Objavljeno u Nacionalu br. 851, 2012-03-06

Poznati slovenski glumac u novom filmu Igora Mirkovića ‘Noćni brodovi’ nastupa s Anom Karić: govori o ljubavnoj priči između dvoje 70-godišnjaka, otkriva zašto nije proslavio 50 godina rada, priča o lošem životu u EU i objašnjava kako je Slovenija korumpirana kao i Hrvatska

“Ana Karić je u filmu napravila maestralnu ulogu, jednu od najboljih u hrvatskoj kinematografiji, i siguran sam da će na inozemnim festivalima dobiti brojne nagrade”, rekao nam je Radko Polič Rac, znameniti slovenski glumac, poznat po svojoj strasti prema teatru i filmu, u povodu početka prikazivanja filma Igora Mirkovića “Noćni brodovi” u zagrebačkim kinima. Film će imati svoju pretpremijeru idućeg četvrtka u Movieplexu u Centru Kaptol, a ako je suditi prema reakcijama nekih kritičara, koji su film vidjeli na komornim projekcijama, primjerice, u Laubi, možemo očekivati zanimljivo, napeto i dirljiva filmsko djelo.

Naime, riječ je o nesvakidašnjoj temi o kojoj se u našem društvu uopće ne govori – ljubavi između dvoje 70-godišnjaka, Jakova i Helene, koji se upoznaju u domu umirovljenika i zatim se upuštaju u avanturu života, i to usprkos konvencijama i tabuima zajednice po kojima takva ljubav u poznim godinama i nije baš prihvatljiva.
Radko Polič Rac, dobitnik više od 30 nagrada, jedan je od najznačajnijih slovenskih glumaca, koji je u bivšoj zemlji odigrao više od 150 uloga u kazalištu i na filmu, između ostalih i u “Igmanskom ratu”, “U raljama života” i “Idealistu” za koji je dobio Zlatnu arenu”. Glumio je i s teatrom Ulysses na Brijunima u “Kralju Learu”, a poznat je po nekonvencionalnim stavovima i britkom mišljenju te kritiziranju slovenske kulture, kojoj zamjera što se zatvorila u “svoje dvorište”, ali i nepravde, malograđanštine i gluposti.

Kako ste doživjeli svoju ulogu Jakova u filmu “Noćni brodovi” i da li se slažete s mišljenjem vaše partnerice u filmu Ane Karić, koja je rekla da je taj film podsjeća na “Mostove okruga Madisona” Clinta Eastwooda?
– Da, kad sam pročitao prvu verziju scenarija poznatog splitskog dramatičara i glumac Elvisa Bošnjaka, imao sam taj dojam, čak sam pomislio da je preuzeo ideju iz tog filma. No ubrzo sam vidio da je riječ o samostalnoj priči, nevjerojatno jednostavnoj i čistoj, kao suza. U tome je njena ljepota. Obično se govori o suzama boli i sreće, no u ovom filmu radi se o suzama ljubavi. Naime, dvoje 70-godišnjaka doživljavaju ljubav i poput tinejdžera preskaču ogradu balkona u domu umirovljenika i bježe u svoju zadnju pustolovinu. No to nije samo njihova zadnja pustolovina nego i zadnja ljubav, zadnja radost i zadnja sreća koju doživljavaju prije nego što odu s ovog svijeta.

Kažu da između vas i Ane Karić struji nevjerojatna kemija. Kako ste to postigli?
– Ne volim tu riječ – kemija. Kako cijeli film zapravo počiva na nama, radi se o nečem puno višem i dubljem. Ana Karić je originalna pojava u hrvatskom glumištu. Ima posebnu energiju i odnos prema kazalištu, a kako i sam imam nešto od te njene strasti, moram priznati da smo se “našli” već na prvoj čitaćoj probi, kada Mirković još nije bio siguran hoće li baš njoj dati ulogu Helene. Naime, Mirković se dugo dvoumio, iako sam mu još prije dvije godine sugerirao kako je Ana Karić idealna za tu rolu. Već su čitaće probe bile u punom jeku, čak je dolazio i snimatelj Silvestar Kolbas, a Mirković se i dalje premišljao. Onda sam mu rekao: “Ana Karić ili nitko!” Premišljao se još 14 dana i zatim se srećom ipak odlučio za nju. Zatim smo nas troje – Ana, Igor i ja počeli svakodnevno raditi na scenariju po pet, šest sati i moram reći da smo prilično pridonijeli raščišćavanju nekih nejasnoća u priči. Zato se pomalo osjećam i kao scenarist!

