Lice s plakata kazališne predstave „Crvena voda“, čiju će premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu Splićani pogledati 11. studenoga, ne otkriva baš ništa, nikakvu emociju. Ona, Silva Vela, ugaslih očiju, mirno gleda u prazno, kao da je nema. Zapravo je i nema jer u romanu Jurice Pavičića, i u kazališnoj predstavi redatelja Ivice Buljana „Crvena voda“, njezinim nestankom započinje 28 godina duga policijska i obiteljska potraga za Silvom i njezinom sudbinom. „Silva je naizgled tipična svojeglava tinejdžerka puna života, čiji nestanak naglo uzdrma život njezine obitelji“, kazuje glumica Ana Marija Veselčić, jedna od uzdanica talentirane generacije mladih koji su se u Drami splitskog HNK glumački posebno iskazali u zadnje dvije godine. Uloga Silve bit će zasigurno novi iskorak u Ana Marijinoj karijeri. Silvin zagonetni nestanak i zločin koji se stalno osjeća u zraku, ali za koji nema potvrde, početak su temeljite transformacije, raspada, promjena, kriza i trauma, kako u Silvinoj obitelji, tako i u državnim sustavima u nestajanju i nastajanju.

„‘Crvena voda’ je veličanstveni roman u hrvatskoj književnosti“, odmah je istaknuo redatelj Ivica Buljan, povratnik u splitski teatar u kojem je nekada, u eri intendantice Mani Gotovac, bio ravnatelj Drame koji je zadnji put, davne 2012. godine, na Splitskom ljetu postavio „Adio kauboju“ Olje Savičević Ivančević. „Pavičićev roman je hipersenzibilan, stalno hoda po žici. Radnja se odvija na vrhuncu vrtoglave praznine koju je iza sebe ostavila mlada djevojka koja je misteriozno nestala. Radnja se, kao u formi tragedije, gradi oko te odsutnosti koja nas polako prožima svojom opsesivnom melankolijom“, pun hvale je Buljan za Pavičićev roman koji je predložak njegove nove kazališne predstave. Uspješnu dramatizaciju romana napravio je Ivor Martinić, ugledni hrvatski i argentinski dramski pisac. Istina je da je „Crvenu vodu“, roman splitskog novinara i književnika Jurice Pavičića, koji prati puno likova kroz dulje vremensko razdoblje, hrvatska struka i kritika odmah po objavljivanju 2017., proglasila jednim od najboljih trilera hrvatske suvremene književnosti. „Crvena voda“ u Hrvatskoj je zasluženo dobila nagrade Gjalski i Fric, potom doživjela brojna strana izdanja i prestižne međunarodne nagrade. Odmah je bilo jasno da je Pavičićev roman obiteljska tragedija i potraga za odgovorima, a kroz sudbine glavnih likova postaje i priča o Hrvatskoj i dubokim traumama njezina društvenog odrastanja kroz tri desetljeća.

Glumci Goran Marković i Ana Marija Veselčić i redatelj predstave ‘Crvena voda’ Ivica Buljan. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

„Sve je počelo 23. rujna 1989., u Mistu pokraj Splita, negdje na dalmatinskoj obali. Zadnja je godina komunizma, Titovi sljedbenici jedva kontroliraju događaje u zemlji. Inflacija je vrtoglava, na Kosovu će štrajk rudara pokrenuti opći kaos i raspad Jugoslavije. Silva, koja još nije napunila 18 godina, te će subote navečer napustiti roditeljski dom kako bi otišla na posljednju ribarsku feštu sezone, s koje se više nikad neće vratiti. Roman govori o istrazi i o potrazi za njom koje će potrajati gotovo trideset godina. Policijsku istragu o Silvinu nestanku vodi fascinantni lik, inspektor Gorki, unuk narodnog heroja koji je pobjednički umarširao u oslobođeni Split 1943.“, naglašava Buljan povijesno-kronološki okvir radnje i kazališne predstave.

„Silva nestane, a Gorki Šajn, mladi inspektor kojeg sam dobio priliku igrati u ‘Crvenoj vodi’, olako shvaća njezin nestanak“, kazuje Goran Marković koji se već etablirao kazališnim i zapaženim filmskim ulogama. „Te 1989. u njegovu životu sve ide uzlaznom putanjom, a Silvin nestanak za njega će se riješiti gotovo sam od sebe. Dokaza je malo, neki su neobjašnjivi. Kako vrijeme prolazi, njen nestanak sve više ostavlja traga i na njemu. Pogotovo kad shvaća očaj Silvine obitelji i vlastitu nemoć da im pomogne“, naglašava Marković. „Naravno da neću ništa otkriti, jer ovdje se radi o krimiću“, ističe Ana Marija Veselčić. „Silva zna što hoće i dobro zna kako će to dobiti. Za razliku od svoga brata blizanca Mate (igra ga Stipe Radoja), ona živi u učeničkom domu u Splitu, a samo vikende provodi u rodnom Mistu. Prilikom čitanja romana, učinila mi se gotovo malicioznom, svakako manipulativnom“, zanimljivo primjećuje vlastita otkrića o karakteru lika Silve.

