Objavljeno u Nacionalu br. 353, 2002-08-21

Nakon brojnih afera koje je proizveo tijekom svog mandata, zbog kojih je morao napustiti svoj položaj, prošlog je tjedna otkriveno da je bivši državni odvjetnik Radovan Ortynski glavni sudionik najvećeg skandala u povijesti hrvatskog pravosuđa zbog kojeg bi mogao završiti u zatvoru

Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, našao se u središtu najvećeg skandala u povijesti domaćeg pravosuđa. Prošlog se tjedna otkrilo da je koristeći svoju golemu pravosudnu moć neovlašteno, ilegalno i protuzakonito mjesecima prisluškivao Županijski sud u Zagrebu. Prislušni uređaji bili su instalirani na telefonsku centralu, što znači da je tajno snimao razgovore doslovce svih sudaca i činovnika.

Prislušni uređaji bili su tajno i protuzakonito instalirani na telefonsku centralu preko koje je Ortynski snimao razgovore svih sudaca Nakon otkrića konsternirani predsjednik Županijskog suda Božidar Rumenjak pozvao je Ortynskog na razgovor, tijekom kojeg mu je Ortynski priznao da je prisluškivao Bivši državni odvjetnik prisluškivao je i Ratka Šćekića, suca koji odlučuje o optužnici protiv tzv. zločinake organizacije, osobnoj kreaciji Radovana Ortynskog Za sada je ustanovljeno da Ortynskog u toj špijunskog akciji nije servisirao ni SZUP, niti tehnički odjel Kriminalističke policije, pa se pretpostavlja da su Županijski sud, bez ikakvog pisanog naloga i opravdanja, ozvučili članovi njegove policijsko-istražiteljske ekipe na čelu sa Zdravkom Šeničnjakom. Ekipa je sastavljena na početku ljeta 2001., činili su je suspendirani policajci koji su karijeru počeli u tajnoj pratnji, a funkcionirala je kao podzemna preteča USKOK-a. Time je, pak, njegovo zlodjelo još teže.

Transkript tajno snimljenog razgovora jednoga županijskog suca s imenom naručitelja Radovana Orynskog – kao prvi dokaz – dobio je Zdenko Konjić, šef županijskog istražnog centra. Prema Nacionalovim saznanjima, transkript je dostavljen iz MUP-a, gdje se već nekoliko mjeseci prikupljaju informacije o drugom krimenu Radovana Ortynskog: kao istražni sudac, u rujnu 2000. falsificirao je zapisnik razgovora s jednim svjedokom, brišući iz njega epizodu koja je mogla teško kompromitirati Ivića Pašalića, tada još moćnog HDZ-ovca.

Konsterniran otkrićem, Konjić se obratio Božidaru Rumenjaku, predsjedniku zagrebačkog Županijskog suda, koji je, nakon prvog šoka, odlučio bivšem državno-odvjetničkom “vrhovniku” pružiti šansu za bilo kakvo objašnjenje. Ortynski se vrlo rado odazvao pozivu na sastanak. Kako se nakon smjene s državno-odvjetničke funkcije kandidirao za suca Županijskog suda, bio je uvjeren da ga Rumenjak poziva zbog novog radnog mjesta.

Umjesto očekivanih dobrih vijesti, Rumenjak je Ortynskog suočio s transkriptom. Ne shvaćajući teške pravne posljedice svojih naloga i postupaka, a kamoli njihovu etičku dimenziju, Ortynski je u hipu sve priznao. Istina, prisluškivao je suce, kako reče Rumenjaku, ali je nekoliko dana prije odlaska s državno-odvjetničke dužnosti ipak izdao nalog da se prislušna operacija obustavi.

