Glazbenica i autorica Anna K. Eaves rođena je u Parizu 1981. godine, a od ranog djetinjstva glazba joj je bila velika ljubav. U dobi od 26 godina doživjela je moždani udar te je izgubila osjete na desnoj strani i mogućnost govora, što joj je postala velika prepreka u svakodnevnom životu, a pogotovo kao umjetnici i glazbenici jer je bila spriječena raditi ono što najviše voli – pisati, svirati i pjevati kao prije. Ali nakon nekog vremena ipak je pronašla način da se vrati glazbi te je unatoč svom nedostatku 2014. godine snimila album s američkim pijanistom Brianom Culbertsonom. Deset godina nakon moždanog udara nevjerojatna priča Anne K. Eaves izašla je u javnost i sve je to objedinjeno u albumu ‘’10’’. Tekst i glazbu potpisuje i izvodi Anna, a pjesme su snimljene prije moždanog udara. Aranžmane potpisuje većinom Olja Dešić, a snimani su i producirani u Studiju Maraton. Na vokale koje je Anna snimila prije moždanog udara, aranžmane su odsvirali razni poznati glazbenici kao što su Branimir Gazdik, Zvjezdan Ružić, Ivan Pešut, Olja Dešić, prateći vokali Studija Maraton i gudači.

Olja Dešić dao je intervju za Nacional.

NACIONAL: Kako je došlo do vaše suradnje s Annom K. Eaves? Kako ste se upoznali?

Sve je krenulo nakon što sam dobio angažman za nekoliko simfonijskih orkestracija za francusko kazalište. Teme koje sam orkestrirao bile su Annin autorski rad. Nisam tad ni znao više o Anni. No kroz tu suradnju upoznao sam nju i njene prijatelje i suradnike. Kliknuli smo na svim razinama i oni su se dosjetili da pronađu stare demo snimke s njenim demo vokalima. Isprobali smo taj naopaki proces stvaranja na već snimljen vokal, kao eksperiment i test. Ispalo je nadnaravno, pa smo krenuli u istraživanja i napredovali prema deset pjesama.

NACIONAL: Njezina priča je vrlo emotivna i, pretpostavljam, inspirirajuća. Kako ste doživjeli sve ono što se njoj dogodilo i kako se danas s time bori?

Prije svega, nju je medicina otpisala. Njezin povratak među nas već je čudo. No ono što je nju zaista spasilo je vjera i nada u Stephena i Jeana Marca Novaka. Oni su ti koji su i njoj neprestano ulijevali nadu i motiv. Možemo samo zamisliti kakav je to trud okoline. I kakva je nagrada njena polagana rehabilitacija, korak po korak. Kroz ovaj projekt uspjeli smo i muzički komunicirati s Annom, dapače pratila je snimanja. Ona inače vrlo malo govori, ali čak je i snimila nekoliko važnih muzičkih fraza s tekstom koje su uspjele i našle se u pjesmama. Kad sam dobio te snimke potpuno se zatvorio emotivni krug, bilo je to transcendentalno iskustvo. I meni, ali i mojim prijateljima i suradnicima. I inače biram za posao ljude s kojima se slažem, a za ovaj projekt izabrao sam sve drage ljude koji mogu razumjeti i doživjeti Anninu priču. Zato su snimke iznimno emotivne.

NACIONAL: Napravili ste aranžmane za njezine pjesme za novi album, o kakvim je pjesmama riječ? Čime ste se vodili kad ste ih radili?

Pjesme su uglavnom fini pop rock s primjesama francuske šansone, sve odsvirano uživo. Razne su tematike i sve je na engleskom i francuskom jeziku. Uvijek se vodim emocijom koja stigne do mene, pa nastavljam u istom smjeru. Annin glavni vokal uz pratnju gitare ili klavir koji sam dobio toliko je jasno ocrtavao emotivno stanje da je bilo potrebno samo prepustiti se. Danas mi producenti previše razmišljamo o tome što je trend a što nije, što će se vrtjeti. Ovaj projekt objedinio je slušljivo s umjetničkim i takvi radovi su mi najdraži. Uvijek tvrdim da dobra stvar, bez kalkulacije, dolazi do publike. I da smo mi stvoreni da kalkuliramo, trebali bismo biti matematičari a ne umjetnici. Zato ja kalkulator gasim u studiju, pa što bude.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Anna je nastupila u Dubrovniku u duetu sa Stijepom Gleđom Markosom na festivalu Sentimento. Bio je to emotivan nastup u kojem je njen glas bio snimljen, a Dubrovački simfonijski orkestar je svirao uz taj glas. To je zaista bilo posebno emotivno. Nadam se da će Annin napredak biti takav da će uskoro moći i pjevati svoje pjesme uživo uz pratnju benda.

