U zagrebačkom Gradskom kazalištu Trešnja premijerno će 14. listopada biti izvedena predstava „Praljudi“ u režiji Radovana Ruždjaka. Neobičan je to projekt neverbalnog kazališta, plesa i teatra sjene, koji će djecu uvesti u život praljudi. Priča prati svakodnevicu obitelji neandertalaca koja je živjela od sakupljanja hrane, a koja će se promijeniti kada im u život nenadano uđe mladić iz drugog plemena. Kada je mladić obitelji neandertalaca otkrio vatru, otvorio im je cijeli novi svijet komunikacije – priče uz vatru. Vatra je stvarala svjetlost, svjetlost je stvarala sjenu te im je mladić uz zvukove oponašanja divljih životinja te svjetlosti i sjene koju je radio rukama, objašnjavao kako loviti životinje koje im mogu poslužiti kao hrana. Osim samih činjenica, dramski zaplet govori i o sociološkim i emotivnim detaljima iz života pračovjeka iz doba paleolitika.

U predstavi „Praljudi“ igraju Silvio Mumelaš, Ivana Bakarić, Aleksandra Naumov, Dubravka Lelas, Matija Čigir i Sanja Hrenar. Svi su, uz redatelja Radovana Ruždjaka, radili dramatizaciju, glazbu i scenski pokret.

Radovan Ruždjak rođen je 1977. godine u Zagrebu. Na Akademiji dramske umjetnosti završio je 2001. studij glume, a 2002. godine postao je član ansambla Gradskoga kazališta Trešnja. Glumio je u predstavama HNK-a u Zagrebu, Zagrebačkoga kazališta mladih i Male scene te je gostovao na festivalima u Dubrovniku i Splitu. Ostvario je i nekoliko uloga u filmovima. Bavi se glazbom i pleše step, a radio je i kao koreograf u predstavama „Alisa (prema onoj u Zemlji čudesa L. Carrolla)“ u Gradskom kazalištu Trešnja te „Kauboji“ u Teatru Exit.

NACIONAL: U Gradskom kazalištu Trešnja režirate predstavu „Praljudi“, koja govori o neandertalcima i približava djeci pračovjeka i njegov način života. Kako je došlo do ideje za predstavu?

Ta je ideja već jako dugo u mojoj glavi.

NACIONAL: Znači, vaša je ideja?

Da, o tome sam dugo razmišljao i razgovarao s kolegama, pa sam na to pomalo i zaboravio dok me nisu posjetile moje kolege Dubravka Lelas i Silvio Mumelaš, koji igraju u predstavi.

NACIONAL: Zašto baš predstava o praljudima?

Pa ne znam, zapravo, oduvijek me to zanimalo, volim te priče, a želio sam da svakako bude neverbalno. No cijela ta ideja, cijeli je koncept bio prilično apstraktan. Ne bih ja sebi preveliku zaslugu pripisivao, već sam ja jednostavno bio provodnik nekih misli koje su se iskristalizirale, recimo to tako. To je nešto što je trebalo izaći i zajedno smo svi mi izmaštali tu priču, cjelinu koja ima početak i kraj, što je divno. Jer nije to bilo baš lako, prva pomisao na praljude je da su jednostavni, smiješni, tako nekako većina o tome razmišlja.

Glumci Silvio Mumelaš i Matija Čigir u predstavi ‘Praljudi’. FOTO: Bojan Haron Markičević

NACIONAL: U predstavi ima svega – puno glazbe, puno pokreta, teatra sjena, sve je to ukomponirano. Pretpostavljam da ste željeli mijenjati ritam kako bi djeci bilo zanimljivije?

Pa da. Predstava prati jedan dan u obitelji praljudi, ali mi smo ubrzali taj proces pa je taj jedan dan zapravo sto godina. Ima svih tih općenitih mjesta, nismo željeli odstupati od znanstveno utemeljenih činjenica, primjerice, pronalaska vatre.

NACIONAL: Jeste li nešto dodatno morali istraživati?

Uglavnom se radi o nekim stvarima koje su poznate, ali primjerice, u predstavi smo obradili šivanje. Kako je obitelj praljudi šivala odjeću. Obrađujemo i način na koji su kresali kamen pa smo imali neki mali tečaj o tome. To je priča o jednoj obitelji, a kad dođe došljak i otkrije im vatru, i oni njemu otkriju svašta, neka gledatelji dođu pa će vidjeti. Htjeli smo pokazati da je čovjek oduvijek isti, da je od davnina u suštini ostao isti, posebno se to odnosi na njegovu toplinu i ljubav.

