Redateljica Rajna Racz nedavno je režirala „Yermu“ u HNK Ivana pl. Zajca, prošloga tjedna održana je premijera njezine prve predstave za djecu „Bit će strašno kad porastem“, a ta 26-godišnja Zagrepčanka organizira i svoj prvi festival, u Maksimiru tijekom uskrsnih praznika, na otvorenom. Rajna Racz rođena je 1997. u Zagrebu. Završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Upisala je Poslijediplomski studij Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. S Marinom Živkovićem i Tarom Beatom Racz osnovala je 2021. umjetničku organizaciju Kuća Nahero s ciljem stvaranja prostora za izvedbenu, vizualnu i glazbenu umjetnost.

NACIONAL: „Bit će strašno kad porastem“ mjuzikl je za djecu, a zanimljivo je da je nastala prema poeziji Olje Savičević Ivančević. Kakva su vam iskustva u radu na predstavama za djecu i koliko je važno da te predstave budu nešto drugačije, veselo, zanimljivo?

Prvi put sam radila predstavu za djecu i zaista mi je to bilo prekrasno iskustvo te se nadam da ću ih režirati još mnogo. U ovaj projekt ušla sam s čvrstim uvjerenjem da se djeci ne smije podilaziti, a pazila sam i da ne upadnem u zamke i predrasude kako bi predstava za djecu trebala izgledati. Ova predstava nastala je prema poeziji koju je Olja Savičević Ivančević pisala kao djevojčica te su njene pjesme gradivni element ove predstave, Marin Živković ih je uglazbio na brechtijanski način, a Dina Vukelić napisala je priču o dvoje autsajdera koji zajedno kreću u veliku otočku avanturu.

NACIONAL: Poezija je vaša velika ljubav, i sama ste autorica, koliko je poezija zastupljena u javnom životu, kazalištu, što ona vama predstavlja?

Poezija ponovno pronalazi svoj put u javni život i to mi je uzbudljivo. Hrvatska je oduvijek imala snažnu tradiciju poezije i drago mi je da se ona ponovno počinje njegovati. Moja prva pjesnička zbirka „Djevojka-Zarez“ izašla je u nakladničkoj kući Durieux prije nekoliko dana. Zbirka je nastala kao eksperiment, pokušala sam ljude iz svojeg života pretvoriti u interpunkcijske znakove koji lutaju u stvarnosnoj zbilji, borave u jednostavnim crticama života, obiteljskim mitskim pričama i bore se za kreativnost i umjetnost.

NACIONAL: U predstavi se dvoje protagonista druži tijekom ljeta, a i vas vežu lijepe uspomene baš na ljeta, i to na Pagu gdje je prošloga ljeta održan projekt „Harmonija na otoku“, u sklopu umjetničke organizacije Kuća Nahero čija ste osnivačica i umjetnička ravnateljica. O kakvom se projektu radi?

„Harmonija na otoku“ je projekt Marina Živkovića koji je glazbenik i kompozitor te osnivač modernog glazbenog instituta Ahaceda u Zagrebu. Nastao je iz potrebe otoka i grada Paga, koji ima sto godina star orkestar limene glazbe. Grad Pag njeguje tradiciju limene glazbe i odgaja glazbenike od malih nogu iako na otoku ne postoji glazbena škola, već se znanje prenosi iz generacije u generaciju. Kada je Marin došao na otok, počeo je svirati s njima i otkrio da postoji velika grupa ljudi koje zanima jazz i žele se nastaviti educirati i produbiti svoju glazbenu praksu. Tako je nastala „Harmonija na otoku“ kao cjeloživotno obrazovanje za sve glazbenike na otoku koji žele naučiti slobodno improvizirati, upoznati se s osnovama jazza, praktične harmonije i solfeggia. Nažalost, nismo dobili financiranje od Zaklade Kultura nova jer taj program nije imao dovoljan otklon od dominantnih koncepcija, što zapravo ukazuje na nerazumijevanje kulturnih potreba manjih sredina. Moje iskustvo prijave samo je potvrdilo problematiku apliciranja projekata u Hrvatskoj. Razočarana sam što je postalo važnije kako napisati prijavnicu za financiranje nego koje su kulturne potrebe manjih gradova. Ovaj primjer samo otvara prostor za širu raspravu o financiranju kulture u RH.

NACIONAL: Prema vašoj biografiji i radu dosad, pomislilo bi se da je Kuća Nahero okrenuta isključivo kazalištu, ali više ste orijentirani na glazbu, zašto?