Da li je takva priča moguća i u stvarnom životu?
– Apsolutno! To je univerzalna priča o ljubavi, koja ne poznaje granice i može se dogoditi nekome tko ima 19, 40, ili 70 godina. Usprkos godinama, osjećao sam se radosno što sam mogao na filmskom platnu odsanjati takvu ulogu o zadnjoj ljubavi i pokazati da je i u poznim godinama moguće doživjeti iskru i strast.

Da li se snimanje “Noćnih brodova” jako razlikovalo od snimanja u socijalizmu?
– Jako smo se mučili na snimanju, radili smo po 15, 20 sati dnevno, gotovo bez prekida, a na kraju sam se razbolio i tri dana imao temperatauru 41, a Ana Karić je završila na infuziji u Rijeci. To je bio ubitačan tempo! Bila je to prava odisejada, lijepa, s puno radosnih trenutaka, ali i teška, gorka, s puno muke.

Svi koji su vidjeli film, primjerice na komornoj projekciji u Laubi, jako ga hvale i predviđaju mu uspjeh u kinima. Što očekujete?
– Moji ciljevi, kao i Anini, bili su jako visoki. Ja sam ciljao vrh Mont Everesta, a imam dojam da smo zbog kratkoće vremena, ubrzanog tempa i manjka novca stigli samo do vrha malog brežuljka. Morali smo biti gotovi s filmom za 36 dana što je prekratko vrijeme za kreiranje tako zahtjevnih uloga kakve su bile naše. Ne možete držati koncentraciju 15 sati, osobito ako snimate već od pet ujutro! Da smo mogli snimati tri mjeseca siguran sam da bismo napravili izvanredan film koji bi bio kandidat za Oscara.

Spominje se da imate toliko novih projekata u planu da ćete biti zaposleni iduće dvije godine?
– Bavit ću se Peterom Handkeom, prvo u predstavi “Još uvijek oluja” o povijesti koruških Slovenaca gdje ću igrati Handkea, a predstava će biti izvedena u Slovenskom narodnom gledališču. Zatim slijedi drugi Handkeov tekst “Bolest smrti”, koji je obradila Marguerite Duras, a bit će izveden u Mini teatru. Upravo sam pročitao taj roman “Još uvijek oluja” i jako me je uzbudio. Naziv je višeznačan jer upućuje na oluju u našim glavama i srcima, a Handke u njemu iz današnje perspektive oživljuje vrijeme od 1936. do 1948. godine, u Koruškoj, gdje je rođen i gdje je živio. Roman je vrlo poetičan i pun metafora, kao da ne piše o Drugom svjetskom ratu. Također, s Anom Karić pripremam Ionescovo “Mahnitanje u dvoje” u Teatru ITD. Sve što radim ima politički karakter jer je sve pa čak i ljubavna drama – politika.

Vaš otac je bio pisac i političar, a brat sudac, pa kako ste se vi odlučili za kazalište?
– Odlučila je sudbina. Upisao sam se na medicinu, no kako sam bio veliki filmofil, kao što sam i danas, išao sam često u kino, a u kazalištu sam gledao sve predstave. Kada se jedan moj prijatelj iz kvarta odlučio za kazališnu akademiju, zamolio me je da mu pomognem u pripremanju prijamnog ispita. No on se na prijamnom ispitu zablokirao i ja sam nastavio govoriti njegov tekst, zatim sam pjevao, skakao, glumatao i pravio klauna od sebe što je impresioniralo članove komisije. Tada me je profesor Pino Mlakar, koji je bio svjetsko ime u baletu, pitao da li sam razmišljao o glumi ili režiji, te me zamolio da prikažem sjeme koje klija i pretvara se u drvo. Izabrao sam planinski bor i pokazao njegov rast, ne znajući da ću se puno godina kasnije dotaknuti butoh filozofije, koja se bavi upravo takvim stvarima. Taj moj performans je toliko fascinirao sve profesore da su mi rekli da moram postati glumac. Moj otac je tada radio u Ministarstvu kulture i rekao mi “Ako se odlučiš za glumu bit ćeš usamljen”. Zatim sam iz radoznalosti počeo povremeno dolaziti na akademiju. Tamo sam i ostao.

