Dok smo dogovarali intervju s predsjednikom Vrhovnog suda Radovanom Dobronićem zbog toga što ga je ponovo javno napao sudac Vrhovnog suda Damir Kos, kojeg je u srpnju prošle godine zbog tih razloga smijenio s dužnosti predsjednika Kaznenog odjela Vrhovnog suda, njegov rad počeo je problematizirati i Đuro Sessa, Dobronićev prethodnik na čelu Vrhovnog suda. Sessa je i dalje sudac Vrhovnog suda koji tvrdi da sudac Dobronić nije imao nikakvu ulogu u donošenju odluke na tom sudu o atentatu na Ivu Pukanića, a prošlog tjedna taj sud utvrdio je da je u tom atentatu bilo elemenata terorizma. Dobronić tu činjenicu da nije sudjelovao u donošenju odluke o atentatu na Pukanića ne osporava, ali je svjestan da je i to Sessino očitovanje samo pokazatelj u kakvim uvjetima opstrukcije na Vrhovnom sudu mora djelovati kao čelna osoba sudbene vlasti u Hrvatskoj. Vrhovni sud na čijem je čelu također još nije donio odluku ni o važnoj kolektivnoj presudi Dobronića iz kolovoza 2013. godine, kada je kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu proglasio ništavnima dvije ključne klauzule iz ugovora o kreditima u švicarskim francima. Ništavnima je proglasio i valutnu klauzulu u švicarskom franku i promjenjivu kamatnu stopu mijenjanu jednostranim odlukama banaka. Ovaj je put u razgovoru za Nacional otkrio i da je prvi put promjenjivu kamatnu stopu proglasio ništavnom još 1996., u prvoj godini svoga rada na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Te 1996. je i postao sudac. Prije toga je od 1994. do 1996. bio načelnik pravnog, kadrovskog i općeg odjela u Državnoj direkciji za robne rezerve. Nakon što je odradio vježbenički staž, najprije se 1986. zaposlio kao referent u Pravnoj direkciji Zagrebačke banke, a 1990. je promoviran u voditelja Odjela pravnih poslova za devizno poslovanje Zagrebačke banke. Dobronić je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i magistrirao na magistarskom studiju iz trgovačkog prava. Osim što je predsjednik Vrhovnog suda, on je i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, pa se u razgovoru za Nacional osvrnuo i na tu svoju ulogu u superizbornoj 2024. Po njemu, to može postati i najspornije pitanje u svim ovogodišnjim izborima, a ministar Ivan Malenica nije pokazao previše želje da se krene u ažuriranje popisa birača. Ukazao je i na to da je popis birača i glavna točka prijepora na prosvjedima u Srbiji.

NACIONAL: Kao predsjednik Vrhovnog suda, vi ste i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva (DIP) u ovoj superizbornoj godini. Kako gledate na činjenicu da nakon objavljenog popisa stanovništva u Hrvatskoj u izbornim popisima imamo pola milijuna punoljetnih birača više od punoljetnih stanovnika? Može li to dovesti u pitanje legitimnost predstojećih parlamentarnih, europskih i predsjedničkih izbora?

Dobro ste uočili da to može biti najspornije pitanje u svim ovogodišnjim izborima. To je ujedno problem kojeg se najviše pribojavam u ovoj godini. U ove dvije godine koliko sam predsjednik DIP-a, pokušao sam i to pitanje pokrenuti. Međutim, DIP kao kolektivno tijelo nije bio pretjerano zainteresiran, ali je DIP ipak poslušao moj prijedlog i pozvali smo ministra Ivana Malenicu na jednu sjednicu, ali ministar pravosuđa i uprave nije pokazao previše želje da se krene u ažuriranje popisa birača. Postojao je i još uvijek postoji ukorijenjeni stav da je popis birača jedan kriterij, popis stanovništva drugi kriterij, a prijava prebivališta nešto treće. Međutim, u zadnjoj odluci Ustavnog suda koja se bavila izbornim jedinicama stoji da se više ne može zanemarivati disproporcije između ova tri različita kriterija, popisa birača, popisa stanovništva i popisa prebivališta. Da bi to trebalo dovesti u vezu. Činjenica je da bi u skladu s tim stavom Ustavnog suda Ministarstvo pravosuđa i uprave i MUP trebali koordinirano pristupiti provjeri popisa birača i ažurirati ga.

