Rajko Grlić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih redatelja, svoj novi film ‘Svemu dođe kraj’ prikazat će na otvaranju pulskog festivala, što će biti svjetska premijera. Nakon četiri godine uspio ga je završiti, a nezavršen će ostati planirani dokumentarac o bivšem premijeru Ivi Sanaderu nakon izlaska iz zatvora

S Rajkom Grlićem, 77-godišnjim najnagrađivanijim hrvatskim filmskim redateljem, razgovarali smo u povodu premijere njegova novog filma „Svemu dođe kraj“ na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli. Njegov prethodni film „Ustav Republike Hrvatske“ bio je distribuiran osim u Europi i u SAD-u, gdje je sveučilišni profesor i predaje režiju u državi Ohio. Rajko Grlić za svoje filmove dobio je 36 međunarodnih nagrada, a ovaj najnoviji film za koji je pisao scenarij s Antom Tomićem radio je prema motivima romana Miroslava Krleže „Na rubu pameti“. Objavio je i knjigu „Neispričane priče“ koja je doživjela i novo dopunjeno izdanje.

Završio je filmsku akademiju u Pragu, a kao pripadnik tzv. praške škole od 1974. godine snimio je 12 dugometražnih igranih filmova. To su „Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „That Summer of White Roses“, „Čaruga“, „Josephine“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“ i „Ustav Republike Hrvatske“ koji je u Montrealu dobio Grand Prix uz novčanu nagradu od 100.000 dolara, a ove godine i film „Svemu dođe kraj“, koji će premijerno biti prikazan na pulskom festivalu u prvoj polovici srpnja.

NACIONAL: U Cannesu, na prestižnom filmskom festivalu, hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević osvojio je Zlatnu palmu za kratkometražni film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. To je ratna priča iz 1993. o zločinu u Štrpcima, odnosno o umirovljenom oficiru JNA Tomi Buzovu, jedinom od 500 ljudi u vlaku na relaciji Beograd – Bar koji se usprotivio pripadnicima srpskih paravojnih snaga dok su legitimirali i izvodili iz vlaka putnike Muslimane. Kasnije je s njima i Buzov bio ubijen. Jeste li gledali film?

Gledao sam film, a ta nagrada u Cannesu najveće je priznanje u filmskoj industriji koji neki autor može dobiti. To je veće priznanje i od američkog Oscara. U Cannesu još uvijek odlučuje kvaliteta filma, a ne samo novac. „Čovjek koji ne može šutjeti“ divno je ispričana priča o ljudskoj hrabrosti. Mirno i mudro napravljeno. Rijetko sam gledao kratki film s toliko snage. Čist, jasan, bez ikakvog dociranja. Divno je da film ničim direktno ne govori o nacionalnostima, čak ni o vremenu u kojem se dogodio taj zločin. Lišen je stereotipnog modela Srbi, Hrvati, Muslimani iako se i to zna. Ljudi koji to ne znaju jednako ga mogu čitati kao i oni koji poznaju tu situaciju, a da filmu ostane ista snaga. I neupućeni znaju da se nešto strašno događa, da ljudi zbog toga šute, a da netko ima snage pobuniti se protiv toga i žrtvovati svoj život. Sumnjam da postoji ljudsko biće koje se gledajući taj film ne pita je li i zašto nešto prešutio. Zaista, rijetko koji film ima takvu snagu. Ali Slijepčević je dečko koji je prije toga napravio ‘’Srebrenku’’, dokumentarac jednake snage i jednake samozatajnosti. Nije mu se ovaj film slučajno dogodio.

‘Filmovi se ne rade za nagrade. One mu se dogode ili ne dogode, oni se prije svega rade za kina’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vašim novim filmom „Svemu dođe kraj“ bit će 11. srpnja otvoren filmski festival u Puli. Naslov filma je sugestivan. Je li to kraj i vaše karijere kao redatelja?

