Objavljeno u Nacionalu br. 583, 16. siječanj 2007.

MOĆ VLADIMIRA PUTINA nad zemljama Europe je zbog zaliha plina koje kontrolira državna tvrtka Gazprom veća od one koju je Staljin imao sa svojim tenkovima

Nekoć je Sovjetski Savez držao pod kontrolom Istočnu Europu pomoću svojih tenkova i divizija, njima prijetio i Zapadnoj, a sada to Rusija čini pomoću svoje najveće energetske kompanije Gazprom, uz ponešto dodatnog državnog pritiska. Kako to čini, vidi se po onome što se posljednjih dana događalo oko Bjelorusije. Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, toliko sklon Rusiji da neprestano izražava želju da Bjelorusiju ujedini s njom, vodi energičnu protuzapadnu politiku, čvrsti je tampon zonu između Rusije i Evopske unije i NATO-a. Uvijek je zbog toga računao na rusku pomoć u ekonomskim i političkim krizama, a ona se sastojala i u tome što je Bjelorusija od ruske naftne kompanije Gazprom dobivala plin po šest puta nižoj cijeni nego druge zemlje. Ali u prosincu je Gazprom objavio da od Nove godine udvostručuje cijenu plina za Bjelorusiju, na što Bjelorusija nije htjela pristati. Zbog tog velikog spora Gazprom je prekinuo isporuku plina Bjelorusiji, nakon čega je Bjelorusija ipak pristala na Gazpromove nešto ublažene uvjete. Tako se ponovila prošlogodišnja situacija kad je na jednak način Gazprom povećao cijene plina Ukrajini.

Bjelorusija je ovaj put neugodno poražena ne samo zato što je morala prihvatiti Gazpromovu cijenu ruskog plina, nego je morala odustati i od svih protumjera koje je htjela nametnuti Rusiji povišenjem tarifa za transport ruskih energenata preko svog teritorija prema Zapadnoj Europi. Ali za Bjelorusiju je najneugodnije to što je vlastiti udio u kompaniji, u čijem su vlasništvu kapaciteti za transport ruskih energenata preko bjeloruskog teritorija u Zapadnu Europu, predati Gazpromu.

U tom sukobu s Rusijom Bjelorusija je poražena i ekonomski i politički. Bjeloruski predsjednik Lukašenko naivno se nadao da će ruski predsjednik Vladimir Putin biti blagonaklon i popustljiv, naivno vjerovao da može ucjenjivati Rusiju zahvaljujući svom važnom strateškom položaju tampon zone između Rusije i ujedinjene Europe, da će moći gnjaviti nekim svojim protumjerama. Gazprom i ruska država slomili su ga za samo nekoliko dana. Nakon što je Lukašenko objavio da će zbog Gazpromova udvostručenja cijene ruskog plina poskupjeti transfer ruskih energenata prema Poljskoj i Njemačkoj, ruska je vlada objavila da će povećati carine na svu bjelorusku robu u Rusiji. To bi za Bjelorusiju bila katastrofa jer pola bjeloruskog izvoza, vrijednog 6 milijardi dolara, odlazi u Rusiju, bez čega bi bjeloruska privreda kolabirala. Da se Rusija ne šali, Putin je pokazao mjerom koja je smjesta uvedena: od svakog bjeloruskog vozača koji je želio ući u Rusiju odsad se traži i da pribavi privremenu rusku vozačku dozvolu, zbog čega su na granici nastali ogromni redovi.

U raspletanju rusko-bjeloruskog spora oko cijene Gazpromova plina najvažnije je ono što se dogodilo s bjeloruskom kompanijom u čijem su vlasništvu bili plinovodi i pumpne stanice ona sada prelazi u vlasništvo Gazproma. To je dio strategije Gazproma koji želi kontrolirati cjelokupni transfer ruskog plina i nafte od sibirskih i drugih nalazišta do potrošača u inozemstvu, a dosad to nije mogao. Gazprom ima kontrolu nad ogromnim ruskim energetskim resursima, posebno u distribuciji plina, ali i nafte, nakon što se 2005. spojio s ogromnom ruskom naftnom kompanijom Sibneft. Ali Gazprom još nema svu kontrolu koju rusko vodstvo želi. To je državna tvrtka i kad se govori o Gazpromu, zapravo se govori o ruskoj državi. Gazprom je ovoliko narastao tek posljednjih godina, velikim dijelom zahvaljujući visokoj svjetskoj cijeni energenata, što mu je omogućilo ogromne profite, koje ulaže u svoje širenje. Ali ruski energetski sektor bio je početkom 90-ih, kad su cijene energenata bile niske, u dubokoj krizi.

