Nakon što je ovoga ljeta u Grožnjanu Nacional razgovarao s Rajkom Grlićem, 77-godišnjim najnagrađivanijim hrvatskim redateljem, uoči premijere njegova filma “Svemu dođe kraj” na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli, prošloga tjedna razgovarali smo ponovo. Razgovor se ovaj put vodio u društvu s odvjetnikom Čedom Prodanovićem nakon zagrebačke premijere. U ovom filmu Prodanović je imao malu, ali kako su zaključili obojica, znakovitu ulogu. Prodanović je glumio državnog odvjetnika, što je nekada i bio, sve do 1990. godine. Tada je Prodanović bio tužitelj u najvećem tužiteljstvu bivše države, Tužiteljstvu u Zagrebu. I u Grlićevu prethodnom, najnagrađivanijem filmu s 37 međunarodnih nagrada, „Ustavu Republike Hrvatske“ pojavljuje se Prodanović, ali u ulozi odvjetnika koji taj put nije izgovorio nijednu rečenicu.

Prošlog tjedna na film “Svemu dođe kraj”, inače rađenog po motivima djela Miroslava Krleže “Na rubu pameti”, prvi se osvrnuo Prodanović. Kako u razgovoru s ovom dvojicom uglednih Zagrepčana nije nedostajalo ni osvrta na aktualni politički trenutak, Grlić je ovaj put objasnio i svoju opservaciju izgovorenu za portal Telegram da „Hrvatskom danas vladaju lopovi i budale“. Po njemu, to nisu bile njegove riječi, nego je samo ponovio ono što su HDZ i Domovinski pokret govorili jedni o drugima uoči parlamentarnih izbora.

Grlić i Prodanović su prijatelji gotovo 60 godina, družili su se godinama u zagrebačkom kafiću Buldog, a jedna scena Grlićeva filma ‘Neka ostane među nama’ je iz tih dana. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Prodanović je bio začuđen najavom zagrebačke premijere Grlićeva filma na RTL televiziji.

‘’’Na premijeri filma ‘Svemu dođe kraj’ bili su predsjednik Republike, Čedo Prodanović i Jadranka Sloković’. Tako je Mojmira Pastorčić u RTL Direktu najavila zadnji Rajkov film povodom njegove zagrebačke premijere. Gledajući to na RTL-u, propao sam u stolcu. Gotovo sam umro od smijeha’’, rekao je. Tim je riječima spominjući i svoju partnericu, odvjetnicu Jadranku Sloković, prošloga tjedna odvjetnik Prodanović, usput se i šaleći, započeo razgovor o filmu u zagrebačkom kafiću Buldog u Bogovićevoj ulici. Govorio je o svojoj simboličkoj ulozi državnog odvjetnika u tom filmu. Kratkoj minijaturi od samo nekoliko filmskih kadrova, ali je u ovom trećem Grlićevu filmu u kojem se pojavljuje izgovorio prvi put i jednu malo složeniju rečenicu. Glasila je: „Kako to da ste došli prije policije?“, a Prodanović je to pitao misleći na dolazak odvjetnika na mjesto zločina.

To Prodanovićevo pitanje bilo je upućeno odvjetniku Maksu Pintaru, kojeg je u glavnoj ulozi oživotvorio Živko Anočić. Smisao Pintarova filmskog ranijeg dolaska na mjesto zločina prije policije bio je spasiti svog klijenta Dinka Horvata, a glumi ga Boris Isaković, vlasnika propale tvrtke iz mesne industrije dobivene kroz privatizaciju. Pintarova klijenta Horvata trebalo je spasiti od tužbe za ubojstvo. Spasiti ga na sudu, a to je Pintaru i uspjelo. Pintar se u konačnici ipak, pod pritiskom vlastite savjesti ili možda i u ljubavnom zanosu prema Nini Štefančić, koju glumi Jelena Đokić, okrenuo protiv svog klijenta Horvata.

Otkud Prodanović i u ovom Grlićevu filmu? Njih dvojica prijatelji su gotovo 60 godina, a družili su se godinama baš i u Buldogu, zagrebačkom kafiću u kojem smo i vodili ovaj razgovor za Nacional. Evocirajući uspomene na tu lokaciju, gdje često njih dvojica piju kavu, Grlić je sve objasnio. „U podrumu Buldoga nekada smo se susretali i u većem društvu. Ovdje smo se nalazili i na Staru godinu. Pili smo. Pio se i šampanjac, a uvijek je bilo jako veselo. Tu scenu snimio sam u filmu ‘Neka ostane među nama’. Albert Papo, tadašnji vlasnik kafića, uvijek bi dolje napravio i stol sa zakuskom. Tu bi se okupilo dvadesetak novinara, advokata, književnika. Kada bi došao netko iz Amerike i spustio se dolje, saznao bi sve što se događa u Jugoslaviji, ne samo u Zagrebu, u manje od sat vremena. U filmu ‘Neka ostane među nama’ bila je i prva Čedina uloga i to u društvu s Ratkom Rudićem. U filmu ‘Ustav Republike Hrvatske’ bio je odvjetnik, ali bez da je išta rekao, a u filmu ‘Svemu dođe kraj’ izgovorio je tu jednu rečenicu. Dobio je govornu ulogu, a za deset godina, ako ću još uvijek snimati, Čedo će dobiti i ozbiljnu, karakternu ulogu“, rekao je Grlić o svom prijatelju.