Nikada nisam željela da fokus bude samo na kazalištu, no ipak, moram se dotaknuti toga zašto smo se dosad najmanje bavili kazalištem jer je to jako važna tema. Kazalište je jako skupi sport i lakše je producirati manji glazbeni ili likovni projekt nego predstavu. Vrlo često se u Hrvatskoj rade projekti koji se izvedu svega nekoliko puta jer nemaju novca za reprize. Kao odgovor na taj problem, odlučili smo organizirati dva festivala ove godine: „Svi smo mi Nahero“ u kvartu Maksimir, od 13. do 16. travnja, i „Bura Fest“ u Pagu. Prvi put to radim, organizacija tih projekata mi je jedna od najvećih škola gdje u procesu učim kako stvari funkcioniraju što se tiče umjetnosti u Hrvatskoj. Ova godina je velika za Nahero jer smo dobili sredstva i za naš prvi kazališni projekt radnog naslova „Predstava koju želimo gledati“ u koprodukciji s Teatrom Empiria. Projekt će biti u suradnji s art-terapeutkinjom Tarom Beatom Racz i bavit će se mentalnim zdravljem i odrastanjem mladih umjetnika u kazalištu. Iako sam sretna što smo dobili novac, poput ostalih na nezavisnoj sceni suočila sam se s gorućim problemom – financiranje nije ni približno dovoljno te nas tjera da perpetuiramo kulturu rada ispod cijene. Projekti na nezavisnoj sceni i dalje funkcioniraju po principu entuzijazma i želje da produciramo sadržaj i istražujemo svoje rukopise i estetiku. Imamo prevelik broj umjetničkih organizacija i trenutno svatko dobije malo novca, što se čini super na prvu, ali u biti to je kapitalistički način proizvodnje kulturnog sadržaja u kojem vlada hiperprodukcija. Hiperprodukcija znači manjak kvalitete, nižu cijenu i nižu vrijednost našeg umjetničkog rada.

NACIONAL: Nezavisna ste umjetnica, a trenutačno je u fokusu koeficijent na osnovicu za vas i vaše kolege s nezavisne scene. Svoja prava tražili ste i prosvjedom na Markovom trgu pa je ministrica rekla da ne zna zašto vi uopće prosvjedujete. Što joj odgovarate?

Odgovorila bih samo činjenicama. Prosvjed na Markovom trgu za povećanje mirovinskog koeficijenta samostalnih umjetnika u Zakonu o umjetnicima i obavljanju umjetničkih djelatnosti dogodio se jer je prije recesijskih mjera 2009. koeficijent bio 1,2, onda su ga smanjili na 0,9 i sada, četrnaest godina kasnije, jedva se izborilo njegovo vraćanje na 1,2. Mi tražimo povećanje na koeficijent 1,8 jer su svima drugima koeficijenti rasli, tako da je ovo samo izjednačavanje s umjetnicima zaposlenima u državnim i umjetničkim institucijama, što je jedino pravedno jer su samostalni umjetnici bili zaboravljeni i u antirecesijskim mjerama četrnaest godina. Kad ministrica ne stoji uz svoje umjetnike, ona perpetuira stav javnosti da samostalni umjetnici parazitiraju i da ne zaslužuju taj jednaki koeficijent. Ako nitko od kolega iz institucije ne podrži prosvjed, onda i oni perpetuiraju taj isti stav nejednakosti jer očito ne shvaćaju da moramo biti solidarni. Prosvjedujem za pravedniju starost.

NACIONAL: Kako živite kao samostalna umjetnica?

Još nemam status samostalne umjetnice, prijavit ću se iduće godine, jer sam ove godine bila između dvaju projekata i organizacije festivala i nisam stigla sakupiti svu potrebnu dokumentaciju, bila sam pred burnoutom. Taj moj osjećaj je djelomični odgovor na pitanje kako je živjeti kao samostalna umjetnica. Nema stajanja, nema vikenda, nema bolovanja ni godišnjih odmora. Usprkos tolikom poslu, jedva se sklapa kraj s krajem jer su se honorari za režiju prepolovili proteklih godina, a život postaje sve skuplji. Posebno se loše osjećam čitajući komentare nakon članka u Indexu na temu treba li država plaćati umjetnika, kada sam doživjela da nas javnost doživljava kao parazite. Oni imaju potpuno pogrešnu sliku o samostalnim umjetnicima i valjda je na meni odgovornost da to pokušam promijeniti. Samostalni umjetnici žive u nenormalnim uvjetima, nemaju radnička prava, a upravo zbog toga cijela umjetnost pati jer kvantiteta koja dolazi iz nužnosti preživljavanja ždere kvalitetu. Redatelj bi trebao moći živjeti od dviju predstava godišnje, a danas se to mlađim generacijama čini kao neostvarivi san.

