Put u moju nepostojeću zemlju” naziv je knjige autorice Tamare Đermanović u izdanju Samizdata B92, koja je nedavno promovirana u Bolu na Braču. Tamara Đermanović rođena je u Beogradu, gdje je diplomirala komparativnu književnost na Filološkom fakultetu i kratko se bavila novinarstvom. Od 1991. godine živi u Španjolskoj, u Barceloni, kamo se pred ratom i politikom Slobodana Miloševića sklonila s cijelom obitelji i još se danas osjeća političkim disidentom. U Barceloni je nastavila graditi znanstvenu karijeru, tamo je i doktorirala, a od 1996. profesorica je slavenskih studija, estetike i filozofije na Fakultetu humanističkih znanosti vodećeg španjolskog sveučilišta Pompeu Fabra.

“Put u moju nepostojeću zemlju”je sentimentalni putopis po svim republikama bivše Jugoslavije, napisan gotovo dvadeset godina nakon odlaska, u kojem osim suvremenih zapažanja ima i puno povijesti, arhitekture i umjetnosti i intimnih i emotivnih priča iz njene obiteljske ostavštine. Knjiga je nastala na temelju serije tekstova objavljivanih u najtiražnijem katalonskom dnevnom listu La Vanguardija, a španjolsko izdanje nosi naziv “Viaje a mi paiis ya inexistente, regreso a la Antigua Yugoslavia” i objavljeno je u izdanju ALTAIR-a 2013.

Knjiga nosi posvetu koja glasi: “Mojim prijateljima iz Bola, Beograda i Barcelone jer su me oni naučili da nema važnije domovine od prijateljstva”.

Upitana kako gleda na političku situaciju u Srbiji kada se mnogi aktivisti i novinari žale na gruba kršenja ljudskih prava i medijskih sloboda, Tamara Đermanović odgovorila je kako je tužna jer su svi nakon pada Miloševića 2000-e i euforije koja je nastala dolaskom Zorana Đinđića, očekivali da će doći do bitnih, pozitivnih promjena:

“Mislim da je ova vlast katastrofa, no ne slažem se s time da je gore nego za vrijeme Miloševića. Atmosfera u Beogradu je prilično loša, a čini mi se da je u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, zavladala apatija. Slobodnomisleći ljudi, intelektualci, bili su prije puno spremniji eksponirati se i angažirati. Kao da su izgubili energiju da se aktivno uključe u neke bitke kako bi svima bilo bolje. Tome svakako doprinosi i vrlo loša ekonomska situacija. No ako pogledamo što se događa u zemljama bivše Jugoslavije, moramo zaključiti da je tranzicija dug i bolan proces. Ali slično je i u Španjolskoj, u kojoj živim već gotovo tri desetljeća. Tamo svjedočim brutalnom centralizmu španjolske vlasti i u potpunosti se solidariziram s Kataloncima u njihovim zahtjevima. Mogla bih čak reći da se može osjetiti rast fašizma, kao da je Franco uskrsnuo. Legalno izabrani predstavnici Katalonije sjede u zatvoru, a oni koji su pobjegli preko granice ne smiju se vratiti. Je li to demokratska zemlja? A Europa to licemjerno odobrava. Iako je premijer Sanchez demokrat, nema hrabrosti suočiti se s političkim protivnicima, ne usuđuje se koalirati s Podemosom i boji se donositi odluke.”

Komentirajući usporedbu između bivše Jugoslavije i Španjolske, Tamara Đermanović tvrdi kako nije moguće raditi jako duboke paralele jer se Kataloncima osjećaju svi koji tamo žive i rade, bez obzira na nacionalno ili etničko porijeklo:

“Nacionalni katalonski identitet ne određuje se prema nečijim korijenima, već po tome jesi li usvojio katalonski način života, običaje i vrijednosti. Ja nisam nacionalist, ali se dublje poistovjećujem s katalonskim nacionalnim osjećajem, nego sa srpskim. Moja obitelj i ja imamo španjolsko državljanstvo i katalonsko građanstvo.”

