Nakon što je Ustavni sud 3. veljače drugi put presudio u korist hrvatskih građana prihvaćajući tako prvostupanjske presude o ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za kredite u švicarskim francima, razgovarali smo s Radovanom Dobronićem, 59-godišnjim sucem Trgovačkog suda u Zagrebu. Dobrinić je prvi sudac koji je još u srpnju 2013. godine, tri dana nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, donio prvu presudu protiv osam banaka u Hrvatskoj temeljem kolektivne tužbe odvjetničkog dvojca Nicole Kwiatkowski i Nikše Valjala zbog toksičnih kredita u švicarskim francima. Poslije njega presude u sličnim predmetima iz drugih europskih država donosio je i Sud Europske unije iz Luksemburga nudeći identičnu argumentaciju kao i u njegovoj presudi.

U razgovoru za Nacional Dobrinić je ovaj put ocijenio da su banke vezano za CHF kredite narušile javni poredak Republike Hrvatske, temeljnu vrijednost suvremenih demokratskih sustava. Prvi put je otkrio i to da valutna klauzula u bivšoj jugoslavenskoj državi nikada nije bila zakonski dopuštena, nasuprot tvrdnji predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse u intervjuu Jutarnjem listu iz ožujka prošle godine. U tom intervjuu predsjednik Vrhovnog suda Sessa rekao je da, citiramo: „valutnu klauzulu ne možemo dovoditi u pitanje jer ona u Hrvatskoj kao institut postoji od 1978. i sama po sebi nije sporna“. Upravo ta valutna klauzula u švicarskim francima nanijela je ogromne štete hrvatskim građanima koji su sklopili 125.000 ugovora o kreditima u švicarskim francima.

Prije nego što je postao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, Dobronić je krajem osamdesetih godina radio u Zagrebačkoj banci koja je imala najjače devizno poslovanje u bivšoj državi. Pokrivao je tada pravnu stranu deviznog poslovanja prije privatizacije Zagrebačke banke. „Tamo sam vidio iz prve ruke što se događa u deviznom poslovanju i što znači švicarski franak i koje posljedice može proizvesti“, rekao je Dobronić u uvodu razgovora. Pravosudni ispit položio je 1990., taman uoči rata. Nakon toga je i magistrirao na trgovačkom pravu na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Jedan od mentora na magisteriju, kako je rekao, bio mu je Aleksandar Goldštajn, najugledniji profesor te grane u pravu, a svrstavali su ga i među pet najvećih eksperata trgovačkog prava u svijetu. Drugi mentor na magisteriju bio mu je Ljudevit Rosenberg, najugledniji zagrebački profesor financijskog prava koji je bio ekspert baš za valutnu klauzulu, iako ona nije bila zakonom dopuštena za domaće rezidente.

NACIONAL: Ustavni sud ponovo je odbacio tužbu banaka vezanu uz konverziju kredita u švicarskim francima. Tako je potvrdio i vašu presudu iz 2013. da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u CHF kreditima ništavne, da nisu pravno valjane. Dan ranije ministar Zdravko Marić pohvalio se, međutim, da je postigao nagodbu s bankama da povuku tužbe pred arbitražom u Washingtonu vezano upravo za konverziju CHF kredita. Strahovalo se zato da bi Ustavni sud mogao donijeti odluku na štetu klijenata, a u korist banaka. To se nije dogodilo.

Ta odluka Ustavnog suda napokon je potvrdila da hrvatsko pravosuđe posjeduje integritet. Zato ta presuda ima i važno simboličko značenje. Hrvatski pravni sustav je ponovo dobio kičmu. Treba imati na umu da se to dogodilo u atmosferi kada su banke umanjivale svoj pokušaj tzv. lobiranja na hrvatsko pravosuđe, kada su se odbacivale sve kaznene prijave protiv banaka. U takvoj atmosferi činilo se da se u Hrvatskoj popušta pritisku banaka.