‘Svaki dan se pitam trebam li naći stalni posao jer je nesigurnost ovakvog života velika’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Nezavisna scena nikad nije bila aktivnija i življa, puno se radi, puno je zanimljivih prostora „otkriveno“, no znači li to da se dobro živi ili je to ipak samo nužnost da bi samostalni umjetnici mogli preživjeti? Kako biste ocijenili nezavisnu scenu u Hrvatskoj?

Moram vam proturječiti jer se ne slažem s time da nezavisna scena nikada nije bila aktivnija i življa. Sjetimo se studentskog kazališta u sedamdesetima i osamdesetima: Coccolemocco koji postavlja Brechta, Kugla glumište… Prisjetimo se i svih grupa u devedesetima – Les Femmes, Le Cheval, Lososi, Schmrtz Teatar… To vrijeme mi zvuči kao bajka. Na nezavisnoj sceni postoje proplamsaji, ali sve se to događa iz nužnosti da samostalni umjetnici prežive. Nažalost, zbog toga postoji i veliki broj predstava koje ne zadovoljavaju standard. Nedostaje još više rizika u teatru, uzbudljivih i suludih projekata i pomicanja granica kazališnog jezika. Čini mi se da danas nemamo snažne autorske ličnosti. Ne želim osuđivati jer smatram da je tome tako jer je većina umjetnika potplaćena, živi u iznajmljenim stanovima, nema pravo na bolovanje ni ikakva radnička prava. Većina umjetnika na nezavisnoj sceni ne bavi se isključivo umjetnošću za koju su se školovali, već preživljava baveći se s tisuću drugih stvari, radeći kao dostavljači, pa na baušteli, konobareći… A s druge strane, javno mnijenje vidi umjetnike kao prijetnju koja troši njihov novac. Dok god živimo u društvu koje ne cijeni umjetnost ni svoje umjetnike, nećemo imati živu i hrabru umjetničku praksu.

NACIONAL: Mnogo je mladih glumaca, redatelja, dramaturga na sceni, aktivni su i uzbudljivi, cijeni li se njihov dolazak dovoljno, da tako kažem?

Naš rad se ne cijeni dovoljno, to se vidi po honorarima koji se nude mladim umjetnicima. Prilike postoje, ali su one fiktivne jer nam ne omogućuju normalan i dostojanstven život. Kada čujem riječ „prilika“, naježim se jer imam osjećaj da mi živimo u kulturi gdje se trebamo zahvaljivati na prilikama da radimo posao za koji smo se školovali. Ne znam kako se dobivaju te prilike kada si redatelj? Najveći problem vidim u tome što većina ravnatelja kazališta ne dolazi na ispite studenata i na predstave mladih umjetnika. Ne znam kad sam zadnji put vidjela nekog iz institucije na izvedbama umjetnika koji su na svojim počecima. U Europi, kultura je drugačija, kritičari, ravnatelji, producenti dolaze na izvedbe, prate i prepoznaju kada se radi nešto uzbudljivo.

NACIONAL: Kad smo kod studenata i akademija, nedavno sam razgovarala s dvoje mladih ljudi koji su napravili dokumentarac o pokretu Nisam tražila, o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju na ADU-u. Jeste li vi tijekom studija bili žrtvom nekog od profesora i kako uopće gledate na takve mačističke i mizogine institucije visokog obrazovanja?

