S Rajkom Grlićem, 75-godišnjim najnagrađivanijem hrvatskim filmskim redateljem, razgovarali smo u povodu obilježavanja 100. godišnjice rođenja njegova oca Danka Grlića, sveučilišnog profesora filozofije koji je nekoć, do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, djelovao u okviru takozvane praxis filozofije. Tada je u Zagrebu izlazio i časopis Praxis, a osnovana je i Korčulanska ljetna škola pa je Hrvatska bila važna adresa za filozofiju na svjetskoj razini. Rajko Grlić, koji je za svoje filmove dobio 36 međunarodnih nagrada, otkrio je Nacionalu da ove jeseni s književnikom Antom Tomićem kao koscenaristom kreće s novim filmskim projektom prema motivima romana Miroslava Krleže „Na rubu pameti“. Grlić je objavio i knjigu „Neispričane priče“, a u intervjuu se osvrnuo i na jedan susret hrvatskih intelektualaca s predsjednikom Franjom Tuđmanom krajem osamdesetih godina, kada su pokušavali zaustaviti dolazeći rat, a onda posve krivo i netočno bili obilježeni kao „delegacija Srba“. Rajko Grlić završio je filmsku akademiju u Pragu, a kao pripadnik tzv. praške škole od 1974. godine snimio je 11 dugometražnih filmova. To su „Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „That Summer of White Roses“, „Čaruga“, „Josephine“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“ i „Ustav Republike Hrvatske“, koji je u Montrealu dobio Grand Prix Amerike uz novčanu nagradu od 100.000 dolara. Danas Grlić predaje filmsku režiju u SAD-u, u američkoj državi Ohio.

NACIONAL: Nedavno je održan simpozij o praksisovcima u povodu 100. godišnjice rođenja Milana Kangrge i vašeg oca Danka Grlića, filozofa i sveučilišnog profesora. Što znate o Praxisu kao časopisu zabranjenom partijskim dekretom 1974. godine?

Znam puno. Kao klinac sam tome na neki način bio i svjedok. Sjedio sam sa strane dok bi u naš dom, stan mojih roditelja u Vrbanićevoj ulici, između Zvonimirove i Branimirove, dolazili praksisovci u namjeri da osnuju taj časopis. Dolazili su poznati sveučilišni profesori s Filozofskog fakulteta: Gajo Petrović, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Ivan Kuvačić… Pamtim ih vrlo dobro. Odrastao sam uz njih. Hodao sam s njima po Samoborskom gorju, po Plešivici, skoro svake nedjelje. Na kraju sam počeo i studirati kod njih, ali sam brzo pobjegao u Prag. Bilo je nemoguće imati za profesore ljude koje znaš gotovo od rođenja. Prvi ispit imao sam iz Etike kod Kangrge. Tri mjeseca sam učio kao lud, znao Aristotelovu „Nikomahovu etiku“ gotovo napamet i onda kada sam došao na ispit i otvorio vrata, Kangrga me dočekao riječima: „Rajac, bok. Idemo na gemišta.“

NACIONAL: Plešivica je poznati vinogradarski kraj. A pokojni Igor Mandić u svojoj knjizi „Ekstaze i mamurluci“ tretira vino kao „duhovni entitet, a ne samo kao sredstvo za kavansko opijanje“. Jesu li praksisovci voljeli vino?

Mogu reći da nisu mrzili vino. O kojem se vinu radilo, ne znam. Tada nisam pio jer sam bio klinac. Praksisovci su bili ljudi koji su imali fantastičan osjećaj da mogu o važnim stvarima, pa i o politici, lako razgovarati. Da se mogu igrati s ozbiljnim stvarima.

NACIONAL: Mnogi to doba u kojem su oni djelovali doživljavaju kao „mračna vremena“ zbog jednopartijskog sustava.

Nisu ta vremena bila tako mračna, ali ni tako svjetla. A oni su imali strašnu volju da izgovore ono što misle. Na koncu su osnovali i poznatu Korčulansku školu, a kao svjedok koji je uz njih rastao, mogu govoriti o tome kako je sve to krenulo i potrajalo sve dok ih Savka Dabčević-Kučar nije zatvorila.

NACIONAL: Ali nitko od njih nije završio u zatvoru, zar ne?