NACIONAL: Znači li to da ministar Marić ima više razloga da se pohvali nagodbom postignutom s bankama na arbitraži u Washingtonu?

Vođenje postupaka pred arbitražom u Washingtonu nije bilo nešto što bi samo po sebi predstavljalo reputacijski rizik za Hrvatsku. Gotovo sve zemlje uključujući i razvijene zemlje Europske unije bile su nekoliko puta tužene u Washingtonu. S obzirom na veliki opseg investicija to se danas više ne smatra posebnim reputacijskim problemom. Njemačka, Nizozemska, Italija, Češka i SAD i sada su tuženi na arbitraži i vode sporove u Washingtonu. Ne treba pretjerivati i tvrditi da bi za Hrvatsku nastale velike reputacijske štete da je postupak u Washingtonu bio nastavljen. Što je veći broj investicija uvijek se dogodi da se prije ili poslije neki spor rješava na arbitraži.

NACIONAL: Što su banke zauzvrat dobile? Teško je povjerovati da su banke dale išta, a da su za to dobile ništa. To pravilo u bankarstvu ne vrijedi.

Ministar Marić je rekao da Hrvatska ne preuzima nikakvu obvezu isplate prema bankama. U tom dijelu je ministar bio jasan. U drugom dijelu svoje izjave ministar je bio općenit i neodređen. Naime, on govori općenito o poboljšanju poslovne klime i uvjeta poslovanja. Pod time banke obično misle na zahtjeve za smanjenje obvezne rezerve ili smanjenje premije osiguranja za deponiranu štednju. Ne znamo je li tako nešto dogovoreno. U načelu to bi bilo manje povoljno. Za stopu obvezne rezerve i prije se govorilo da je u Hrvatskoj viša od prosječne. Mislim da su ministar Marić i Vlada išli prvenstveno za tim da smanje rizik za državni proračun u situaciji kada je dodatno opterećen posljedicama pandemije i potresa. Bez obzira na to što su šanse Hrvatske za uspjeh na arbitraži bile velike, rekao bih 90 posto, ipak ne treba misliti da je zbog preostalih 10 posto rizika bilo nemoguće da i banke dobiju taj spor. Dakle, nogometnim rječnikom, odabrana je taktika “ne primiti gol”. Iz tih razloga se ne treba zamjeriti ministru jer su izvanredne okolnosti dodatno opteretile proračun. Već se godinu dana proračun ne puni normalno.

NACIONAL: Jesu li sve banke povukle tužbe protiv Hrvatske?

Nisu. Dvije banke nisu odustale od tužbe u Washingtonu: Addiko banka, sljednica Hypo banke i francuska banka Société Generale. Addiko banka je poseban slučaj jer je ona u Austriji došla u takve poslovne poteškoće kao što je u Hrvatskoj svojedobno bio slučaj s Agrokorom. Zato je i austrijska država počela posebnim zakonom spašavati Addiko banku. I taj njihov zakon, kao i lex specialis o Agrokoru prilično su loše ocijenjeni. Austrijanci su zbog tog zakona imali čak problema s Europskom unijom. Najblaže rečeno, položaj Addiko banke je specifičan pa sada imaju obvezu utjerivati novac gdje god je to moguće da bi demonstrirali da vode poslove dobrog gospodara. S druge strane, francuska banka Société Generale svoje udjele u Splitskoj banci prodao je OTP banci. Zato je bilo iznenađenje što je ostala pri tužbi. Postavio bih jedno pitanje koje nije pravne prirode. Ako Francuska Hrvatskoj nudi prodaju svojih vojnih zrakoplova i pritom tvrdi da bismo dobili neke dodatne pogodnosti, onda me zanima misle li Francuzi da bi njihovo ustrajavanje na arbitraži bila ta dodatna pogodnost. Neka ih Vlada to pita.

NACIONAL: U ocjenama ponašanja banaka u Hrvatskoj tvrdili ste da su one ugrozile cjelokupni javni poredak Republike Hrvatske.