NACIONAL: Spomenuli ste da ne možete sami sebi pripisati zasluge. Vidim da je u ovoj predstavi – a to je neobično – puno toga radio ansambl. Priču, odnosno dramatizaciju, radio je ansambl i vi s njima, kao i scenski pokret i glazbu. To je zajednički projekt, koliko je ta činjenica olakšala proces stvaranja predstave, ima li dosta improvizacije?

Od početka sam imao neku osnovnu ideju kako bi to trebalo izgledati, a glumci, moje kolege, pokazali su veliki entuzijazam i veliku volju da te moje misli i ideje sprovedu u djelo i osmisle predstavu. Otvorenog srca su krenuli u to i nisam mogao niti zamisliti da će iz toga nastati jedna ovakva predstava, jedno pravo malo čudo. Tako je sve nekako elegantno prošlo.

NACIONAL: Odmah se nameće zaključak da je riječ o edukativnoj predstavi, je li vam to bila neka osnovna motivacija kao redatelju? Na što ste stavili fokus u režiji?

Ne bih rekao da je predstava edukativnog karaktera, više bih rekao da je terapeutskog. Cijeli taj put koji smo prošli u predstavi, od pračovjeka do modernog čovjeka, put koji prođemo od djeteta do odraslih ljudi, sve to ima zajednički predznak – ljudi su isti. Ekvivalent pračovjeka i djeteta je ta neka naivnost, veselje zbog novootkrivenih stvari koje većina odraslih shvaća zdravo za gotovo, kao nešto samorazumljivo. Djetetu i pračovjeku nije tako. Sve to nekako ima terapeutski učinak, pa tako i glumci kažu da je rad na predstavi bio kao jedna terapija.

NACIONAL: Ovo nije vaša prva režija, a gotovo sve ste režije radili upravo u matičnoj Trešnji, što vas toliko motivira i inspirira u Trešnji? Zašto je ugodno raditi i kao glumac i kao redatelj?

Ugodno je raditi u Trešnji zato što je u tom kazalištu jako lijepa atmosfera, jako se lijepo radi, sve su to divni karakteri i odlično se slažemo. Kolege respektiraju to što radim kao redatelj, to je uvijek nešto pomaknuto čak i za Trešnjine standarde. Drago im je što imaju priliku to raditi, a meni je drago što imamo tako lijepu suradnju.

NACIONAL: Da, sve su vaše režije drugačije, pomaknute, kako sami kažete, s naglaskom na neverbalni teatar. Koliko je važno da se takve nove metode uvode u kazalište za djecu? Što je vama bio impuls da tako radite?

U principu nikad nisam radio režije da bih od toga napravio karijeru, nikako, nemam takvu ambiciju. Oduvijek te neke neizrečene stvari smatram magijom, sve što se može pokazati. Trebaju se djeci otvarati novi vidici, nove vrste kazališta, posebno neverbalno kazalište koje dobro razvija maštu. Putem riječi namećemo im neku svoju viziju i vrijednosti koje su instrumentalizirane, koje smo naučili, a neverbalnim putem to je drugačije, ona sama djeluju aktivno. Pokazujemo im da je njihovo mišljenje važno, da ga treba zadržati.

NACIONAL: Što rad za djecu donosi glumcu i redatelju?

Jako puno. Svako kazalište ima svoju publiku, a ta publika ima neka očekivanja. Dijete to ne radi, dijete ništa ne očekuje, ono dođe u kazalište raširenih ruku, otvoreno, ne razmišlja o tome. Djeca nemaju pojam o tome kakva treba biti njihova reakcija na to što gledaju. Oni se samo prepuste. Na nama je samo ispuniti njihova očekivanja, a „prokleti“ smo time da napravimo nešto ovakvo, van okvira. Ako je dobra predstava, oni će to itekako znati nagraditi. U tome je ljepota teatra. Moram reći da su pomaci važni, ali to ne trebaju biti neki veliki potresi, samo nešto malo drugačije.

NACIONAL: Što naučite iz svake režije i zašto se uopće primate tog posla?

Učim iz svake režije, štoviše, postao sam bolji glumac otkad sam počeo režirati. Jednostavno bolje shvaćam drugu perspektivu. Kad režiram, instinktivno znam kako bi glumac reagirao i to mi pomaže, i obratno.