NACIONAL: Kako riješiti taj problem prije izbora?

Ako se netko iselio u Irsku, može se smatrati da je tamo privremeno otišao, pa bi po toj osnovi imao pravo glasati. Nije odjavio prebivalište i nije se odjavio s popisa birača. Je li to razlog tako velikoj disproporciji između biračkih popisa i popisa stanovništva, nisam siguran. Ali prema onome što vidimo u prosvjedima u Srbiji, to je tamo glavna točka prijepora o zakonitosti izbora. Prigovara se da su tamo dolazili birači iz Bosne i Hercegovine. To se i kod nas događa, da dolaze hrvatski državljani iz Bosne i Hercegovine, a drugi dio iz Srbije, oni koji su se iselili nakon Oluje. Kad je ministar MUP-a Vlaho Orepić pokušao riješiti taj problem, on je počeo provjeravati valjanost prijave prebivališta i tada su uspjeli donekle srediti i biračke popise. Međutim, Ustavni sud kasnije je prigovorio tome i ocijenio da su neka brisanja iz popisa birača provedena neustavno pa je to pitanje opet ostalo neriješeno. Sada imamo situaciju da ako išta može dovesti u pitanje legitimnost budućih izbora to je taj nesrazmjer između popisa birača i popisa stanovništva, kao i registracije prebivališta. Bit ćemo u situaciji da će se moći reći da su izbori formalno zakoniti, ali će ostati upitno odgovaraju li ti rezultati smislenom i razumskom rasuđivanju.

NACIONAL: Vrhovni sud upravo je donio odluku da atentat na glavnog urednika Nacionala Ivu Pukanića i Niku Franjića 2008. ima elemente terorizma. Je li bilo potrebno više od 15 godina za donošenje te odluke?

Nisam u toj odluci sudjelovao. O tome je odlučivalo sudsko vijeće Vrhovnog suda. Osobno nisam bio involviran pa tu odluku ne bih želio ni komentirati. Ionako su suci Vrhovnog suda osjetljivi na to, a vidim već da Đuro Sessa i piše da to nema veze sa mnom. To je točno. Ne želim sebi prisvajati ikakve zasluge za taj slučaj. Ne bih se u ovom slučaju želio miješati u konkretan posao kolega sudaca. Suci u vijeću su taj slučaj proučili i donijeli odluku.

NACIONAL: Osim što vaš prethodnik Đuro Sessa osporava vaš doprinos u djelovanju Vrhovnog suda, doživjeli ste i novi javni napad na Facebooku Damira Kosa, suca na Vrhovnom sudu. Suca Kosa smijenili ste s dužnosti šefa Kaznenog odjela Vrhovnog suda u srpnju 2022., a i Marina Mrčelu, tadašnjeg voditelja Odjela za praćenje prakse europskih sudova. Je li to sada osveta kolega na Vrhovnom sudu predvođenih sucem Kosom koji ne odustaju od opstrukcije vašeg djelovanja kao čelne osobe sudbene vlasti u Hrvatskoj?

Ne znam je li o tome riječ, ali mislim da sudac Kos ima istu motivaciju kao i prije, zbog čega sam ga i razriješio dužnosti voditelja Kaznenog odjela na Vrhovnom sud u srpnju 2022. On u bitnome komentira izmjene u člancima 12 i 13 prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima. Te su izmjene doista umetnute na zajednički prijedlog mene i suca Darka Milkovića, predsjednika Državnog sudbenog vijeća. Ti su članci bili i povod Kosove reakcije, a oni se odnose na reguliranje izvansudskih aktivnosti sudaca. Tema je bila ista kao i prije godinu i pol na okruglom stolu, a o čemu se opet raspravljalo i na Općoj sjednici Vrhovnog suda 28. prosinca krajem prošle godine.

NACIONAL: Za što vas konkretno optužuje sudac Kos?