Težina povreda banaka u kršenju naših zakona i direktive EU-a o pravima potrošača predstavlja povredu javnog poretka Republike Hrvatske. Vidim da se to ne razumije. Što to ukratko znači? Tko danas u svijetu krši javni poredak, a to je najveća vrijednost današnjeg demokratskog sustava u svijetu? Jedni se nazivaju teroristima koji se pozivaju na ideologiju ili vjeru. Oni direktno ubijaju nedužne ljude. Drugi tko krši taj javni poredak upravo su banke. One su 2008. izazvale i svjetsku financijsku krizu na drugi način podrivajući prirodu postojećeg sustava, dakle javnog poretka. To je najteža povreda, a to se ne smije zaboraviti. Zato svi ovakvi dogovori između vlade i banaka ne mijenjaju karakter onoga što su banke učinile. To nije tek skup malih prekršaja. Moramo znati kvalificirati težinu tih povreda javnog poretka. U tom smislu svi dogovori vlada i banaka, pa i ovaj postignut između hrvatske vlade i banaka prošloga tjedna, ništa ne mijenjaju.

NACIONAL: Predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa u intervjuu Jutarnjem listu 15. ožujka prošle godine ustvrdio je da „valutnu klauzulu ne možemo dovoditi u pitanje jer ona u Hrvatskoj kao institut postoji od 1978. i sama po sebi nije sporna“. Slažete li se s tom njegovom tvrdnjom?

To su potpuno iskrivljena tumačenja. Ako pravnik ne razlikuje postojanje valutne klauzule koja je postojala u bivšoj državi u glavama ljudi koji su obožavali njemačku marku i u nju sve preračunavali u odnosu na ono što je realno postojalo u zakonima, onda ne znam što bih na to trebao reći. Valutna klauzula u nijednom trenutku u bivšoj državi nije postojala kao pravna opcija. Oponentni ove činjenice tvrde da se o njoj raspravljalo u sudskoj praksi. I to je točno. Rasprave je bilo u sudskoj praksi, ali koje vrste? U sudskoj se praksi raspravljalo o pravnim posljedicama nezakonitog ugovaranja valutne klauzule. Sudska praksa u bivšoj državi, dakle, nije odobravala valutnu klauzulu.

NACIONAL: Znači li to da predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa iznosi netočnu činjenicu?

Oni koji tako govore ili ništa ne znaju ili namjerno dovode javnost u zabludu. To je zastrašujuće. U SFRJ, bivšoj državi, valutna klauzula je bila zabranjena među domaćim rezidentima, a onda se točno na staru godinu 1990., u zadnjim danima SFRJ, ukida članak 16 Zakona o deviznom poslovanju, članak kojim je bila izričito zabranjena valutna klauzula. Država propada, republike preuzimaju savezno zakonodavstvo, a onda se u ratnim uvjetima počela prvi put ugovarati valutna klauzula s domaćim rezidentima. U bivšoj državi vrijedio je sustav jedinstva vlasti gdje sudovi ni načelno nisu bili samostalni. Nisu imali ovlasti kreirati sudsku praksu. Nakon toga je tek 1994. izmjenama zakona o obveznim odnosima napokon i izrijekom zakonski dopuštena valutna klauzula. U ratnim uvjetima vršile su se krupne promjene. Dopustila se valutna klauzula, a tada se i formalno-pravno ukida društveno vlasništvo i prelazi se na tržišnu utakmicu.

NACIONAL: Sjećate li se trenutka kada ste donijeli presudu o ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope?

Sjećam se. Bilo je to tri dana poslije formalnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. Donio sam presudu o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za ugovore u kreditima u švicarskim francima.

NACIONAL: Jeste li bili prvi sudac u Europi koji je donio takvu presudu o ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za CHF kredite temeljem direktive EU-a o pravima potrošača iz 1993.? Na tome danas svoje odluke donosi i sud Europske unije u Luksemburgu.

