Objavljeno u Nacionalu br. 1127, 01. prosinac 2019.

Sudac trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić koji je u srpnju 2013. godine donio prvu pravomoćnu presudu protiv osam banaka u Hrvatskoj zbog toksičnih kredita u švicarskim francima, govori o izmjenama Ovršnog zakona te o Zakonu o konverziji

S Radovanom Dobronićem, 59-godišnjim sucem Trgovačkog suda u Zagrebu koji je u srpnju 2013. godine donio prvu pravomoćnu presudu protiv osam banaka u Hrvatskoj, na temelju kolektivne tužbe odvjetničkog dvojca Nicole Kwiatkowski i Nikše Valjala zbog toksičnih kredita u švicarskim francima, razgovarali smo uoči rasprave o izmjenama ovršnog zakona. Do kraja godine očekuje se i odluka Vrhovnog suda o načinu obeštećenja klijenata koji su, spašavajući se od dužničkog ropstva, konvertirali kredite u švicarskim francima u drugu valutu – euro. Njegovi pogledi ilustrativni su jer je Sud Europske unije u Luksemburgu u svojim odlukama slijedio logiku njegove prvostupanjske presude. To je sada i dio europske pravne stečevine, koju je dužna poštovati i provoditi i Hrvatska čiji građani sada imaju i posve konkretnu korist od članstva u Europskoj uniji.

NACIONAL: Kakvu odluku Vrhovnog suda o Zakonu o konverziji, koja se očekuje do kraja godine, možemo očekivati? Mogu li i klijenti koji su napravili konverziju kredita iz švicarskih franaka u euro, računati na pravedno obeštećenje?

Na to pitanje ne mogu odgovoriti jer je sudski postupak još u tijeku. Mogu samo reći da je Zakon o konverziji švicarskog franka u euro donesen godinu dana nakon što je država čekala da banke same ponude neko rješenje. Banke to nisu ponudile. Dapače, bile su protiv bilo kakvog zakona, ali taj je zakon ipak donesen dijelom uvažavajući interese bankarskog sektora. Zakon je formuliran onako kako je to HNB sugerirao tadašnjem ministru financija Borisu Lalovcu. Međutim, nije bila riječ o punoj konverziji. Jedina prava konverzija valutne klauzule bila bi konverzija u domaću valutu – kunu. Ovo je bila zamjena jedne valutne klauzule drugom valutnom klauzulom, odnosno neka vrsta polukonverzije kojom se pokušao izjednačiti status potrošača kreditno zaduženih u švicarskom franku s potrošačima zaduženima u euru.

NACIONAL: Kako ocjenjujete taj zakon o konverziji?

Taj zakon treba promatrati kao ekonomsko-socijalnu mjeru kojom se željelo klijentima olakšati položaj. Činjenica je da donošenje tog zakona zadire u postojeće ugovore o kreditima pa je velika iznimka od pravila. Zakoni se obično odnose na ugovore koji će se sklapati nakon njegova stupanja na snagu, a ne na ugovore koji su već sklopljeni. To je čak veća intervencija od lex specialis, dakle iznimka koja se radi samo u izvanrednim okolnostima. To je sada glavni predmet rasprave i unutar Europske unije: je li taj zakon opravdan, a banke se tome i dalje žestoko protive.

NACIONAL: Ali zar nisu bile izvanredne okolnosti kad se zakon donosio?

Bile su. Zakon je donesen u situaciji kada je tečaj švicarskog franka naglo skočio, zapravo eksplodirao. Klijentima su otplatne rate postale nemoguće, udvostručile su se, a tim je bilo pogođeno 10 posto građana. Bila je riječ o 120.000 ugovora koji su zagorčali život čitavim obiteljima, a 300.000 do 400.000 ljudi bilo je dovedeno u nemoguću ekonomsku i socijalnu situaciju. S pravne strane, u tom je trenutku na snazi bila presuda Visokog trgovačkog suda, koja je u prvi mah preinačila moju odluku i rekla da je valutna klauzula zakonito ugovorena.

NACIONAL: Kakva je bila situacija kada se zakon donosio?