Ovo pitanje je Pandorina kutija, hvala vam na njemu jer je važan prostor da se u javnosti progovara o pitanjima zlostavljanja. Nisam bila žrtva seksualnog uznemiravanja, ali smatram da sam bila žrtva perfidnog psihičkog zlostavljanja koje je puno teže dokazati, objasniti i osvijestiti, jer dok shvatiš da način na koji funkcionira ova ustanova nije normalan, već si se upleo i normalizirao neprihvatljiva ponašanja. Čini mi se da svi problemi kreću od nepostojanja adekvatnih granica između profesora i studenata. Puno puta sam čula floskulu da pravila koja im se pokušavaju nametnuti samo steriliziraju umjetnost. Ipak, to je zato što se mnogi od profesora ne mogu osvijestiti da je prošlo vrijeme kada su profesori spavali sa studenticama i u kojemu je umjetnost bila povezana s autodestrukcijom i boemskim načinom života. Na Akademiji je prihvatljivo da neki profesori piju sa studentima, drogiraju se sa studentima na partijima, dolaze pijani na nastavu, ne održavaju nastavu… Na Akademiji vrlo brzo postaješ dio nekog klana jer misliš da je to način da preživiš i uspiješ. Često se s nekima osjećaš toliko ugodno da ne uzimaš za ozbiljno njihovo prelaženje granica. Drugi veliki problem je u tome što studenti često ispaštaju zbog nekih drugih bitki koje se vode između nastavničkog kadra. Ako želiš preživjeti, čini se da moraš šutjeti, pognuti glavu, ići dalje i samo čekati da završiš svoje formalno obrazovanje. Borba se ne čini kao opcija jer je ona ocijenjena kao neprihvatljiva, a posljedice borbe uvijek su gore po studenta. Jedan od profesora kazališne i radijske režije optužen je za seksualno zlostavljanje, suspendiran je s nastave, a prima punu plaću više od godinu i pol dana. Taj isti čovjek režira predstave u našim institucijama o snažnim ženskim likovima. Koja je poruka za onog tko je prijavio ovog čovjeka? Rijetko tko može pojmiti što se događa u toj instituciji i kada ljudima počneš prepričavati, počinješ shvaćati da ti je netko nasilno oduzeo studentske godine i pravo na kvalitetno obrazovanje i mirno studiranje. Mlade studentice, ali i studenti na ovoj akademiji mogu biti ugroženi od strane nastavnika, a sustavno ih se pokušava slomiti i odrezati im krila. Većina profesora ne shvaća da su oni ovdje za studente, a ne obrnuto. Mnogi ne završe fakultet, neki su hrabri i nastave se baviti ovim poslom, a poneki i nestanu i više nikada ne čuješ za njih, prekvalificiraju se i nikome ništa. Čija je to odgovornost? Moje iskustvo poručilo mi je da sam izvrsna studentica koja dobiva dekanove nagrade sve dok ne propitujem rad pojedinih profesora i ne borim se za pravedniju Akademiju. Kruna mojeg studiranja bila je obrana diplomskog rada, kada su me dvije profesorice ispred publike zlostavljale i koristile svoju poziciju moći sve dok se nisam rasplakala i slomila. Taj slučaj prijavilo je petero ljudi, no od rujna odluka nije donesena. Kada postavljaš pitanja u toj instituciji, odgovori koje dobiješ zvuče ovako: nauči šutjeti, nemoj se buniti ako želiš uspjeti i imati karijeru. Pobjednički odgovor je: ako ti se ne sviđa akademija, ispiši se.

NACIONAL: Žena ste s dva završena fakulteta i na postdiplomskom studiju, konstantno se obrazujete i radite na sebi. Međutim, nažalost, to ne mijenja u hrvatskoj javnosti sliku o ženi poput vas, ona će se i dalje smatrati manje vrijednom od muškog kolege. U isto vrijeme, čini mi se da je više studentica od studenata na ADU-u, možda griješim. Kako se osjećate zbog toga?

Ne samo da moje obrazovanje ne mijenja u hrvatskoj javnosti sliku o ženi, već ono postaje problem. Više puta sam bila na vjetrometini komentara: „Što se praviš pametnom i ideš na doktorat?“, „Što ćeš se više obrazovati, lošije ćeš režirati“ ili „drska djevojčica koja se igra režije“. Imate pravo, više je studentica, i to već godinama. Gdje su one? I dalje se smatra rizikom zaposliti mlade žene da režiraju predstavu u instituciji. Žena u tom poslu nema pravo griješiti, dok muškarci imaju. Kada je žena režirala „Hamleta“ u Hrvatskoj? Najstrašnije mi je kada moje obrazovanje i ambicioznost ne smetaju samo muškarcima nego i ženama koje potkopavaju moj rad i trud i devaloriziraju me. Zato mi se čini da problem obrazovanja nije rodni problem, već društveni problem naše države koja je prestala cijeniti znanje, obrazovanje, marljiv i kontinuirani rad, hrabrost i kritičko mišljenje.

NACIONAL: Koji su vam planovi, koliko predstava i projekata morate raditi godišnje da biste preživjeli?

