Na posljednjem, 25. Motovun Film Festivalu, koji se održao u Motovunu od 22. do 24. srpnja, a onda pod imenom Cinehill od 26. do 29. srpnja na novom brdu Petehovac iznad Delnica u Gorskom kotaru krenuo u novi život, prikazan je film „Munje opet!“, nastavak kultnog filma „Munje!“ srpskog redatelja Radivoja Andrića. U Srbiji je nastavak u prva dva tjedna prikazivanja pogledalo sto tisuća gledatelja. Film ponovno prati nevolje dvojice glazbenika koji se nastoje probiti na scenu i pri tome upadaju u nezamislive nevolje. Inače, film „Munje!“ iz 2001. bio je veliki regionalni hit, ali i jedna od glavnih atrakcija tada trećeg Motovun Film Festivala. Uz originalnu i zabavnu priču, film „Munje: Opet!“ i ovog puta prati prepoznatljiva glazba čiji su autori Boris Milivojević, Prti Bee Gee i Hornsman Coyote, Vizelj, Coby, Baby Motorola i mnogi drugi.

Nakon završena oba dijela festivala, žiri je najboljim u programu Cinehill kratki proglasio film „Tremor“ njemačkog redatelja Rudolfa Fitzgeralda- Leonarda, dok je za ovogodišnjeg kandidata Cinehill Motovuna za Europsku filmsku nagradu izabran topli i iskreni turski film „Nečuveno“ redatelja Ramazana Kılıça. Posebno priznanje žirija dobio je francusko-kolumbijski film „All-Inclusive“ redatelja Duvána Duquea Vargasa. Nagrada Propeler Cinehill za najbolji film Cinehill Motovun Film Festivala dodijeljena je posljednjeg dana festivala, u subotu, odlukom žirija glavnog programa, filmu „Jezero Falcon“ redateljice Charlotte Le Bon. Nagradu FIPRESCI, najstarijeg europskog udruženja filmskih kritičara, dobila je drama „Blagina pouka“ uglednog bugarskog gledatelja Stephana Komandareva , dok je nagrada 50 godina dodijeljena poznatom glumcu Zdenku Jelčiću. On se, između ostalog, proslavio i ulogom kapetana Ljube u seriji „Kapelski krijesovi“, koji su se i snimali u Gorskom kotaru prije skoro 50 godina. Zato je Zdenko Jelčić zapalio i prvi krijes na novoj lokaciji Cinehill festivala.

Na brdu filmova u Motovunu prve je večeri prikazan film „Munje!“ iz 2001, a zatim 23. srpnja na glavnom trgu i novi film „Munje: Opet!“, kao dio glavnog programu ovogodišnjeg Cinehill Motovuna. U Motovun je stigao i dio filmske ekipe – redatelj Radivoje Andrić i glumac Sergej Trifunović, koji su na istom mjestu bili i prije 22 dvije godine, promovirajući prvi nastavak „Munja!“.

Radivoje Andrić je prve korake napravio u amaterskom kazalištu Dadov, upisao Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, godinama radio po filmskim ekipama, uglavnom kao asistent i pomoćnik režije, a zatim je počeo režirati televizijske emisije i serije, kao i filmove. Redatelj je nagrađivanih filmova „Munje!“ i „Kad porastem biću kengur“ iz 2004. godine, dobitnikom nagrade od A do A, te „Ljeto kada sam naučila letjeti“, koji je prošle godine prikazan u programu filmova za djecu Bujetin. Režirao je TV serije „Majstori nepredvidivog zanata“ i „Mile protiv tranzicije“, kao i film „Tri palme za dve bitange i ribicu“. Film „Munje opet!“ ponovno prati nevolje dvojice glazbenika, a to su Pop i Mare, koji se nastoje probiti na scenu i pri tome upadaju u nezamislive nevolje.