‘Nakon 38 dana putovanja ipak sam shvatila ono što su mnogi tvrdili, a ja nisam željela povjerovati – Jugoslavija je velikim dijelom bila umjetna tvorevina, teško održiva’

Podsjeća i kako je druga bitna razlika činjenica da je Jugoslavija u Ustavu imala ugrađeno pravo na samoodređenje do odcjepljenja, dok prema španjolskom Ustavu vojska garantira cjelovitost državnog teritorija i odcjepljenje je neustavno. Ipak, uvjerena je da su s malo dobre političke volje mogli izbjeći to produbljivanje razlika i podjela:

“Sada je u Španjolskoj takva situacija da su se mladi ljudi po školama, pa čak i bračni parovi podijelili po tome tko je za unitarnu Španjolsku, a tko za neovisnost Katalonije. A sve je počelo ekonomskom krizom i promjenom Ustava 2010. Baskijci imaju daleko više prava, jer imaju ETU. Katalonci nisu nasilni, nisu teroristi, žele sve na fin način. No nakon onih demonstracija na kojima je policija brutalno mlatila građane i oni koji nisu bili za nezavisnost Katalonije, glasati su za odcjepljenje. Nisam pretjerani optimist što se tiče situacije u Španjolskoj.”

Objašnjavajući kako je došlo do pisanja knjige Tamara Đermanović je kazala:

“Te 2008., kada se i formalno raspao posljednje što je ostalo od bivše Jugoslavije proglašenjem nezavisnosti Kosova, odlučila sam da je došao trenutak da predložim najpopularnijem dnevnom katalonskom listu La Vanguardiji dulji feljton o tim prostorima. Čitateljima se to svidjelo puno više nego što sam očekivala, vjerojatno i zato što je i Španjolska heterogena sredina. Odjeci čitatelja bili su presudni da proširim tekst i napišem knjigu, a na naslovnici je simbolična fotografija mosta u Mostaru, na čemu je inzistirao izdavač.”

Od La Vanguardije dobila je i financijsku potporu za put koji je trajao gotovo četrdeset dana, a velikim dijelom održao se u autobusima jer tako se, kaže autorica, najbolje može osjetiti stvarna atmosfera u nekoj zemlji i osluškivati razmišljanja običnih ljudi:

“No bilo je i dijelova do kojih sam mogla samo taksijem, na primjer kada sam obilazila sela u bivšoj Krajini u Hrvatskoj, odakle je obitelj moje bake. Moj kriterij za odabir mjesta u koja ću putovati bio je taj da me za njih nešto veže iz prošlosti.”

Srpsko izdanje knjige trebalo je pisati ispočetka i dopunjeno je iskustvima, putovanjima i zapisima nastalim između 2008. i 2018.

Putovanje započinje u Sloveniju, odnosno u Mariboru, u kojem je njen sin Stefan kao student tehničkih studija u Barceloni bio na razmjeni u okviru Erasmusa. Možda to nije bilo slučajno jer mu je pradjed po ocu bio Slovenac iz Središća na Dravi, gradića koji je također posjetila. Iako su upravo zbog početka rata u Sloveniji Tamara Đermanović i njena obitelj odlučili otići u Španjolsku, prvi dojam nakon toliko godina je taj da Slovenija jako podsjeća na Kataloniju – po veličini, pejzažu i mentalitetu ljudi. Bilo joj je zanimljivo i kako je Slovenija koja se prva izdvojila iz bivše Jugoslavije, imala najmanje potrebe obračunavati se materijalnim simbolima prošlosti pa u Mariboru i dalje stoji spomenik maršalu Titu, a ulice nose imena Proleterskih brigada, Titova avenija, Engelsova ulica.

Na putu kroz Hrvatsku te 2008. Tamari Đermanović bilo je jako važno posjetiti rodno mjesto pokojne bake koja je u svoje 94 godine doživjela pet velikih ratova: Prvi i Drugi balkanski, Prvi i Drugi svjetski i ovaj posljednji rat kojim se raspala Jugoslavija: “Ovdje postoje koncentrični krugovi ratova: svakih dvadeset ili više godina mora se dogoditi neki sukob većih razmjera. A kada do njega dođe, mnogi obrazovani mladi ljudi pakuju kofere i odlaze, a na njihovo mjesto dolazi raja iz šume. Taj ciklus se stalno ponavlja i ta cirkularna kretanja određuju našu sudbinu”, govorila bi baka Desa. Upravo preko nje Tamara Đermanović ima korijene u hrvatskoj Krajini jer je njen pradjed bio srpski zastupnik u Hrvatskom saboru i pravoslavni svećenik u Žirovcu, selu nedaleko Gline. Od ustaškog pokolja u glinskoj crkvi 1941. pradjeda je spasio susjed Hrvat koji mu je donio civilnu odjeću i pomogao mu da pobjegne. Autorica se prisjeća:

“Moja baka nikada nije govorila o tome. Pričala mi je o bajkovitom djetinjstvu, njihovoj velikoj kući s jedanaestero djece, bašči i u kojoj su se igrali, podrumu u kojem su se sušili pršuti. Ja sam od nje čula samo te idilične priče, a nikada od nje nisam saznala povijesnu istinu da je njena obitelj jedva izvukla živu glavu bježeći pred ustašama 1941.”