Ostvarili ste više od stotinu uloga u kazalištu i na filmu, a prošle ste godine obilježili 50-obljetnicu rada. Kako je slovenski kulturni establišment obilježio taj vaš jubilej?
– Nikako! Nije bilo nikakvog slavlja, nikakvog aplauza i nikakvog cvijeća. Nitko mi nije čestitao taj jubilej niti mi poslao telegram sa čestitkom. I dalje sam igrao u Striniševim “Žabama” Jerneja Lorencija, najboljoj predstavi Borštnikovih srečanja, te u “Picassu” Jeffreya Hatchera, no nije bilo nikakvog novog slavljeničkog projekta. Jednostavno su me zaboravili. Možda se nisu sjetili mog jubileja zato što sam prije nekoliko godina otišao u mirovinu, ali ja i dalje radim u kazalištima, aktivan sam i očekivao sam barem neko pisamce.

Da li je taj vaš slučaj paradigma stanja u slovenskoj kulturi danas?
– Moglo bi se reći. Svi umjetnici, bez obzira pripadali likovnoj, kazališnoj ili glazbenoj branši, bave se sami sa sobom i ne obaziru se više na druge. No ja se kao glumac manje bavim sobom, a više gledateljima, situacijom u kojoj živim i društvu koje me okružuje, pa onda o tome govorim u svojim predstavama. Dakle, ja sam tek u četvrtom ili petom planu. Bitnija mi je moja poruka i moja misao te odgovori na pitanja tko smo, što smo i zašto smo koja gledateljima upućujem s pozornice. Možda je to razlog zbog čega slovenski kulturni establišment ne voli govoriti o meni jer uvijek sa scene šaljem neku poruku i važno mi je da ta poruka dopre do gledatelja. Primjerice, predstava “Picasso” na suptilan i pomalo ciničan način govori o ratu, a kako je ta tema još svježa i ljudi, čini se, nisu doživjeli katarzu, možda te poruke nekome ne odgovaraju.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća proglasili su vas jugonostalgičarem. Kako iz današnje perspektive gledate na tu etiketu?
– To je glupo i primitivno. I tada sam govorio pa ću i sada ponoviti: na tom prostoru od Triglava do Grčke živjela su različita plemena, koja su se nakon zadnjeg rata razišla i zatim su počela tražiti neku svoju novu kolijevku, od Italije i Mađarske preko Rusije pa sve do Irana i Indije. A u biti smo bili jedno pleme, koje se razbilo na različita plemena tako da je svako od tih plemena osnovalo vlastitu državu – Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru itd. Kada je počeo rat, nije mi bilo jasno zašto političari nisu htjeli zaustaviti rat i prolijevanje krvi nego je do razlaza između naših plemena moralo doći na tako krvav način. U to sam vrijeme smatrao da je jedino rješenje problema na ovim prostorima u svojevrsnoj konfederaciji različitih država, kao što je imaju SAD ili Meksiko. Dakle, nikad se nisam zalagao za opstanak Jugoslavije nego za konfederaciju koja se mogla zvati Avija, Bavija ili Mavija i u kojoj bi ta plemena bila ekonomski i gospodarski povezana, ali s vlastitom policijom, vojskom, zakonima i privredom. Pa i za vrijeme rata se trgovalo, najviše u Bosni, i o tome bi se mogli napisati romani. Poznato je da se prekidala paljba na 24 sata kako bi se trgovalo, a zatim se ponovno nastavljalo ubijanje. Katastrofa! Mislim da je Balkanu tako suđeno i ne vidim da ima neku svijetlu budućnost, osobito sada u toj čudnoj globalizaciji, koja uopće nije globalizacija, nego neka druga “acija”. Banke će nas natjerati da ratujemo svi sa svima, ili ćemo propasti, kao što sada propada Grčka.

