Borivoj Radaković, književnik i prevoditelj te jedan od osnivača Festivala alternativne književnosti (FAK), otkriva zašto u svojoj knjizi ‘Hoćemo li sutra u kino?’ piše o heteroseksualnosti i homoseksualnosti, uz suptilno ocrtan odnos glavnog lika s majkom

Borivoj Radaković, hrvatski književnik i prevoditelj, rođen 1951., najpoznatiji kao autor romana “Sjaj epohe” iz 1990. i jedan od suosnivača Festivala alternativne književnosti (FAK) kojim je krajem devedesetih inaugurirano čitanje pred publikom, objavio je nedavno novi roman. U tom opsegom nevelikom proznom djelu pod naslovom “Hoćemo li sutra u kino?” Radaković piše o ljubavnom trokutu, zapravo i četverokutu, seksualnosti, heteroseksualnosti i homoseksualnosti, uz fino dozirane psihoanalitičke elemente i suptilno ocrtan odnos glavnog lika s majkom. Riječ je o onome što sve to znači za identitet protagonista, u nekoj mjeri antijunaka, isfrustriranog profesora geografije Slavena.

NACIONAL: Vaš novi roman „Hoćemo li sutra u kino?“ sadržava neke atraktivne sastavnice kao što su problematika ljubavnog odnosa, nerazumijevanja među ljudima, seksualnost bez tabua, pa i homoseksualni odnos, a istodobno je kratak, pisan jednostavno i zanimljivo te ima prijemčiv naslov za širu publiku. S druge strane, roman “Što će biti s nama” ambiciozan je i uspio jezični eksperiment i kritika ga je hvalila. Jeste li zadnji roman više pisali za publiku, a predzadnji za književnost? Kako biste, sada kada su gotovi, usporedili ta dva romana i ono što vas je pokretalo u pisanju?

Nastojim da mi nova knjiga bude posve različita od prethodne jer ne volim upadati u automaniru. Nisam pisac mainstreama i ne podilazim nikome. Imam svojih, recimo, tisuću čitatelja u Hrvatskoj i tim se ljudima obraćam, a oni znaju što od mene mogu očekivati. André Gide je rekao da pisac svakom novom knjigom izgubi pola starih čitatelja, ali zato dobiva nove. To je tako dobro, ta dinamika između pisca i čitateljstva, volimo se i provjetravamo, odbijamo dosadu. Joj, da – sve, samo ne dosada. Zato je važno mijenjati se iz knjige u knjigu. Jezik je meni uvijek u prvom planu i onda kada ga želim zaljubljeno prikazivati u punom njegovu sjaju kao i onda kada ogoljujem izraz, kao u romanu „Virusi“. Čak sam taj roman namjeravao napisati kratkim rečenicama koje ne bi sadržavale više od četiri riječi. Možda jednom u tome i uspijem, a da to ima smisla i da ne bude puko tehniciranje. A ako uspoređujem romane „Što će biti s nama“ i „Hoćemo li sutra u kino?“, podosta je među njima razlika na svim planovima: jedan je sav u divljenju jeziku nam, drugi se više bavi pričom, prvi je duhovit, drugi pomalo tužan, jedan je politički krajnje nekorektan, drugi provocira čak i onime što je normalno ili uobičajeno. Važno je da je roman brz, a to se postiže tako da se neprekidno krećemo od senzacije do senzacije, bila to rima ili poseban red riječi, bili to događaji…