Ovogodišnja sezona Teatra Ulysses – koja je započela 16. srpnja koncertom istarskih glazbenika pod nazivom „Koza još ni krepala“, a nastavila se nizom izvedbi uspješnice „Shakespeare – varijacije ljetnih noći“, koncertima Rade Šerbedžije, Damira Urbana, Pips, Chips&Videoclipsa i Hladnog piva, hit predstavama „Tko se boji Virginije Woolf“, „Nosorog“, hitovima „Glumac je glumac“ i „Lijevo, desno, glumac“ Zijaha Sokolovića, a onda i gostovanjima Beogradskog dramskog pozorišta, Mestnog gledališča iz Ljubljane, Gradskog pozorišta iz Podgorice i Dramskog teatra iz Skoplja u okviru Festivala Regionalne unije teatara (RUTA) – dobrano se zahuktala i polako se bliži svome kraju.

No prije toga publiku koja prati predstave tog posebnog teatra na Malom i Velikom Brijunu čeka još nekoliko poslastica – 27. kolovoza premijera predstave „Tramvaj zvan čežnja“, nastale u suradnji s Beogradskim dramskim pozorištem, i koncert Vlatka Stefanovskog.

Neizbježan je i legendarni „Kralj Lear“, na repertoaru 19., 20. i 22. kolovoza, u kojem već 20 godina briljira Rade Šerbedžija, glumac, pisac, pjesnik, pjevač, profesor glume i scenskog pokreta, koji je s dramatičarom Borislavom Vujčićem i osnovao Kazalište Ulysses sada već davne 2001. godine. Sezona će završiti 28. kolovoza koncertom Giorgia Suriana i studenata Muzičke akademije iz Zagreba. U pauzi među predstavama Rade Šerbedžija dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Prošlo je 20 godina od premijere “Kralja Leara”, u kojem igrate glavnu ulogu i zbog kojeg publika do danas dolazi na Mali Brijun. Predstavljajući sezonu, rekli ste da ste konačno u pravim godinama za Leara. Koliko je taj vaš Lear uz vas sazrio i koliko se promijenio?

Sinoć sam imao prvu generalku, nije bilo nikoga u publici. Jer ne dopuštam da itko bude u publici kad imamo generalne probe. One postoje da se stvari ispravljaju, popravljaju… Bio je to, čini mi se, moj najbolji Lear u sve ove 22 godine igranja. I sasvim mi je svejedno hoće li se to ponoviti u ove tri nadolazeće predstave. Igrao sam to i doživio. Ta predstava i ta uloga za mene su nešto posebno. Prvi put nakon 10 godina neigranja na svom jeziku, ponovno sam postao kazališni umjetnik izgovarajući one nevjerojatne replike i taj je Shakespeare duboko ušao u mene. Paradoks je, naravno, u tome što ga igram samo tri ili četiri puta godišnje, i to samo na tom čarobnom mjestu gdje naš „Kralj Lear“ živi potpuno skamenjen u prekrasnoj prirodi.

NACIONAL: Nastup je zahtjevan u svakom smislu, a posebno fizički. Trčite po tvrđavi Minor, bacate stolove – jeste li spremni?

Kako se uzme. Sve me boli. Ramena, kralježnica, vrat… A opet, kad počnu proba ili nastup, sve to nestane… Gledam s naše tvrđave Minor na Jadransko more i kako kraj mene prolaze gradovi u kojima sam živio kao ona titrajuća svjetla koja vidim s Brijuna na kopnu, od Pule, preko Fažane pa sve do Rovinja. I u tom trenutku moji Vinkovci, i Lika, i Zagreb, i Beograd, i Sarajevo, i London i Los Angeles, i svi gradovi i sela u kojima sam živio prije bijelog svijeta i dok sam živio u toj zemlji koja mi prolazi pred očima, zvala se Jugoslavija… I prođu lica koja su mi bila u srcu: Milena Dravić, Dragan Nikolić, Fabijan Šovagović, Ljuba Tadić, Sonja Savić, Arsen Dedić, Nebojša Glogovac, Josip Genda, Ivica Vidović, Mustafa Nadarević i moj dobri Pređo Vušović… Mladi i nasmijani moji prijatelji. Nikad zaboravljeno.

NACIONAL: Zašto je Shakespeare, a s njime i Lear, stoljećima aktualan?

