaloga. Kao da radite kolač za publiku.

NACIONAL: Iza vas je preko 300 igranih i dokumentarnih filmova, radili ste na klasicima koji su i dandanas hitovi: „Tko pjeva zlo ne misli“ i „Imam dvije mame i dva tate“ Kreše Golika, „Vlakom prema jugu“, radili ste s Tanhoferom, Žižićem, Bulajićem. Kako je bilo raditi s redateljima te generacije?

Krešo je bio predivan. A zašto je bio tako dobar redatelj? Zato što je počeo kao asistent mnogim starijim režiserima, i Vrdoljaku i Berkoviću, za čije filmove mislim da 50% uspjeha duguju upravo Goliku. Naime, pomoćnik režisera u američkom filmu i dandanas sve priprema, i scenu i glumce i statiste, a režiser dođe, napravi zadnje provjere i kaže: Action! Krešo je fantastično ispekao zanat i kada je počeo raditi svoje filmove, a prvi njegov igrani film je bio „Plavi devet“, znao je jako dobro kako pripremiti snimanje. Kod njega nije bilo improvizacija, sve se znalo unaprijed. Za film „Tko pjeva zlo ne misli“ probe s glumcima trajale su dva mjeseca, vježbali su pjevanje, dijaloge, scene i došli potpuno spremni na snimanje. Danas se počne snimati, a neki režiseri ne znaju hoće li ovako ili onako. Toga kod Kreše nije bilo. Nekada se radila i knjiga snimanja, svi kadrovi bili su nacrtani, bilo je napisano s kojim objektivom se radi i iz kojeg kuta. Sistematski se prilazilo poslu. Užasno je bio važan i mizanscen, da nitko nikome ne upada u kadar. Na primjer, do dana današnjeg je ona masovna scena s pjevanjem iz Samoborčeka iz filma „Tko pjeva zlo ne misli“ ostala u analima. U posljednje vrijeme se previše toga prepušta improvizaciji na setu i montaži.

NACIONAL: S Krstom Papićem radili ste mnoge dokumentarce. To je drugačije iskustvo od igranih filmova.

Da, radio sam puno s Krstom, a dva dokumentarca sam mu i snimio kao direktor fotografije, „Charter let broj…“ iz 1975. i film „Jedno malo putovanje“ o dečku iz Zagorja koji prvi put vlakom ide u Zagreb na koncert u Lisinskom. „Charter let“ bio je dokumentarac o ženama koje su se preko časopisa „Adam i Eva“ dopisivale s muškarcima iz Australije i tamo se udale. Išli smo s njima u Australiju i mjesec dana snimali kako su se snašle i smjestile. Stvarno interesantno. Samo nas četvero išlo je u Australiju i ja sam u tom filmu bio i rasvjeta i snimatelj i direktor fotografije, sve.

NACIONAL: Prilikom dodjele nagrade 50 godina u Motovunu prikazan je dokumentarac Krste Papića „Mala seoska priredba“ iz 1971. koji je dobio Grand Prix na Festivalu jugoslavenskog kratkometražnog i dokumentarnog filma. Urnebesno je smiješan, kako ste uspjeli postići da sve bude sjajno snimljeno, a da se ljudi ponašaju kao da kamere nema?

Krsto i ja došli smo u Čakovec i trebali smo raditi dokumentarac o iseljeništvu, ali nikako nismo pronašli elemente za tu temu. Jedino se održavala ta priredba, na kojoj su razni ljudi pokazivali svoje talente. Kako je Krsti mozak brzo radio, imao je strašne vijuge, odmah mi je rekao: ajmo to snimiti! I mi smo to snimali od 10 ujutro do 10 navečer, u jednom danu, s hrpom ljudi. To se radi tako da je kamera neprimjetna i statična, a ja sam morao samo paziti sa snimateljem da sve bude oštro. Drugi dan smo snimili samo onog bubnjara koji najavljuje priredbu. Radio sam s Krstom Papićem i Ivicom Rajkovićem kao snimateljem i dokumentarni film „Specijalni vlakovi“ iz 1972., film o gastarbajterima koji odlaze na rad u Njemačku. Snimali smo u Münchenu, u podrumu gdje su te ljude svrstavali kao u logorima po brojevima ugovora. A oni nisu ni znali gdje su došli. Strašne ljudske priče. I ovaj je film dobio Grand Prix na Festivalu jugoslavenskog kratkometražnog i dokumentarnog filma u Beogradu.

‘Kao slobodnjak se može živjeti od filma. tržište me još uvijek traži’. FOTO: Samir Cerić Kovačević

NACIONAL: Snimali ste dvije i pol godine Titove memoare s Veljkom Bulajićem. Kako je to izgledalo?