Nakon „Svi smo mi Nahero“ moram se posvetiti doktorskom studiju jer se planiram prijaviti na stipendiju za stručno usavršavanje u Parizu na Sorboni i otići na dva mjeseca u Francusku. U svibnju idem u Beč na prestižni festival Wiener Festwochen kao dobitnica stipendije In field te ću imati priliku pogledati predstave i razgovarati s kulturnim radnicima te se povezati s umjetnicima. Na jesen ću raditi predstavu u Eurokazu i jedan autorski projekt u Kući Nahero. Većini umjetnika nije potrebno puno za život, no želim se boriti za pravedniji sustav poput onog u Belgiji gdje samostalni umjetnici ako ne zarade taj mjesec minimum za život koji je država odredila, onda im država nadoknađuje razliku. To bi imalo smisla.

REAKCIJA: ‘Netočno je da je redateljica Rajna Racz bila ‘zlostavljana’ na ADU-u i od strane profesorica ADU-a’

Dana 4. 4. 2023. godine je u tiskanom formatu novina ‘’Nacional’’ broj 1302, a 8. 4. 2023. godine u online verziji tih novina, objavljen članak naslova ‘’Rajna Racz: Zlostavljanje koje sam prošla na ADU-u u rujnu prijavilo je petero ljudi, još nema odgovora’’. Članak sadrži intervju novinarke novina Nacional s redateljicom Rajnom Racz.

Ističe se kako, iako je riječ o pretpostavlja se autoriziranom intervjuu, s navedenom redateljicom, pojedini dijelovi sadrže očigledne uvrede i klevete iznesene prema podnositelju. Navodi koji prema podnositelju sadrže klevete i uvrede, počevši od samoga naslova ‘’Zlostavljanje koje sam prošla na ADU-u u rujnu prijavilo je petero ljudi, još nema odgovora’’, su nadalje: ‘’Na Akademiji je prihvatljivo da neki profesori piju i drogiraju se sa studentima, dolaze pijani na nastavu, neodržavaju nastavu..’’, ‘’Jedan od profesora kazališne i radijske režije optužen za seksualno zlostavljanje suspendiran je s nastave a prima punu plaću više od godine i pol dana..’’, ‘’Kruna mog studiranja je bila obrana diplomskog rada kada su me dvije profesorice ispred publike zlostavljale i koristile svoju poziciju moći sve dok se nisam rasplakala i slomila. Taj slučaj je prijavilo petero ljudi, no od rujna odluka nije donesena.’’

Nije poduzeta niti jedna radnja u cilju provjere istinitosti, izjava intervjuirane redateljice koje predstavljaju očiglednu uvredu i klevetu u odnosu na podnositelja kao ustanovu i njegove djelatnike.

Demantiraju se u cijelosti prethodno navedeni dijelovi članka kako slijedi:

– netočno je da je redateljica Rajna Racz bila ”zlostavljana” na ADU-u i od strane profesorica ADU-a

– netočno je da je to ”zlostavljanje” prijavilo 5 osoba i da nikakva odluka nije donesena

– netočno je, i apsolutna kleveta, da je na Akademiji (op.a. podnositelju) PRIHVATLJIVO da neki profesori piju i drogiraju se sa studentima, dolaze pijani na nastavu, ne održavaju nastavu

– netočno je da je profesor kazališne i radijske režije podnositelja OPTUŽEN (def. osoba protiv koje je optužnica potvrđena) za seksualno zlostavljanje

Osim što je takvom objavom narušen izravno ugled i čast javne ustanove visokog obrazovanja i njenih djelatnika, u objavljenom tekstu se činjenično neistinito i površno insinuira na inerciju postupanja ovlaštenih osoba podnositelja na izravnu i namjernu štetu studenata odnosno konkretno redateljice Rajne Racz kao bivše studentice i to štoviše u slučajevima zlostavljanja studenata/studentica.

Redateljica Racz je vrlo uspješno diplomirala na studiju podnositelja te je njen diplomski rad sukladno važećim propisima unesen u nacionalni repozitorij uz jednoglasnu dozvolu i podršku svih članova povjerenstva.

I sama kolegica Racz je na svoju želju bila uključena kao volonterka u dio nastavnih procesa na Akademiji nakon što je diplomirala.

Podnositelj: Akademija dramske umjetnosti, Trg Republike Hrvatske 5, Zagreb, OIB: 52097842295 koju zastupa dekan prof. art. Davor Švaić, po punomoćniku odvjetniku Danijelu Bolfanu u ZOU Danijel Bolfan i Matija Palac Varga

U Zagrebu, 26. 4. 2023. godine