‘Predstava ima terapeutski učinak, pa tako i glumci kažu da je rad na predstavi bio terapija’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: U Trešnji ste od 2002., a zaposleni ste odmah nakon diplome. Danas je mladome glumcu vrlo teško doći do ansambla; koliko mu to osnažuje kreativnost zato što je neopterećen i slobodan, a koliko mu je, s druge strane, ograničava jer ipak mora raditi s istim glumcima, na istome mjestu, ne može si baš priuštiti da odbije ulogu?

To je dobro pitanje, zato što ansambl ima tendenciju „ucrvati se“, zadobiti pomirbeni ton, ako me razumijete. Ansambl je i prokletstvo i blagoslov. U ansamblu se apsolutno možeš osobno razvijati i kao umjetnik, ali moraš se truditi „da ne zaspeš“, moraš uvijek težiti nečemu novome. Ne smije te uljuljkati ta samorazumljivost primitka plaće svakog mjeseca, jer naše tržište zaista je vrlo konkurentno, dolaze nove mlade snage koje su jake i izvrsne. Mogu te lako uhvatiti „na lijevoj nozi“. Ova djeca što dolaze s Akademije, koliko god im ta nesigurnost visi nad glavom, toliko ih u isto vrijeme tjera na rad, na stvaranje.

NACIONAL: Pratite li mlade umjetnike, imaju li oni danas priliku raditi u javnim ustanovama? Dosta ravnatelja govori kako se treba dati mladima da rade predstave, vidi li se to? Je li stigla ta mlada nova generacija?

Kako da ne! Već su stigli, pa evo i u Trešnji imamo puno mladih kolega koji su izvanredni.

NACIONAL: To pitam prije svega zbog vaših kolega s nezavisne scene koji su vrlo aktivni, ali moraju itekako biti inventivni i mudri da bi uspjeli zaraditi i živjeti od umjetnosti. Oni su vrlo teško proživjeli pandemiju i lockdown, a vi ste im dali podršku u traženju većih prava i novca od Ministarstva. Bili ste jedan od mnogih potpisnika za pomoć nezavisnoj sceni, zašto ste im odlučili dati podršku?

To pandemijsko vrijeme bilo je jako teško. Glumac mora naučiti – i zaista uči kroz život – da će uvijek postojati vrijeme mirovanja, bilo da je riječ o pandemiji kakva nas je zadesila ili, primjerice, bivanju u nemilosti redatelja ili ravnatelja. To su normalni trenuci i treba se na njih naučiti. U tim su trenucima glumci duboko ponizni, javlja se još veća individualizacija, mora se vratiti sebi. Nažalost, moji kolege s nezavisne scene takve su trenutke proživljavali tijekom pandemijskih teških mjeseci pa sam im želio dati podršku.

NACIONAL: Unatoč poslu, jer dugo radite, puno predstava je iza vas i filmova, dosta ste samozatajni, teško je naći ikakav intervju s vama, nema vas po raznoraznim događanjima, zašto?

Ne znam, ali možda sam zbog djeda introvertan, takav sam oduvijek. Jedan od razloga zbog kojih sam krenuo u glumu bio je upravo da pokušam izliječiti tu svoju kroničnu introvertnost.

NACIONAL: Dolazite iz vrlo ugledne umjetničke obitelji, samo prezime odmah asocira na veliko operno ime, vašeg djeda Vladimira, otac vam je također bio umjetnik, sestra vam je redateljica Dora Ruždjak Podolski, a vi ste glumac i redatelj. Sa sestrom ste radili „Ljepoticu i zvijer“ te za ulogu Gastona u toj predstavi dobili Nagradu hrvatskoga glumišta, a ona za režiju. Je li odabir faha bio logičan, kako ste se odlučili posvetiti glumi?

Kad je Dora upisala režiju, često sam išao gledati njezine režije na Akademiju i nekako, pretpostavljam, rodila se velika ljubav prema kazalištu, iako sam već pohađao Učilište ZKM-a pa sam čak i s 12 godina uletio kao glumac u jednu predstavu. Dakle, kad jednom uđete u sve to, uvuče vam se u pore i nema van. Tu se dogodila ta zaraza. U glazbu nismo željeli jer smo zbog djeda i tate znali kakav je to život pa nas nije to zanimalo. Ali umjetnost je bila logičan izbor, da.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Sad ću se malo odmoriti, a onda se obnavlja predstava „Tajna dvorca strave“ i, naravno, igram u još nekim predstavama u Trešnji.

NACIONAL: Zašto volite kazalište?

Zašto ga volim? Volim način na koji prolazi vrijeme u teatru, volim osjećaj kad sam na sceni, kad igram, sve to volim. Više nego film, recimo, sve je to puno uzbudljivije.