Klijenti su bili potpuno nezaštićeni, a bilo je rečeno da su banke i potrošači zakonito ugovorili valutnu klauzulu. Klijenti banaka došli su u ozbiljan egzistencijalni škripac. Nisu više mogli otplaćivati kredite. Tada su pravne okolnosti za potrošače bile nepovoljne jer je u prvi mah Visoki trgovački sud moju presudu preinačio. Bilo je rečeno da je s valutnom klauzulom u švicarskim francima bilo sve u redu, a valutna klauzula im je enormno povisila otplatu anuiteta i počela uništavati ljudske živote i čitave obitelji. U takvoj situaciji svaka ozbiljna vlast morala je razmišljati kako pomoći građanima. Nakon dugog otpora banaka to je tadašnja vlada Zorana Milanovića i napravila. Vlada je donijela zakon uz uvažavanje savjeta HNB-a, tako da se može reći da je napravila prilično razuman kompromis u kojem je odustala od toga da se ti krediti pretvore u kune da se ne bi dovela u pitanje stabilnost bankarskog sustava. S druge strane, pomoglo se i potrošačima, dakle građanima.

‘Zakon o konverziji švicarskog franka u euro donesen je nakon što je država godinu dana čekala da banke same ponude neko rješenje. Banke to nisu ponudile. Dapače, bile su protiv bilo kakvog zakona’

NACIONAL: Zašto bi konverzija u kune dovela u pitanje bankarski sustav kada je tečaj kune bio čvrsto vezan uz euro? Cijelo vrijeme imali smo stabilnu valutu diktiranu iz Frankfurta, od Europske središnje banke, a ne politikama hrvatskog sabora i vlade.

Valutna klauzula bila je masovno ugovarana za euro, a potom i za švicarski franak. Trebalo je pronaći rješenje za švicarski franak, a vlada je napravila prilično razuman kompromis. U tom slučaju Hrvatska je reagirala bolje od drugih zemalja. Druge zemlje, poput Poljske i Slovenije, i danas se kolebaju: reagirati ili ne. Međutim, kod njih taj problem i nije bio toliko drastično izražen. U Hrvatskoj je to bilo najmasovnije. U hrvatskom slučaju to je bilo utoliko teže što je još bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa. Slučaj Hrvatske je u tom smislu bio najteži u Europi. U tom postotku ni u jednoj zemlji nije bilo zaključenih ugovora. U apsolutnoj brojci bilo je više zaključenih ugovora u Poljskoj, oko 600.000, ali je Poljska, s gotovo 38 milijuna stanovnika, deset puta brojnija zemlja od Hrvatske.

NACIONAL: Je li Zakon o konverziji bio državnički potez premijera Zorana Milanovića, kako se sam u jednom trenutku pohvalio?

U tom trenutku moglo bi se reći da je to doista bio državnički potez. Država je u ovom slučaju pokazala odlučnost, samostalnost u odlučivanju, ali i brigu o svojim građanima. Napokon, i nije tako loše postupila jer je vodila brigu i o interesima bankarskog sektora, pa je i u tome uspjela. Službeni podaci HNB-a godinu dana kasnije pokazali su da banke nisu pretrpjele nikakav veliki gubitak. Dapače, i samim bankama je to pomoglo u uravnoteženju njihovih bilanci, jer su tako riješile i dio nenaplativih kredita.

NACIONAL: Međutim, banke ni danas ne priznaju činjenicu da im je to pomoglo u uravnoteženju svojih bilanci, nego su i tužile hrvatsku državu.

Banke su s tim predmetom na arbitraži u Washingtonu, ali nakon određenih odluka Suda Europske unije dovedena je u pitanje i nadležnost tog arbitražnog centra u SAD-u. Pitanje, doduše, nije jednostavno i posve bezopasno, ali situacija se promijenila u korist Republike Hrvatske zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji. Eto i jedne posve konkretne koristi građanima od članstva u Europskoj uniji. To ne treba shvatiti apsolutno jer arbitraža u Washingtonu nije dužna po svaku cijenu uvažiti stav Suda Europske unije u Luksemburgu. Ali, s druge strane, ni arbitraža u Washingtonu ne može potpuno ignorirati njegove odluke. Arbitraža u Washingtonu nije sud. Ta je arbitraža samostalna institucija pa i Sud Europske unije ne može joj nametnuti obrasce postupanja, ali ni ona ne može ignorirati mišljenje europskog suda.