Nisam ni mislio da su bili fizički zatvoreni. Savka Dabčević-Kučar zatvorila je časopis Praxis i Korčulansku školu. Ona je javila tiskari u Sisak da grafički radnici na radničkom savjetu donesu odluku da više ne žele štampati Praxis. Tako je formalno odlukom radničkog savjeta štamparije u Sisku bio ukinut Praxis. Tako se to radilo u ono vrijeme za razliku od danas kada se to isto tako radi.

NACIONAL: Zoran Šprajc je prošloga petka u svojoj emisiji „Stanje nacije“ na RTL-u žestoko komentirao i najavu premijera Andreja Plenkovića da će novim zakonom biti sankcionirane „lažne vijesti“, a zapravo namjerava zabraniti za svoju vladu nepoćudne informacije…

Gledao sam Zorana Šprajca, dobar je. A ti pokušaji premijera Plenkovića nisu ništa novo. Tako se to radi. Svaka vlast voli da joj se, kada stane pred ogledalo, govori da je najljepša, najpametnija. Kao što znamo, vlast je uvijek najpametnija. Kada vlast dugo traje, onda gubi svaki osjećaj realiteta, živi u balonu pa hoće taj balon zaštititi. Tada je svaka igla, svaka kritika opasna, jer može probušiti balon. Plenkovićeva vlada sada stvara opnu oko tog balona da ga nekakva igla ne probuši. Tako i neko mišljenje sa strane ne može proći, a oni to sustavno rade. Kupuju novine, medije, televiziju… Novinare ne moraju kupovati jer financiraju medije pa se onda i vlasnici medija brinu da novinari budu pristojni. Strašno malo medija u Hrvatskoj ostalo je izvan kontrole. Tako ste imali i fantastičnu proslavu obljetnice Slobodne Dalmacije.

NACIONAL: Po čemu je to bila „fantastična“ proslava?

Pa samo su političari slavili Slobodnu Dalmaciju, a navodno je nezavisni dnevni list. Normalno, ne mislim da je riječ o nezavisnim novinama. Kao što je Jutarnji list opsjednut, vjerojatno ne svojom voljom, gradonačelnikom Zagreba Tomislavom Tomaševićem, tako je i Slobodna Dalmacija opsjednuta gradonačelnikom Splita Ivicom Puljkom, a nijedan nije u HDZ-u. Neću više o politici. Gadi mi se.

NACIONAL: Ne želite o politici, a svi vaši filmovi snažno su politički obojeni, od „Samo jednom se ljubi“ pa do vašeg zadnjeg filma „Ustav Republike Hrvatske“.

Moji filmovi su o ljudima koji u sudaru s politikom obično najebu. Pričam o politici kroz osobne sudbine, a ne pišem političke izjave i pamflete. Nikada nisam bio član političke stranke. Ni Partije, ni Socijalističkog saveza, ni Saveza socijalističke omladine. Jedino su me, kako se to tada govorilo, primili u pionire.

NACIONAL: Jednom ste rekli da vas je Franjo Tuđman pozvao da spriječite srpsku pobunu u Kninu, misleći da ste Srbin, a vi to niste, zar ne?

Nije bilo baš tako. Zoran Pusić je pozvao petero, šestero takozvanih intelektualaca da odu kod Tuđmana i da još prije balvana oko Knina pokušaju spriječiti nadolazeće sukobe. Naslućivao se rat. Okupili smo se ni po kojem ključu.

NACIONAL: Pa ni Zoran Pusić, čovjek koji vas je okupio, nije Srbin.

Nije, niti je to važno. Ne znam tko je bio Srbin, ali svakako su to bili ljudi. Nisu došli po etničkom principu, nego kao ljudi koji su, po nekom intelektualnom osjećaju, smatrali da se rat može spriječiti. Franjo Tuđman je dvaput ponovio da mu je drago što je došla delegacija Srba, a ja sam ga dvaput ispravljao. On se dvaput ispričao, ali sutradan je na naslovnoj stranica Vjesnika izašla naša fotografija i pisalo je da je delegacija Srba posjetila Tuđmana. Tako sam ja postao Srbin. U svojoj knjizi „Neispričane priče“ objavio sam, jer to je ovdje presudno za procjenu kvalitete ljudskog bića, i postotke svojih krvnih zrnaca pa se to točno zna u milimetar. Točno imam 12 posto pravoslavne, pa tako i srpske krvi.

NACIONAL: Imate i židovske krvi?