Moguće je da je tome tako, iako je slična presuda te 2013. bila donijeta i na Islandu. Međutim, nisam se u presudi izravno pozvao na tu direktivu EU-a, nego sam se pozvao na hrvatski zakon o potrošačima u kojem je još 2003., za vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana bila kompletno prepisana ta direktiva Europske unije iz 1993. Ta je direktiva, dakle, već punih deset godina bila ugrađena u hrvatsko zakonodavstvo.

NACIONAL: Zašto niste proglasili cijeli ugovor o CHF kreditima ništetnima, nego samo valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu? Dvije njegove glavne komponente, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula postale su ništetne, ali ne i ugovori u tim toksičnim kreditima.

Ugovore nisam proglasio ništetnima zato što to nije bio predmet tužbenog zahtjeva. Prema važećim propisima u kolektivnim postupcima nije se mogla utvrđivati ništavost cijelog ugovora, nego samo ništetnost pojedinih klauzula. Utvrđeno je ono što se maksimalno može u kolektivnim postupcima. To je bilo i ostalo tipizirano. Nakon toga je uslijedila žalba banaka pa je nakon godinu dana, 2014. Visoki trgovački sud (VTS) potvrdio presudu o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je odbio isto potvrditi i za valutnu klauzulu. VTS je ustvrdio da je s valutnom klauzulom sve u redu. Smatrao je da o valutnoj klauzuli svi sve znaju. Usudio bih se reći da je ta odluka VTS-a ponudila laičko, a ne pravno utemeljeno obrazloženje.

NACIONAL: No kasnije je i valutna klauzula, koja je daleko više oštetila građane, ipak postala ništetna.

Nakon tog laičkog obrazloženja Visokog trgovačkog suda valutna klauzula je završila na reviziji kod Vrhovnog suda. Nakon godinu dana i Vrhovni sud potvrdio je tu odluku VTS-a o valutnoj klauzuli s kojom je navodno bilo sve u redu. Vrhovni sud je napravio kompromis ne ulazeći u argumentaciju, koja nije bila pravno utemeljena. Potom je Udruga Potrošač u čijoj je pozadini bila Udruga Franak uputila tužbu Ustavnom sudu 2015. Nakon godinu dana Ustavni sud je ukinuo tu presudu Vrhovnom sudu i rekao ne samo da njegova odluka nije ispravna, nego da je prihvaćanjem valutne klauzule u CHF kreditima povrijeđen Ustav. To je bio temelj, ključan razlog i argument za donošenje i ove nove odluke Ustavnog suda 3. veljače ove godine.

NACIONAL: Zašto se svojom presudom u vezi valutne klauzule Vrhovni sud ogriješio o Ustav?

Ogriješio se zato što su evidentno arbitrarno odlučivali. Iz presude Vrhovnog suda bilo je vidljivo da su jedan kriterij primijenili za promjenjivu kamatnu stopu, a da taj isti kriterij nisu primijenili i za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Primijećena je potpuna neujednačenost kriterija, a to je bilo i ustavno neprihvatljivo. Ustavni sud je zbog toga ukinuo onaj dio presude Vrhovnog suda u kojem je tvrdio da je s valutnom klauzulom bilo sve u redu. Ustavni sud je poručio da to moraju ponovo raspraviti.

NACIONAL: Što nakon toga čini Vrhovni sud?

Poslije toga Vrhovni sud ponovo ne odlučuje o meritumu tog pitanja, suštini valutne klauzule. Našao je procesno rješenje pa je Visokom trgovačkom sudu ukinuo njegovu presudu, a onda je Visoki trgovački sud prvi put odlučivao o meritumu tog pitanja, valutnoj klauzuli u CHF kreditima. Donio je novu presudu posve suprotnu njegovoj prvoj odluci potvrđujući moju prvostupanjsku presudu iz 2013. Nakon toga su banke tražile reviziju od Vrhovnog suda, a on to odbija. Banke potom ponovo pišu novu tužbu Ustavnom sudu. Tako je sada Ustavni sud drugi put ponovio svoje prethodno stajalište: da su i promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne. Što god netko mislio o odlukama Ustavnog suda u drugim područjima, u ovom slučaju je vrlo dobro postupao. Presuda Ustavnog suda nakon skoro osam godina potvrdila i moju prvostupanjsku presudu. Mogli bismo reći da je odluka Ustavnog suda u skladu s europskom pravnom stečevinom koja je sukladna i odlukama Europskog suda u Luksemburgu.