Dakako, to bedasto opravdanje nije osobito impresioniralo predsjednika zagrebačkog Županijskog suda. Otvorena je za sada interna i vrlo tiha istraga o državno-odvjetničkom radu Radovana Orynskog u kojoj će se vjerojatno pokazati da su špijuniranje sudaca i falsificiranje zapisnika tek simptomi jedne generalne državno-odvjetničke strategije, poznate iz staljinističkog razdoblja bivše Jugoslavije: na jednoj strani – ucjene i zastrašivanja, na drugoj – zataškavanja i amnestije. Tako špijunska afera u zagrebačkom Županijskom sudu, kao slučaj bez presedana, najavljuje paradoksalni obrat u karijeri “hrvatskog Eliota Nessa”: razvikani antimafijaški istražitelj i tužilac, sam će završiti kao predmet kaznenog progona.

Otkriće prislušnih instalacija u Županijskom sudu, naoko, ima veze s glasovitom optužbom Radovana Ortynskog o općoj korumpiranosti hrvatskih sudaca. Optužbu je izrekao u lipnju 2001., bijesan odlukom Vrhovnog suda o puštanju iz pritvora dvojice uhićenika. Izazivajući silna očekivanja javnosti koja, na ovaj ili onaj način, doista zna “cjenik” izvjesnih sudaca. No isprovocirao je i gnjev cijelog sudačkog ceha, koji se, kao ni jedna profesija, ne sastoji od samog korumpiranog šljama.

U svakom slučaju, na zahtjev Ivice Crnića, predsjednika Vrhovnog suda, Ortynski se obvezao da će pred saborskim Odborom za pravosuđe svoju javno izrečenu optužnicu potkrijepiti i valjanim dokazima. Bio je to početak kraja legende o “hrvatskom Eliotu Nessu” koji je, uz pomoć najjačih novinskih kuća, uspio uvjeriti naciju kako će Hrvatsku očistiti od korupcije i organiziranog kriminala. Na sjednicu Odbora, naime, nije donio ništa. Ispalo je da optužuje na pamet, kako je to vrlo često radio, koristeći autoritet svog visokog pravosudnog položaja da bi u medijima oblatio ljude i institucije koje njemu osobno smetaju. Ipak, koalicijska vlada još nije smogla snage priznati koliko je pogriješila kada je Ortynskog promovirala u glavnog državnog odvjetnika koji je u manje od godine dana proizveo više medijskih i političkih afera nego suvislih optužnica. Sukob je završio vrlo trulim kompromisom: premijer Račan natjerao je Ortynskog da se skrušeno ispriča sucima, a Crnić je ispriku prihvatio kao dovoljnu gestu pokajanja.

No kompromis je samo odgodio neizbježno: uživljen u ulogu najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj, Ortynski je počeo širiti slične tračeve i o samom premijeru Račanu. Natjeran na ostavku, još je jednom upotrijebio isti blef. Najavljujući senzacionalni oproštajni istup pred saborskim zastupnicima, obećao je naciji dokazni materijal o korumpiranosti cijelog državnog vrha. Sve se, međutim, svelo na već obrađene slučajeve šverca oružja i neku manju štedionicu s, navodno, fiktivnim knjigovodstvom.

Utoliko se neupućenima može učiniti da je otkriće njegovih prislušnih uređaja na telefonskoj centrali Županijskog suda demonstracija, istina nelegalnih metoda, ali barem dobrih i časnih namjera antimafijaškog jurišnika. Jer ako nije mogao dokazati da su suci korumpirani, barem se, eto, trudio da ih u tome ulovi.

Dojam, međutim, vara. Čak i pravni laici znaju da neovlašteno pribavljeni dokaz – poput “divljeg” prisluškivanja – nema snagu valjanog argumenta ni za kaznenu prijavu, a kamoli za optužnicu koja se mora braniti pred sudom. Usto, svaki ozbiljniji istražitelj zna da u eri mobitela malo tko svoje povjerljive razgovore – a primanje mita vrlo je povjerljiv posao – obavlja preko službene telefonske centrale koju mogu kontrolirati čak i poštanski službenici.

