Objavljeno u Nacionalu br. 364, 2002-11-06

Žalbeno vijeće Haaškog suda ukinulo je presudu Tihomiru Blaškiću i cijeli postupak vratilo na prvostupanjski sud, odnosno ponovno pokreće cijeli postupak. Generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću, kojeg je Haaški sud prije dvije godine osudio na 45 godina zatvora zbog masakra koji su postrojbe HVO-a počinile u Ahmićima 1993., bit će organizirano novo suđenje, pri čemu će se u obzir uzeti brojni novi dokumenti koje je obrana prikupila od promjene vlasti u Hrvatskoj, a potom i u BiH, ali će u svjetlu novih saznanja biti preispitani i već korišteni dokumenti. Iz istih razloga, i mnogi već ispitani svjedoci, ili bar većina njih, mogli bi se ponovno naći pred sudom. Sve to proizlazi iz stava Žalbenog vijeća Haaškog suda, obrazloženog u odluci donesenoj 31. listopada 2002., a prema kojoj će 21. studenoga biti održana sjednica na koju su pozvani tužiteljstvo i obrana kako bi izložili dokaze vezane uz proces generalu Blaškiću, nakon čega će biti donesena i konačna “odluka o novom suđenju po pojedinim točkama optužnice, a moguće i po cijeloj optužnici”. Iz obrazloženog poziva vidljivi su stavovi koje je Haaški sud, odnosno njegovo Žalbeno vijeće, zauzelo i prije rasprave koja će uslijediti – obilje novih dokumenata ide u prilog Blaškićevoj obrani i nema sumnje da će njegova prvostupanjska osuda biti radikalno izmijenjena.

U četvrtak, 31. listopada, Žalbeno vijeće Haaškog suda ukinulo je presudu kojom je Tihomir Blaškić osuđen na 45 godina zatvora zbog masakra u Ahmićima Kad je HDZ shvatio da Nobilo brani Blaškića ukazivanjem na postojanje paralelne linije zapovijedanja koja je išla sve do Tuđmana, učinio je sve da opstruira obranu: od Nobila su skrivani dokumenti a svjedoci su instruirani da lažno svjedočeTihomir Blaškić 3. ožujka 2000. proglašen je krivim po svim točkama optužnice za zločine nad Bošnjacima u Srednjoj Bosni, uključujući masakr u Ahmićima, te je osuđen na 45 godina zatvora. Obrana je uložila žalbu na presudu i kaznu te je, nakon dvije i pol godina priprema, Žalbenom vijeću dostavila velik broj novih dokaza koji joj nisu bili dostupni tijekom suđenja od 1997. do 1999., a do kojih je došla nakon promjene vlasti u Hrvatskoj i otvaranja vojnih arhiva. U skladu s pravilom 115 o uvođenju novih dokaza, Žalbeno vijeće je oko pedesetak priloženih dokaznih predmeta ocijenilo prihvatljivim, budući da su “uvjerljivi”, da “nisu ranije bili dostupni” i da “ukazuju na mogućnost da presuda nije bila utemeljena”. Postoji, uz to, i određen broj dokumenata koji ne zadovoljavaju kriterije pravila 115, ali ih Žalbeno vijeće smatra prihvatljivim jer ukazuju na mogućnost da presuda nije bila pravedna.

Novi dokazi, koji obrani nisu bili dostupni u vrijeme suđenja, ukazuju na mogućnost da presuda Blaškiću nije bila utemeljena i pravedna, zaključilo je Žalbeno vijeće. Branitelj generala Blaškića Anto Nobilo iskoristio je mogućnost žalbe, po kojem je podnošenje novih dokaza dopušteno u slučaju “kad se otkrije nova činjenica koja nije bila poznata u vrijeme postupka pred pretresnim vijećima ili žalbenim vijećem, a koja je mogla biti odlučujući faktor prilikom donošenja odluke”. U tom slučaju obrana ili tužiteljstvo mogu Međunarodnom sudu podnijeti prijedlog za preispitivanje presude. Tijekom dvije godine Nobilo je prikupio velik dio dokaznog materijala koji mu nije bio dostupan za vladavine Franje Tuđmana i HDZ-a. Cijeli taj dokazni materijal nužno je razmotriti, a kako s njim dosadašnji dokazi dobivaju novo svjetlo Sud će imati pune ruke posla u novom utvrđivanju činjenica.