Kako se ulazak Slovenije u Europsku uniju odrazio na slovensku kulturu, je li život bolji?
– Ma kakvi! Smiješno! Kultura i dalje ovisi o ljudima u Sloveniji, a ne od fondova Europske unije. Doduše, može se izvući neki novac, no to je sitniš, a da se dođe do tog sitniša mora se proći sito i rešeto i zadovoljiti užasno komplicirana procedura po kojoj se moraju napraviti elaborati o projektu i njegovoj financijskoj isplativosti. Primjerice, od Euro Imagesa može se dobiti za film oko 40 tisuća eura što je za tako opsežan projekt premalo. U teatru se ne osjeća nikakav pomak, i dalje ovisimo o sebi, kao što smo ovisili i ranije, a novca je sve manje. To mi izgleda kao porobljavanje Europe od strane europskih banaka, koje traže samo novac, novac i novac. Kao što je Hitler u tridesetima prošlog stoljeća htio osvojiti Europu oružjem, tako danas velika Europa želi porobiti male zemlje bankama i novcem. Najvažniji je trolist – banka, tvornica i trgovina, a moto života je direktiva – radi i kupuj! Trenutačno cijeli svijet, ili barem onaj njegov dio kojemu još funkcioniraju moždane vijuge, traži izlazak iz tog turbokapitalizma, a kako stvari stoje, za sada ga nisu našli. Meni se čini da je izlaz u ratu, i to svjetskome. Demonstracijama ne možemo ništa postići, sve je više nezaposlenih, primjerice, u Španjolskoj ih je već više od 25 posto, a bankama je svejedno hoće li ti radnici bez posla pocrkati od gladi ili će preživjeti. Ja mogu izaći na ulicu i demonstrirati, no pridružit će mi se deset, dvadeset ljudi. Ljudi su apatični i nikome ne vjeruju, čekaju nekog mesiju koji se neće pojaviti. No mesija se neće pojaviti. O tome bi trebali razmišljati oni koji nas pljačkaju. O tome bi trebali misliti Janša i njegovi ministri, no oni su u istom loncu kao i banke i velika poduzeća. I priča je gotova.

Kako biste komentirali odluku premijera Janeza Janše o ukidanju samostalnog Ministarstvo kulture i njegovom pripajanju Ministarstvu obrazovanja, znanosti i sporta?
– Mi smo jedina zemlja u Europskoj uniji, koja nema samostalno Ministarstvo kulture. Europa bi trebala reagirati na taj Janšin potez i reći “Ne može to tako!” No u Sloveniji sve može. Sada imamo Superministra koji je u Superministarstvu zadužen za četiri resora – kulturu, obrazovanje, znanost i sport. Europu zanima samo gospodarstvo i ljudi koji će za mali novac raditi u tvornicama, a ostalo joj nije važno. Evo, sad ćemo imati Europsko prvenstvo u košarci i gradit ćemo ogromne sportske dvorane, koje će poslije zjapiti prazne. Ili će ih povremeno napuniti tzv. popišanke, neke pop pjevačice, no i to pridonosi brisanju moždanih vijuga.

U Sloveniji je prošle godine potpisivana peticija protiv smanjenja budžeta za kulturu. Kako je to prošlo i imate li dojam da su Slovenci, za razliku od Hrvata, spremniji da se na takav agresivniji i aktivniji način izbore za svoje zahtjeve?
– Ne! Pišu se peticije, no od toga nema koristi niti efekta. Imam dojam da su preplašeni i ne vjeruju u promjene, a kad se netko i odvaži na neki protest ili kad se pokrene neka peticija, u tome sudjeluje mali broj ljudi, dok se ostali prave kao da se ništa ne dešava. Budžet za kulturu je smanjen i o njemu se više ne priča. Mi zapravo ne znamo koliki nam je budžet za kulturu. Zbog spajanja ta dva ministarstva doći će do prelijevanja sredstava iz jedne kantice u drugu, a iz druge u treću, a za svako prelijevanje pronaći će se argument. Tako će se reći da nam je znanost neizmjerno važna i onda će se novac preliti u resor znanosti. Zatim će na red doći sport, koji je nas Slovence jedini afirmirao u svijetu, i tada će se novac preliti u resor sport. Državama u regiji sport je jako važan, no kod nas ne postoji Zdrav duh u zdravom tijelu nego Zdravo tijelo bez duha. To sve znam zato što sam pred potpisivanjem novog projekta, koji će nastati u SNG prema relativno nepoznatom Brechtovom tekstu “Mama”. Naime, kad smo trebali potpisati ugovor rečeno mi je “Recesija!” Onda sam ravnatelju tog kazališta ponudio cifru, koju sam dobio prošle godine od jednog malog kazališta u Ptuju, a on me je zapitao “Jel’ si ti lud?” To me je zapanjilo i zapitao sam ga da li je on lud. Onda je bolje da mi otvoreno predlože da radim besplatno pa neka mi nakon premijere kupe kilogram voća. Taj trend smanjivanja glumačkih honorara traje već od osamostaljenja Slovenije tako da se honorari, koje sam dobivao prije, u bivšoj zemlji, uopće ne mogu usporediti s ovim današnjim. Radio sam kao konj, došao sam do nekakvog statusa i imena, znam tko sam i što mogu davati, živimo u kapitalizmu, mi smo dio Europe, pa dajte me onda platiti! Ja sam u Sloveniji za ulogu u kazalištu ili na filmu plaćen kao električar u bečkom Burghteatru. Zapravo, kad sam izračunao koliko vremena potrošim na neku u ulogu, od pripreme do realizacije, ispada da sam plaćen kao dobra čistačica. Ne kukam, ali želim upozoriti ostale, koji se pripremaju za Europu, da ih tamo ne čeka med i mlijeko nego krvav rad i odricanje, i to baš u znanosti, školstvu i kulturi.