Već četvrti put objavio sam da je to moj zadnji film. Nakon svakog filma doista vjerujem da je to moj zadnji film. Sve je teže ovdje raditi filmove. Sve je veća filmska neimaština. Uvjeti su na rubu uvredljivosti. To mogu danas mladi režiseri lakše podnijeti, ali netko tko je nekada radio u pristojnim uvjetima, malo teže. Ovdje je kod nas vrlo teško osigurati sredstva, pa se mora ići okolo i moljakati, a svi su filmski centri Europe na neki način pod kontrolom politike. Europa je i politički počela ploviti smjerom koji mi nije najdraži, pa onda to nije najdraži smjer niti mojim filmovima.

NACIONAL: Gdje Europa to plovi pa je prestala biti draga i za vaše filmove?

Nacionalizam, populizam, mržnja… Polako, ali sigurno osvajaju Europu.

NACIONAL: Ako ovo nije možda vaš zadnji film onda ćete ipak još snimiti, kako ste svojedobno i sami rekli, posljednji ili možda sljedeće posljednje filmove.

Možda, ali ako skupim snage. Kada se probudite nakon četiri godine koliko je trebalo da se ovaj film realizira, onda je vrlo teško predočiti sam sebi da bih mogao ponovo kroz sve to proći. S druge strane, strašno se veselim pisanju scenarija, jako se veselim snimanju kao i montaži na kraju. Ali to je nažalost puno manji dio puta koji je potrebno proći da bi se dogodio film.

NACIONAL: Što ćemo vidjeti u ovom filmu? Računate li na Zlatnu arenu, najveću nagradu za film i na najvećem nacionalnom, hrvatskom filmskom festivalu?

Mislim da je glupo govoriti o filmu i nagradama. Filmovi se ne rade za nagrade. One mu se dogode ili ne dogode, ali oni se prije svega rade za kina. Da bi se na velikom platnu ispričala priča i da bi u njoj netko mogao prepoznati komadić svog života, da bi pomoću te filmske priče očitao i neke svoje dileme.

NACIONAL: Ali vaš film „Svemu dođe kraj“ u konkurenciji je za Zlatnu arenu, zar ne?

Uspjeli su me nagovoriti na to da premijera bude u Puli, jer kada date film nacionalnom festivalu, onda gubite mogućnost sudjelovanja na velikim A filmskim festivalima. Moje agente uz španjolske agencije Latido morao sam lomiti mjesec dana da mi dozvole da s tim filmom nastupim na nacionalnom filmskom festivalu. Oni su prodavali i moj film „Ustav Republike Hrvatske“ na svjetskom tržištu, a prodavat će i ovaj.

NACIONAL: Kako je prošao „Ustav Republike Hrvatske“ na tom svjetskom tržištu filmske industrije?

Za „Ustav Republike Hrvatske“ kažu da je najnagrađivaniji hrvatski film svih vremena. Kažu, morate provjeriti, iako ne znam gdje se tako nešto provjerava. Dobio je trideset i šest međunarodnih nagrada, a imao je distribuciju i u Americi i u Europi.

NACIONAL: Dakle, ovaj ste se put onda odrekli potencijalnih međunarodnih nagrada. Tko vas je na to uspio nagovoriti?

Nagovorio me je Danijel Pek, moj susjed iz Istre. On je iz Buzeta, a ja veći dio ljeta provodim u Grožnjanu. On je, uz to što je umjetnički direktor Pule, bio i producent koji je sa suprugom Katarinom producirao i Slijepčevićev film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. Pročitao je jedan Dežulovićev članak pa razgovarao sa Slijepčevićem da bi na tu temu trebalo napraviti film. Tako je on bio i inicijator snimanja tog Slijepčevićeva filma.

NACIONAL: I u ovom vašem filmu „Svemu dođe kraj“, kao i u četiri prethodna, koscenarist je bio Ante Tomić, književnik i kolumnist.