Kako je rekao u naslovu svog prigovora, on tvrdi da tim izmjenama temeljem članaka 12 i 13 prijedloga Zakona o sudovima želim „uništiti intelektualizam u sudstvu“. To je apsolutna besmislica. Očito, po onome kako sudac Kos piše, taj se intelektualizam u sudstvu ne očituje kroz obrazloženja sudskih presuda, nego samo u pisanju članaka i predavanja koje suci održavaju na temelju poziva raznih ustanova, ali i poduzeća, u pravilu za honorare. Drugim riječima, sudac Kos smatra da pisanje presuda, a njihova obrazloženja su osnovni posao sudaca, nije prilika za intelektualno dokazivanje sudaca. Ukratko, tvrdi da to nije intelektualni rad, nego da kada suci rade samo na sudskim predmetima kao na svom osnovnom poslu, rade činovnički posao. Jer ih to valjda onemogućava da pokažu svoj intelektualni potencijal.

NACIONAL: Vi se ne slažete s tom tezom suca Damira Kosa?

Zdrav razum govori da se s time ne mogu složiti, a s ova dva članka se ne ograničava pravo sudaca da pišu stručne članke i drže predavanja, nego ih samo obvezuje da o tim svojim aktivnostima obavještavaju predsjednike sudova. Zapanjujuće je da netko tko se bavi sudačkim poslom može tako nešto uopće napisati.

NACIONAL: Što je sporno u tom stavu suca Kosa?

To je potpuno nerazumijevanje uloge sudaca i njihova sudačkog rada u sustavu sudbene vlasti, posebno u okvirima Europske unije. Upravo praksa nacionalnih vrhovnih sudova članica EU-a, kao i praksa dvaju sudova Europske unije, onog u Luksemburgu i onog u Strasbourgu, naročito obrazloženja njihovih presuda, dokazuju da su to intelektualne tvorevine prvog stupnja. Kada usporedimo obrazloženja presuda hrvatskih sudaca, pa onda i sudaca Vrhovnog suda, vidimo veliku diskrepanciju. A to je da su njihova obrazloženja u pravilu vrlo štura. U tim obrazloženjima ima često premalo intelektualnog napora, odnosno prečesto se stvari rješavaju šablonski.

NACIONAL: Znači li to da dosadašnje presude u Hrvatskoj nisu zahtijevale veći stupanj intelektualnog napora? Je li isti pristup potreban i u predmetima na prekršajnim sudovima koji su jednostavni?

Ne treba ovo moje razmišljanje shvatiti kao neki apsolut. U svakoj grani prava, od prekršajnih do kaznenih predmeta, postoje šablonske situacije. Međutim, u uvjetima u kojima živimo, u kojima postoji radikalna promjena pravnog sustava, ali i cjelovitog sustava društvenih vrijednosti, uloga sudaca u pisanju obrazloženja presuda je vrlo velika jer presude formalno i suštinski moraju biti po slovu i u duhu zakona, ali i što pravednije. U tim novim uvjetima suci moraju uspostavljati ne samo pravne, nego i društvene standarde. Za to su najpozvaniji suci vrhovnih sudova. U mnogim državama EU-a to se iz njihovih presuda i vidi, a kod nas je to prerijedak slučaj. Zato sam i na općoj sjednici Vrhovnog suda 28. prosinca i rekao da se suce procjenjuje i pamti po njihovim sudskim presudama, a ne po člancima koje pišu.

NACIONAL: Koliko ste vi uložili intelektualnog napora u pisanju kolektivne presude o ništavnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima iz 2013. godine?

Postoji načelo iz rimskog prava, a ono kaže: „nemo iudex in causa sua“ ili nitko nije sudac u svojoj stvari. Ne želim sebe ocjenjivati.

NACIONAL: Ali poznato je da ste prije donošenja te odluke iz kolektivne presude 4. srpnja 2013., tri dana nakon što je Hrvatska postala punopravna članica EU-a, proučavali slične predmete ne samo u Europi, nego i u Australiji.