NACIONAL: Nije li ova odluka Ustavnog suda stigla prekasno? Zbog kredita u švicarskim francima desetak klijenata banaka izvršili su samoubojstvo, mnogi su ostali bez imovine, a sada privatnim tužbama moraju utjerivati obeštećenje kod banaka?

Ustavni sud je i prvi put odlučivao u trenutku kada su već nastupile velike štetne posljedice zbog enormnog rasta tečaja švicarskog franka, pa se i neposredno vidjelo da je učinak valutne klauzule bio poguban. Godinu dana nakon moje presude počele su stizati i masovne presude Suda EU-a iz Luksemburga. Ustavni sud je bio dovoljno mudar da shvati da se ne može suditi suprotno pravu Europske unije u onoj materiji u kojoj je u hrvatsko zakonodavstvo kompletno prepisana direktiva EU-a iz 1993. o pravima potrošača. Shvatilo se da drugačije odluke ne bi držale vodu. Ustavni sud je u svojoj prvoj odluci usvojio dobar dio argumentacije koju sam napisao u prvostupanjskoj presudi. S druge strane, uvjerio se u to i kroz odluke Suda EU-a. Nekome se možda čini da je ovakav ishod bio logičan, ali treba imati na umu da je Hrvatska i prije članstva u EU-u usvojila isti propis kao kompletna Europska unija. Bez toga bi stvar u ovom slučaju bila polovično riješena.

NACIONAL: No što to znači za korisnike CHF kredita koji su tužili banke?

Presuda Ustavnog suda zapravo ne donosi nešto novo, ali ona ima veliko značenje. Ona potvrđuje da je to konačan stav cjelokupnog hrvatskog sudstva. Unutar hrvatskog pravnog poretka banke ne mogu više ništa učiniti. Ustavni sud odigrao je vrlo pozitivnu ulogu. Stav Ustavnog suda dva puta je bio konzistentan. Nije se dao impresionirati pričama o tome da će banke i bankarski sustav zbog toga propasti. Držao se prava, hrvatskog ustava i prakse EU-a. Naročito je bila važna prva intervencija Ustavnog suda iz 2016. Ova odluka samo pokazuje kako bi trebalo odlučivati u 95% pravosudnih postupaka. Nije više sve nepredvidivo kako se obično u javnosti misli.

NACIONAL: Nagovještava li ta presuda i oporavak hrvatskog pravosuđa u cjelini?

To ne mogu tvrditi, ali konačno se vidi kako pravosudni sustav može kvalitetno djelovati. Po nalogu Ustavnog suda Vrhovni sud je ponovno odlučivao i promijenio svoju prethodnu odluku o valutnoj klauzuli. Kasnije je to učinio i Visoki trgovački sud. Bilo bi bolje da se to dogodilo ranije, ali sada kada se jednom ovo postiglo može se vidjeti i prava snaga pravnog sustava. Banke više ne mogu apsolutno ništa. Sustav treba biti što više jedinstven umjesto da pojedini sudovi različito presuđuju, a onda više sudske instance nešto preinačuju. Što je za to potrebno? Da presuda prvog stupnja bude minimalno pravno i činjenično utemeljena, a potom bez suvišnih ukidanja i oklijevanja potvrđivana što jedinstvenije. Kada su jedinstveni u odlučivanju prvi stupanj, zatim Visoki trgovački ili Visoki prekršajni sud, potom Vrhovni sud i Ustavni sud, tek se tada vidi prava snaga pravnog sustava. Tako se uspostavlja pravni red. Ako se zbog stalnih ukidanja presuda omogućava da netko izvrdava pravni red, onda ćemo imati dosadašnju situaciju beskonačnih žalbi. Postupanje Ustavnog suda je u ovom konkretnom slučaju uspostavilo pravni red. Ustavni sud je u dva saziva, sada pod predsjedanjem Miroslava Šeparovića, a prvi put pod predsjedanjem Jasne Omejec imao jedinstven pristup. Bio je na strani zakona, Ustava i pravde. Nije se dao smesti. S druge strane, to govori nešto i o bankama.