Mi to već godinama radimo u duetu. Toliko smo različiti da lijepo možemo raditi zajedno iako je Tomić znatno mlađi od mene.

NACIONAL: Je li se ta vaša razlika očituje u visini? Ante Tomić ima skoro dva metra, a vi ste nešto niži.

Ante je visok, a ja sam puno niži. Ali sam i puno širi, a on je mršav. On je dijete kamena, a ja dijete asfalta pa imamo i različite mentalitete. Usprkos toga našli smo divan zajednički jezik i još uvijek nas, nakon dvadeset godina zajedničkog rada na scenarijima, taj posao jako veseli.

NACIONAL: Ante Tomić uspio je ući i u zatvor u Remetincu, gdje je razgovarao s osuđenim bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Je li vam govorio o tome?

Normalno. Govorio mi je.

NACIONAL: Jedini europski premijer koji je prije Sanadera bio osuđen zbog korupcije bio je premijer Italije u dva mandata Bettino Craxi. Kada mu je bio oduzet zastupnički mandat pobjegao je u Tunis i umro u jednoj vili. Je li vam Sanaderova sudbina možda izazov da snimite i taj, kako kažete, posljednji film?

Kada je moj prijatelj Čedo Prodanović dobio poziv od Sanadera da dođe u austrijski zatvor i posjeti ga zato što su ga tamo uhitili, u Salzburgu, u njegovu pokušaju bijega u Ameriku, rekao sam mu da mi javi kada će se vratiti sa Sanaderom. Ja sam obećao da ću organizirati dvije kamere za snimanje. Danilo Šerbedžija i ja na tome smo radili. Čedo se vratio, ispričao je što je bilo i tako smo počeli snimati dokumentarac o Sanaderu.

NACIONAL: Koliko ste materijala snimili?

Puno. Snimali smo dvije godine. Unutar tog materijala postoji i jedan izuzetan kadar koji bi mogao i sam živjeti kao zaseban film. Čedo Prodanović i Jadranka Sloković uspjeli su Sanadera u jednom trenutku izvući iz zatvora u Remetincu. Mi smo bili s Čedom i Jadrankom u restoranu Purger u Petrinjskoj ulici kada su dobili poziv da krenu po Sanadera u zatvor. Imali smo pripremljena dva auta i četiri kamere da idu za njima. Ali kada je stigao poziv iz suda, bilo je rečeno da po Sanadera mogu doći samo njih troje. Čedo, Jadranka i još jedan advokat. Nikakvo snimanje nije bilo dozvoljeno.

Rajko Grlić i novinar Nacionala Dragan Đurić razgovor su obavili u Grlićevoj kući u Grožnjanu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što ste učinili kada ste čuli za tu odluku suda?

Dao sam Jadranki Sloković malu kameru Sony i rekao: „Kad dođeš pred zatvor samo je upali, a kamera će se nakon pola sata sama ugasiti. Ti samo snimaj“. Tako je Jadranka Sloković snimila jedan od najfantastičnijih dokumentarnih kadrova za koje znam. U jednom je kadru snimljeno kako Ivo Sanader izlazi iz zatvora, ulazi u auto, pokazuje cedulju koju je pripremio što će reći novinarima, kako mu Čedo nešto od tog malo prekroji, kako su i otišli autom gore, gdje je bilo stotinu reportera i novinara. Tako je snimljeno i kako je Sanader izašao pred novinare, pročitao sadržaj s te cedulje, a zatim je sjeo u auto. Napokon, snimljeno je kako su se narednih 20 minuta vozili i razgovarali sve do Sanaderove kuće, gdje ga je čekala nova hrpa novinara i fotografa.

NACIONAL: Sanaderovo imanje s rezidencijalnom kućom u Kozarčevoj ulici je preko puta zgrade u kojoj žive Čedo Prodanović i Jadranka Sloković.