Od početka mog rada kada sam postao sudac 1996. tako sam radio. Kod nas se uopće ne prati sistematično rad sudaca, pa se i za moj rad prvi put više čulo kada sam donio tu kolektivnu presudu u slučaju švicarskog franka. A to se ticalo i sudbine, egzistencije 125.000 hrvatskih obitelji. To je oko 400.000 hrvatskih građana, što je 10 posto ukupnog stanovništva dovelo u velike probleme. Po tome je Hrvatska ostala najteži slučaj unutar EU-a. U toj kolektivnoj presudi rekao sam pored ostalog da način na koji se ugovarala promjenjiva kamatna stopa nije bio dopušten onako kako su banke to radile. Ali to nisam prvi put napisao u toj kolektivnoj presudi, nego sam to osnovno načelo da banka ne može jednostrano određivati promjenjivu kamatnu stopu, kao načelo napisao u jednoj svojoj presudi na početku svog sudačkog staža 1996. Nitko od 1996. do 2013. nije to ni uočio. Ja sam taj problem riješio još 1996. kao sudac na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Da je postojalo shvaćanje da je sudački rad i intelektualni rad, onda je sudska i bankarska praksa mogla biti drugačija još od onda, od 1996.

NACIONAL: Zašto naglašavate toliku važnost pisanja obrazloženja u sudskim presudama?

Ta obrazloženja presuda nisu važna samo u pojedinim sudskim predmetima. Ona se, ako su pravno uvjerljiva, kasnije citiraju i u sudskoj praksi, pa su i predmet analize uže i šire stručne javnosti, ali i javnosti uopće. Da bi presuda ispunila svoju funkciju, ona mora biti veliki intelektualni rad u koji je uložen i veliki intelektualni napor. Ono što je napisao sudac Damir Kos protiveći se bilo kakvom ograničavanju izvansudskih aktivnosti sudaca izokrenuto je poimanje uloge sudaca i sudskih presuda. Ako doista misli ono što je napisao u svom prigovoru, onda sudac Kos unižava značenje sudačkog rada, sudskih presuda i uloge sudaca, pa i sebe samog.

‘Arbitraže će sucima biti zabranjene. U prijedlogu izmjena Zakona o sudovima napisali smo da se suci ne smiju baviti arbitražama’, kaže Radovan Dobronić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Je li člancima 12 i 13 prijedloga izmjene Zakona o sudovima sucima doista zabranjeno pisanje članaka i održavanje predavanja, što upozorava sudac Kos?

Normalno da nije. Pozitivno je da pišu i stručne članke i održavaju predavanja, ali to je njihova dodatna aktivnost, a glavno po čemu se suci pamte je doprinos kroz njihove presude. Rekao sam da je to najvidljivije u anglosaksonskom sustavu u kojem se citiraju presude donijete i prije više od sto godina. Te se presude citiraju i u sudskoj praksi i u stručnoj literaturi. Po tome se suci pamte. Čak i u europskom kontinentalnom sudskom sustavu, pravu germanskog kruga, u presudama njemačkog vrhovnog suda često su citirani svi članci koje su sveučilišni profesori napisali o toj temi. Citiraju se i sve presude o toj temi. To je intelektualni rad prve vrste.

NACIONAL: Navedite konkretan primjer.

Poznata je jedna presuda kanadskog vrhovnog suda u kojoj je bilo razmatrano jedno složeno pitanje naknade štete. U nastojanju da dokažu da je njihov stav pravilan, kanadski vrhovni sud uložio je veliki trud i prije presude proveo pravno istraživanje i u presudi citirao sudsku praksu vrhovnih sudova iz čak 17 zemalja. Nisu morali to učiniti, ali to su ipak naveli u svojoj presudi. To je bilo u funkciji dokazivanja da je njihov stav pravilan i da ga podržava većina drugih vrhovnih sudova u svrhu pravde, a ne samo legalnosti i primjene zakona. To je ono kako bi suci mogli svaki dan dokazivati svoj intelektualni kapacitet i kreativnost, a naročito suci vrhovnog suda. Tako da ono što je napisao sudac Kos u svom dopisu doslovno je poražavajuće. Kasnije je u svojim javnim nastupima sudac Kos stavio težište na proceduru u donošenju tog zakonskog prijedloga.

NACIONAL: Je li u tome bio u pravu?