Ali slovenski grad Maribor dobio je jedini u regiji titulu Europskog grada kulture. Program je izazvao velike kontroverze. Koji je vaš stav?
– Nemojte molim vas! To je katastrofa! U taj projekt je ulupan velik novac, dio je dala Slovenija, a dio Europa, i bilo bi logično da program prezentira ono najbolje što Slovenija trenutačno ima u kulturi. Naime, Maribor ima samo 150 tisuća stanovnika i nema dovoljno kadrova u kulturi pa ne može sam prezentirati kulturu zemlje. No dogodilo se ono što se uvijek događa u malim sredinama: Maribor je htio pokazati da je on najbolji i najveći, no nema adekvatnih ljudi niti programa. Morate u novinama povećalom tražiti ima li tog i tog dana neka predstava ili koncert. Čini mi se da je program još jadniji nego što je bio prije. Dakle, izgleda da su ti silni novci opet odlazili u nečije džepove. Ali ne u džepove onih ljudi koji se muče i stvaraju, znači, glumaca, pisaca, slikara ili pjevača nego poluprofesionalnih političara, kojih ima jako puno.

Pretprošle godine izveli ste na otvorenju Motovunskog filmskog festivala, zajedno s Borisom Dežulovićem, svojevrsnu misu “Zdravo korupcijo, milosti sveta”. Koliko ima korupcije u Sloveniji?
– Slovenija je korumpirana jednako kao i Hrvatska. Možda se korumpiranost u Sloveniji ne vidi na prvi pogled jer je ona kod nas perfidnija i skrivenija, no da smo i mi prošli kroz rat, korupcija bi bila puno gora i izraženija. Poznato je da se s oružjem može dobro zarađivati, ali često se ne otkriju imena, koja su se na ratu obogatila. Zatim, Nova ljubljanska banka, koja je u cijelosti u rukama države i pred bankrotom, prije nekoliko godina “nagradila” je s milijun eura otpremnine bivšeg šefa, što je nevjerojatno velik novac. Tu su i menadžeri velikih kompanija koji dobivaju enormno velike plaće, a o tajkunstvu je besmisleno govoriti. Svaki Slovenac poznaje barem stotinu tajkuna tako da ispada da ih u Sloveniji ima barem dva i pol milijuna, a nas građana ima tek dva milijuna. Kad bi se slovenski političari borili za svoju državu i svoj narod, Slovenija bi mogla biti, kao što su se svojedobno i hvalili, kao Norveška ili Švedska, dakle, države sa socijalnim demokracijama. No to nije slučaj. Mi samo gledamo u svoje dvorište i na svoj automobil te na svoje džepove koje bismo htjeli još više napuniti.