„Milicijski inspektor Gorki provodi pomnu istragu i otkriva da život mlade, nestale srednjoškolke nije bio tako uredan i besprijekoran, odnosno da je imala iskustvo u konzumiranju i dilanju droga“, ističe Buljan. „Gorki, međutim, nikad ne pronalazi ni njezino tijelo, niti njezin trag. Jedna svjedokinja, Elza Žuvan, sa zakašnjenjem potvrđuje da je mlada djevojka, koja je sanjala o slobodi i drugačijem životu, otišla u inozemstvo. Službena istraga se zapetlja i ubrzo se privodi kraju“, oslikava Buljan ambijent u kojemu se odvija radnja. Prve recenzije i osvrti iz 2017. ovoga, tada šestoga Pavičićeva romana, naglašavale su „prozu s okusom soli“ i „kriminalističku kroniku o našem malom mistu“, koja ne idealizira kasne 80-e, već tu prozu odlikuju opisi onoga što se doista događalo – netrpeljivost prema Albancima, otrovano more, industrija koja nestaje po ekonomskim i ekološkim standardima, vrijeme u kojem je već očigledan prisutan sindrom koji će se maksimalno razviti u 90-ima – heroin i nacionalizam. Sudbine ljudi kojima se život nepovratno promijenio zbog jednog ključnog događaja usmjerio ih je u novom pravcu. Jurica Pavičić tada je istaknuo: „Htio sam da moji likovi budu kao kugle na biljarskom stolu: prva udari drugu, ova se odbije u treću i četvrtu, svaka od njih udarena u tom lancu uzroka i posljedica odlazi u drugom smjeru, za što je potreban protok vremena… Htio sam da se ljudi promijene, ostare, vežu, vjenčaju, razvedu, da svi ti događaji budu u neku ruku posljedica pradogađaja… Zanimalo me baviti se ljudima u vremenima golemih političkih, ratnih i ekonomskih promjena, a te ih se promjene tek dotiču zato što imaju vlastiti obiteljski veleproblem“.

„Ivica Buljan je na čitaćim probama povukao paralelu Silve s likom Laure Palmer iz Lynchova ‘Twin Peaksa’. Naime, nakon njezina naglog nestanka, poslije ribarske fešte u Mistu, u rujnu 1989., pokazalo se kako Silva nije nimalo tako nevina i klasična dama u nevolji, kako je možda izgledalo na prvi pogled“, prisjeća se početaka rada na postavljanju predstave Ana Marija Veselčić. „Zamišljam je drčnom, zavodljivom i magnetičnom“. Ali „službena istraga ne daje rezultate, privodi se kraju, željezna zavjesa pada, pada i jedan sistem u Jugoslaviji, događaju se promjene i uspostavlja drugi sistem u Hrvatskoj, rat zahvaća Jugoslaviju, Hrvatska stradava, a milicajac obilježen starim režimom, u sklopu kadrovske sječe nepodobnih, postaje žrtva novog poretka i mora promijeniti posao. Sve to zasjenjuje nestanak djevojke. Na obiteljsku sagu priključuje se povijest i ona dobiva novu dimenziju“, naglašava Buljan. „Priča se odvija kroz gotovo trideset godina očajničkih napora Silvine obitelji da je pokuša naći, posebno njezina brata blizanca Mate koji ju traži svuda po Europi. Roman započet kao triler, poprima sva obilježja obiteljske drame, s elementima društvenog, političkog i psihološkog romana“, ističe Buljan. I doista, radnja se kroz 28 godina događa od Kanade do Kineskog mora, od Švedske do Barcelone.