Točno je da ti članci 12 i 13 nisu bili stavljeni u javnu raspravu, ali imao sam pravo i obvezu predložiti ih kao čelna osoba sudbene vlasti u Hrvatskoj. Prvobitne izmjene Zakona o sudovima koje je pripremilo Ministarstvo pravosuđa odnosilo se na druge teme, anonimizaciju sudskih odluka, imenovanja vještaka i tumača, reguliranje razumnog roka. Otišao sam sa svojom zamjenicom Gordanom Jalšovečki na razgovor s ministrom Ivanom Malenicom. S obzirom na to da sam na polovici mandata, a od okruglog stola kada sam prvi put javno iznio te prijedloge na Vrhovnom sudu, na kojem su sudjelovali i suci Vrhovnog suda, sveučilišni profesori, saborski zastupnici, a bili su prisutni i mediji, prošlo je godinu i pol dana. Stoga sam sada tu inicijativu predložio kao izmjene Zakona o sudovima. Ministar je u razgovoru s nama rekao da će to uvrstiti u plan zakonodavnih aktivnosti. Nisam imao predodžbu da će se to tako brzo dogoditi.

NACIONAL: Na vaše iznenađenje, dobili ste brzi odgovor Ministarstva pravosuđa.

Upravo tako. Dobio sam kratki dopis od ministra da mi ostavlja kratak rok da odmah sročim i tekst izmjena Zakona o sudovima. Zatim sam razgovarao i s kolegom, sucem na Vrhovnom sudu Darkom Milkovićem i predsjednikom Državnog sudbenog vijeća. S njim sam se dogovorio i da zato nije potrebno mijenjati neke odredbe i Zakona o Državnom sudbenom vijeću. Kroz razgovor smo se opredijelili za blagi oblik promjena. Tako čak i za kršenje obveza sudaca u njihovim izvansudskim aktivnostima nismo u zakonu predvidjeli posebne sankcije. To je najblaži oblik regulacije, pa su propisane samo osnovne stvari.

NACIONAL: Unatoč tome, sudac Kos vas optužuje za antiintelektualizam.

Propisali smo dvije osnovne stvari. Željeli smo riješiti sudjelovanje sudaca u izvansudskim aktivnostima, uključujući i sudjelovanje u arbitražama. To su inače bila pitanja preuzeta iz bivšeg jugoslavenskog sustava. Tada je sudac kao funkcionar, odnosno ono što se nekada nazivalo društveno-političkim radnikom, mogao biti i arbitar. Nismo to samo mi naslijedili, nego i Slovenci i sve države nastale iz bivše Jugoslavije. Osobno nikada nisam imao iskustvo društveno-političkog radnika jer sam prvi put postao sudac na Trgovačkom sudu u Zagrebu 1996., nakon osamostaljenja Hrvatske.

NACIONAL: Jesu li Slovenci promijenili takvu praksu iz bivše Jugoslavije?

Promijenili su. Kada sam se prije godinu i pol pripremao za okrugli stol, od ostalih vrhovnih sudova članica EU-a pribavio sam podatke o njihovoj praksi, između ostalog i o sudjelovanju sudaca u arbitražama. U 80 posto država EU-a aktivni suci ne smiju biti arbitri u trgovačkim sporovima. To mi se čini potpuno razumno. To su situacije kada se sudac lukrativno bavi istom aktivnošću kao u svom redovitom poslu, a za to dobiva novčanu naknadu stranaka, pa ih to može odvesti i u neželjene situacije. Kada sam prikupljao podatke o tome koliko sudaca sudjeluje u arbitražama u Hrvatskoj, dobio sam odgovore da u arbitražama ne sudjeluje od 80 do 90 posto hrvatskih sudaca.

NACIONAL: Relativno je mali broj hrvatskih sudaca koji se bave arbitražama.

I taj mali broj može dovesti u pitanje položaj sudaca u okviru sudbene vlasti. U tom sustavu je karakteristično da sudac temeljno radi na rješavanju sudskih postupaka i primarno živi od svoje sudačke plaće koja je javno obznanjena. Ona zato mora biti visoka, a svi dodatni prihodi su mogući, ali se ne podrazumijevaju. Pogotovo ne tako da bi u ekstremnim slučajevima pojedini suci kao arbitri zarađivali na tim arbitražama iznose koji odgovaraju njihovim godišnjim plaćama kao sudaca. To se prema naslijeđenom mentalitetu iz socijalizma smatralo potpuno normalnim. Kao arbitrima, koji su po postojećim propisima bili zakonito imenovani, to im je bilo dopušteno. U takvom sustavu oni za taj dodatni posao nisu morali tražiti suglasnost ni Državnog sudbenog vijeća, ni predsjednika sudova, pa su u nekim slučajevima bili i nesuzdržani. To je već dovelo do toga da su njihovi godišnji prihodi od arbitraža u pojedinim slučajevima bili na razini njihovih godišnjih plaća, a u nekim ekstremnim slučajevima čak i veći od godišnjih plaća. To je i po postojećem kodeksu sudačke etike bilo suspektno, ali nitko nije postavljao pitanje etičke opravdanosti takve nesuzdržane prakse.