U filmu ‘Munje: Opet!’ redatelj Radivoje Andrić okupio je velika glumačka imena Srbije. FOTO: Aleksadnar Letić

NACIONAL: Povratak na mjesto zločina… Kakvi su bili osjećaji u Motovunu, iz kojeg nakon četvrt stoljeća odlazi festival?

Prvo sam bio pomalo očajan i bilo mi je jako žao, ali onda sam pomislio da je možda iz nekih razloga to i dobro. Da se nakon 25 godina nešto promijeni na festivalu, pa makar to bila i lokacija. Tako da sam počeo na tu promjenu gledati pozitivno i nisam više očajan.

NACIONAL: Kako je prošla projekcija filma „Munje opet!“ i kako je reagirala publika?

Budući da sam film gledao mali milijun puta u montaži i postprodukciji, nisam mogao opet. Sjedio sam na terasi hotela. Do mene je dopirao smijeh publike, a jedan konobar je koristio svaki slobodan trenutak da otrči do mjesta odakle je mogao vidjeti platno. Jedan trinaestogodišnji stanovnik Motovuna mi je prišao poslije projekcije i rekao da je to najbolji domaći film koji je gledao u životu. Ako se može zaključiti prema reakcijama konobara i motovunskog tinejdžera – projekcija je uspjela.

NACIONAL: Što je Motovun Film Festival značio za redatelje, glumce, filmaše iz regije? Osobito početkom dvijetisućitih, kada je donio jedan novi duh?

U to je doba on doista imao poseban značaj. Ratovi su bili tek završeni i tek su se počele obnavljati kulturne i ostale veze između država nastalih iz bivše Jugoslavije. Nama je u to vrijeme Motovun bio prozor u svijet. Zato jer smo kroz Motovun najzad izašli iz jedne zatvorene i tužne zemlje i otišli u jednu tada malo manje tužnu i malo manje zatvorenu zemlju. No, najvažnije od svega bilo je da smo napokon počeli komunicirati. Kako je moja generacija odrasla u onoj staroj, zajedničkoj državi, nama nikako nisu odgovarali ratovi i kidanje veza koje su postojale i nama je tada Motovun značio zaista mnogo. Bio je to signal da život nije zauvijek otišao dođavola, već da ima neke nade, da samo treba proći neko vrijeme kako bi se ponovo vratio neki stari, fini život.

NACIONAL: Davne 2001. film „Munje!“ bio je prikazan na 3. Motovunu. Koja je bila tajna regionalnog uspjeha tog filma – naime, u to doba još nije bilo previše koprodukcija i suradnje među zemljama koje su ratovale u regiji?

Mislim da mogu protumačiti zašto je u Srbiji film postigao takav uspjeh, a onda se to valjda prelilo i u susjedne zemlje. Rekao bih – i to ne iz neke lažne skromnosti, da to i nije toliko dobar film kako se moglo zaključiti po broju gledatelja, ali se pojavio u odličnom trenutku. Film je ležao godinu dana potpuno završen, montiran, s glazbom, špicama, efektima, svime. Producent Milko Josifov je tada rekao – super, sada smo završili film, ali ga nećemo pustiti u kina, dok Milošević ne padne s vlasti. Mi smo mu tada rekli: jesi li ti normalan, pa koliko ćemo čekati? Čekamo da Milošević padne već deset godina, pa nikako! No, on je bio uporan i govorio – ništa ti ne brini, on će najesen pasti. I stvarno se to dogodilo. Na proljeće je producent pustio film i bio je potpuno u pravu, jer je film požnjeo ogroman uspjeh. Ta nova nada da je jedan period povijesti iza nas, da je završen i da počinje neki bolji, jer od onog nije moglo biti gore, svim je ljudima dalo polet, kao da su popili neka energetska pića. I onda im je ovaj film samo pomogao da taj svoj polet negdje iskažu. Meni je i inače cilj raditi filmove koje bih i ja volio gledati. A ja volim gledati filmove nakon kojih izađem poletan iz kina, filmove koji me napune pozitivnom energijom. A ne da me ubaci u još goru depresiju od ove u kakvu nas baca naš stvarni život.