Saša Antić iz TBF-a je radio glazbu za predstavu ‘Crvena voda’. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

„U intimu ove obitelji Jurica Pavičić prodire s finoćom i mnogo senzibiliteta. Prikazuje transformaciju osoba, razorni dah nestanka potresa cijelo Misto. Svi su poznavali Silvu. Svi oni, susjedi i potencijalno osumnjičeni su temperamentni, burni likovi“, ističe redatelj Buljan. „Želim da se sve to vidi u predstavi. Među tim likovima dominiraju posesivne majke koje žustro štite svoju djecu, poput majke Silvina dečka Brane, igra ga Donat Zeko. Brane, stidljiv i povučen mladić, pretvorit će se u duhom opsjednutog muškarca koji ne zna izaći iz kruga sablastologije. Svatko se mora snaći u suočavanju s neriješenom aferom, ali se i prilagoditi novom svijetu u kojem vladaju nasilna pravila neobuzdanog i korumpiranog kapitalizma. Pavičić čini da osjetimo neraskidivu pomiješanost ove jedinstvene priče i preobrazbe zemlje koja prolazi kroz kraj komunizma, rat, integraciju u EU i globalizaciju, prikazujući beskrupuloznu turističku invaziju na dalmatinsku obalu. Posljedice su korupcija, besramno bogaćenje i betonizacija. U konačnici, bilo da se radi o starom režimu ili neoliberalnom i konzervativnom katoličkom modelu, za stanovnike Mista ništa se ne mijenja. Oni su vječne sporedne uloge u Povijesti“, naglašava Buljan.

„Gorki ne odgovara novoj vlasti i 1991. poražen napušta posao na koji je bio ponosan. Ali unatoč godinama koje su prošle i promjeni posla, Silvin nestanak ga stalno prati“, istakao je Marković. „Zanimljiv je taj njegov put, od mladog samouvjerenog inspektora do moralno poraženog, ali uspješnog trgovca nekretninama. Zanat i intuicija koje je razvio kao inspektor itekako su od koristi u novom poslu. Gorki ima nos za ljudsku nesreću, pronalazi razloge zašto je do nje došlo te brzo namiriše jesu li ljudi spremni prodavati svoju ‘didovinu’. Dobro mu ide. Ogledni primjer bivšeg sustava, postaje ogledni primjer novog. No Silve nema i tu su svi zakazali. Stari sustav, novi sustav, njena obitelj i posebno on“, naglašava poziciju Gorkog i njemu sličnih u novim uvjetima i hrvatskoj stvarnosti Marković. “Gradi se nova Hrvatska. Bilo je i smrti, poput one Adrijanove, mladića albanske nacionalnosti, s kojim su Silvu u zadnjoj noći vidjeli stanovnici Mista“, dopunjuje ga Buljan. „Bilo je i meteorskih uspona društvenog statusa, kao kod bivšeg dilera Cvitkovića koji je postao župan. U Mistu je sada doba kapitalizma i turista. Ali Mate i dalje traži svoju sestru. Gorkom se, istina, ne sviđa novo društvo, ali se prilagodio. Kako radi u turističkim nekretninama, vratio se u Misto kako bi nabavio zemljište za irsku tvrtku koja ga je zaposlila. A potom je od korumpiranih političara ishodio sva potrebna ovlaštenja za izgradnju vila, rezidencija i marina. Povratak u Misto oživljava sjećanja na Silvu i gorčinu nedovršene istrage. Taj poslovni dolazak ukazat će mu i na mogućnosti rješenja dugotrajne misterije. Ali o njoj, naravno, ovom prigodom nećemo“, naglašava Buljan. To znači da u kazališnoj predstavi, baš kao i u Pavičićevu romanu, neće nedostajati poslijeratne privatizacijske i tranzicijske pljačke, deindustrijalizacije, bešćutnosti i grabežnog kapitalizma, neobuzdane apartmanizacije i rasprodaje djedovine, ali da Silvin nestanak niti jednog trenutka neće pasti u drugi plan. Sve do konačnog i neočekivanog razrješenja njezine tragične sudbine u kojoj se miješaju intima, privatnost, zločin, ljubav i kazna oštrija od zakonske.

Buljan se ovom predstavom vratio u HNK Split, gdje je posljednji put režirao 2012. godine. FOTO: Ivo Cagalj/PIXSELL

„U dramatizaciji Ivora Martinića, moj zadatak nije količinski opsežan, no utoliko je intrigantniji“, ističe Ana Marija Veselčić. Naš ansambl je spreman. Ovo je jak ansambl, homogena smo masa i izaći ćemo na premijeru srčano i punokrvno, kao i uvijek“, sigurna je Ana Marija Veselčić jer u ansamblu Drame HNK Split su u ovoj predstavi čak tri generacije glumaca, od kojih onaj veteranski dio predvode Neno Srdelić, Nives Ivanković, Arijana Čulina i Nikola Ivošević.

