Da nije bilo Slavena Bilić, najvjerojatnije bih igrao za Švicarsku. Kad sam se odlučio za Hrvatsku nije to bilo protiv Švicarske. Srce vuče, sprijateljio sam se u U-17 s Nikolom Kalinićem, na utakmici Hrvatska – Švicarska sam pjevao obje himne. Bili smo u istom hotelu, družio sam se više s Kalinićem, Lovrenom, Kelavom…. Iskreno da nije bilo Slavena i bivšeg predsjednika vjerojatno ne bih igrao igrao za Hrvatsku, rekao je Ivan Rakitić.

Bivši hrvatski reprezentativac gostovao je u Hajdukovom podcastu i pričao o svemu, nogometnim počecima, ključnim penalima, reprezentaciji, Hajduku… U odabiru Hrvatske posebnu ulogu imao je Slaven Bilić, bivši izbornik.

– Vidio sam Slavena, kćerke nam idu u istu školu ovdje, on je meni sve, da mi kaže da skočim s mosta pitao bih ga na glavu ili na noge. Slaven je bio taj i to će ostati zauvijek – rekao je Rakitić.

Slaven vam je dao priliku protiv Estonije.

– Sjećam se, bilo je posebno, ja sam htio biti Prosinečki, a Prosinečki je bio pomoćni trener u reprezentaciji. Slaven, Robi, Aljoša… nerealno, suigrači, Robi, Niko, Joe… nerealno, Plete, pa Srna…. Posebno je to, stvarno sam zahvalan kako su me primili, upoznao sam prijatelja i braću za cijeli ćivot. Klasnić je moj brat, on je meni sve, čujemo se svakih par dana, a to mi je dala reprezentacija.

OTKRIO ŠPANJOLCIMA Rakitić o igranju u Hajduku: ‘Svako jutro se budim s osmijehom’

Na utakmici protiv Turske, na Euru 2008. Hrvatska je vodila 1-0 i igrala se posljednja minuta nadoknade. Ivan Rakitić imao je loptu u nogama, išao dodavati Petriću, sudac je označio zaleđe, a Turci iz tog prekida zabili za 1-1.

– To mi je se dogodilo s 19 godina, dribling, vidim Petrića, da sam bio iskusniji krenuo bih prema korneru i neka me hvataju. Ja sam se već vidio u polufinalu, kući u Baselu… To je nažalost tako moralo biti, ta je naša generacija možda to morala napraviti da bi uspjeli kasnije u Rusiji. Jedan od najtežih dana koji nikad nećemo preboljeti. Više nikad nisam gledao tu utakmicu i neću. Izgledali smo fantastično, bili bi favoriti protiv Njemačke da smo prošli, imali smo ambijent, sve je bilo fantastično, nažalost lopta je okrugla i dogodi se neočekivano…

Kad ste shvatili da će Rusija biti top?

– U Liverpoolu protiv Brazil, prije prvenstva. Bili smo spremni, bili smo dobri. Dobro se radilo, izgubili smo, ali osjetio sam da smo dobri. Stalno smo govorili da je najvažnije krenuti, iako je ta prva utakmica bila najgora na turniru. Treninzi su bili dobri, ručak, večera, sastanci, pozitiva. Nismo mi bili po imenima najbolji, ali kad se složimo, bili smo, fantastični. Iako smo izgubili zadnju utakmicu, nas je bilo milijardu a ne četiri milijuna taj dan. Neki Francuzi su navijali za nas.

Protiv Danske i Rusije ste pogodili ključne penale u raspucavanju. Kako ste uspjeli ostati tako mirni?

– Sjećam se raspucavanja na Euru 2008.protiv Turske. Išao sam od centra prema loptu i imao sam osjećaj da je to udaljenost od Splita Dubrovnika. Žena mi je rekla da ćemo dobiti na penale i da ću zabiti posljednji penal. O tome sam razmišljao, bio sam siguran da je gol. Nisam planirao hoću li ga čekati, pucati, bio sam siguran, imao sam osjećaj da je to gol. Protiv Rusije isto, pita me Vida hoće li lijevo ili desno, na kraju je opucao najbolji penal od svih. Ja sam pucao peti penal, rekao sam svima da biraju i nitko nije želio pucati zadnji, ja jesam… Rekao sam: “Dragi Suba, obrani mi koji i ostalo ću ja riješiti”

Kako je bilo prelomiti da više nećeš biti reprezentativac?

– Udarac u srce. Ja sam otac, muž, obitelj mi je sve. Došao je trenutak da je najbitnije nešto drugo, a ne nogomet. Da nije bilo pauze od Covida i danas bih bio dio reprezentacije, možda me izbornik ne bi zvao, ali bio bih na raspolaganju. Za mene odluka u pauzi da idem iz Barcelone, pomakne se Euro i tada sam odlučio. Uspjeh u Rusiji je isto utjecao, bilo je puno mladih igrača, pogotovo kad je Luka rekao da će nastaviti. Da se on povukao, ja bih nastavio. Mi smo zajedno vodili, čuvali, pazili, a kad je on ostao, ja sam se povukao. Sve je to utjecalo na odluku…

Koliko vam je teško gledati utakmice Hrvatske?

– Najteže, gledaš na TV, nervozan, zovu kćerke, gledaš na pola. Najgore je što nisi tamo, u kopačkama, nervoza, vidiš sve, kamere, ja volim malo i analizirati, to mi je najteže. Od prvoga dana sam najveći navijač Vatrenih i to će biti tako.

Kad ste igrali za Sevillu, niste slavili gol protiv Dinama.

– Nisam, to je poštovanje iznad svega, to je hrvatski klub. Radost je neopisiva, ali poštovanje prema bivšim klubovima ili mojim klubovima je iznad svega.

Ljute li se kćeri kad netko zabije, a to niste vi?

– Kući navijaju, gledaju Mišu Kovača. Svugdje me prate, kad su rekle da zovem kuma i da idemo u Hajduk, to je nešto neopisivo. Mi smo u nekom prijašnjem životu vjerojatno bili zajedno. Nemoguće je da nju upoznam prvi dan u Sevilli, da oni obožavaju Split, idu na odbojku u dresu Hajduka….

Zašto ste uzeli broj 11?

– Nikolu Kalinića sam pitao koji je broj slobodan, Kum je rekao da će riješiti sedmicu od Kalika, rekao sam: “Ni slučajno”.  Broj 11 je bio slobodan, 11 je za mene i Raquel poseban dan,. Nosio sam ga u Sevilli kao kapetan, bio sam prvi stranac kapetan nakon Maradone, osvojio sam europski trofej… U Barceloni sam nosio broj četiri zbog Guardiole.