NACIONAL: Što govori to o bankama?

Prvi put su banke htjele suspendirati primjenu zakona o konverziji, a potom su tražile primjenu tog istog zakona o konverziji onako kako njima odgovara. Zato ova odluka Ustavnog suda ulijeva nadu i minimum autoriteta hrvatskog pravosuđa. Do sada se iz raznih razloga sumnjalo u autoritet pravnog sustava u Hrvatskoj. Kad se pogleda što su tijekom suđenja banke sve pokušavale, tražeći među ostalim i agencije za lobiranje koje su trebale utjecati na odluke Vrhovnog i Ustavnog suda, ne treba misliti da su bile naivne i nedužne. Pokušale su uspostaviti sustav u kojem će uz pomoć novca izravno i neizravno utjecati na medije i sudstvo. Ako bi tako banke probile sustav, a svi segmenti počeli popuštati, znanstvenici pisati mišljenja po narudžbi banaka, suci postali impresionirani pričama o gubicima banaka, onda neće biti ništa od demokracije utemeljene na vladavini prava. Uspostavit će se plutokracija, apsolutna vladavina novca i bogatih.

NACIONAL: Nije li ta vladavina novca i bogatih već naša realnost?

Bili smo blizu toga da to postane naša realnost, ali ozbiljni sustavi uvijek pronađu snagu da to ograniče. U Hrvatskoj strane banke koriste činjenicu što raspolažu s više od 90 posto aktive, dakle više od 90 posto raspoloživog novca. To su i u ovom slučaju pokušali iskoristiti u pravnoj bitci s hrvatskom državom i vlastitim klijentima. U tom kontekstu treba promatrati i položaj Vlade kroz ovu nagodbu postignutu u Washingtonu. Banke na nagodbu ne bi pristale da su bile sigurne da će uspjeti u arbitražom postupku. Shvatile su da bi taj njihov eventualni uspjeh bio vrlo upitan. Ovo pitanje konverzije vrlo je specifično i arbitraža bi prvi put razmatrala takvo pitanje. Iz tih razloga nitko nije mogao biti sto posto siguran kakva bi bila odluka arbitraže unatoč glasinama da banke u arbitraži dobro stoje, što je vjerojatno bio spin banaka.

NACIONAL: Ne može se znati kakva bi bila odluka arbitraže, ali što se moglo predmnijevati?

S obzirom na to da je hrvatski pravni sustav zauzeo jedinstveno stajalište, da su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, nijedna arbitraža nije mogla olako preko toga prijeći. Tome treba dodati da se i Sud EU-a izrazio vrlo negativno o praksi banaka u svim drugim zemljama Europske unije. Pozitivna je činjenica i to što je Europska komisija kao umješač u tom sporu stala na stranu Hrvatske. S druge strane, arbitraža u Washingtonu nije željela pokazati da je podložna Sudu EU-a da se ne bi stvorio loš dojam o njoj. Ona djeluje pod kapom Svjetske banke i relevantna je globalno za cijeli svijet. Međutim, njeno proglašenje da je arbitraža nadležna za ovaj slučaj tužbe banaka iz Hrvatske zapravo nije imala neko suštinsko značenje. Ovo je pitanje nadležnosti arbitraže u Washingtonu za investicijske sporove između kompanija i država članica EU-a dodatno pravno zakomplicirano nakon što su Sud EU-a, a zatim i Europska komisija zatražili da sve države otkažu članstvo u Washingtonskoj konvenciji kada je riječ o sporovima koji imaju karakter sporova unutar Europske unije. To rješava Sud EU-a kao nadležno pravosudno tijelo Europske unije.

