U hrvatskim filmskim krugovima odjeknula je informacija da redatelj Rajko Grlić snima novi film pod radnim naslovom “Ustav Republike Hrvatske” u slovenskoj, češkoj i hrvatskoj produkciji koju čine Interfilm i HRT. Snimanje je započelo sredinom rujna ove godine, a završit će u prosincu.

Filmsku ekipu Nacional je posjetio krajem prošlog tjedna, tijekom snimanja nekoliko scena ispred kafića Keglić, na bivšem zagrebačkom Trgu Francuske Republike, a sada Trgu Franje Tuđmana. Troje glumaca, Ksenija Marinković, Dejan Aćimović i Nebojša Glogovac, utjelovljuju tri nimalo slična lika koja se igrom slučaja ili sudbine nađu na jednom mjestu. Nije to film o zakonima jednoga društva, iako to sam naslov možda sugerira, navodi Rajko Grlić. On tvrdi da se film bavi ljudima.

“Ovo je vrlo intimna priča o troje jako različitih ljudi s različitim pogledima na život. Nisu iste seksualne orijentacije niti su istih religijskih opredjeljenja. Troje ljudi koji se ne vole pretjerano, natjerani su da ovise jedno o drugome. U toj ovisnosti počnu polako otkrivati da iza susjedova klišea postoji ljudsko biće. Cijeli film je o tom polaganom povlačenju zavjesa s naših osobnih klišea o nekome. Ustav Republike Hrvatske je nešto što jedno od troje ljudi mora položiti i oko toga se gradi priča”, objašnjava Grlić.

Glavni lik je stariji zagrebački profesor koji je unatoč tome što je homoseksualac, nekada noću i žena, netrpeljiv kada je riječ o drugim nacionalnostima. Jednoga dana pretuku ga mladi neonacisti i nakon toga započinje komunikaciju s policajcem koji živi u njegovoj zgradi.

GRLIĆ KAŽE DA OPIS LIKOVA koji se dosad mogao pročitati u medijima nije sasvim točan, ali ne želi otkrivati detalje. Ipak, govori kako su književnik Ante Tomić i on pisali scenarij za glumce Kseniju Marinković i Dejana Aćimovića, dok je trećeg lika, kojeg igra Nebojša Glogovac, tražio oko godinu i pol dana.

“Odabir lika je najpresudnija odluka koju redatelj donosi u svom filmu. Materijalizirati predodžbu o nekom liku je vrlo teško. Pokušate glumca utjerati u vašu sliku, ali s druge strane, kada imate imalo iskustva na filmu, znate da će se osobnost tog glumca preliti u film. Tražite nekoga koga možete obući u kostim svojih ideja i tko može svojom osobnošću ispuniti taj kadar. U spoju tog dvoje nastaju velika glumačka ostvarenja”, kaže Grlić koji je za ovaj film kroz audicije intervjuirao i isprobao 15-ak glumaca. No to je relativno malo za njega, kada se zna da je za film “Karaula” isprobao njih stotinjak na brojnim lokacijama i u raznim situacijama.

Troje likova u “Ustavu Republike Hrvatske” smješta pretežno na jednu lokaciju. Na upit može li se radnja koja se odvija u jednoj zgradi protumačiti kao klaustrofobičnost društva u kojem živimo, odgovara kako filmom ne oslikava simbole, nego, opet naglašava, samo ljude. “Ljudi u filmu imaju nekoliko slojeva i film se bavi pokušajem da se skine sloj po sloj i vidi tko zaista jesu. Oni su, kao i svi ovdje živući ljudi, direktna ili indirektna žrtva demagogije i jednodimenzionalnosti od koje političari žive i koju neprestano plasiraju. Njihovi životi na neki način imaju refleks, miris tog vremena u kojem žive. Film se bavi ljudskim obrisima”, kaže Grlić.