Ukratko, špijunski skandal Radovana Ortynskog otvara najznačajnije pitanje o njegovoj dvogodišnjoj pravosudnoj misiji: kako je bivši glavni državni odvjetnik namjeravao upotrijebiti transkripte razgovora koji, eventualno, otkrivaju nekog doista korumpiranog suca ako je znao – a morao je to znati – da oni ne mogu poslužiti za kazneni progon? Dva slučaja signaliziraju odgovor, odnosno pravu svrhu ozvučene centrale Županijskog suda u Zagrebu: priča o transkriptima tajno snimljenih telefonskih razgovora Hrvoja Petrača, te prešućeni primjer jednog suca specijaliziranog za imovinskopravne sporove i naplatu šteta. Prisluškujući Petračeve telefonske razgovore, Ortynski nije učinio ni jedan daljnji korak u procesuiranju bilo kojeg kaznenog djela, nego ih je za potrebe političkih obračuna srpske duhanske mafije s hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem izručio novinama. Sudac općinskog suda u Zagrebu još je zanimljiviji: dokaz da je primio mito od Mije Kovče, šogora Vjeke Sliška, “kralja poker-automata”, stigao je do Ortynskog u prvim danima njegova državno-odvjetničkog mandata. Ipak, umjesto kaznenog progona, oba su aktera postali miljenici državnog odvjetništva. Unatoč javnom svjedočenju njegovih “reketaških” žrtava, Kovčo je promoviran u relevantnog svjedoka optužbe protiv tzv. zločinačke organizacije s Knežije, a spomenuti sudac postao je jedan od uzvanika na privatnoj proslavi rođendana Radovana Ortynskog. Štoviše, dokazni materijal o korumpiranom sucu “hrvatski Eliot Ness” prešutio je čak i pred saborskim Odborom za pravosuđe, kada je njime mogao spasiti vlastiti obraz.

Ako je slučaj s Petračem potpuno jasan – nagraditi senzacionalnom pričom medije koji su Ortynskog do posljednjeg dana opisivali kao pravosudnog heroja – motiv zataškavanja sudačke korupcije valja tek otkriti. Bilo bi, primjerice, vrlo zanimljivo ispitati koliko je presuda spomenuti sudac – svjestan toga što Ortynski o njemu zna – donio u korist Mirka Batarela, privatnog odvjetnika koji je funkcionirao kao siva eminencija državno-odvjetničkog ureda?

Postoje i manje izravni signali koji upozoravaju da je Ortynski prisluškivao suce kako bi osvojio moćno oružje za njihovo ucjenjivanje. Prisluškujući Županijski sud, bivši državni odvjetnik uhodio je i Ratka Ščekića, predsjednika sudskog vijeća koje odlučuje o optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije, osobnoj kreaciji Radovana Ortynskog. U jednom trenutku, kada je Ščekić donio odluku koja se tužiteljima nije svidjela, iz ureda glavnog državnog odvjetnika u opticaj je puštena glasina da je Ščekić korumpiran. Nikakvih indicija, a kamoli dokaza, opet nije bilo. Ali trač je trebao poslužiti kao prijeteća poruka da se Ščekićeva karijera može uništiti i bez dokaznog materijala. Uostalom, Ortynski je to i priznao, u internoj istrazi što ju je inicirao Božidar Rumenjak.

PRISLUŠKIVANJE SUDACA

Ortynski kontrolirao suce u najvažnijim procesima

Radovan Ortynski prisluškivao je centralu Županijskog suda u Zagrebu kako bi kontrolirao istražitelje Županijskog istražnog centra te suce koji vode najznačajnije procese. Među tim sucima je, primjerice, Ratko Šćekić koji kao predsjednik sudskog vijeća vodi proces u Remetincu i odlučuje o optužnici protiv tzv. zločinačke organizacije koju Ortynski smatra svojim glavnim djelom.