NACIONAL: Donošenjem Zakona o konverziji Hrvatska je bila jedina država koja se odvažila povući taj potez.

Zasad da. U Rumunjskoj, Poljskoj i Sloveniji cijelo vrijeme traje procedura oko donošenja sličnih zakona, ali njihove vlade još se uvijek kolebaju. Neizvjesno je hoće li donijeti slične zakone, ali uz napomenu da tamo građani nisu bili tako teško pogođeni kao građani u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je vlada s tim problemom bila stjerana u kut. Drugdje – u Sloveniji, Poljskoj, Srbiji – bio je puno manji problem s tim kreditima u švicarskim francima jer nisu bili ugovarani u tolikoj količini.

NACIONAL: Budući da je Hrvatska bila najviše pogođena, je li ona bila pokusni kunić u primjeni tog bankarskog proizvoda zvanog krediti u švicarskim francima?

Ne bih rekao da smo bili pokusni kunić, ali kod nas je temeljni problem bio što u Hrvatskoj 95 posto bankarskog sektora drže strane banke. Po tome je Hrvatska jedinstvena u Europi. I Poljska ima strane banke na svom bankarskom tržištu, ali u značajnoj mjeri postoje i domaće komercijalne banke. Hrvatska, dakle, nije imala previše izbora.

NACIONAL: Je li Hrvatska zbog toga bila ograničena i u donošenju autonomnih odluka u kreditno-monetarnoj politici?

Uzroci takvog poslovanja banaka u Hrvatskoj su brojni i odnose se na vrijeme još od prije 30 godina. Naime, već 30 godina i u svijetu se događa ta deregulacija bankarskog poslovanja. Banke su dobile neograničene slobode pa je nadzor nad njihovim poslovanjem sve više slabio. To je bio opći svjetski trend.

NACIONAL: Jesu li banke počele upravljati svijetom, pa i Hrvatskom?

Jesu, ali unatoč svemu vidljivo je da u velikim zemljama poput Njemačke, Francuske, Engleske, uz izuzetak Španjolske, nije bilo masovnog ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. U Njemačkoj takvih ugovora uopće nije bilo. Kod Francuza je to bilo sporadično, oko 15.000 ugovorenih kredita, pa je to bilo praktički u tragovima. Zašto se to u tim državama nije dogodilo? Zato što su tamo domaće banke ipak imale minimum profesionalnih i moralnih skrupula prema vlastitim građanima. Znale su koliko je to opasno. U zemljama u koje su dolazile, strane banke nisu se ponašale kao na domaćem bankarskom tržištu. Dvije velike talijanske banke prisutne u Hrvatskoj nisu ugovarale kredite u švicarskim francima u Italiji. Tamo je takve kredite nudila samo jedna engleska banka, jer banke to u pravilu rade na teritoriju tuđih država. To onda nije toliko strašno kao u vlastitoj zemlji.

‘U Hrvatskoj je vlada problemom kredita u švicarskim francima bila stjerana u kut. Drugdje, u Sloveniji, Poljskoj, Srbiji, bio je puno manji problem s tim kreditima jer nisu bili ugovarani u tolikom broju’

NACIONAL: Kako vi ocjenjujete taj zakon o konverziji?

On je u sferi iznimke, ali se za nju može naći opravdanje. Međutim, ta se iznimka ne može ponavljati beskonačno. Naime, nije uloga parlamenta ulaziti u postojeće ugovore jer je to nadležnost sudova. Zakoni se donose pro futuro, za buduće odnose. Ovaj zakon o konverziji ima opravdanje, ali ne treba sada ići u donošenje novih zakona istog tipa.

NACIONAL: Znači li to da se valutna klauzula može smatrati ništetnom samo za kredite u švicarskim francima, ali ne i valutna klauzula u eurima? Ako je problem u valutnoj klauzuli, zar onda ona ne bi trebala postati ništetnom i za kredite u eurima?

Iz ovoga treba izvući pouke. Hrvatska je imala razloga donijeti izmjene zakona kojima će zabraniti valutnu klauzulu u švicarskim francima jer bi trebalo izbjeći ponavljanje sličnih grešaka u ugovaranju novih kredita.