Da, snimali smo Tita u Beogradu, na Vangi, snimali smo u Rudama proslavu osnivanja Prve proleterske brigade, razgovarali smo s njegovim školskim kolegama, susjedima i poznanicima iz djetinjstva u Kumrovcu. Snimali smo i 1600 kilometara iza Urala, u Rusiji, tamo gdje je Tito bio na robiji. Našli smo tamo i jednu baku koja ga se sjećala dok je kao zatvorenik radio u mlinu. Snimali smo i poznate državnike, primjerice Dolores Ibárruri, španjolsku političarku i heroinu Španjolskog građanskog rata, poznatu kao La Pasionaria koja ga je za vrijeme Informbiroa jako napadala, no kada smo je snimali rekla je sve najbolje o Titu. Eto, to je politika. Snimali smo i Nehrua i još neke vođe Nesvrstanih, a i neke ruske generale. Žukova, na primjer. Moram reći da je stvarno bilo zanimljivo upoznati sve te ljude. Bilo je to krajem sedamdesetih, no uspjeli smo napraviti dvije epizode koje su završene i montirane. Mi smo prvo snimali i montirali, onda smo išli k Titu da on to prokomentira i tako smo radili. U jednom trenutku smo stali zbog Titova pogoršanog zdravlja i nismo nikada završili. Prekasno smo krenuli. Kao što znate, on je početkom 1980. završio u bolnici u Ljubljani i uskoro je umro.

NACIONAL: Kakav je bio Tito, koliko vam je smetao protokol ili osiguranje?

Tito je bio odličan, puno toga se sjećao iz djetinjstva u Zagorju i mladosti, znao se šaliti. On je po struci bio bravar koji je valjda samo godinu dana živio kao radnik, a nakon toga, što god da je radio – i za Kominternu u Trstu i u Parizu, i kao maršal u Drugom svjetskom ratu – živio je na visokoj nozi. On je stvarno svoj život proživio. Što se tiče osiguranja, nisu nas maltretirali. U ekipi su bila sve sama poznata imena, a mi smo prije nego što smo dobili dopuštenje za snimanje morali proći provjere valjda do petog koljena.

NACIONAL: Što je s tim materijalom i koliko ga ima?

Ima nekoliko sati snimljenog materijala koji se nalazi na Hrvatskoj televiziji. Te dvije gotove epizode su emitirane, a što je s ostalim materijalom, ne znam.

NACIONAL: Nakon tolikog iskustva, vi biste morali napisati knjigu.

Da, o zgodama i nezgodama na snimanjima. A bilo ih je doista puno, od kaskadera do glumaca. Sjećam se kratkog igranog filma Bogdana Žižića „Posljednja utrka“ u kojem sam također bio direktor fotografije. To je film o poznatom španjolskom biciklistu Federicu Bahamontesu koji nakon mnogih osvojenih utrka, u ovoj posljednjoj odustaje i legne u travu. U njemu su glavne uloge imali Relja Bašić i Ivica Vidović. Problem je bio u tome da Ivica Vidović koji glumi biciklističkog šampiona Bahamontesa nije znao voziti bicikl pa smo se snalazili kako smo znali. Držali smo mu dasku izvan kombija za koju se držao, izmišljali smo razne štoseve, ali smo na kraju uspjeli.

NACIONAL: Radili ste i s velikim svjetskim zvijezdama kao što su Orson Welles, Pierce Brosnan, Ben Kingsley, Colin Firth, John Voight. Kako ste došli do njih i kakvo je to bilo iskustvo?

Oni su došli do nas preko koprodukcija. Milan Stanišić je radio s filmskom producenticom Raffaellom De Laurentiis i zvao nas je na snimanja u različitim zemljama, od Slovačke do Afrike. Mnogi od njih su me ugodno iznenadili po sistemu što veća zvijezda, to jednostavniji čovjek. Recimo, Donald Sutherland koji me je jednom pitao „Mito, kako je danas u Piranu i Umagu?“. Ja sam ga u čudu pitao: pa kako se ti sjećaš toga? On je tamo davno snimao „Veliku pljačku vlaka“ redatelja Michael Crichtona. A on mi je odgovorio: „Pa bio sam mlad, bilo je tamo puno zgodnih cura!“. S tim velikim zvijezdama doista je bilo zadovoljstvo raditi i tu pomoć koju sam imao od njih, od mnogih domaćih nisam doživio. Recimo, da me upozore s kojom nogom će krenuti u kadar, kako će se okrenuti i koje će pozicije imati. Time je svatko od njih pokazao koliki je profesionalac i koliko cijeni moj rad.

NACIONAL: Kažu da ste za osam kamermana osigurali Zlatne arene u Puli. Je li to točno?

Jesam i ni s jednim od njih nisam više radio sljedeći film. Oni su tvrdili da je to slučajno, ali malo previše puta se ponovilo.

NACIONAL: Može li se kao slobodnjak živjeti od filma?

Može. Ali, naravno, uvijek ima boljih i lošijih vremena. Svi me pitaju zašto nisam nastavio karijeru kao direktor fotografije. Pa zato što sam shvatio da od toga neću baš materijalno profitirati, osim dakako umjetnički. Zato sam prvo nabavio svoju filmsku rasvjetu, a nakon toga i prve filmske i videokamere. Ja sam šest igranih filmova napravio sa svojom rasvjetom. Miro Požar i ja smo bili prvi u Jugoslaviji koji smo imali privatne kamere. U zlatno doba reklamne industrije u Jugoslaviji najviše smo zarađivali na naručenim filmovima za određene tvrtke, poput Rade Končara, Podravke, Varteksa, kao i na glazbenim videospotovima za Jugoton. Jedne godine sam za OZEHA-u, a to je bila najveća reklamna tvrtka u Jugoslaviji, napravio 308 reklama koje su se snimale u Zagrebu.

NACIONAL: Zarađivali ste na reklamama, a za dušu ste radili filmove.

Točno tako. Zato sam i bio slobodnjak. To je priličan rizik, bio sam na tržištu, a tržište me još uvijek traži.