Tamarina majka Nada Ðermanović bila je novinarka TANJUG-a. Kad je objavila vijest o bombardiranju Dubrovnika koje je počinila JNA, kažnjena je smanjenjem plaće od 15 posto

Do Žirovca, kroz napuštena i razorena srpska sela, Tamara Đermanović vozila se taksijem, a taksist je bio srpski povratnik. Iako su uvjeti života tada, kao i sada u tim krajevima bili izrazito teški, odlučio je da će se vratiti jer izbjeglice iz Krajine u Srbiji nitko nije htio. “Bilo mi je draže vratiti se na svoje ognjište, u svoje selo u kojem ipak postoje ljudi koje poznajem, gdje imam i svoje njive i svoj traktor i svoj taksi, nego da tamo negdje pokraj Novog Sada živim u nekoj školi, u katastrofalnim uvjetima, bez ikakve perspektive. Je r nas tamo nitko ne želi i uopće nas nisu doživljavali. Osobito ne u urbanim sredinama”, objašnjavao je taksist.

Mjesto u Hrvatskoj s kojim je susret i bio najsentimentalniji, jer je u njemu provela sva svoja mladenačka ljeta bio je Bol na Braču, gdje je došla ponovno “zagrliti svoju plažu – Zlatni rat”.

“Dok brod sječe valove ulazeći u Brački kanal, razmišljam kako nitko od mojih prijatelja s Bola sigurno nije mislio ozbiljno kada su se u ljeto 1990. od mene opraštali riječima: Sljedeće godine s pasošem!” piše u uvodu poglavlja o Bolu. To s putovnicom se doista i dogodilo, samo 18 godina kasnije. No na njeno veliko olakšanje, prijatelji su je dočekali s veseljem i toplinom i njihova druženja nastavila su se tamo gdje su prije puno godina stala:

“Moja majka bila je u Bolu na dan kada je Hrvatski sabor donio odluku o samostalnosti  Hrvatske, 25. lipnja 1991. S njom je bio Stefan, moj stariji sin, još je bio jako mali. Mama je sa svojim bolskim prijateljima slavila proglašenje neovisnosti, tada još uvijek uvjerena da će sve proći mirno. Čule smo se telefonom, ona mi je govorila kako zvone zvona i kako se svi vesele. Jedva smo je nagovorili da se vrati s djetetom i nekako smo ih uspjeli utrpati u posljednji avion koji je letio iz Splita prema Beogradu uoči početka rata. Mama je nastavila dolaziti čim je mogla, još od 2000-te i nikada nije imala nijedno neugodno iskustvo u Hrvatskoj.”

Njena majka Nada Đermanović bila je dugogodišnja novinarka TANJUG-a koja je, nakon što je kao šefica smjene deska objavila vijest o bombardiranju Dubrovnika koje je počinila JNA, kažnjena smanjenjem plaće 15%. “Bila su to Miloševićeva zla vremena, u kojima je novinarski profesionalizam zamijenjen propagandom”, piše Tamara Đermanović u svojoj knjizi, otkrivajući kako je njena majka ubrzo shvatila da više ne može raditi za Miloševićevu propagandnu mašineriju i svojevoljno je otišla u prijevremenu mirovinu.

Osim Zagreba, Plitvica, Hvara, Mljeta i Bola, na svom je putu po Hrvatskoj Tamara Đermanović te 2008. posjetila i Dubrovnik. Pripremajući se za put, pronašla je i jednu staru razglednicu s pogledom na stari grad, na kojoj je nekad davno napisala “Nothing ‘s gonna change my world”. “Bljedunjava razglednica podsjeća me da se to ipak može dogoditi i kad čovjek to uopće ne očekuje. Panorama Dubrovnika na razglednici slikana je s pozicije odakle se najbolje vidi sva njegova ljepota i s mjesta gdje se 1991. nalazila teška artiljerija Jugoslavenske armije koja je bombardirala grad. Ono što se dogodilo u Jugoslaviji i s njom, potpuno je izmijenilo moj svijet”, piše u poglavlju o Dubrovniku.