NACIONAL: Jesu li se suci onda držali tog kodeksa sudačke etike?

Većina se držala kodeksa, ali manji dio njih nije. Nijedan sudac nije imao obavezu obavijestiti svog predsjednika suda da obavlja arbitražu ili drži negdje predavanje. Tako predsjednici sudova uopće nisu imali pojma što im suci rade izvan redovnog sudačkog posla. Tako se događalo da se u nekom obliku stvorila situacija paralelnog rada sudaca, koji se u nekim slučajevima pretvorio skoro u neki oblik komercijalne djelatnosti, a u nekim slučajevima ih je dovodio i u potencijalni sukob interesa.

NACIONAL: Možete li konkretnije obrazložiti taj vaš stav?

Apsurdne su situacije kada pojedina trgovačka društva, dakle poduzeća koja posluju s ciljem ostvarenja profita, često zovu suce da drže predavanja, a onda pozovu pravnike da prisustvuju takvim predavanjima. Dolazilo se do paradoksalne situacije da je neki pravnik ili čak i drugi sudac slušao predavanje nekog suca, a da je prije toga morao uplatiti kotizaciju. Tako se počeo stvarati jedan paralelni sustav, ali poanta je u tome da to može stvoriti negativni dojam opisan i u smjernicama za provedbu sudačkog kodeksa. Stvara se neželjeni dojam da sudac u radno vrijeme i izvan radnog vremena stječe znatnu dodatnu zaradu. Pretjerano intenzivno sudjelovanje u takvim izvansudskim aktivnostima nedvojbeno dovodi do podijeljene pažnje tako da sudac ne može biti u punoj mjeri koncentriran na temeljni sudački rad.

NACIONAL: Mogu li onda suci ispunjavati sudačku normu u rješavanju sudskih predmeta?

Da ispunjavaju sudačku normu tvrdili su čak i suci Vrhovnog suda, ali nisu bili korektni prema javnosti, jer suci Vrhovnog suda uopće nemaju propisanu normu. Naime, suci Vrhovnog suda nisu opterećeni normom. Ali radi se o jednom drugom problemu na kojem također inzistiram. Kada ih se uvjetuje normom, suci u želji da po svaku cijenu ostvare tu normu pojedine spise, koji zahtijevaju puno vremena za kvalitetnu obradu, rješavaju tako, slikovito rečeno, da ih „prelamaju preko koljena“. Tako postižu da su statistički riješili zahtjevan sudski predmet, ali je pitanje kako su ga riješili. Pravilno ili ne. Zbog toga je ugrožena i kvaliteta suđenja. To postaje problem unatoč tome što je sudac ispunio normu. Ako se predmet kvalitetno ne riješi na prvom stupnju, onda se postupak za stranke jako komplicira. Ukratko, gubi se kvaliteta suđenja. Stoga je vrlo važno da zbog velikog broja predmeta i pritiska na suce putem norme kvaliteta suđenja ne bude dovedena u pitanje izvansudskim aktivnostima sudaca.

NACIONAL: Kakva će biti situacija s arbitražama. Hoće li sucima arbitraže prema budućim izmjenama zakona biti zabranjene?

Hoće. Arbitraže će im biti zabranjene. U prijedlogu izmjena Zakona o sudovima napisali smo da se suci ne smiju baviti arbitražama. Arbitraže zahtijevaju jako veliki angažman arbitra, pa onda i suca ako je angažiran kao arbitar ili predsjednik arbitražnog vijeća, jer se arbitražne odluke u svom meritumu ne mogu osporavati. Arbitražna odluka istodobno je u razini sudske odluke prvog i drugog stupnja. Ona je donošenjem pravomoćna, pa zahtijeva veliki utrošak energije i vremena arbitara da bi se posao obavio kvalitetno. To nedvojbeno nije dobro za kvalitetu sudačkog rada. Izvansudske aktivnosti sudaca moraju se promatrati iz perspektive rada na sudu. Odnosno, je li takva aktivnost utječe na rad suca i kvalitetu njegova sudačkog rada, a onda i rad suda.