Zato što je Shakespeare genij. Pisao je drame i komedije za sva vremena i za sve generacije. A „Kralj Lear“ vjerojatno je najbolja drama ikad napisana. Moglo bi se reći obiteljska tragedija koja se na kraju pretvara u univerzalnu tragediju. Tu je Shakespeare najdublje ušao u opis ljudske psihe i prirode. Čovjekova uzvišenost, ali i čovjekova slabost. Ima još jedna stvar koju bih želio naglasiti. A to je genijalan prijevod Vladimira Gerića. Baveći se Shakespeareom, imao sam sreću igrati i Hamleta i Leara u Gerićevim prijevodima, a on je za mene jedan od najvećih kazališnih redatelja i prevoditelja koje smo ikad imali. Njegov Kaspar, uz nezaboravnu kreaciju mog prijatelja Ivice Vidovića, za mene je i danas najsvjetliji vrhunac kazališne umjetnosti na ovim našim prostorima.

NACIONAL: Ulysses je od samog početka uspio dovesti najbolje dramske umjetnike, redatelje, glumce iz cijele regije. Taj se koncept pokazao vrlo uspješnim, ali imate li potporu Ministarstva kulture i Istarske županije za svoj rad?

Imamo i nemamo. U ove 22 godine postojanja uspjeli smo postati važan kazališni festival u Hrvatskoj, uz bok Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, ali nismo ni blizu potpori Ministarstva kulture RH ili Istarske županije. Tu su, kako kažete u svom pitanju, dolazili i stvarali svjetski poznati umjetnici Vanessa Redgrave, Ralph Fiennes, Annette Bening, Angelina Jolie… U svojim nastupima bili su veličanstveni Nebojša Glogovac, Josip Pejaković, Svetozar Cvetković, Ratko Polić, Boris Kavaca, Bojan Dimitrijević, Mirjana Karanović. Radimo ozbiljne koprodukcije s najboljim kazalištima iz regije i tako postajemo međunarodni festival. Svojim djelovanjem prenosimo važnost hrvatske kulture i hrvatskog jezika, a posebno pridonosimo kulturnom bogatstvu istarske regije i gradova Pule, Fažane i Vodnjana. Duboko se nadam da će Ministarstvo kulture RH i Istarska županija u budućnosti adekvatnije podržati naše programe i naš umjetnički značaj.

NACIONAL: S Borislavom Vujčićem otkrili ste Mali Brijun i Minor prije dvadeset i kusur godina i od toga napravili brend. Pokazuje li država interes da se uključi u uređenje tvrđave kako bi se tu odvijali različiti programi, što je vaš dugogodišnji san?

Kada smo 2001. Borislav Vujčić, Lenka i ja došli na ovu tvrđavu i vidjeli tu natprirodnu ljepotu, sjećam se da sam se samo šetao tim divnim prostorima i govorio Hamletove monologe. Svih ovih godina pokušavali smo na razne načine zainteresirati hrvatsku vlast i od tih divnih Malih Brijuna i te genijalne tvrđave Minor učiniti pravi kulturni i znanstveni centar kojim bi se naša država mogla ponositi i imati velike koristi. Ali jednostavno do sada nismo uspjeli napraviti ništa značajnije. Recimo, Finska je uspjela dobiti velika sredstva od Europske unije za jedan od svojih nacionalnih parkova, da tamo izgradi pravi kulturni centar. A naši Brijuni su, siguran sam, još privlačniji i mogli bi doista postati važno mjesto europske kulture. Znam da živimo u teškim vremenima, da je ekonomska situacija u cijelom svijetu teška i da ima mnogo životnih problema koje treba riješiti, od zdravstva do obrazovanja i gospodarstva, ali ipak mislim da bismo mogli nekim pametnim planovima pokušati napraviti nešto od tog prekrasnog otoka. Jedan veliki Otok umjetnosti.

NACIONAL: Ove godine Kazalište Ulysses, u partnerstvu s organizacijom Art Dot iz Harkiva u Ukrajini, organizira umjetnički kamp za prognane ukrajinske umjetnike i djecu, u kojem će glazbene radionice voditi profesor Nigel Osborne. Kako ste došli na tu ideju i znači li to da su paviljoni na Malom Brijunu uređeni?