Tada je ruska država bila prinuđena na goleme ustupke inozemnim kompanijama, koje su raspolagale novcem, ali i – što je još važnije – tehnologijom za masivnu i brzu eksploataciju ruskih energenata. Tada je ruska država, kako bi povećala proizvodnju i na tome barem nešto zarađivala, davala vrlo povoljne koncesije velikim svjetskim energetskim kompanijama za eksploataciju nafte i plina. One su ušle u Rusiju, počele istraživati naftna i plinska polja i organizirati njihovu eksploataciju, na čemu su mnogo zarađivale, posebno kad je počeo rasti cijena. Od toga je zbog poreza imala koristi i ruska država, pa i Gazprom čiji su se i prihodi povećali i počeo je rasti. No Gazpromov je problem bio to što je isprva bio kompanija za transfer plina na ruskom teritoriju od crpilišta, od kojih su neka najvažnija bila u rukama zapadnih multinacionalnih kompanija, do ruskih granica, gdje su transfer energenata preuzimale tvrtke susjednih zemalja.

Time u Moskvi nisu bili zadovoljni pa su napravili plan da prošire prostor na kojem djeluje Gazprom i unutar Rusije, ali i izvan njenih granica. U posljednjih desetak godina Gazprom se jako proširio te je danas silno moćan u svjetskim razmjerima. Najveća je ruska kompanija uopće i najveći proizvođač prirodnog plina na svijetu, glavni opskrbljivač prirodnim plinom srednje i istočne Europe te cijelog područja bivšeg SSSR-a. Ta je kompanija 2004. prodala plina za 31 milijardu dolara, pokriva 93 posto ukupnog ruskog izvoza plina i kontrolira 25 posto ukupnih svjetskih zaliha plina. Gazprom osigurava ruskoj državi 25 posto poreznih prihoda i ima osam posto udjela u ukupnom proizvodu Rusije.

Ali Gazprom je i velika politička sila. Stvorio ga je 1989. posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov, njime se često u političke svrhe služio Boris Jeljcin, ali ga je kao moćno političko oružje, i u unutarnjoj i u vanjskoj politici, počeo upotrebljavati tek Putin. Gazprom je posebno djelotvorno sredstvo globalnog pritiska. Za predsjednika nadzornog odnora Gazproma prije nekoliko godina imenovao je jednog od svojih najbližih suradnika i potencijalnih nasljednika Dmitrija Medvedeva, nekadašnjeg šefa svog stožera, danas potpredsjednika vlade.

Gazprom je Gorbačov ga stvorio 1989. u sklopu velike reforme sovjetske državne uprave, kako bi se efikasnije upravljalo državnim resursima. Dok se nafta u SSSR-u počela eksploatirati relativno rano, za prirodni plin ta zemlja dugo nije imala tehnologiju eksploatacijsku tehnologiju. Ali 70-ih i 80-ih otkrivene su goleme zalihe prirodnog plina na području Urala i Volge te u Sibiru. Iako su ta nalazišta bila na vrlo nepogodnim lokacijama, gdje su i klimatske prilike loše, počela je masivna eksploatacija, koja se isprva organizirala preko određenih ministarstava, ali je bilo mnogo problema jer su se ministarske ingerencije preklapale, a uz lošu koordinaciju poslove je kočila i birokracija. Stoga je Gorbačov od nekih dijelova sovjetskih ministarstava za naftu i plin stvorio državnu kompaniju Gazprom, odgovornu za eksploataciju plina. Gazprom je od početka bio monopolist. Šef te goleme kompanije bio je Viktor Černomirdin, dotadašnji sovjetski ministar za prirodni plin.

Kad se raspao SSSR, novonastali bogataši, “oligarsi“, počeli su se natjecati tko će prije preuzeti vlasništvo nad ruskim energetskim kompanijama, a neki su se pomamili i za Gazpromom. Dok je većina ruskih naftnih kompanija u vrlo sumnjivim privatizacijskim operacijama pripala najvećim oligarsima, to se s Gazpromom nije dogodilo. I Gazprom je djelomice privatiziran putem vaučera, ali država nije dopustila da u tu kompaniju uđe itko od domaćih oligarha, a zakonom je bilo zabranjen i ulazak stranih investitora. Država je vaučerskom privatizacijom naoko izgubila formalnu većinu u vlasništvu, ali je zadržala faktičnu većinu kroz upravljačke strukture, tako da ruska država cijelo vrijeme upravlja Gazpromom.