NACIONAL: Kakva je situacija s arbitražama drugih članica EU-a?

U malom broju država EU-a sucima je dopušteno da budu arbitri. Kod nas u Hrvatskoj predsjednici sudova bili su dovedeni u situaciju da uopće ne znaju bave li se suci arbitražama ili sudjeluju na predavanjima ili pišu članke. Zato sam i zaključio da se mi u Hrvatskoj na vrlo negativan način izdvajamo od ostalih članica Europske unije. Sve navedeno podrazumijeva korektan odnos između predsjednika sudova i sudaca i kod toga u pravilu nema nikakvih problema, pa ih neće biti ni u Hrvatskoj. Primjera radi, ako bi se predsjednik suda usprotivio tome da sudac u jednom trenutku piše neki članak ili drži predavanje zbog toga što smatra da u tom trenutku vodi neki težak postupak, onda će se predsjednik suda i sudac lako dogovoriti o roku u kojemu sudac treba riješiti taj sudski predmet. I nakon toga sudac je potpuno slobodan pisati članak ili održati predavanje. Dakle, radi se samo o uvođenju prava predsjednika suda da privremeno zabrani predavanje ili pisanja članka zbog potrebe rada suca na konkretnom predmetu u tom trenutku. I ništa više od toga.

NACIONAL: Kako su arbitraže regulirane u državama EU-a u kojima su dozvoljene?

Sucima je u grubim crtama dozvoljeno sudjelovanje u arbitražama u Nizozemskoj, Njemačkoj i skandinavskim zemljama. Međutim, i u Nizozemskoj se navodi da za suce vrhovnog suda nije primjereno da budu arbitri te su tako oni sami sebe ograničili. Nijemci naglašavaju da ako suci budu arbitri, onda to ne smije ići na štetu rada suda, dok Norvežani, koji doduše nisu u Europskoj uniji, traže da sudac koji se prihvati arbitraže taj postupak provodi za vrijeme godišnjeg odmora.

NACIONAL: Sudac Kos očito se ne slaže s takvom praksom u europskim zemljama.

Čak i kada je sucima bila prezentirana ta europska praksa, kada im je dokazano da hrvatska sudačka praksa nije u skladu s dobrom praksom Europske unije, oni se i dalje opiru tome. Sada se, poput suca Kosa, pozivaju na moj antiintelektualizam, a neki od njih na greške u proceduri. Kao da je sada to nešto novo i da o tome nije bilo riječi prije godinu i pol dana na okruglom stolu i to baš na Vrhovnom sudu u Zagrebu.

NACIONAL: Ovaj vaš prijedlog izmjena Zakona o sudovima je i vaš prvi konkretni pokušaj da se počnu rješavati problemi hrvatskog sudstva. Iako je hrvatskoj javnosti dosad i bilo jasno da ste bili izloženi opstrukcijama na Vrhovnom sudu, gdje vas suci Vrhovnog suda nisu dočekali s oduševljenjem, iz dijela javnosti stižu i prigovori da ste premalo učinili u dvije godine vašeg mandata. Kako to doživljavate?

Upravo u razlici postupanja vrhovnih sudova u zemljama EU-a i postupanja sudaca na hrvatskom Vrhovnom sudu jako se dobro vidi ono što sam često naglašavao. Zapadnoeuropski sustav počiva na vrlo autonomnim institucijama, ali da bi takav sustav mogao normalno funkcionirati, njegovi nositelji moraju biti vrlo odgovorni i etični. Ako toga nema onda je dovedeno u pitanje funkcioniranje ne samo sudstva i tog sustava, nego i države u cjelini. Samostalnost institucija, pa i neovisnost sudbene vlasti počiva na tom visokom stupnju odgovornosti njihovih nosioca. Nažalost, u Hrvatskoj nismo na razini odgovornosti u okviru zapadnog sustava usvojenog Ustavom još 1990., kada smo usvojili sustav podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.