Suočavanje s prošlošću bilo je teško i u Bosni i Hercegovini, osobito u Sarajevu, odakle je jedan od njenih najdražih bolskih prijatelja Bojan Hadžihalilović, kasnije član art-grupe dizajnera “Trio”, koja su činili sve što su mogli svojim prepoznatljivim razglednicama i plakatima, kako bi devedesetih privukli pažnju međunarodne javnosti i svijetu približili istinu o ratnim strahotama u opkoljenom Sarajevu. Susret s Bojanom bio je vrlo dirljiv i zapravo slučajan. Sreli su se u Barceloni 1999., kada je gostovao na nekoj konferenciji o europskom dizajnu. Bilo je to u doba kada je NATO bombardirao Beograd i Srbiju. Iako je autorica smatrala da su time bili najviše pogođeni nevini građani Srbije koji su s ratom i Miloševićem imali najmanje veze, Bojan i njegovi prijatelji s kojima je obilazila Barcelonu mislili su drugačije:

“Nemoj se ljutiti, ali poslije svega što smo preživjeli u Sarajevu, ne možemo žaliti Beograđane zbog toga što oni i sada barem malo osjećaju što znači život pod bombama. Ne znam da li sam ih razumjela, ali sam bila zahvalna na njihovoj iskrenosti”.

“Nisam mogla, a nisam ni htjela zamisliti kako izgleda moje drago Sarajevo s tragovima mitraljeza na fasadama kuća i parkovima pretvorenim u groblja”, piše na početku poglavlja o Sarajevu. Ono što ju je najviše dirnulo toliko godina kasnije, u gradu koji se teško oporavljao od ratnih stradanja, ali je ipak te 2008. ponovo pun života, bile su priče Sarajlija lišene svake mržnje. O tome su joj govorili gazde hotela u kojem je odsjela:

“Gledali smo kako dovoze tenkove na obližnja brda i nismo se uzbuđivali. Nitko od nas nije vjerovao da će netko iz njih ispaljivati po Sarajevu. Razumiješ? Mi smo uvijek bili samo Sarajlije, ne Srbi, Hrvati ili Muslimani”.

Na svom je putu po BiH posjetila i Mostar, grad bogate povijesti nepremostivo podijeljen na hrvatski i muslimanski dio. U knjizi priznaje i da nije imala hrabrosti otići u Srebrenicu: “I ja sam, tek kad mi je to spontano nametnuto, shvatila svu dimenziju tragedije u Srebrenici 1995. Mislim da bi svaki Srbin trebao odgledati dokumentarni film ‘Beyond Reasonable Doubt’ da bi shvatio jednu stvar bez koje nijedan narod koji je imao sličnu sudbinu i bio u ulozi krvnika ne može krenuti u novu budućnost. Taj neophodni ritual suočavanja sa samim sobom, čak i ako smo uvjereni da nemamo ništa s počinjenim zločinima nije lak, ali je neophodan. Tek kad sam vidjela ovaj film Mine Vidaković, shvatila sam jednu tešku istinu: postoji nešto što se zove kolektivna odgovornost. Iako nikada nismo bili na liniji srpske radikalne politike koja stoji iza zločina u Srebrenici, to je izvršeno u naše ime”, piše u poglavlju “Odgovornost”

Posljednji i svakako najteži dio puta, ne samo zbog političkih prilika, nego i zbog loših i vijugavih cesta, bio je onaj u Kosovo. Poglavlje o Kosovu nosi naziv: “Gotovo da nema nade”. Premda je bilo dosta riskantno voziti se sama u autobusu od Podgorice do Peći, ni tada nije doživjela niti jednu ružnu epizodu. Iako su gotovo svi istog trena shvatili da je Srpkinja, nudili su je bombonima, grickalicama i keksima i ponašali se prijateljski. Ona kaže:

“Na Kosovu je za mene bilo puno opasnije kako se tamo vozi, uz pretjecanje pune linije, 150 kilometara na sat po serpentinama, bez ikakvih prometnih pravila, nego bilo što drugo. No, mislim da ljudi instinktivno cijene kada netko tko nije njihov sjedne u autobus pun Albanaca i vozi se s njima jednako neudobno.”