„Gorki mi okupira misli. I to je dobro i inspirativno. Buljan ima dar zaraziti glumca analitičkim pristupom i kazalištem koje je živo“, kaže Marković. „To svi mi želimo, koliko god toga bili i nesvjesni. Jurica Pavičić je u ovaj napeti triler upakirao ne samo obiteljsku dramu, već cijeli socijalni portret Dalmacije, od 80-ih do danas. Za svakoga po nešto. Jurica je u tome uspio. Vjerujem da ćemo i mi“, kazao je Marković koji je potpuno posvećen „Crvenoj vodi“ i u tome uživa. „Nakon premijere kreću pripreme za filmska snimanja u siječnju. Napeto očekujem vijesti o nominaciji filma ‘Sigurno mjesto’ za nagrade Europske filmske akademije. Ušao je u širi izbor, to je već velika stvar, a rezultati za uži izbor bit će objavljeni uskoro“, najavio je Marković.

No sve zanima kakvu su glazbu za „Crvenu vodu“ pripremili TBF-ovci Saša Antić i Luka Barbić. „TBF-ovci su za ‘Crvenu vodu’ napravili miks mistične morbidne glazbe, elektronike i elemenata klapskih pjesama“, kazao je Buljan. „Nismo htjeli da glazba bude nametljiva“, rekao je Antić. „Glavna nit je morbidnost koja postoji u romanu kod Pavičića, ali je prisutna i u dalmatinskoj glazbi, pogotovo u klapskoj muzici. Vodila nas je priča o crvenom moru, o južini, o Dalmaciji koja je u zimskom solsticiju, a ne u svom zenitu“, precizirao je Antić. Niz francuskih, njemačkih, talijanskih i drugih europskih književnih kritičara za ugledne novine i magazine napisalo je velik broj pozitivnih recenzija o Pavičićevu romanu. ‘’Kad govorimo o glazbi u ‘Crvenoj vodi’, sjetio sam se Francoisa Forestiera i njegova osvrta u L’ Observateuru. Zapitao se ‘je li ‘Crvena voda’ egzistencijalni krimić?’ i odgovorio ‘To je čisti jadranski blues’. Možda će TBF-ovci ponuditi neku vlastitu varijantu jadranskog bluesa. Melankolija koja izvire iz romana Jurice Pavičića, u adaptaciji Ivora Martinića, veoma je pažljiva u detaljima, tišinama i atmosferama. Martinić joj dodaje jedinstvenu i vrtoglavu kazališnu poetiku“, ističe Buljan. „S Ivorom ne radim prvi put. Zato sam i očekivao tako moćnu dramatizaciju. Ivor Martinić nije samo vrhunski dramski pisac, nego i jedan od najizvođenijih pisaca na španjolskom govornom području. Snaga kazališne poetike Ivorove adaptacije nedvojbeno dolazi iz napetosti rođene iz sukoba između preokreta koji se događaju i nepomičnosti koju stvara očekivanje Silvina mogućeg povratka. Za većinu protagonista vrijeme je stalo. Posebno za Vesnu Velu, Silvinu majku, igra je Nives Ivanković, ostavljenu samu u obiteljskoj kući. Ona je poput nesretne antičke heroine Niobe, pretvorena u stijenu, iz koje teku suze“, naglasio je Buljan. „Ako mene pitate, bilo je i vrijeme da u Splitu počnemo surađivati s jednim od naših najboljih dramatičara koji je, k tome, još i rođen u Splitu. Ivor je imao vrlo težak zadatak. Sve te godine, događaje i likove stisnuti u jedan kazališni čin. On je to složio, ne samo pametno i zanatski, već je našao rješenja koja masiraju kreativni i emotivni dio mozga“, uvjeren je Marković. „Ana Savić Gecan je kostimografkinja koja radi u najvećim europskim teatrima. Za ‘Crvenu vodu’ kreirala je kostime koji definiraju vremenska razdoblja. Beogradski umjetnik Aleksandar Denić višestruko je proglašavan za najboljeg scenografa u Njemačkoj. Vjerujem da će publika i kritika biti oduševljeni njegovim rješenjima. Glumac i redatelj Robert Waltl je umjetnički savjetnik“, rekao je Buljan.

Afera s nestankom Silve Vele započela je 23. rujna 1989., a okončana je 23. rujna 2017. na isti dan, nakon 28 godina. Kazališna predstava „Crvena voda“ započet će svoj život na pozornici HNK u Splitu 11. studenoga 2023. Roman Jurice Pavičića dobio je veliki broj nagrada u Hrvatskoj i u inozemstvu, posebno u Francuskoj. U Splitu se nadaju da će predstava naići na vrlo dobar prijem kod publike, a nakon toga priželjkuju da ih ni nagrade ne zaobiđu.