NACIONAL: Što možemo naučiti iz priča poput Annine?

Učimo empatiju. Učimo davati sve što imamo… Svoje talente i resurse. Bez materijalizma. Ne mora to biti besplatan rad. Bitno je da je iskren i da dopire iz dubljih slojeva naše svijesti ili podsvijesti.

NACIONAL: Vi ste dosad sudjelovali u puno projekata, što planirate iduće?

Osim što sam, naravno, vezan uz Nenu Belana i Fiumense, pišem i postavljam kazališnu glazbu, pišem za razne simfonijske orkestre, a sudjelovao sam u osnivanju River Big Banda u Rijeci. Surađujem trenutačno na filmskoj glazbi s prijateljem iz New Yorka Nenadom Bachom, putovao sam po SAD-u i radio s King Street Big Bandom iz Lancastera… Pišem pjesme, evo i za Marka Tolju sam nakon dugo vremena napisao song, spremam lijepu suradnju s Mijom Negovetić, a s vokalnim sastavom Akvarel iz Osijeka spremam etno jazz album.

NACIONAL: Dobitnik ste nekoliko Porina i autor nekoliko mjuzikala i predstava za djecu koje su odlično odjeknule u javnosti jer je riječ o nečemu posve drugačijem. Kako ste došli na ideju za takve forme i planirate li uskoro nešto slično?

Nekako uvijek radim po srcu i instinktu. Kad me privuče neki smjer, nema te materijalne ili duhovne prepreke na putu s kojom se nisam spreman suočiti. I ne volim kopirati druge ili njihove uspjehe. Ponekad samo čekam. Dosta toga tako dođe samo, odnosno, čini se da dolazi samo. Mjuzikli su forma koja me zanima, izazov. Puno sam toga probao, idem dalje.

NACIONAL: Vlasnik ste studija, koliko se razlikuje današnje snimanje nekog materijala od onoga kako se to radilo prije?

Kao i u drugim životnim područjima osnovna je razlika – tehnologija. S godinama analognu i robusnu tehnologiju zamijenili su manji uređaji i računala, sve je dosta pojeftinilo, prema tome imati opremu za studio danas nije više bauk kao nekad. Naravno studio nije samo oprema, to je i akustični dizajn i, na početku i kraju svega: ideja i čovjek. Ukratko, svatko zainteresiran danas može imati studio. To je talentiranim ljudima bez puno novca otvorilo nove mogućnosti da se razvijaju. Jer novac je nekad u tom poslu bio glavna prepreka. S druge strane, onima koji nemaju talent, nema tog novca koji može stvoriti aranžere i producente od njih. Pa se vraćamo na početak. Ja ne bih investirao u škare ako se ne osjećam kompetentnim za posao frizera. Istovremeno, puno se ljudi osjeća kompetentnima da budu glazbenici i ta situacija bez prave selekcije najveći je problem današnjice.

NACIONAL: Surađujete s mnogim glazbenicima, kako biste ocijenili hrvatsku glazbenu scenu?

Uopće da ovako mala zemlja ima toliko pjesama, izvođača i bendova malo je svjetsko čudo. Reći ću vam što volim: zaista imamo talente, takvo smo područje, puno srca i nerva. Puno mješavina i utjecaja. Što ne volim: nametnuta marketinška rješenja i pritisak pojedinih moćnih radijskih postaja koje ne žele vrtjeti, po njihovu sudu, nekomercijalnu hrvatsku glazbu. Rezultat je jednostavan: tko se od autora i izvođača prikloni i piše po nepisanim uputama, vrti se i razvija. Drugi su u zapećku i neki divni bendovi su tako već odustali. To je lustracija i to ne valja. Glazbu ocjenjuje publika i pritom je, očito, treba čuti, a tu su nam potrebni medijski partneri a ne suparnici.