NACIONAL: Je li moguće prevenirati i onemogućiti te greške u ugovaranju kreditnih aranžmana?

Normalno da je moguće. Po uzoru na Francuze moguće je donijeti zakonske izmjene, jer bi to bio najmanji rizik za Hrvatsku. Francuzi su postavili uvjet da se mogu ugovarati potrošački krediti s valutnom klauzulom u stranoj valuti samo s građanima koji imaju prihode ili oročenu štednju u toj stranoj valuti. Ako, dakle, primaju plaću ili mirovinu u švicarskim francima, samo onda mogu sklapati kreditne aranžmane u toj valuti. Tako su eliminirali rizik tečajnih razlika. Tako bi čak bio zadovoljen i interes bankarskog sektora, koji i sam tvrdi da je veliki dio štednje u eurima pa bi im bilo dozvoljeno ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu u eurima. Ali jedino pravo rješenje je tursko rješenje.

NACIONAL: Kakvo je to tursko rješenje?

To rješenje nitko ne spominje jer Turska nije članica Europske unije pa prema njemu postoji određeni animozitet. S pravne strane to tursko rješenje je apsolutno čisto. Vidi se da kao bivša imperija znaju kvalitetno voditi državne poslove. Ta je uredba kod njih stupila na snagu prošle godine. Uveli su apsolutnu zabranu ugovaranja valutne klauzule za sve domaće rezidente, i za fizičke i za pravne osobe. Tako su građane oslobodili rizika tečajnih razlika, jer su oni imali problem u odnosu turske lire i američkog dolara. Njihova valuta lira vezana je za dolar. To je školski primjer kako se stvari mogu kvalitetno urediti. Kad su Turci to učinili, liru su deprecirali i svoje gospodarstvo učinili konkurentnijim. Tada su turske turističke usluge odmah postale puno povoljnije i europskim turistima.

NACIONAL: Je li to bio potez vezan i uz tursku monetarnu politiku?

Valutna klauzula u Hrvatskoj onemogućila je Hrvatskoj da samostalno određuje tečaj kune, jer kada bi HNB dopustio ono što traže hrvatski izvoznici, deprecijaciju kune, onda bi svi dužnici po kreditima u eurima morali plaćati veće iznose anuiteta u kunama. Dakle, opet bi došli u probleme.

NACIONAL: Ali moglo se u tom slučaju napraviti ono što je napravila mađarska vlada: kredite s valutnom klauzulom transformirala je u domaću valutu, forinte.

Ipak, u Hrvatskoj je ovim zakonom o konverziji napravljeno dosta. Klijentima zaduženim u švicarskim francima to je donijelo neko olakšanje. Bila bi vrlo teška situacija da to nije učinjeno. Da je Visoki trgovački sud od samog početka potvrdio moju presudu u dijelu vezanom uz valutnu klauzulu, Zakon o konverziji ne bi uopće bio potreban. U presudi je valutna klauzula odmah postala ništetna, kredit bi bio tretiran kao kunski po onom iznosu kojim je stavljen potrošačima na korištenje, a kamatna stopa bila bi ona koja je u temeljnom ugovoru bila navedena.

NACIONAL: Čudna je bila jedna stvar. Tečaj švicarskog franka rastao je u nebeske visine, a banke su i u takvim okolnostima dizale kamatne stope. Kako to objasniti, je li to bio pokušaj niveliranja svojih bilanci? Jesu li banke tada „nanjušile krv“?

Dizale su kamatne stope tvrdeći da su se i same zaduživale u švicarskim francima. Ne samo da je to bila laž, nego je svakome tko razumije što je valutna klauzula to bilo potpuno apsurdno obrazloženje. Specifičnost valutne klauzule je u tome što švicarski franak uopće nije bio u opticaju. Banke su potrošačima plasirale domaću valutu kune, a oni i kredite otplaćuju u kunama. Nisu banke njima doznačile švicarske franke pa je to bio potpuno izmišljen izgovor. S druge strane, banke su bile uvjerene da u ovoj zemlji nitko ne može utvrditi je li njihova tvrdnja istinita ili lažna. Bile su toliko samouvjerene da su podcijenile Hrvatsku kao državu, kao da ovdje nema stručnjaka koji se razumiju u ekonomiju i financije.

