Autobiografska knjiga Rade Šerbedžije, svojevrsni nastavak knjige ‘Do posljednjeg daha’, u kojem Šerbedžija piše o svom životu i radu u Americi, o anegdotama iz Hollywooda, o svom životu emigranta i povratcima na ove naše prostore, o obitelji, ratu, ljubavi i praštanju.

„Kad snimim još koji film i završim ova svoja putovanja, sagradit ću malu kamenu kuću na istim onim iskopinama gdje je nekada stajala. Upalit ću vatru na svome ognjištu i otvoriti širom vrata svojim prijateljima. Bit će to moj dom! Moja kapela nomadstvu! Otvorena svakom putniku“, rekao sam svom prijatelju Danijelu Dragojeviću s kojim sam se sreo prije par godina u restoranu Splendid. A on mi kaže, onako daleko zagledan pored mene kroz prozor: „Kako je to divno, Rade. Svakako napravite tu kuću. I kad je sagradite, nikad nemojte tamo otići.“

Rade Šerbedžija piše onako kako radi i sve ostalo – strastveno, iskreno, srčano i bez fige u džepu. Piše o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama koje su nadživjele sva naša nevremena. Više od svega, piše o ljubavi. O ljubavi prema obitelji, prijateljima, zavičaju, vinu, nogometu, domovini, glazbi, kazalištu i pobratimstvu koje sve to povezuje.

Pod ugašenim svjetlima reflektora, tamo gdje žmirka još samo svjetlo kompjuterskog ekrana i tamo gdje čovjek biva sam bez obzira na sve množine u koje je uvršten, Rade Šerbedžija progovara glasom koji zna kako se najmudrije igra glavna rola u vlastitom životu.