NACIONAL: Što mogu očekivati građani koji su konvertirali svoje kredite iz švicarskih franaka u eure i tužili banke. Banke tvrde da su konverzijom obeštetile klijente, a njihov stav čini se da dijeli i predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa?

Zakon o konverziji od čega cijela stvar počinje nijednim svojim člankom ne govori da taj zakon ograničava prava iz zakona o potrošačima povodom sklapanja ugovora o konverziji, niti ograničava bilo koje drugo njegovo potrošačko pravo. Taj zakon ništa ne propisuje i ne govori o odnosu tih prava potrošača. Zakon o konverziji šuti o tome, a šuti potpuno opravdano. Svrha zakona bila je socijalno-ekonomska: da se ljudima u neprilici zbog naglog povišenja tečaja švicarskog franka pomogne tako da im se spasi egzistencija, pravo na normalan život. Izvan toga zakon o konverziji ništa drugo ne govori. S druge strane, i Sabor je u ovom slučaju mudro postupio. Bio je svjestan da bi eventualno propisivanje nekog ograničenja učinaka moje kolektivne presude iz 2013. iz postupka koji je još bio u tijeku, a započet je znatno ranije, prije donošenja zakona o konverziji bilo protuustavno zadiranje zakonodavne vlasti u sudske presude i sudski postupak.

NACIONAL: No je li bilo negdje pokušaja da se to načelo sruši?

Bilo je nekih koji su i to pokušavali. Krasan primjer toga bio je u Italiji, ali u drugoj, kaznenoj materiji. Kada je Silvio Berlusconi bio talijanski premijer, protiv njega se vodilo nekoliko kaznenih postupaka. Što je on pokušao napraviti? Imao je većinu u parlamentu i predložio je donošenje izmjene zakona o kaznenom postupku koji bi po svom konačnom efektu doveo do obustave svih kaznenih postupka protiv njega. Tada talijanski suci nisu ostali pasivni, nego su se udružili i pobunili. Obukli su svoje sudačke odore i izašli na ulice. Prosvjedovali su kao svi drugi prosvjednici i tako su Talijanima stavili do znanja o kakvoj se teškoj svinjariji radi. To je bio Berlusconijev pokušaj negacija pravne države. Na kraju je sucima uspjelo obraniti pravnu državu, a Berlusconi u svom naumu nije uspio unatoč parlamentarnoj većini koju je imao.

NACIONAL: Kako bi se ovaj Berlusconijev pokušaj iz Italije mogao reflektirati u Hrvatskoj na slučaju konverzije švicarskog franka?

Kada bi se to sada pokušalo provesti u Hrvatskoj na kreditima o konverziji švicarskog franka bilo bi isto onome što je bilo spriječeno u Italiji, samo u drugoj građanskopravnoj materiji. Imali bismo situaciju iz koje bi proizlazilo da u Republici Hrvatskoj protivno temeljnom načelu podjele vlasti Sabor sa svojom većinom u svakom trenutku može izglasati donošenje ili promjenu zakona koja će kompletno anulirati onu presudu iz postupka koji je započeo prije, a parlamentarnoj većini više nije po volji. To ne dolazi u obzir. Za to već iz aspekta našeg Ustava nije postojala nikakva mogućnost. Dakle, argument broj jedan onima koji su konvertirali kredite u švicarskim francima glasi: zakon o konverziji namjerno šuti o odnosu prema kolektivnoj presudi jer dobro zna da se to ne može zakonom ni urediti. Još se manje mogu oduzeti neka, pa onda i potrošačka prava. Kolektivnu presudu donio sam prije zakona o konverziji. Sabor je potpuno ispravno postupio i uopće se nije upuštao u odnos tog zakona o konverziji prema mojoj kolektivnoj presudi.