NACIONAL: Ali sve do konverzije izgledalo je kao da su te banke bile u pravu, a sada još i tuže hrvatsku državu na arbitraži u Washingtonu.

Banke su valjda vjerovale da se to neće otkriti. U postupku koji sam vodio tražio sam od banaka da donesu dokaze da su kupovale stranu valutu, ali uz iznimku dviju doznaka, ništa nisu predale kao dokaz da su kupovale švicarske franke. Da paradoks bude veći, riječ je o podacima koji su javno dostupni. Na internetskim stranicama Švicarske narodne banke bila je objavljena studija o tome što se dešavalo s njihovom valutom u ostatku Europe. Zanimalo ih je otkupljuje li se masovno njihova valuta, jer bi to utjecalo na tečaj švicarskog franka. Europske banke nisu masovno otkupljivale švicarski franak pa je to švicarska narodna banka i objavila.

NACIONAL: Što je to značilo?

Banke u Hrvatskoj mislile su da nitko u Hrvatskoj ne može otkriti to što je Švicarska narodna banka objavila. Mislili su da su ljudi ovdje bedasti jer im se nitko nije odupro. To podcjenjivanje poprimilo je zabrinjavajuće razmjere. Moralo bi nas to zabrinuti. Zar su mislile da u Hrvatskoj nitko ne zna i ne razumije što se događa?

‘Nakon 300.000 sklopljenih ugovora o kreditima u švicarskim francima, trebalo je to zaustaviti, a HNB je dopustio 120.000 takvih ugovora. HNB je samo postupao kao i sve ostale centralne banke’

NACIONAL: U čemu je bio ključni problem s ugovaranjem valutne klauzule?

Kod takvih ugovaranja banke rizik tečajnih razlika kompletno prebacuju na potrošače, koji su onda u neprilici. Kada se to namnoži, dolazi u pitanje i bilanca banaka jer dobiva nenaplative kredite. To je začarani krug. Što je tu HNB mogao učiniti? Nakon 30.000 sklopljenih ugovora o kreditima u švicarskim francima, trebao je to zaustaviti, a HNB je dopustio 120.000 takvih ugovora. Međutim, činjenica je da je HNB postupao kao i sve druge centralne banke, koje to nisu na vrijeme zabranile. Austrijska centralna banka u jednom je trenutku donijela zabranu, ali i nju su kritizirali da je reagirala prekasno. To je dublji problem.

NACIONAL: Kakav dublji problem?

Centralne banke izvorno ne mogu zadirati u ugovorne odnose. To može samo sud. One te činjenice promatraju samo s makroekonomskog aspekta. Centralne banke nisu imale petlje u to se upuštati, s tim da u većini zemalja EU-a one nisu imale posebnih razloga da to čine. Nigdje osim u Hrvatskoj taj problem kredita u švicarskim francima nije dosegao tu razinu. Tada je guverner bio Željko Rohatinski, a on nije izlazio iz konteksta ponašanja mainstreama u drugim europskim centralnim bankama. Položaj HNB-a bio je teži u odnosu na ostale centralne banke jer je 95 posto bankarskog tržišta pokriveno bankama u stranom vlasništvu. S druge strane, HNB je uradio neke stvari i dobro.

NACIONAL: Što je to bilo dobro?

HNB je bankama znatno povećao obveznu rezervu jer su osjetili da će strani vlasnici povući kapital izvan Hrvatske. To je bilo dobro. Zaustavili su odljev kapitala i u tom dijelu je HNB dobro radio. To je bilo neprestano natezanje HNB-a s poslovnim bankama, jer su u jednom dijelu zaoštravali pravila, ali su u drugom popuštali. To je bila igra mačke i miša, a da se nije znalo tko je bio miš, a tko mačka. HNB je neke stvari trebao poduzeti, ali ne u mjeri kao što mu se danas prigovara. Nisu se drugačije ponašale ni druge centralne banke.

NACIONAL: Može li to biti opravdanje što to nisu radile i druge centralne banke? HNB je bio odgovoran za Hrvatsku, a ne druge zemlje.

Točno je da druge zemlje nisu ni imale toliku masu kredita u švicarskim francima pa nisu imale ni direktnog povoda reagirati.