Da. Kakav bi to ozbiljan urbani koktel bio bez židovske krvi. Djevojačko prezime moje majke je Izrael, što dosta jasno govori da je bila Židovka. Zato nemam puno izbora. Židov ateist.

NACIONAL: Zašto kažete da ste ateist, a ne, recimo, agnostik, što ostavlja mogućnost višeg bića?

Zato što su mi takve podvrste samo isprike, a ne stavovi.

NACIONAL: Vaši filmovi bave se svakodnevnim životnim pričama kroz koje je protkana politika. Tako je u filmu „Samo jednom se ljubi“ ispričana priča o jednom surovom čovjeku, partizanu iz šume, kojeg je glumio Miki Manojlović, i balerini iz fine građanske zagrebačke obitelji u izvedbi Vladice Milosavljević. I sami dolazite iz takve obitelji.

Točno je bilo tako kako ste rekli, kao što je točno da sam iz građanske obitelji, a time se i ponosim.

‘Hrvatska je moja domovina. To mi nitko ne može oduzeti. Zato imam pravo istovremeno je i voljeti i vrijeđati. Vrijeđanje je kriva riječ. Kritizirati je točnija’, rekao je redatelj Rajko Grlić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U jugoslavenskoj kinematografiji pripadali ste „praškoj školi filma“. Podupirali ste praško proljeće, otpor protiv dominacije Sovjetskog Saveza, danas bismo rekli ruskog režima, a niste sudjelovali u hrvatskom proljeću. Zašto?

Zato što sam u to vrijeme živio u Pragu. A vjerojatno i zato što mi nacionalni zanos, kao i bilo koji zanos masa, nije pretjerano prirastao srcu. Igrom slučaja petorica redatelja iz Jugoslavije u to se vrijeme našla na filmskoj akademiji u Pragu. To su bili Goran Marković i Srđan Karanović, koji su prvi došli. Potom smo došli Lordan Zafranović i ja, a poslije nas i Goran Paskaljević.

NACIONAL: Vi ste se u Pragu i družili?

Ne samo da smo se družili nego smo bili 24 sata zajedno. Bili smo na istom koledžu smještenom u staroj gotičkoj zgradi. Sjedili bismo poslije predavanja i u istoj kavani.

NACIONAL: Tu akademiju u Pragu pohađao je i redatelj Miloš Forman, dvostruki oskarovac.

Da. FAMU je pohađao i Miloš Forman, ali prije nas pa se nismo sretali. Mi iz Jugoslavije radili smo na zajedničkim scenarijima za vrijeme i poslije akademije. Filmski kritičari uvijek pokušavaju dovesti svijet u red te su, po toj logici, trebali za nas neku ladicu u koju bi nas pospremili da ne lutamo svijetom bez etikete na čelu. Tako smo postali „praška škola“, a Goran Marković je napisao knjigu naslovljenu „Praška škola ne postoji“. Bili smo jako dobri prijatelji i to smo ostali, ali svaki od nas radio je potpuno različite filmove. Nemaju zajednički nazivnik. FAMU je bila škola u kojoj se učio zanat. Govorili su nam da prvo moramo naučiti zanat, a onda nam se, i to samo možda, može dogoditi da stvaramo umjetnost. Praška škola učila je zanat, a zagrebačka škola umjetnost.

NACIONAL: Vašoj izgradnji kao umjetnika pomogao je i vaš otac, koji se prvom trenutku naljutio što ste zbog režije u Pragu napustili Filozofski fakultet u Zagrebu.

Nije se naljutio, nego mu je bilo žao. Kako sam odrastao među filozofima, čitao ozbiljno filozofiju, rastao u očevoj biblioteci, očekivalo se da ću i krenuti tim putem. Tako svaki otac vjerojatno misli, a ja sam otišao među cirkusante. Moj djed, očev otac, uvijek je govorio da moram biti svjestan da sam izabrao biti cirkusant. Govorio je „to je cirkus“ čime ću se baviti. A kako mislim da je film najljepši cirkus 20. stoljeća, bio sam zbog toga sretan. I dobar cirkus može biti jako ozbiljna stvar. Stari moskovski cirkus, vjerojatno jedan od najboljih koje sam vidio, imao je i svoju zgradu, a ne šator. Bio sam slab na cirkuse i volio ih. Bio sam motiviran tim opasnostima, ali i veseljem artista. Bio je to očaravajući svijet, počevši od malih putujućih cirkusa kakav je u filmu „Ulica“ Federica Fellinija sve do onih raskošnih velikih predstava.

