Mitja Ružojčić, viši asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da, po zadnjim podacima, oko pet posto Hrvata stalno radi od kuće, što je dvostruko više nego prije pandemije koronavirusa

Rad od kuće, poznat i kao rad na daljinu, postao je sve češći i dostupniji, posebno u Europi. Započeo je kao neka vrsta „nužnog zla“ u vrijeme pandemije koronavirusa 2020. i 2021. godine, no vrlo brzo su se pokazale pozitivne strane tog oblika rada koje su brojne tvrtke odlučile iskoristiti i ponuditi fleksibilne radne aranžmane koji zaposlenicima djelomično ili u potpunosti omogućuju rad od kuće. Neke od njih otišle su i dalje pa su svoj poslovni sustav u potpunosti prilagodile ovakvom načinu obavljanja radnih zadataka, stvarajući tako i tehničke preduvjete za rad od kuće i potičući svoje zaposlenike da tu mogućnost što više koriste. Kolokvijalno nazvan „rad u pidžami“ iz vlastitog dnevnog boravka, rad na daljinu tako postaje sve popularniji u EU-u. A kakva je situacija u Hrvatskoj? S dr. Mitjom Ružojčićem, višim asistentom na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo o učestalosti rada od kuće u nas, zaostajemo li u trendovima za Europom i kakvo mišljenje naši radnici imaju o tom obliku rada.

Ružojčić kaže da Eurostat trendove rada od kuće prati na godišnjoj razini. Iz tih se istraživanja vidi koliko radnika u Hrvatskoj radi od kuće, pa se ti podaci mogu uspoređivati s radnicima iz ostatka EU-a. „Najsvježiji podaci su oni iz 2022. koji pokazuju da oko sedam posto hrvatskih radnika povremeno, a oko pet posto većinu vremena radi od kuće. Slične podatke smo i mi dobili u istraživanju na nacionalno reprezentativnom uzorku koje smo proveli s agencijom Hendal u kolovozu i rujnu 2023. U usporedbi s prosjekom EU-a, u kojoj 12 posto radnika povremeno, a 10 posto većinu vremena radi od kuće, to djeluje malo. No treba uzeti u obzir da su brojke za Hrvatsku skoro pa dvostruko veće nego prije pandemije kada je pet posto hrvatskih radnika povremeno i tek dva posto većinu vremena radilo od kuće. Tako da možemo reći da je i kod nas rad od kuće postao češći i prihvatljiviji oblik rada u odnosu na pretpandemijski period“, tumači Ružojčić.

Zanimalo nas je i koliko su hrvatski poslodavci uopće otvoreni za ovaj oblik rada i podržavaju li ga. „Za ovo nemamo podataka, ali iz razgovora s brojnim tvrtkama s kojima ja i moj tim surađujemo čini mi se da se tvrtke dosta razlikuju po ovom pitanju. Ranije spomenuti podaci o učestalosti rada od kuće ipak sugeriraju da poslodavci znatnom dijelu radnika koji mogu raditi od kuće izlaze u susret i omogućuju im da barem dio vremena rade od kuće. To vrijedi ne samo za privatni, nego i za javni sektor“, objašnjava Ružojčić i dodaje da su, primjerice, Porezna uprava i Ministarstvo rada počeli uvoditi rad od kuće jedan dan u tjednu. „Ovo vjerojatno proizlazi iz činjenice da su poslodavci tijekom pandemije shvatili da rad od kuće za dio poslova sasvim dobro funkcionira, ali i toga da su zbog dinamike na tržištu rada primorani dopustiti radnicima da barem dio vremena rade od kuće“, tumači.

Je li i na koji način rad od kuće promijenio tržište rada, odnosno na koji je način utjecao na dinamiku odnosa između poslodavca i radnika? Ružojčić kaže da se njemu ne čini da je sam rad od kuće toliko utjecao na dinamiku između poslodavaca i radnika, već je to više posljedica promjena koje su se počele događati i prije pandemije. „Naime, već dulje vrijeme u Hrvatskoj, kao i u ostatku razvijenog svijeta, nedostaje ljudi na tržištu rada i poslodavci sve teže nalaze kvalitetne radnike. Ovo stavlja radnike u bolju pregovaračku poziciju i omogućava im da zahtijevaju neke stvari od poslodavaca koje prije nisu mogli. S obzirom na to da su za vrijeme pandemije praktički svi radnici koji su to mogli radili od kuće, veliki broj njih je prvi put iskusio prednosti ovog oblika rada i nakon pandemije se nisu bili spremni vratiti na staro“, objasnio je Ružojčić. Pa su tako poslodavci, svjesni da radnici relativno lako mogu naći drugi posao i poslodavca koji će im omogućiti rad od kuće, u neku ruku bili primorani omogućiti radnicima tu opciju.

Kao glavne prednosti rada od kuće Ružojčić ističe fleksibilnost u organizaciji obaveza iz radne i privatne sfere života. „Ova fleksibilnost povezana je s boljim balansom privatnog i poslovnog života i manjim stopama umora i sagorijevanja na poslu. Osim toga, čini se da su radnici koji rade od kuće uspješniji u zadacima koji zahtijevaju fokus i u kojima ne trebaju surađivati s kolegama. Ovo su pokazala istraživanja rada od kuće koje je naš tim proveo za vrijeme pandemije, ali i veće studije na stranim uzorcima“, podsjeća naš sugovornik. No postoje i nedostaci ovakvog načina rada. Najveći među njima je, pokazale su do sada provedene studije, izoliranost, odnosno osjećaj nepovezanosti s organizacijom i kolegama. „Neke studije sugeriraju i da bi rad od kuće mogao utjecati negativno i na inovativnost i dijeljenje ideja među zaposlenicima“, kaže Ružojčić i ističe kako su istraživanja pokazala da je najbolji i najproduktivniji tzv. hibridni pristup radu, u kojem radnici dio vremena rade iz ureda, a dio od kuće. Takav je način rada, kaže, najbolji i za radnike i za poslodavce.

A gdje je u svemu Hrvatska, kakva je budućnost rada od kuće u nas i hoćemo li u tome slijediti svjetske trendove? „Valja ovdje upozoriti da je hrvatska ekonomija u velikoj mjeri uslužna i zahtijeva direktan rad s klijentima odnosno strankama, pa je teško očekivati da će naši radnici raditi od kuće u postotcima kao u zapadnim zemljama. S obzirom na to da su i poslodavci i radnici uvidjeli prednosti rada od kuće i da se ne pokazuju naznake većih promjena dinamike na tržištu rada, oni koji mogu raditi od kuće nastavit će raditi tako u većoj mjeri nego prije pandemije“, smatra Ružojčić i dodaje da možemo očekivati da će budućnost rada u Hrvatskoj i u svijetu biti hibridna – ljudi koji to mogu će dijelom raditi od kuće, a dijelom iz ureda.