Nisu baš preko puta. Sanader je malo gore, a Čedo i Jadranka su malo niže prema Britancu. Snimili smo sa Sanaderom dosta materijala nakon što je izašao iz zatvora. Šetnje po gradu, prijatelje, dosta nevjerojatnih prizora. Nakon dvije godine učinilo mi se da to treba predati nekome drugom pa sam materijal dao Nenadu Puhovskom da nastavi posao. Nenad je nastavio i išao dva ili tri puta na HAVC, Hrvatski audiovizualni centar s tim materijalom na natječaj, ali su ga odbili. Rekli su mu da ne vide interes da se snimi film o Sanaderu.

NACIONAL: A što vi mislite o tom dokumentarnom materijalu o Ivi Sanaderu, vrijedi li snimiti?

Nikada mi nije bilo jasno zašto Nenadu Puhovskom nisu dali da završi taj dokumentarac. To je bila čudna odluka da film o Sanaderu nije važan za Hrvatsku kao dokument o jednom vremenu.

NACIONAL: Vi ste i najnagrađivaniji hrvatski redatelj. Koliko ste nagrada dosad dobili?

Netko je izračuna da su filmovi za koje smo Ante Tomić i ja pisali scenarije dobili preko sedamdeset nagrada. Snimili smo četiri, a zajedno napisali scenarije za pet filmova. Prvi je bio „Karaula“, za koji smo scenarij pisali prema Tomićevu romanu „Ništa nas ne smije iznenaditi“. To je bio i još uvijek je jako popularan film. Gdje god dođem na teritoriji nekadašnje Jugoslavije, klinci znaju napamet dijaloge iz „Karaule“. U njemu je sjajno igrao i Emir Hadžihafizbegović koji igra jednu manju ulogu i u ovom novom filmu s glumcima vodećih uloga: Živkom Anočićem, Jelenom Đokić, Borisom Isakovićem i Jankom Popovićem Volarićem.

NACIONAL: No film zbog kojeg ste postali poznati u široj javnosti bivše države bio je „Samo jednom se ljubi“, a snimili ste ga daleko prije „Karaule“.

Taj sam film snimio 1981. U glavnim ulogama su bili Miki Manojlović i Vladica Milosavljević. U filmu su glumili i Zijah Sokolović, Mladen Budiščak i Erland Josephson, poznati Bergmanov glumac. Oko tog filma su bile i velike polemike, čak me je, pisale su tada novine, Društvo filmskih radnika izbacilo iz Partije. No potkrala im se mala greška. Nisam mogao biti izbačen iz Partije jer nikada nisam ni bio član Saveza komunista.

NACIONAL: I danas ste profesor u SAD-u i primate plaću. Odlazite li u mirovinu?

Za sada ne namjeravam ići u mirovinu. Još uvijek me veseli raditi s takoreći zrelim ljudima. To je postdiplomski studij za one koji su film izabrali kao svoju sudbinu. Kada sam tamo, vodim Master class in Film Directing. Biram ih i s njima radim po nekoliko godina neke veće formate. Dugometražne dokumentarce, pa i igrane filmove. Kada snimam ovdje, onda nekoliko studenata dovedem da na nekoliko tjedana budu članovi ekipe, da prvi put uplove u profesionalni tim i da budu njegov dio. Vodio sam ih ovih minuli dvadesetak godina tako na snimanja u Njemačku, Češku, Sjevernu Makedoniju i Hrvatsku.

NACIONAL: Na sveučilištu ste radili i jednu multimedijsku filmsku školu.

Da, ta je škola 1998. osvojila Grand Prix New Yorka kao najbolji svjetski multimedij. Čak smo i dva tjedna tukli Georgea Lucasa i njegov Star Wars na top listi američke multimedije. On je zatim bio prvi na listi narednih puno, puno godina, ali i ova naša dva tjedan ostala su mi slatka uspomena.