Nobilo nije krio da mu je koalicijska vlast u Hrvatskoj pomogla da prikupi dokazni materijal koji svjedoči o Blaškićevoj nevinosti, odnosno o dvostrukoj liniji zapovijedanja po kojoj on nije kriv niti je mogao znati za zločine u Ahmićima prije nego su se oni dogodili. Prema onome što je Blaškić ispričao na Haaškom sudu kada se dogodio masakr u Ahmićima, 16. travnja 1993., operaciju je izvela postrojba vojne policije HVO-a pod zapovjedništvom Paška Ljubičića. Saznavši da je od Ljubičića dobivao lažna izvješća i da su Ahmići, inače muslimansko selo, sravnjeni sa zemljom bez ikakva vojnog razloga, Blaškić je, kao nadležni zapovjednik Operativne zone HVO-a, od lokalnog šefa SIS-a Ante Sliškovića zahtijevao izvješće i istragu. Dobio je odgovor da su pokolj počinili Srbi preodjeveni u hrvatske uniforme. Nezadovoljan objašnjenjem, svoju je zapovijed dva puta ponovio, ali ona nikad nije izvršena.
Nobilova obrana Blaškića temeljila se na dokazivanju kako je zapovjednik Operativne zone u Lašvanskoj dolini bio tek paravan podzemne HDZ-ove organizacije, tzv. specijalnih postrojbi HVO-a, koje su provodile etnička čišćenja. Kada je HDZ-ova vlast shvatila kamo ide Nobilova obrana, započelo je i opstruiranje Blaškićeve obrane. Svaki relevantniji dokument postao mu je nedostupan, kao i svjedoci obrane, koji ako su i bili dostupni, nisu bili korisni. Iako je HDZ 1996. odlučio Blaškića izručiti Haagu, njihova ideja bila je prikazati ga kao žrtvu međunarodne zavjere protiv Hrvatske, kako bi sa sebe skinuli optužbe za sudjelovanje Hrvatske u međunarodnom sukobu u Bosni i Hercegovini. Blaškić je trebao biti žrtveno janje, no Nobilov pristup ovom procesu pomutio je HDZ-ove planove.

To je posebno bilo vidljivo tijekom haaškog svjedočenja Veselina Marinova, kojeg je nedavno u jednom zagrebačkom kafiću ubio Vinko Žuljević Klica. Marinov je pred sudom objasnio Blaškićevu i Nobilovu tezu o dvostrukoj zapovjednoj liniji u bivšoj Herceg Bosni i njenim vojnim postrojbama. Vojna policija HVO-a i postrojba za specijalne namjene “Vitezovi” bili su pod zapovjedništvom mostarskog Ministarstva obrane Hrvatske republike Herceg Bosne, a ne Blaškićeve operativne zone i Glavnog stožera, objasnio je haaškim tužiteljima Marinov, nekada i sam pripadnik HVO-a i Blaškićev suradnik. Kad su se suci pobunili da takvo što ne postoji ni u jednoj vojsci, Marinov je odvratio da su vjerojatno u pravu, ali da je u HVO-u to bio slučaj.

Kako je bivša vlast pažljivo skrivala dokumente koji su mogli pomoći Blaškiću i Nobilu, njenom smjenom otvoreni su i neki do tada nedostupni arhivi. Ponajprije radi se o dokumentaciji pronađenoj u podrumu sjedišta HIS-a, uglavnom dokumentaciji HVO-a, koja govori u prilog Blaškićevim i Nobilovim tezama o dvostrukoj zapovjednoj liniji. U Uredu Predsjednika pronađena je zaliha dokumenata značajna za Blaškićevu obranu i pobijanje njegove krivnje za događaje u Ahmićima. Potom su se pojavili i novi svjedoci koji mogu posvjedočiti svaku od Blaškićevih tvrdnji, kao i ono do čega je Nobilo došao vlastitom istragom. Na kraju, i samo je haaško tužiteljstvo naknadno došlo do dokumentacije Armije BiH, koju je ustupilo Nobilu i njegovu timu, što je dodatno rasvijetlilo Blaškićev položaj, ali i utjecaj HDZ-ova podzemlja, vojnog i obavještajnog, na žrtvovanje Blaškića u cilju zaštite “viših državnih interesa”.