Rajko Grlić s glavnim glumcima svog filma ‘I svemu dođe kraj’, Živkom Aničićem koji glumi odvjetnika Maksa Pintara i Jelenom Đokić, koja je utjelovila lik fatalne Nine Štefančić. FOTO: PROMO

Grlić je objasnio i kako se to dogodilo da je ovaj put u jednom kadru filma Prodanović i progovorio, a ne se samo pojavio u kadru.

„Iako je Čedo u ‘Ustavu Republike Hrvatske’ dobio puno veću ulogu nego u prvom filmu protestirao je, jer je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, u tom filmu dobio ulogu u kojoj je i govorio. Pusić je glumeći policajca ispitivao drugog policajca. Onda je Čedo prigovorio da on, koji savršeno govori, nije dobio govornu ulogu zato što je Srbin, a Pusić koji ne govori toliko savršeno, ali je Hrvat, dobio je govornu ulogu. Pusić je onda o tome napisao duhovit tekst, pa sam rekao Čedi da će govoriti u sljedećem filmu, ako ikada do njega dođe, a došlo je. U ‘Svemu dođe kraj’ i Pusić se pojavljuje u filmu, ali sada šuti, a Čedo govori. Ovo je Čedi treći film, a ima puno glumaca u Hrvatskoj koji nemaju snimljena tri filma“, objasnio je Grlić.

‘U Buldogu smo se nalazili i na Staru godinu. Pio se i šampanjac, a uvijek je bilo veselo. Okupilo bi se dvadesetak novinara, advokata, književnika’, rekli su Grlić i Prodanović Nacionalovu novinaru. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Grlić se u razgovoru za Nacional prisjetio i svojeg davnog posjeta Miroslavu Krleži u Leksikografski zavod, kada je tražio autorska prava za „Na rubu pameti“, koji je kasnije postao predložak za film „Svemu dođe kraj“. „Bio sam kod Krleže prije puno godina u Leksikografskom zavodu, na Strossmayerovu trgu, s beogradskim glumcem Ljubom Tadićem i zagrebačkim Mladenom Budiščakom. Krleža je obojicu strašno volio. Budiščaka zbog uloge Valenta Žganca zvanog Vudriga iz ‘Na rubu pameti’. Prema riječima Krleže, to je bilo nešto najbolje što je netko igrao, a bio je njegov tekst. Ustupio nam je tada Krleža i autorska prava da radimo ‘Na rubu pameti’, ali to se nikada nije dogodilo. Ovo sada s filmom nastalo je puno godina kasnije, a scenaristi Ante Tomić i ja uzeli smo samo motiv iz tog Krležina djela’’, rekao je.

Pitali smo i Grlića i Prodanovića doživljavaju li da je i današnje vrijeme „na rubu pameti“. Uz kratku opservaciju Čede Prodanovića primjereno njegovu poslu kao odvjetnika da se „pita što se to danas događa u Hrvatskoj?“, Grlić je veću pažnju posvetio filmu, smještajući ga u prostor i vrijeme. „Uvijek govorim da radim ljubavne filmove u kojima njihovi junaci žive u realnom vremenu i prostoru. Kako je ovo mali prostor i skučeno vrijeme, a kako se u međuvremenu naš svijet još malo šrinkao, odnosno smanjio kao kada veš izađe za dva broja manji iz perilice rublja, tako politika ovdje utječe i na intimne odnose. Mi živimo u maloj državi u kojoj politika apsolutno odlučuje o svemu. Od toaletnog papira pa do predsjednika vlade“, rekao je.

Taj toaletni papir pojavio se i u filmu, a bio je u ovećoj torbi Dinka Horvata u kojoj je trebao biti novac da bi zauzvrat Horvat dobio malu Sonyjevu kameru, na kojoj je bio snimljen krunski dokaz protiv njega. Takva slična mala Sonyjeva kamera mogla bi biti i poticaj Grliću da završi davno započeti dokumentarni film o bivšem premijeru Ivi Sanaderu. Na toj kameri Jadranka Sloković, tada u ulozi snimateljice, snimila je podulji materijal jer je njoj i Prodanoviću uspjelo nakratko Sanadera izvući iz zatvora u Remetincu. Dok su tada u restoranu Purger čekali poziv iz zatvora da dođu po Sanadera, Grlić je imao spremne i dvije velike kamere i dva auta s kojima su trebali otići po Sanadera. Međutim, iz zatvora je stigla poruka da u Remetinec po Sanadera mogu doći samo njegovi odvjetnici i da snimanje nije dopušteno. Tako je taj izlazak Sanadera potajice snimala Jadranka Sloković na maloj Sonyjevoj kameri od trenutka njegove izjave novinarima, pa onda i o svemu onome o čemu su razgovarali u autu od Remetinca do Sanaderove kuće u Kozarčevoj ulici.

Grlić se i u ovom razgovoru osvrnuo na taj dokumentarni materijal koji je sa svim ostalim materijalom ustupio Nenadu Puhovskom, osnivaču i umjetničkom direktoru ZagrebDoxa, međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Zagrebu. Puhovski je nastavio snimati, ali kada su taj projekt treći put odbili na natječaju za dokumentarni film HAVC-a s obrazloženjem da ta priča nema značaja za hrvatsko društvo i kulturu, Grlić se zapitao: „Još uvijek se pitam kako to priča o Sanaderu, simbolu jedne epohe ove zemlje, nema značaja za ovo društvo i njegovu kulturu?“.

‘Za 10 godina, ako ću još uvijek snimati, Čedo će dobiti i ozbiljnu, karakternu ulogu’, rekao je Grlić. FOTO: PROMO