NACIONAL: A kako ste doživjeli najpoznatije Fellinijevo djelo „Amarcord“? Uvijek se sjetim onog motociklista koji naoko besmisleno vozi motocikl ukrug, a ne zna se zašto to radi.

To mi je jedan od najdražih  filmova. Obožavao sam scenu sa stricem koji se popeo na drvo s kojeg viče „Ula voglio una donna“, trebam ženu. To je divna scena. Povremeno studentima pokušavam dočarati izgled europskog filma tom raspjevanom scenom.

NACIONAL: Želite li tako studentima u Ohiju reći da je europski film bolji od američkog?

Ne želim to. Nema boljih i lošijih filmova. Postoje filmovi koji su vam draži i oni koji vam nisu dragi. Govoriti da je Europa bolja od Amerike ili Amerika od Europe je nonsens, besmislica.

NACIONAL: Do kada ćete biti profesor u SAD-u? Prebacili ste 70. godinu.

To pravilo ne važi kada imate status “Eminent scholar“. On je doživotan. To je u Americi najviši akademski status. Plaća me donacija guvernera Ohija, male američke države od 13 milijuna stanovnika. Ohio ima tri grada, od kojih se gotovo svaki može natjecati s Hrvatskom po broju stanovnika: Cleveland, Columbus i Cincinnati.

NACIONAL: U filmu „Ustav Republike Hrvatske“ ostvarili ste uspješnu suradnju s glumcima Nebojšom Glogovcem, Dejanom Aćimovićem i Ksenijom Marinković. Koje ste nagrade dobili za taj film? Je li vam to donijelo i tantijeme?

Službeno, „Ustav Republike Hrvatske“ najnagrađivaniji je hrvatski film. Dobio je 36 međunarodnih nagrada. Tako barem tvrde stručnjaci za brojke. Puno mi je važnije da film i dalje igra po svijetu. Ne dobivam nikakve tantijeme, dodatne prihode vezane za tu činjenicu. Uvijek su troškovi filma veći od dobitka. Doduše, za „Ustav Republike Hrvatske“ dobio sam u Montrealu nagradu od 100.000 dolara za Grand Prix Amerike. To je bilo pristojno.

NACIONAL: Jeste li uštedjeli taj novac za ova nova krizna vremena?

Nisam ništa uštedio. Taj sam novac podijelio s producentom. Nisam bio producent tog filma, ali sam bio producent drugih, tuđih filmova. Producent ovog filma bio je Ivan Maloča.

NACIONAL: Osim s Ivanom Maločom, surađivali ste s književnikom i novinarom Antom Tomićem kao scenaristom u svojim filmovima.

Ante Tomić je sa mnom radio na scenariju za film „Ustav Republike Hrvatske“. Počeli smo surađivati na filmu „Karaula“. On je meni poslao trećinu, a on tvrdi da mi je poslao pola knjige. Ne može se utvrditi tko je od nas dvojice u krivu, a tko upravu. Ukratko, on mi je poslao knjigu, a ja sam rekao da me to zanima. Napisao mi je tada da radim s tim što hoću, a njega pozovem na premijeru. Godinu i osam mjeseci nakon toga nas dvojica smo zajedno napisali devet verzija scenarija. Otada zajedno pišemo scenarije za sve filmove koje sam radio. Poslije „Karaule“ to je bio film „Neka ostane među nama“ pa „Čudo u Poskokovoj Dragi“, koji nismo uspjeli snimiti. Sada pripremamo još jedan film ovdje u Zagrebu. Na jesen bismo ga trebali početi snimati, sredinom rujna.

NACIONAL: Možete li nam otkriti o kakvom je filmu riječ?

Još ne mogu. Scenarij za taj film ima neko daleko ishodište, točnije rečeno, pisan je kao neka vrsta počasti romanu Miroslava Krleže „Na rubu pameti“ iz tridesetih godina prošlog stoljeća. No naša priča se događa danas. I to je manje više sve što zasad treba reći. Za ostalo, ako uspijemo napraviti film, valja kupiti kino-kartu. Bez toga se neće moći saznati što se u filmu događa.

NACIONAL: Kada ćemo moći kupiti tu kino-kartu za vaš novi film?

Vjerojatno u kasno proljeće sljedeće godine.