Upravo je “zaštita viših državnih interesa” bila omiljena Tuđmanova kovanica iza koje je skrivao sve mračne strane svoga režima, strahujući ponajviše za svoju sudbinu. Naime, Markica Rebić, šef SIS-a, uvjerio ga je kako će odgovornost Darija Kordića, bivšeg potpredsjednika bivše Hrvatske republike Herceg Bosne, značiti odgovornost i Mate Bobana, pokojnog predsjednika HDZ-a BiH i osnivača Hrvatske Republike Herceg Bosna, a time i samog Tuđmana. Tako je krajnji cilj izručenja Blaškića i svega što je tadašnja vlast radila u korist Haaškog tužiteljstva, ili – još više – protiv Blaškićeve obrane, bilo usmjereno zaštiti državnog vrha Hrvatske, koji je ne samo odobravao, nego poticao i aktivno sudjelovao u sukobu u BiH i njenoj podjeli.

Kako se i zašto dogodio pokolj Muslimana u Ahmićima znali su i Boban i Tuđman, baš kao što su znali i da je Blaškićeva uloga u tim događajima potpuno zanemariva. Naknadnim istragama utvrđeno je da je u SIS-u postojao stalni analitički tim koji se bavio problemom ratnih zločina, a iza njegova djelovanja stajao je Markica Rebić. Djelovanje skupine bilo je usmjereno na prikrivanje počinitelja ratnih zločina i na ometanje rada Haaškog suda, kao i na ometanje obrane okrivljenika. Upravo je ta skupina sudjelovala u davanju lažnog identiteta osumnjičenicima za ratne zločine nad Muslimanima, a znatan dio njihovih aktivnosti bio je usmjeren na prikrivanje stvarnih krivaca za zločine u Ahmićima. SIS-ova skupina koju je predvodio Stipe Udiljak sudjelovala je i u pripremanju svjedoka obrane generala Blaškića, posebno generala Milivoja Petkovića, koji je danima bio podvrgnut njihovim instrukcijama. Na tu skupinu i njeno zataškavanje ratnih zločina te prikrivanje stvarnih krivaca iz državnog su proračuna potrošeni milijuni kuna.

Uvjeren u svoju nedodirljivost Markica Rebić uputio je pismo Miroslavu Šeparoviću, tadašnjem ravnatelju HIS-a, u kojem se požalio na Nobilovu strategiju obrane Blaškića, prigovarajući da Nobilo nepotrebno širi krug potencijalnih krivaca i nepotrebno inzistira na dvostrukoj zapovjednoj liniji. Miroslav Šeparović, suprotno Rebićevim očekivanjima, bio je vrlo zainteresiran za pošteno suđenje Blaškiću i važan Nobilov saveznik u vrhu vlasti koja je Blaškiću bila potpuno nesklona. I to je bio jedan od razloga zbog kojih je morao otići s mjesta šefa svih obavještajaca.

Odluka Žalbenog vijeća Haaškog suda o ponovnom suđenju Tihomiru Blaškiću otvorit će i niz novih pitanja. Osim samog skidanja odgovornosti s Blaškića, koje je vidljivo iz obrazloženja poziva za sjednicu 21. studenoga, nesumnjivo je da će doći i do ponovnog preispitivanja uloge hrvatskih vlasti u sukobima u Bosni i Hercegovini, kao i karaktera tih sukoba. Prije svega se to odnosi na HDZ-ove čelnike, kako u Hrvatskoj tako i u BiH, pa bez obzira na to što su neki od njih odavna mrtvi – Tuđman, Šušak, Boban – ponovno suđenje Blaškiću, za koje Žalbeno vijeće smatra da bi bilo najprimjerenije s obzirom na količinu i karakter novih dokaza, bit će još jedno suočavanje s tamnijom stranom bivše hrvatske vlasti i državne politike koju je HDZ provodio u dvjema državama. Uostalom, već je i samo mišljenje Žalbenog vijeća o novim dokazima koji “ukazuju na mogućnost da je presuda Blaškiću bila neutemeljena” vrlo jasan signal za zabrinutost onih koji su sudjelovali u ratu u BiH, ali i onih koji su radili na prikrivanju pravih zločinaca.

