Glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija predstavio je u utorak u Zagrebu svoju knjigu autobiografskih zapisa “Poslije kiše”, koja je najavljena kao iskrena emocionalna i profesionalna geografija života tog velikog umjetnika, u kojoj strastveno i bez fige u džepu progovara o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama i, iznad svega, o ljubavi.

Riječ je o drugoj knjizi autobiografskih zapisa tog svjetski poznatog kazališnog i filmskog glumca, nakon knjige “Do posljednjeg daha” (2005.), koju je objavio dok je živio u SAD-u. Objavljena je u izdanju nakladnika Hena com, u nepuna dva mjeseca od objave već je doživjela tri izdanja, a o njoj je s autorom u Dvorani Mueller Kina Europe razgovarao književnik Miljenko Jergović.

Istaknuo je kako je riječ o memoarskoj knjizi duhovitih, zabavnih i gorkih zapisa u kojoj Šerbedžija opisuje neke važne događaje, važne marginalije iz svojeg života, ali ne kronološkim slijedom, već slijedeći neki svoj unutarnji red.

“To nije kronološki organizirana knjiga, događaji se ne redaju onako kako su se u stvarnosti dogodili, već po nekom asocijativnom i sudbinskom nizu, koji je daleko točniji od onoga kronološkog”, rekao je Jergović.

Posebno se osvrnuo na njezin kraj, gdje Šerbedžija opisuje jednu dužu epizodu koja se tiče njegova oca koji se zvao Danilo i koji je doživio 103 godine, a izrazito se protivio tome da Rade upiše glumu i nikada nije pogledao niti jednu njegovu predstavu ili film.

“Način na koji je ta priča napisana naprosto je maestralan, to je posve lišeno patetike, a istodobno strašno sentimentalno”, kazao je Jergović, koji je Šerbedžiju prvo upitao – što bi bio da nije upisao glumu (?), dobivši od njega, prvo, duhovit odgovor da bi, “mada možda ne bih baš bio u državnoj reprezentaciji, sasvim sigurno igrao drugu nogometnu ligu, ili barem bio trener” i, nešto ozbiljniji: “Da sam studirao književnost, kao što sam htio, bio bih profesor književnosti”.

Šerbedžija je kao mlad glumac bio i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je često sudjelovao u prijamnim ispitima – jedno poglavlje knjige upravo se bavi tim dijelom njegova života, odnosno, pitanjima poput ‘biti ili ne biti glumac’, a obilježeno je, kako je istaknuo Jergović, “jednom gubitničkom slikom”, pričom o onima koji nisu “prošli”. Posebno u tome poglavlju Šerbedžija žali što na prijamnome za ADU nije prošla (danas televizijska novinarka i voditeljica) Željka Ogresta.

Tada sam bio mladi nastavnik koji nije imao pravo glasa u odlučivanju o tome tko prolazi a tko ne, rekao je Šerbedžija, a bio sam duboko siguran da “ta mala koja je bila tako smiješna i mršava, i tako je dobro govorila tog Čehova, ima talenta”.

Slavni glumac ispričao je i nekoliko duhovitih anegdota s prijamnih ispita u Novom Sadu, gdje je otišao sa zagrebačke akademije “pomalo iz inata”, jer ga unatoč tome što su studenti čak i pisali peticije zauzimajući se za njega, nastavničko vijeće “nije htjelo”.

Ispričao je tako, priče o tome kako su kod njega “prošle” slavna srpska glumica Branka Katić i “jedna od najzaposlenijih” Nađa Sekulić.

Rade Šerbedžija istaknuti je kazališni i filmski glumac međunarodne karijere. Snimio je više od sto domaćih filmova i igrao glavne uloge u nizu poznatih tv-serija. Dobitnik je brojnih glumačkih nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu. Nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog “Prije kiše” (1994.) odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje ga angažiraju P. Noyce, J. Woo, S. Kubrick, C. Eastwood i drugi.

Jedan je od osnivača Kazališta Ulysses i pokretač je i redovni profesor glume na Studiju glume i medija na Sveučilištu u Rijeci. U kazalištu potpisuje i dvanaest autorskih režija. Napisao je i objavio pet knjiga poezije, dvije autobiografske knjige i dvanaest nosača zvuka.

U knjizi “Poslije kiše” Šerbedžija nastavlja tamo gdje je stao s prvom autobiografskom knjigom – pa pripovijeda o holivudskim ulogama i nemilosti američke filmske industrije, o planetarno popularnim zvijezdama s kojima je surađivao, ali i o ‘malim’, anonimnim ljudima s kojima ga je život spajao, o povratku u Hrvatsku te o događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji su utjecali na njegovu sudbinu i umjetničku karijeru.

Od malog mjesta Bunić u Lici gdje je rođen, Vinkovaca gdje je odrastao, Ljubljane i Londona u kojima je proveo svoje prve izbjegličke godine, do Santa Monice gdje je u Americi živio, Brijuna na kojima već sedamnaest godina svakoga ljeta igra kralja Leara u svom Kazalištu Ulysses i Rijeke u kojoj danas radi kao redovni profesor glume, Šerbedžija u knjizi ispisuje emocionalnu i profesionalnu geografiju svog života.

Govoreći o tome je li njegov život ispao kako je zamišljao, s obzirom da je relativno mlad prekinuo kazališnu karijeru i otišao u SAD, gdje se posvetio filmskim ulogama, Šerbedžija je rekao kako o stvarima ne razmišlja na takav način.

“Žao mi je samo zbog jedne stvari, što sam tad imao 43 godine i što nisam stigao odigrati Čehova, a Čehova sam najviše volio. Čehov me mimoišao”, rekao je.

“Ne mislim da mi se nešto nije ostvarilo, naprosto sam više koncentriran na život. Nikad nisam imao plan što da radim sa sobom kao glumcem. Tako da više žalim ili sanjam o životu, razmišljam o životu, a ne toliko o umjetnosti. Više sam uzbuđenja osjećao za važnu nogometnu utakmicu nego za premijeru”, pojasnio je.

Govoreći o sebi kao glumcu, Šerbedžija je kazao kako “nema recepta kako biti glumac i što to znači”, a na pitanje kako se nosi sa svojim “pomaknutim identitetima” – kao “zagrebački glumac koji je Srbin, i uvijek nešto što zapravo nije” – Šerbedžija je napomenuo da je on “od svega pomalo” jer je radio posvuda po bivšoj Jugoslaviji, a “zavoliš grad u kojem snimaš, gdje radiš s nekim divnim ljudima – sve ostavlja neke tragove”.

“Ali nikada se nisam do kraja vezao, kao da sam znao da ću jednog dana otputovati”, napomenuo je. Zavolio je tako i Kaliforniju, Santa Monicu, gdje je dugo godina živio, i to “prije svega zbog božanstvene klime, i zato što tamo možeš živjeti lijep obiteljski život”.