Nisu Krležine knjige lake, ali istina ponekad nije laka. To je jedan ogroman pisac, u Hrvatskoj je skoro tabu tema, njega nitko ne spominje, kaže redatelj Rajko Grlić u intervjuu za Nova.rs.

Rajko Grlić je vjerojatno najaktivniji redatelj iz čuvene Praške škole jugoslavenskih filmskih stvaralaca. Cijenjeni redateljr se već neko vrijeme izdvaja iz više razloga, što političkih (Goran Marković), što zdravstvenih (Srđan Karanović) ili, na primjer, zbog duge pauze (Lordan Zafranović).

Kvaliteta Grlićevih filmova skoro nikada se ne dovodi u pitanje, uvijek je svježa, aktualna… Takav je i kao govornik, što je pokazao prije dva dana u beogradskom KC Grad, gdje je bio gost u okviru Booking Balkan programa, u razgovoru koji je s njim vodio redatelj Stefan Arsenijević.

Grlićevi stavovi, anegdote i pričice, kao uostalom i popularna knjiga Neispričane priče, zahtjevaju punu pažnju, jer je sve što govori zanimljivo. Nema praznog hoda, općih mjesta, dosadnih dijelova – sve je “meso”, prenosi Nova.rs.

Grlićev novi film Svemu dođe kraj, čiji je scenarij pisao zajedno s dugogodišnjim suradnikom piscem Antom Tomićem, pri kraju je, i redateljev boravak u Beogradu je, između ostalog, bio vezan za ovo dugo iščekivano ostvarenje, čije je snimanje počelo u rujnu prošle godine.

U filmu igraju Živko Anočić, Jelena Đokić, Boris Isaković, Janko Popović Volarić, Emir Hadžihafizbegović, Srđan Grahovac, Katarina Bistrović Darvaš, Ksenija Marinković i mnogi drugi.

“Film je u postprodukciji, u Beogradu radimo kolor-korekciju, i to će trajati još neko vrijeme. Mislim da će film izaći u listopadu ove godine. Ne bih ništa detaljnije pričao. Odlučio sam da nikada ne govorim o filmu dok ga ne završim. Nikada ne znate da hoćete li završiti film. To je priča smještena u današnji Zagreb, i umočena u hrvatsku stvarnost. Ta stvarnost nije slavna. Jedna ljubavna priča u okruženju koje je dosta napeto i ružno. Borba jednog čoveka protiv vjetrenjača i uz pitanje ima li uopće smisla boriti se”, kaže Grlić.

S novim filmom sve je krenulo od poznatog romana Na rubu pameti Miroslava Krleže?

“Odatle smo uzeli jedan motiv, više kao osjećaj vremena i prostora, koji je identičan s današnjim vremenom i prostorom. Naznake fašizma iz tridesetih godina se u ovom vremenu pokazuju s novim licima, ne samo kod nas, nego i u svijetu. I taj bijes, koji ta nesreća izaziva, nas je potaknuo da na špici napišemo da je scenarij inspiriran romanom Miroslava Krleže Na rubu pameti.

Ljudi danas slabo čitaju Krležu, netko će reći da i nije baš lak za čitanje. Možda se iz toga izuzimaju Na rubu pameti i Povratak Filipa Latinovića, koji su malo pitkiji romani. Kako ga vi doživljavate?

“Nisu njegove knjige lake, ali istina ponekad nije laka. To je jedan ogroman pisac, a u Hrvatskoj je skoro tabu tema, i nitko ga ne spominje. On je o nacionalizmu pisao rečenice koje oni ne vole. Pisao je o nacionalističkoj gluposti, tako da je praktično nepostojeći pisac u Hrvatskoj. Sad su mu počeli objavljivati sabrana dijela, ali to je na akademskoj razini. Vrlo malo je prisutan u prostoru o kojem je pisao tako da to možete štampati u novinama kao članak od jučer.

Često boravite u Beogradu. Kako se mijenja grad, šta novo primijećujete?

“Enormno se toga izgradilo, a s druge strane ja volim hodati, i vidim u tim šetnjama da se stari dio grada raspada. Išao sam prema Kalenić pijaci, i baš je tužno. U Beogradu se gradska jezgra raspada, ali i gradska jezgra Zagreba se raspada. Nacionalizam cvijeta svuda i svi se kunu u tradiciju, a ta tradicija kroz prste odlazi i neće se povratiti”.

Mnogo se u posljednje vrijeme priča, i Stefan Arsenijević je u razgovoru s vama to spomenuo, kako se svijet danas strašno i ubrzano mijenja. Ali, zar to nije iluzija, zar nije uvijek tako bilo u povijesti?

“Ne u ovom obliku. Uvijek kada uđete u godine vam se čini da je svijet otišao dođavola. Zato što više ne funkcionira po modelima vašeg odgoja, odrastanja… Ali, ovo je sada nadišlo sve. Jedan populizam koji se naziva tako, ali je zapravo suštinski fašizam. Kod vas je lijepo razvijen, a i mi mu se približavamo. Svakim danom smo sve bliži vama. To su i Donald Trump, i Viktor Orban, to je cijeli taj svijet tih velikih vođa, koji su u stvari jadni ljudi, skromne pameti, ali neizmjerno manipulativno odgojeni.

Mislim da svijet ide ka nečem gorem od onoga što smo mi uvijek mislili da je strašno. Ne znam jesu li to moje godine, pa ja zbog toga mislim da je svijet sve gori, ali bojim se da je to stvarnost u kojoj živimo. Ja sam u godinama kada mi se više ništa ne može dogoditi, kada više nitko ne može na mene ni sa čim utjecati. Pobjegnem u Istru i živim izoliran život, ali bojim se za sve klince i klinceze ovih prostora da će im egzil biti jedina šansa.

Međutim, pojavljuje se pitanje gdje uopće otići u ovom svijetu koji postaje mono disciplina. Nekad je svijet bio stereo, pa bi čovjek otišao u kanal lijevo, ili kanal desno, kako bi htio. Ali, danas gdje god da odeš je manje-više slično…

Pratite li nove srpske filmove?

“Jako malo. Stalno sam na relaciji Hrvatska-Amerika, i nemam vremena. Dok sam radio festival u Motovunu, svake godine sam gledao sve što se snimalo, a sad već dugo nemam taj pregled. Tako da se ne usuđujem bilo što govoriti”, rekao je Grlić za Novu rs.