Blaškić je faktički otjeran u Haag. Proizlazi to iz Bilješke o njegovu sastanku 28. ožujka 1996. s Ljubom Ćesićem Rojsom, tada dužnosnikom Glavnog stana MORH-a, Krešimirom Ćosićem, tadašnjim zamjenikom ministra obrane, i Miljenkom Crnjcem, tadašnjim zapovjednikom Tuđmanova vojnog kabineta. Njih trojica, uz prisutnost Dunje Zloić, šefice Šuškova Ureda, činili su izaslanstvo koje je Blaškiću prenijelo naredbu Franje Tuđmana i Gojka Šuška da bespogovorno ode u Haag, odnosno da se preda u roku od 24 sata. Uvjeravajući ga kako je njegov odlazak u Haag pitanje hrvatskih nacionalnih interesa, a da će njegova obrana biti ujedno obrana tih interesa, Ćosić i Crnjac uvjeravali su ga kako će baš Markica Rebić, prvi čovjek SIS-a, prikupiti dokumente potrebne za njegovu obranu, iako su netom prije toga, tijekom SIS-ove premetačine Blaškićeva stana u Zagrebu, nestali mnogi dokumenti, od kojih su neki vjerojatno ključni za njegovu obranu. Svaki Blaškićev argument protiv hitnog dolaska u Haag, a pogotovo njegovo traženje odgode od samo dva tjedna, Ćosić i Crnjac automatizmom su odbijali, govoreći kako su u pitanju interesi države, odnosno da se radi o naredbama Franje Tuđmana i Gojka Šuška. Pisana naredba nije postojala, a zakon o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom izglasan je nakon Blaškićeva odlaska u Haag, što otvara pitanje na osnovi kojeg je zakona on izručen. Dokumente koji su mogli poslužiti Blaškićevoj obrani upravo je Markica Rebić godinama revno skrivao.

Kako nisu imali dokaza da je Blaškić zapovjedio izvršenje zločina, haaški su se tužitelji usmjerili na dokazivanje Blaškićeve zapovjedne odgovornosti za zločine koje su počinile njemu podređene postrojbe, te na njegovu odgovornost zbog toga što počinitelji nisu kažnjeni za ubojstvo 103 muslimanska civila.

U procesu protiv Blaškića kao svjedok se pojavio i general Milivoj Petković, zapovjednik Glavnog stožera HVO-a u razdoblju u kojemu je Blaškić zapovijedao hrvatskim postrojbama u Lašvanskoj dolini. Petković je uz pomoć videoveze svjedočio iz Zagreba, svojim tvrdnjama pobijajući ključne elemente Blaškićeve obrane Za razliku od Blaškića koji tvrdi da je u Lašvanskoj dolini zapovijedao samo postrojbama HVO-a koje su bile podređene Glavnom stožeru HVO-a, a ne i postrojbama za posebne namjene koje su bile neposredno odgovorne Odjelu obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosne, koji je nakon proglašenja HR Herceg Bosne prerastao u Ministarstvo obrane, general Petković tvrdio je kako je kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a zapovijedao i postrojbama za posebne namjene. Štoviše, posvjedočio je, primjerice, kako je osobno zapovjedio odlazak specijalne postrojbe Vitezovi u Lašvansku dolinu i njihovo podčinjavanje Blaškićevu zapovjedništvu u tamošnjim vojnim operacijama.

Bivša vlast nije dopustila da se odgovornost za zločine protegne prema Mostaru i Zagrebu i general Petković svu je odgovornost svalio na leđa Tihomira Blaškića. Osim toga, Petković je iznio i da Blaškić nije poduzeo sve kako bi zločinci iz Ahmića bili kažnjeni. Sve te neistine izrečene su prema instrukcijama Markice Rebića, tadašnjeg pomoćnika ministra obrane zaduženog za SIS, i uskog kruga Rebićevih suradnika zaduženih za opstruiranje rada Haaškog suda, a arhiva HVO-a nađena u podrumu SIS-a dokazat će lažnost takvog svjedočenja.

Autor: Milivoj Đilas