ČOVJEK JE, NADODAJE, ŽRTVA POLITIKE onda kada mu ona mijenja život. Čim odlazak u trgovinu ima direktnu ili indirektnu vezu s politikom, kao što ovdje nažalost ima, to znači da osoba nema slobodu svoga života, nego je ovisna o politici. Smatra da svaki pristojan narod ne bi smio ijednoj političkoj opciji dopustiti toliku moć da životi o njoj ovise. Predlaže Grlić i kako se tome oduprijeti: “Dajmo im da se brinu samo o onome o čemu se trebaju brinuti – o tramvajima, vodovodima, cestama!” Za njega su političari samo serviseri društvenog života, a kod nas su, kaže, apsolutni moćnici: “Mi im dopuštamo da utječu na naše živote, da ih formiraju i usmjeravaju. Dopuštamo im da utječu na odgoj, obrazovanje i medije.”

Objašnjava da njegovi likovi žive u prošlosti. “Žive u prošlosti isto kao što i naša politika tako živi. Ona se stalno hrani prošlošću. Osobito ‘desna’ opcija koja nema nikakvu viziju onog ‘sutra’. Bavi se onim ‘jučer’, a ‘danas’ pokušava preživjeti.

Lijevi su uvijek vidjeli ‘sutra'”, kaže Grlić.

Komentira i retorički zaokret “lijeve opcije” u izbornoj kampanji. “Cijela ikonografija prema kojoj su ‘desni’ sagradili ljubav prema domovini, zapravo je loše prepisan ljubić. Žena kaže mužu: ‘Ti mene ne voliš. Ako me ne voliš, zašto ne odeš?'” kaže Grlić nadodajući da to očito tako funkcionira na ovim prostorima. Ako narod voli taj ljubić, treba mu, kaže, dozvoliti i da ga ima.

“USTAV REPUBLIKE HRVATSKE” ne bavi se ni politikom ni političarima, nego “muljem” koji su ostavili iza sebe. Grlić ne misli da će pojedini političari imati išta protiv njegova prikazivanja, kao što je to bio slučaj s njegovim filmom “Samo jednom se ljubi”. Smijući se kaže da će ga, ako se dogodi takvo što, prikazivati po kućama. “Danas je, uz internet i računala, to nezamislivo. Narod je pismeniji ako je njegova otvorenost prema novom veća”, kaže Grlić.

Postprodukciju filma vjerojatno će raditi u siječnju ili veljači u Pragu. Grlić najavljuje da će odmah nakon toga film početi prikazivati u kinima. Kaže da je ovo intimna priča koja ima smiješnih momenata, pa očekuje da će dvoranom povremeno odzvanjati smijeh.

Puno veće salve smijeha možda bi mogao očekivati da je snimio film prema romanu Ante Tomića “Čudo u Poskokovoj Dragi”, kako je prvotno i bilo zamišljeno. Nažalost, za komediju o ruralnom životu u Dalmatinskoj zagori nisu, kaže, prikupili dovoljno novca.

“Trebalo nam je dvostruko više novca nego što kod nas iznosi prosječna cijena jednog filma. S tim da su svi vjerovali da će film tri do četiri puta više vratiti od uloženog. Bio je zamišljen kao izrazito komercijalni proizvod. Grupa TBF već je napisala nekoliko pjesama za film i svirala bi ih paralelno s prikazivanjem.

Zamislili smo jedan vašarski projekt. Ja sam poželio vratiti filmu veselje koje je nekada imao. Film je počeo kao vesela igra i mislio sam da mu treba vratiti to istinsko, pučko veselje. Ta knjiga je savršen predložak za to. Radili smo na scenariju preko dvije godine”, kaže Grlić i naglašava da je za hrvatsku komediju teško dobiti sredstva u inozemstvu.

“Komedija je vrlo povezana uz jezik. Temelji se na karakterima koji su lokalni. Jednom sam samo radio komediju i to je film koji je fantastično prolazio u inozemstvu. Dobro su ga preveli i funkcionirao je”, napomenuo je Grlić. Na kraju razgovora rekao je da neće odustati od “Čuda u Poskokovoj Dragi”. “Odustao bih ja, ali Ante ne da”, zaključio je Grlić.