Lenka je 2018. vodila nekoliko kazališnih radionica u Harkivu i tada se sprijateljila s Veronikom Skliarovom, koja je direktorica Art Dota i festivala Paradefest. Naravno, kad je počela invazija na Ukrajinu, odmah smo kontaktirali Veroniku i ponudili pomoć. Ona i njezina djeca bili su s nama u Istri neko vrijeme i tamo smo počeli razvijati planove za organizaciju kampa tijekom sezone Ulyssesa koji će okupiti raseljene ukrajinske umjetnike, a kako nijedan muškarac ne može napustiti Ukrajinu, sve su žene i veliki broj njih je s djecom. Mislim da je takva akcija podrške dio misije Ulyssesa, koji od samog početka pokušava unaprijediti društvo kroz umjetnost i prijateljstvo. Vremena je bilo vrlo malo, a glavni problem bio je kako ga financirati. Moram zahvaliti Infobipu, mladim ljudima iz Vodnjana koji su izgradili globalnu informatičku tvrtku, i CWP-u koji je lider u obnovljivim izvorima energije; odmah su nas podržali, a onda su nam donacijama priskočili u pomoć brojni prijatelji. A kamp je upravo u tijeku u novouređenim kućicama na Malim Brijunima koje je Brijunski narodnjak opremio i uredio za razne likovne radionice i događanja. Ova naša inicijativa za pomoć ukrajinskim umjetnicima imala je takav odjek da planiramo održati još jedan kamp u rujnu u suradnji s Glazbenim konzervatorijem iz Harkiva i Sveučilištem u Lavovu. Radit ćemo s njihovim profesorima i studentima, a u programe ćemo uključiti i muzikoterapiju.

NACIONAL: Pred nama je još jedna premijera Kazališta Ulysses. Predstava “Tramvaj zvan čežnja” nastala je u suradnji s Beogradskim dramskim pozorištem. Predstavu režira Lenka Udovički, a glavnu ulogu tumači Branka Katić, vaša bivša studentica koja je postala velika zvijezda. Gdje su sve vaši studenti i žalite li što više ne predajete na Studiju glume i medija u Rijeci?

Mislim da je Lenka napravila sjajnu predstavu u koprodukciji s Beogradskim dramskim pozorištem. „Tramvaj zvan Čežnja“ je sjajna drama, a naša studentica Branka Katić jednostavno je čarobna. Nema ništa ljepše nego kad su učitelji ponosni na uspjehe svojih učenika. U Rijeci smo odgojili i sjajne mlade glumce na koje smo ponosni i čijim se uspjesima veselimo. A o Rijeci više ne želim. Žao nam je što je sve tako završilo, mogli smo napraviti veliko kazalište s tim mladim glumcima.

NACIONAL: Vi ste s Lenkom devedesetih bježali od ludila, rata i politike, ali politika vas i dalje prati. Kako komentirate polemike i optužbe na vaš račun na društvenim mrežama potekle od glazbene kritičarke Jagode Martinčević, nakon što ste na jednoj srpskoj televiziji izjavili da ste “Krajišnik, čovjek i Srbin iz Hrvatske” te da su Jugoslaviju do rata doveli zločinci koji su kasnije slavljeni kao ratni heroji? Što je sporno u toj izjavi?

Kontroverzna je gospođa Jagoda Martinčević, koje se sjećam iz mladosti, glazbena kritičarka, stručnjak za opere i operete, gospođa je operetni kritičar, nema baš smisla za dramaturgiju pa baca nekoliko pomiješanih laži i neistina, tiskanih u nekim žutim časopisima, u isti lonac. Moj odgovor u emisiji s gospodinom Stankovićem na Televiziji Beograd, o osjećaju vlastitog identiteta, bio je na tragu čuvene Tesline rečenice da se ponosi svojom hrvatskom domovinom i svojim srpskim podrijetlom. Ja sam to malo opširnije obrazložio, zatim sam još preciznije rekao da sam Srbin iz Hrvatske i još točnije “Krajišnik”. Mislim prvenstveno na svoju Liku gdje sam rođen i proveo mnoge dane svog djetinjstva. Ne znam što operetnoj kritičarki smeta takva moja izjava.

Druga stvar, koju je gospođa operetna kritičarka izvukla iz jedne nesretne polemike od prije tri godine, odnosila se na moje navodne izjave o ratnim godinama devedesetih, koje su potpuno netočno i neistinito citirane iz nekog beogradskog žutog tiska, a koje sam javno demantirao i priložio originalnu snimku svog intervjua na TV Beograd. Dakle, draga Zrinka, operetna kritičarka naprosto je pomiješala pojmove i moje navodne izjave pa kao ludi Hektor iz neke opere uzvikuje “tri karte… tri karte…” a zapravo je sve jadan i uzaludan pokušaj izlaska iz dugotrajne anonimnosti prekrivene paučinom. Ne želim uopće razmišljati o tome.

NACIONAL: Još jedna sezona Kazališta Ulysses bliži se kraju. Kako ste zadovoljni programom, kako uspijevate zadržati takvu produkciju i publiku? Je li danas teže ili lakše nego na početku?

Mislim da je ovo jedna od naših najplodnijih i najzrelijih godina. Predstave su super popularne i brod „Uliks“ plovi nam punim jedrima…