NACIONAL: Paradoks je u tome što je upravo u to vrijeme guverner HNB-a Željko Rohatinski dobio priznanje kao najbolji guverner Europe.

I to je bilo apsurdno. Ipak, treba uzeti u obzir činjenicu da situacija nije bila jednostavna. Centralnim bankama u pravilu upravljaju ekonomisti, a oni svojom logikom neke stvari s pravne strane slabo razumiju ili ignoriraju.

NACIONAL: Što je otvorila vaša presuda iz 2013. godine u povodu kolektivne tužbe vezane uz švicarski franak?

Moja presuda na kolektivnu tužbu bila je uvod u širu primjenu potrošačkog prava Europske unije na osnovi direktive iz 1993. godine, koja do danas nije promijenjena. To je, s druge strane, i dokaz koliko je ona dobro napisana. Sud Europske unije reagirao je pozivajući se na tu direktivu upravo povodom sporova koje je dobivao u najvećem broju iz Španjolske, jedine veće zemlje EU-a koja je dozvolila kredite u švicarskim francima. To se dogodilo nakon što sam u Hrvatskoj već bio donio presudu.

NACIONAL: Je li vas Sud Europske unije kopirao?

Nisam želio to reći, ali već godinu dana iza toga pristizale su brojne presude. Uglavnom je to bilo vezano uz slučajeve iz Španjolske, kasnije Mađarske, Poljske, Rumunjske. Ta direktiva Europske unije iz 1993. godine odlukom Suda EU-a doživjela je renesansu u svojoj primjeni. Ona je ponovo oživjela zato što je Sud Europske unije postrožio obveze ne samo banaka, nego i svih trgovačkih društava koja potrošačima pružaju usluge. Zaoštrio je praksu i odgovornost banaka u pružanju usluga do razmjera koji se u Hrvatskoj još uvijek ne razumiju.

NACIONAL: Što se ne razumije u Hrvatskoj, a po vama je bitno?

Ne razumije se da Sud Europske unije uspostavlja novu praksu i kriterije u primjeni potrošačkih prava. To je ta europska pravna stečevina koja obvezuje sve članice EU-a, pa onda i Hrvatsku. Znatno jačaju položaj potrošača i daju mu novu pravnu dimenziju, a to je obvezujuće i za Hrvatsku.

NACIONAL: Kakva je to obveza?

Presudom Europskog suda pravomoćno je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Ukratko, Sud Europske unije rekao je da države članice moraju i na razini zakonskih propisa i na razini sudske prakse osigurati da sud prilikom odlučivanja o nekom potrošačkom ugovoru, recimo o zahtjevu banke za ovrhom nad nekretninom, mora po službenoj dužnosti provjeravati je li kod ovršnog naslova sve u skladu s obvezujućom direktivom EU-a iz 1993. godine. Sve te propise vezane uz tu direktivu Europski sud je digao na razinu javnog poretka.

NACIONAL: Što bi to trebalo značiti?

To je pravna zaštita najvišeg stupnja, koja nalaže nacionalnim sudovima da moraju po službenoj dužnosti provjeravati jesu li odluke (tzv. ovršni naslovi, primjerice ugovori solemnizirani kod javnih bilježnika) na temelju koji se provode ovrhe, u skladu s direktivom EU-a iz 1993. Ako nisu, ovršni sudac onda ima obvezu bez ikakvog prigovora potrošača kao stranke u postupku zaustaviti ovrhu. Ne dolazi pljenidba nekretnine na temelju kredita u švicarskim francima. Ako se provodi ovo što je Europski sud naložio, onda potrošaču uopće ne trebaju ni odvjetnik ni prigovor. Naravno da je bolje imati odvjetnika. Udruga Franak savjetuje građanima da uzmu odvjetnika i to je dobar savjet. Ali u suštini je ta pravna zaštita jača i sud mora donijeti odluku i bez obrane odvjetnika. Drugim riječima, sudovi bi morali odmah zaustaviti sve ovrhe na temelju stambenih kredita u švicarskim francima. Dok se ne utvrdi tko je kome koliko dužan, ne mogu se provoditi ovrhe pljenidbom nekretnina. To je bio primjer koji je Europski sud rješavao na jednom konkretnom španjolskom slučaju.