Jeljcin se prvi počeo služiti Gazpromom u političke svrhe, a njegov nasljednik Putin još više i djelotvornije. Za državu je Gazprom bio vrlo koristan jer je zbog svoje glomaznosti – unatoč privatizaciji naftne industrije – dominirao ruskim energetskim sektorom. Državni birokrati u njegovoj upravi mogli su usmjeravati taj sektor kako je državi odgovaralo, sprječavati oligarhe da na tom strateškom području čine što im se prohtije. Neke oligarhe Gazprom je po želji Kremlja spretnim manevriranjem istisnuo s energetskog tržišta, pa su neki svoje tvrtke morali vratiti državi, druge je stisnuo u drugim sferama, pa je upravo Gazprom prisilio oligarha Vladimira Gusinskog da mu proda svoje televizijsko carstvo. A 2005. Gazprom je prisilio i oligarha Romana Abramoviča, koji se preselio u London, da Gazpromu proda svoju naftnu kompaniju Sibneft, čime je i on istisnut iz ruskog energetskog sektora, a Gazprom je proširio područje svoje djelatnosti s plina i na naftu i tako bitno ojačao.

Gazprom nije za Putina važan samo na unutarnjem političkom planu, nego i na vanjskopolitičkom, jer Gazprom pregovara s drugim državama o isporukama plina, a kao praktički monopolist na području Srednje i Istočne Europe, a i kao ključan dobavljač za zemlje Zapadne Europe, ima moć da isporuke plina uvjetuje i političkim zahtjevima. I dalje se agresivno širi prostor djelovanja te kompanije, čime postaje još moćnija. Ove godine počeo je pritisak na velike multinacionalne koncesionare, koji su razvili naftna i plinska polja u Rusiji, da ih prepuste Gazpromu. Tako se u prosincu Shell, koji je razvijao golemo plinsko polje na dalekoistočnom otoku Sahalinu, našao se pod posebno jakim udarom Gazproma. U središtu spora bila je budućnost velikog naftnog projekta Sahalin 2, koji je u izgradnji, razvoj golemog nalazišta nafte i plina pod morem nedaleko od otoka.

Projekt je pokrenut 1994., kad su otkrivena ogromna nalazišta, a prema današnjim procjenama ondje ima 1,2 milijarde barela nafte i 500 milijardi kubičnih metara plina. Tada su cijene energenata bile niske, a ruska država prolazila je kroz tešku postkomunističku političku i ekonomsku krizu, Rusija je bila na rubu gladi pa država nije imala novca za ulaganje u velike projekte. Zato su se stranim kompanijama nudili odlični uvjeti da one investiraju u nove projekte pa je Shell s dvije japanske kompanije uložio novac u razvoj tog sjevernopacifičkog nalazišta. Osnovan je konzorcij u kojem je Shell imao 55 posto udjela, a japanske tvrtke Mitsubishi i Mitsui 20 i 25. Taj je konzorcij dobio koncesiju da eksploatira nalazište pod vrlo povoljnim uvjetima, posebno kad je riječ o dobiti nakon što počne eksploatacija, pa se ruska država odrekla znatnog dijela poreza kako bi ta dobit, sve dok se ne isplati investicija, konzorciju bila zajamčena. Japan je za taj projekt bio posebno zainteresiran jer su energenti s tog dalekoistočnog nalazišta bili namijenjeni u prvom redu japanskim potrošačima.

Bilo je tada i drugih sličnih projekata u kojima ruska država i ruske kompanije nisu imale udjela ili je on bio malen. Sahalin 2 bio je najveći takav projekt. Isprva se procjenjivalo da će ulaganje iznositi 10 milijardi dolara, ali je nedavno Shell objavio da će ukupno ulaganje nadmašiti 20 milijardi. To je izazvalo nezadovoljstvo ruske vlade jer to znači da će se – u skladu s prvotnim sporazumom – znatno produljiti rok prije nego što – nakon što se namire strani investitori – i ruska država počne dobivati prihode od tog energetskog nalazišta. Stoga iz ruske države pristižu sve brojnije i glasnije pritužbe na to kako Shell vodi projekt pa se ta anglo-nizozemska kompanija našla u neugodnoj situaciji. Ne samo da njenom vodstvu Rusi predbacuju rasipno investiranje, zbog čega će biti zakinuti ruski državni prihodi, nego su brojne i pritužbe na to kako je projekt tehnički izveden s obzirom na očuvanje prirode. Nalazište je blizu područja gdje se razmnožava rijetka vrsta kitova, a navodno Shell nije pazio na okoliš pa su životinje ugrožene. Ruska državna agencija za očuvanje okoliša, Rosprirodnadzor, nekoliko je puta upozoravala Shell da se ne drži ruskih ekoloških propisa, da zagađuje more i kopno, da je pregradio rijeke, da je cijevi naftovoda i plinovoda vukao kud nije smio, da je nedopustivo krčio šume. Nedavno je zbog svega toga obznanila da namjerava oduzeti Shellu licencu za eksploataciju tog nalazišta te da će ga oglobiti s više milijardi dolara zbog zagađivanja okoliša ako se takva praksa nastavi.