U autobusu je srela i ljude koji su 1995. izbjegli iz Krajine jer je Milošević kolone koji su išle iz Hrvatske prema Beogradu preusmjerio prema Kosovu. On se igrao sudbinama izbjeglica, kako bi tamo povećao broj srpskog stanovništva. Te ljude nitko ni na Kosovu nije htio. Stigavši u Peć, prvo je posjetila jednu albansku obitelj koja je izgubila sina, ovisnika o drogi. O tom susretu piše: “Razmjenjujemo poglede pune razumijevanja. U tom muškarcu i ženi albanske nacionalnosti nikako ne mogu vidjeti svoje neprijatelje, već samo roditelje koji su izgubili sina i koji se nikada neće moći oporaviti od te tragedije. A pitanje o tome koliko su žrtava, direktnih i indirektnih, izazvali posljednji ratovi na Balkanu, postaje izlišno.”

‘Svaki Srbin treba obaviti ritual suočavanja sa samim sobom, koji nije lak čak i ako smo uvjereni da nemamo ništa s počinjenim zločinima, ali je neophodan’, smatra Tamara Đermanović

Iako joj je ta obitelj ponudila da prespava u njihovoj kući, željela je čuti i drugu, srpsku stranu. Zato je odsjela kod monahinja u Pećkoj patrijaršiji, svjesna kako su i pripadnici srpske manjine na Kosovu često bili žrtve nacionalne mržnje i nasilja, dok su spaljene mnoge crkve i uništena vrijedne umjetnine, o čemu se u Europi nije moglo previše čuti. Da je situacija te 2008. bila itekako napeta, kao što je i danas, najbolje dokazuje činjenica da su Pećku patrijaršiju i monahinje čuvali pripadnici KFOR-a, uz čiju pomoć je i došla do manastira. Vojnici KFOR-a su bili angažirani i u njegovoj obnovi, što je opisano u knjizi: “Čudan defile: kamuflažne uniforme vojnika naspram dugih crnih odora monahinja u dvorištu gdje počivaju srednjovjekovne svetinje velike vrijednosti. A unutar tih hramova, na zidovima bdije na stotine svetaca oslikanih na veličanstvenim bizantskim freskama. U suton, kojim se monahinje opraštaju od dana, zvuk jednog helikoptera narušava harmoniju liturgijske pjesme. Pećka patrijaršija je pravi geto Europe 21. stoljeća.”

Posljednje poglavlje knjige posvećeno je Beogradu, gdje joj živi majka i koji je prepun uspomena na dane djetinjstva u beogradskim parkovima, na Kalemegdanu, Dunavu, Savi. Stigla je u vrijeme kada je uhićen Radovan Karadžić i bila iznenađena ravnodušnošću građana Beograda, pa čak i svojih poznanika, prema toj činjenici. Tada je shvatila kako je zlatno pravilo da ni s najbližim prijateljima ne razgovara o politici. Upitana je li je ovo putovanje izliječilo od jugonostalgije, od koje pate svi oni koji su emigrirali, Tamara Đermanović odgovara:

“Jest, izliječilo me. Mislim da sam smjestila na pravo mjesto neke lijepe stvari koje sam doživjela u svojoj mladosti, no svjesna sam da je to moglo postojati tada i da je to završena priča. Nakon trideset osam dana putovanja ipak sam shvatila ono što su mnogi eksperti tvrdili, a ja nisam željela povjerovati – Jugoslavija je velikim dijelom bila umjetna tvorevina, teško održiva.”

Knjigu je izdala kuća Samizdat B92, a Tamari Đermanović je prema vlastitom priznanju bilo važno da to bude neovisni izdavač čije ime garantira kvalitetu autora. Nada se da će knjiga, napisana na latinici, što je u Srbiji u posljednje vrijeme rijetko, privući čitatelje i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, iako izdavač nema dogovorenu distribuciju.

U zaključku knjige koja je jednako zanimljiva i onima koji su svoju mladost proživjeli u danas nepostojećoj zemlji Jugoslaviji, kao i onima mlađima, piše: “Umjesto da se pretvori u posmrtni rekvijem za Jugoslaviju, putovanje kroz moju, sada nepostojeću zemlju, za mene je bio prava katarza. Jutoopija. Juatlantida. S tim mislima odlazim na beogradski aerodrom i ukrcavam se na let za Barcelonu. Vraćam se kući.”