‘Moguće rješenje za problem ovršenih u Hrvatskoj postoji u zakonodavstvima pojedinih zemalja. Švedska i Finska donijele su zakon prema kojem se tim ljudima obustavlja obračun zateznih kamata’

NACIONAL: Vrijedi li to i za Hrvatsku?

Normalno da bi moralo vrijediti. Kod tih stvari događaju se velike promjene, a ljudi toga nisu svjesni. Trebali bi biti svjesni i suci, jer smo mi i suci Europske unije, a ne samo hrvatski suci. I hrvatski građani su građani Europske unije. Drugim riječima, hrvatski građani imaju pravo na zaštitu koje im daje pravo Europske unije, a hrvatski sudovi trebaju to provoditi. I u Hrvatskoj imamo obvezu provesti taj dio prava EU-a onako kako je to Sud EU-a protumačio. To je drastična promjena u radu ovršnih sudaca. Do sada je to bila samo provjera formalnog legaliteta i nije se ulazilo u meritum predmeta.

NACIONAL: Kako se to treba provoditi?

Sudac sada po službenoj dužnosti mora pomno propitivati ono što se zove ovršni naslov, osim kada je u pitanju ovrha na temelju pravomoćne presude. Ako to ne učini, onda krši pravo Europske unije. To je već na snazi i mi suci se moramo čim prije organizirati oko toga u čemu bi trebala biti usmjeravajuća i koordinirajuća uloga Vrhovnog suda. Ako i ne bude te uloge Vrhovnog suda, onda to ostaje na razini svakog suca ponaosob, koji je samostalan, ali ujedno i odgovoran za primjenu prava Europske unije. To je obveza i hrvatskog pravnog poretka koja direktno izvire iz članstva u Europskoj uniji i to hrvatski građani moraju koristiti. Uostalom, zašto smo uopće članica Europske unije?

NACIONAL: Uključuje li to i ove ugovore o konverziji kredita u švicarskim francima?

Da. Tu nema nikakvih razlika, sve se mora provjeravati. Kad je riječ o ovrhama, nije to samo pitanje ove kolektivne presude donesene u Hrvatskoj. Sud EU-a toliko je postrožio primjenu potrošačkog prava na osnovi direktive iz 1993. da je vrlo jasno rekao da u običnim ovršnim predmetima koji nemaju veze s bankama, procedura kojom javni bilježnici izdaju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u korist velikih sistema, komunalnih poduzeća, telekomunikacija, HRT računa, nije u skladu s direktivom EU-a i ne može se priznati. To postojeća procedura provedbe ovrha, po kojoj trenutno rade javni bilježnici, ne osigurava. Javni bilježnici ne bi smjeli više izdavati nijedno rješenje o ovrsi, ali to vrijedi samo za potrošače, a ne i pravne osobe.

NACIONAL: Zašto je to bitno?

Tako će se znatno povećati stupanj zaštite potrošača, odnosno hrvatskih građana. To su ljudi i u pitanju su njihovi životi, koje je ponašanje banka dosad uništavalo. Dodatni problem su one ovrhe koje su zašle u duboku fazu realizacije. Ta su rješenja već poslana u Finu na naplatu i ljudi su blokirani.

NACIONAL: Govorite li to o gotovo 300.000 građana čiji su računi u blokadi?

Tim ljudima treba pomoći na pravni način. Izmjene ovršnog zakona tim ljudima neće ništa pomoći. Moguće rješenje za taj problem postoji u zakonodavstvima pojedinih zemalja. Švedska i Finska donijele su zakon samo za potrošače, građane, koji je omogućio da im se u određenim okolnostima smanji ili čak obustavi obračunavanje zateznih kamata. Tako se ljudima taj dug barem ne bi povećavao. Radi se o tome da postoje pojedini objektivwni razlozi o kojima treba voditi računa, a o čemu Skandinavci, koji imaju veliku socijalnu koheziju i solidarnost, vode računa. Ako je netko naglo teško obolio, ako je netko bez svoje krivnje ostao bez posla, ako radi a ne prima plaću, onda se omogućava zaustavljanje tijeka zatweznih kamata, da tim ljudima dug barem ne raste. To bismo i u Hrvatskoj trebali omogućiti tako da odluku o tome donosi sud na temelju individualne procjene.