U Shellu su smjesta shvatili da nije riječ samo o ekološkim pitanjima. Uostalom, i visoki funkcionari ruske vlade počeli su otkrivati da im toliko ne smeta to što Shell nepropisno eksploatira nalazište, nego kudikamo više to što inozemna kompanija Shell uopće eksploatira to rusko nalazište. Oni su počeli otvoreno govoriti da nije normalno da strane kompanije kontroliraju ruske energetske resurse, da to treba prekinuti jer nijedna država koja drži do sebe ne može dopustiti da njenim resursima upravlja netko drugi. Neki od vodećih ljudi ruske države otvoreno su rekli da su se prilike bitno promijenile otkako je prije 12 godina tada siromašna Rusija potpisala sporazum o Sahalinu 2 te da danas bogata i moćna Rusija smatra da se taj sporazum mora promijeniti.

I Dimitrij Pjeskov, Putinov predstavnik za štampu, izjavio je da ruskim kompanijama više nije potrebna inozemna pomoć: “Naše kompanije sada su u prilici da same budu vlasnice naših resursa, jer to mogu financirati i tehnološki pratiti. To mijenja i uvjete pod kojima stranci smiju poslovati u Rusiji. Oni više ne mogu biti vlasnici, nosioci koncesija, jedino mogu eventualno biti izvođači i podizvođači. Znamo da oni žele kontrolirati te resurse, ali moraju shvatiti da su to naši resursi. Postojeće ugovore mi ćemo poštovati, ali svi moraju shvatiti da su to ostaci prošlih vremena. Devedesetih godina naša je zemlja bila siromašna, nije se sama mogla razvijati. Sada se situacija dramatično promijenila.”

Iako se službeno tvrdi da će se potpisani ugovori poštovati, postoje u Rusiji načini da se oni ipak ponište ili promijene. U zapadnoj štampi tvrdi se da je uprava Shella shvatila da su sve kritike na račun Sahalina 2 sasvim određena poruka da ruskoj vladi nije prihvatljivo da Shell i dalje kontrolira nalazište Sahalin 2 te da je Shellu najbolje da pristane na promjenu u vlasništvu konzorcija. Bude li se Shell tomu protivio, ruska država naći će načina, ne samo uz pomoć agencije Rosprirodnadzor, nego i drugim sredstvima, da Shell na to prisili. Jednostavno će Shellu, pozivajući se na očuvanje okoliša, uzeti koncesiju, te mu još naplatiti ogromnu globu, što Shell neće moći izdržati.

Zato je direktor Van den Veer sredinom prosinca direktoru Gazproma Alekseju Milleru predložio da se krene u ono što Rusi žele. On je predložio da se promijeni vlasnička struktura konzorcija, s tim da bi u vlasništvo Sahalina 2 ušao i Gazprom koji bi preuzeo 25 posto, a poslije bi postao većinski vlasnik s 55 posto, s tim da bi Shellu ostalo 25 posto, a dvjema japanskim kompanijama po 10 posto. Taj je model prihvatljiv objema stranama, jedino je pitanje koliko bi Gazprom za taj ulazak u konzorcij platio Shellu i Japancima. Ako se takav sporazum i postigne, a svi su izgledi da hoće, bio bi to obrazac i za druge slične aranžmane iz 90-ih godina, u sklopu operacije koju na Zapadu zovu “druga ruska nacionalizacija”.