Prošle godine je u Sloveniji najprodavanija knjiga bila neka kuharica, a na drugom mjestu je bila biografija Josipa Broza Tita “Tito in tovariši”, u kojoj je autor navodno otkrio neke nepoznate detalje o ranim Titovim danima iz španjolskog građanskog rata. Kako objašnjavate takvo zanimanje Slovenaca za Tita?
– Moram priznati da knjigu nisam pročitao, jer sam toliko puno pročitao o Titu da nisam siguran da je moguće otkriti išta novo. Slovenija je danas podijeljena, kao što je uvijek bila, na crvene i crne, odnosno, crvene i bijele. Pola Slovenaca je bilo na komunističkoj strani, odnosno, socijalističkoj, a pola ih je u Drugom svjetskom ratu surađivalo s Nijemcima. Mislim da su tu knjigu o Titu više kupovali oni koji su bili na bijeloj strani kako bi vidjeli da li je njihova istina o Titu ona prava. Oni crveni ionako sve znaju o Titu pa im ta knjiga vjerojatno nije bila zanimljiva. Ja sam još kao student znao sve o Golom otoku, no o tome se tada nije smjelo govoriti. Znali su i drugi. Mislim da ljudi lažu kada kažu da nisu ništa znali o Golom otoku, kao što je lagao i Tito kada je govorio da nije imao pojma o tome. To je bila njegova direktiva, to se zna. Povijest je velika kurva, a da li ćete vi tu kurvu prihvatili ili ne, to je stvar svakog pojedinca. Tito je bio velik, kao što je u isto vrijeme bio i mali. Bio je krvavo ljudsko biće, kao što je bio i jako krvav na rukama. Zato me ne iznenađuje veliko zanimanje za biografiju čovjeka, tvorca velike države, koja je svojedobno bila svojevrsno čudo između Zapada i Istoka gdje su radnici relativno dobro živjeli. Istina, o tamnim političkim dubinama nije se znalo niti govorilo, no radnici su si mogli od svog rada u tvornici kupiti stan i automobil, te otići na more. Ljudi se danas čude kako si od svoje plaće ništa od toga ne mogu priuštiti. I ta ljudska tragika jako zbunjuje.

Svojedobno ste izjavili da oko 80 posto Slovenaca godišnje ne pročita niti jednu knjigu. Vrijedi li to i za današnje vrijeme?
– Apsolutno! Mislim da danas 90 posto ljudi ne pročita niti jednu knjigu godišnje. Kad sam to po prvi put javno rekao, svi su me napali da to nije točno jer smo mi jedan od najpismenijih naroda na svijetu. Možda je to zaista točno, ali Slovenci ne čitaju! Možda dosta ljudi piše, ali to se ne čita.

Kako Slovenija iz svoje perspektive vidi Hrvatsku i njenu kulturu?
– Između slovenske i hrvatske kulture uvijek je postojala neka čudna granica i nikad nije bilo jačih kulturnih veza. Meni to nikad nije bilo jasno, doduše, ja drukčije razmišljam, a i živio sam na jugu te u Berlinu pa imam šire horizonte. Slovenija je uvijek inklinirala prema sjeveru, prema Beču i Budimpešti, te zapadu – Veneciji, a uvijek smo bježali od juga, znači, od Hrvatske, Srbije i ostalih u regiji. Meni je to glupo. Ja sam kao student volio odlaziti u Zagreb, a kasnije sam posjećivao Split, Dubrovnik i ostale gradove, no koliko vidim danas je toga sve manje. Kao da je Slovenija na Mjesecu, a Hrvatska na Marsu. Kod nas je uvijek vladalo mišljenje tipa “Ajmo mi govoriti o Europi”, a kako se uobičajeno smatralo da je Hrvatska na Balkanu, to nas baš nije zanimalo. Ja sam im znao reći da je i Slovenija na Balkanu, iako je geografski sjevernije. Mi sami šaljemo poruke o svom balkanizmu. U kazalištu su se u zadnje vrijeme popravile te veze, a za to je najzaslužniji hrvatski redatelj Ivica Buljan, koji puno radi u Sloveniji.

Dolazite li još uvijek u svoju kuću na Unije?
– Da, ja sam veliki ‘postunijak’. Čak mi ta naziv tog otoka jako odgovara – Unije, Unijan, jer aludira na nešto što je zajedničko, kao što bi jednom mogla biti Unija Hrvatske i Slovenije. Naravno, ako nađemo zajednički jezik, što će se možda jednom i desiti. Za sada ga nismo našli što pokazuje slučaj Merkatora i Agrokora. Mi želimo biti sami u svom dvorištu. Jer smo sami u duši.