NACIONAL: Kada ste već potegnuli pitanje promjene režima – mogu se povući neke paralele s onime što se događa u Srbiji posljednjih mjeseci, koja se opet nalazi u jednom prijelomnom trenutku. Naime, nakon tragičnih masovnih ubojstava djece i mladih, u Beogradu tjednima traju masovne demonstracije protiv nasilja i aktualne vlasti Aleksandra Vučića, u koje su se uključili i brojni glumci i umjetnici. Imate li šanse nešto promijeniti?

Na žalost, morale su se dogoditi doista ogromne tragedije – da dijete ubije djecu i da mladi čovjek pobije mlade ljude, da bi se Srbija digla i da bi se građani pobunili protiv ovakve vlasti. U tom smislu, to nije baš pohvalno, trebali smo se dići puno prije – kada su poskupjele neke osnovne namirnice, kada su gazili slobodu medija, a ne tek kada se dogodi takva neopisiva stvar. No, uvjeren sam da je ovo početak kraja. Možda će to dugo trajati, ali ovo je znak da ljudi više ne mogu trpjeti sve laži koje su nam servirane preko medija, od kojih su gotovo svi pod kontrolom i u rukama vlasti.

NACIONAL: U Motovunu je bila otvorena i izložba o 25 godina festivala, na kojima su fotografije iz 2001. i ekipe filma „Munje!“. Jeste li ih pogledali?

Jesam. Pobudile su veliku nostalgiju. Dobro se sjećam tog ljeta – na Motovun smo od cijele ekipe došli samo Sergej Trifunović i ja. Prve večeri smo bili u nekom baru uza zidine koji su htjeli zatvoriti oko ponoći. U tom baru se sjedilo na panjevima, koji su služili kao stolice, a malo veći panj je bio stol. I onda smo Sergej i ja prevrnuli te panjeve i rekli kako opet dižemo balvan revoluciju i kako nećemo dati da se zatvori bar, već ćemo ga na barikadama braniti od zatvaranja. I tako se bar nije zatvorio. Bilo je divno da smo se tako brzo nakon rata u kojem je bilo krvi do koljena, mogli šaliti na tu temu. Jer – jedino na taj način mogu se prevladati tako strašne stvari. Srećom, duh naših naroda s ovih prostora je sličan, južnjački, odnosno, mediteranski. Taj duh Fellinija vlada i ovdje i to što na nas tada nitko nije gledao kao na neke kretene, uzurpatore, ili provokatore, meni je u tom trenutku bilo jako ohrabrujuće.

NACIONAL: Jesu li se stanovnici Motovuna bunili zbog buke?

Ma nisu. Jedina nam je smetnja bio Bogdan Diklić, koji je spavao u hotelu iznad terase, na kojoj se, kada se sve završi, uvijek svi skupe. Netko donese gitaru, kao da imamo šesnaest godina, pa se pjeva do jutra. Onda se samo u nekom trenutku na jednom od prozora pojavi Bogdan i počne urlati: „Jeste vi normalni, dokle mislite raditi nered i vući te željezne stolice po kamenu. Idioti, idite na spavanje!“ Tako se svako jutro završavalo – Bogdanom.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje snimanja nastavka „Munja!“?

Ideja o nastavku „Munja!“ se rodila manje-više odmah poslije uspjeha prvog dijela. Ali sam ja godinama odbijao razmišljati o tome, a kamoli da se upustim u rad na nastavku. Da budem iskren, plašio sam se odgovornosti. Jer to je dupla odgovornost – i prema već snimljenom filmu, a i prema onom koji će tek biti snimljen. Prije nekoliko godina smo ponudili jednom mladom redatelju da režira nastavak jer sam bio mišljenja da će mlad čovjek točnije i bolje prikazati duh novog vremena. No, to se izjalovilo. Scenarij je fluktuirao i u jednom trenutku je Srđa Anđelić, koji je scenarist i prvog dijela, u priču uključio temu iseljavanja mladih. Za to sam se zakačio.