NACIONAL: Jeste li pročitali možda znanstveni esej profesorice politologije Mirjane Kasapović u kojem se obračunava s „postjugoslavenstvom“ i njegovim zastupnicima? Ocijenila je da je Jugoslavija bila najneuspješnija država u Europi, koja se dvaput raspadala. Prvi put kao kraljevina 1941. godine, a drugi put 1990. godine. Sveučilišna profesorica Kasapović, s druge strane, osamdesetih godina bila je članica izvršnog odbora UJDI-ja, Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu.

Pročitao sam taj tekst i mislim da su joj teze nategnute. To je tzv. intelektualni ekshibicionizam.  Jugoslavija, mala zaostala ratom uništena zemlja, koja je šezdesetih bila treća zemlja svijeta po industrijskom rastu, sigurno nije bila “najneuspješnija država u Europi“. Da o njenoj kulturi, o njenom ugledu i sve tako redom ne govorimo. Mislim da to Rusi kažu: „Ekshibicionizam okrepljuje organizam!“

NACIONAL: „Karaulu“ ste snimili u današnjoj Republici Sjevernoj Makedoniji, zar ne?

Točno tako. I to slovenskim, bosanskim, makedonskim, srpskim i hrvatskim novcem, a ne samo s glumcima. To je bio prvi postjugoslavenski film pa se ne može reći da je taj prostor najednom nestao i da za ljude nema značaj. Mirjana Kasapović je politolog i svijet vidi samo iz jedne vizure. Ne razumije da postoje i drugi svjetovi. Posve mi je nebitno zove li se to „postjugoslavenski prostor“, ali mi je vrlo važna suradnja i s piscima ili muzičarima ili slikarima iz Makedonije, Novog Sada ili Ljubljane i Beograda. Mogu s njima razgovarati. Mogu sjesti s Abdulahom Sidranom i s njim provesti fantastično jutro. To je prostor koji nas širi. Pa za svaki svoj film i biram glumce iz tih jezičnih područja.

NACIONAL: U „Ustavu Republike Hrvatske“ glavnu ulogu bili ste povjerili nedavno preminulom beogradskom glumcu Nebojši Glogovcu. Zašto?

„Ustav Republike Hrvatske“ igrao je po šest mjeseci u kinima i u Zagrebu i u Beogradu. U kinu Kulturnog centra u Beogradu, u najužem centru grada, to je bio najgledaniji film u više od tridesetak godina postojanja tog kina. Sada ću u tom kinu dobiti i svoju stolicu, a rekao sam im da hoću da ta stolica bude u prvom redu. Zašto? Uvijek sam filmove volio gledati iz prvog reda da mi nitko sa strane ne remeti osjećaj i doživljaj filma.

NACIONAL: Krećete se u kulturnom prostoru bivše Jugoslavije, a nedavno ste bili i u Sloveniji. Kako ste tamo prošli?

Taj kulturni prostor je zanimljiv. Nedavno sam imao retrospektivu u Sloveniji, a preveli su mi i knjigu „Neispričane priče“, dodijelili mi neko zvanje prijatelja Slovenije. „Neispričane priče“ dosad su izašle u sedam zemalja, na engleskom, makedonskom, slovenskom i češkom. U Beogradu je bilo objavljeno posebno izdanje. Kada tamo idete Knez Mihajlovom ulicom, imate dvadesetak knjižara. Toga nema u cijeloj Hrvatskoj.

NACIONAL: Zašto vrijeđate Hrvatsku?

Ne daj Bože. Hrvatska je moja domovina. To mi nitko ne može oduzeti. Zato imam pravo istovremeno  je i voljeti i vrijeđati. Vrijeđanje je kriva riječ. Kritizirati je točnija. Ona je imala negativno značenje u socijalizmu kao i u ovom našem HDZ naci-kapitalizmu.

NACIONAL: Odvjetnik Čedo Prodanović glumio je u vašem filmu „Ustav Republike Hrvatske“. U kakvim ste odnosima s njim, mislim da ste išli u istu gimnaziju?

Čedo i ja smo dugogodišnji prijatelji. Ja sam dvije godine stariji. On je išao u Prvu gimnaziju na Rooseveltovom trgu, a ja u Sedmu gimnaziju u Križanićevoj ulici. Čedo se pojavio i u mom filmu „Neka ostane među nama“. On je advokat i kao takav mora biti i dobar glumac. Na to ga obvezuje i njegova profesija. On predstavlja, ali i uvjerava ljude, pa mora biti i dobar glumac.