NACIONAL: Uspjeli ste skupiti istu ekipu, koju čine poznati glumci Sergej Trifunović, Boris Milivojević, Nikola Đuričko i Jelisaveta Seka Sablić, kao i reperi Ivan Ivanović Juice i Smoke Mardeljano. Je li ih bilo teško nagovoriti da rade nastavak?

Nije bilo teško, zapravo je bilo vrlo lako, zato jer svi vole taj film, vole sjećanje na svoju mladost dok smo ga radili. I zato su željeli to iskustvo ponoviti. A početkom dvijetisućitih radili smo ga potpuno gerilski, bez ikakve pomoći države. Milošević je bio na vlasti i novac se nije ni davao za filmove, osim za one koji veličaju režim i Miloševića. Sve je to napravljeno uz pomoć spretnosti producenta koji je nekako pronašao pare, a vjerojatno uložio i svoje. Tada smo radili u potpuno gerilskim uvjetima – bez rasvjete, bez opreme, bez ičega. I tada su svi pohrlili da rade s nama. A sada mi se mnogo glumaca javilo s molbom da dobije bilo kakvu ulogu, ili da barem prošeću kroz kadar, samo da se nekako upišu u film. To je meni uvijek nezgodno – kao prvo, ne možeš uzeti nekoga, a da ga ne platiš, a drugo – ako je glumac, mora nešto i odglumiti, a ne samo biti statist. Najmanji je problem bio skupiti glumce, a veći skupiti novac.

‘Bilo je lako nagovoriti glumce da ponovno igraju jer vole sjećanje na svoju mladost’. FOTO: Zoran Ilić

NACIONAL: To je i inače problem ne samo s regionalnom produkcijom, već i općenito europskom. Kažu da su budžeti samo za promociju američkih filmova veći od budžeta za produkciju cijelog filma u Europi.

To je točno. Moj kolega i prijatelj iz Dubrovnika Maroje Žanetić radi kao location manager za velike američke filmove i serije, poput „Ratova zvijezda“ ili „Igre prijestolja“. Njihov budžet za tri dana snimanja u Dubrovniku bio je veći od trogodišnjeg budžeta Srbije za sve filmove. Oni su tada zakupili sve apartmane u staroj gradskoj jezgri, da im nitko ne smeta.

NACIONAL: Kako se onda boriti na tržištu s takvom produkcijom?

Može se boriti. Naime – neimaština ne samo na filmu, već i općenito, tjera ljude da koriste mozak više nego inače. Da bi se došlo do uspjeha, može se potrošiti puno para, što je lakši način, ili se može koristiti mozak i mašta, što je teži način. Nekad se baš zbog te neimaštine i zbog prepreka, kad se radi uz pomoć štapa i kanapa, kao i zbog činjenice da čovjek radi nešto u što vjeruje, rode neke odlične stvari. Naravno, novcem se uvijek mogu zamazati oči gledateljima – efektima, eksplozijama, sudarima automobila, sve leti u zrak, što se gleda otvorenih usta. Ali – ako ih uspiješ natjerati da gledaju otvorenih usta a da nema stotinu razbijenih automobila i petsto eksplozija, to je onda stvarno dobro. A da bi to postigao – moraš biti maštovit.

NACIONAL: Mislite li da će filmaši s jednakom radošću i dobrom voljom dolaziti na Petehovac, na kojem je Cinehill festival započeo novi život?

Nadam se da hoće. Vjerujem da je Motovun kao grad ovim festivalom dobio jako puno i možda je vrijeme da taj festival jednako puno donese i nekom drugom mjestu, konkretno, Gorskom kotaru.