Sličan je i pritisak na British Petroleum u vezi s golemim nalazištem u istočnom Sibiru, odakle su energenti trebali ići u Kinu. I njemu se prijeti oduzimanjem koncesije zbog navodnog kršenja ruskih propisa. Spreman je predati koncesiju Gazpromu, ako dobije kompenzacije od ruske vlade. U inozemnim energetskim krugovima već se govori da se osjeća pritisak i na druge inozemne koncesionare, velike međunarodne naftne tvrtke koje u drugim zemljama imaju toliku moć da lako odbijaju pritiske tamošnjih vlada. U Rusiji su, međutim, i ti multinacionalni divovi preslabi da se odupru Gazpromu, pa se već govori da će se neke velike svjetske tvrtke spojiti kako bi se oduple Gazpromu, kad se sukob neizbježno prenese na svjetsko tržište.

Istjerivanja stranaca iz Rusije samo je jedan aspekt širenja Gazpromove kontrole na cjelokupne ruske plinske resurse. Drugi se odnosi na distribuciju. Gazprom pokušava kontrolirati ili kupiti transportne resurse, u prvom redu plinovoda izvan granica Rusije. Udar na Bjelorusiju tipičan je primjer. Gazprom nastoji preuzeti plinovode izvan Rusije preuzevši kompanije koje ih kontroliraju. U zapadnim energetskim krugovima tvrdi se da se Gazprom priprema za kupnju raznih plinovoda i na teritoriju zapadnih zemalja. Prema jednoj procjeni već sada ima u vlasništvu – ili u njima ima znatne udjele – u 53 poduzeća u 25 europskih zemalja, među ostalima i u Britaniji, Francuskoj i Italiji.

Prema nekim informacijama, Gazprom tu neće stati nego želi imati kontrolu i nad kompanijama koje u pojedinim zemljama distribuiraju plin do konačnih korisnika, čak do kućanstava. Prvi pokušaj kupnje takve tvrtke u Britaniji nije uspio, ali to ne znači da neće uspjeti drugi. Navodno Gazprom namjerava preuzeti kontrolu čak i nad glavnim distributerom plina u britanska kućanstva, British Gasom. Putin se s Gazpromom i plinom u Europi očito uspio probiti dalje nego sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin svojim tenkovskim divizijama.

Šefa NO Gazproma Putin priprema za svog nasljednika na mjestu predsjednika

Predsjednik nadzornog odbora Gazproma Dmitrij Medvedev iznimno je utjecajan čovjek, a njegov utjecaj proizlazi i iz njegove bliskosti s Putinom. Medvedev pripada kadrovima iz Putinova rodnog Sankt Peterburga, na koje se Putin jako oslanja pa ih ima mnogo u njegovoj administraciji.

Medvedev se rodio 1965. u tadašnjem Lenjingradu u profesorskoj obitelji, studirao je pravo i zaposlio se na tamošnjem pravnom fakultetu, gdje je i doktorirao. U društvenim promjenama početkom 90-ih pridružio se gradskoj administraciji tadašnjeg liberalnog sanktpeterburškog gradonačelnika Anatolija Sobčaka, za kojeg je tada, napustivši tajnu službu KGB, radio i Putin. Medvedev je počeo raditi kao pravni savjetnik u odjelu za vanjske odnose, kojim je rukovodio Putin, pa su se tada oni upoznali i zbližili. Poslije je Putin otišao u Moskvu rukovoditi tajnom službom, ali se sjetio Medvedeva kad ga je u drugoj polovini 1999. na opće iznenađenje tadašnji predsjednik Boris Jeljcin imenovo za premijera. Putin je tada pozvao Medvedeva da mu pomogne srediti vladinu administraciju i imenovao ga zamjenikom šefa državne administracije. Kad je Putin 2000. izabran za predsjednika Rusije, Medvedev je postao jednim od njegovih najbližih suradnika i Putin ga je stalno gurao na nove odgovorne poslove. Tako je već 2000. Putin prvi put imenovao Medvedeva za nasljednika bivšeg premijera Viktora Černomirdina na čelu Gazproma. Potom ga je imenovao za zamjenika šefa svog stožera, a kad je njegov dotadašnji šef stožera Aleksandar Vološin zbog spora s Putinom 2003. otišao, naslijedio ga je Medvedev. Iako je Medvedev relativno mlad i formalno je bio na birokratskom položaju, koji naoko nije zanimljiv javnosti, proteklih je godina nekoliko puta privukao znatnu pozornost zanimljivim samostalnim stavovima, po čemu se vidjelo da su mu se položaj i autoritet povećali. Putin ga je u studenom 2005. imenovao za prvog zamjenika premijera.

Bildt pod sumnjom za mito

Švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt našao se u središtu neugodne afere, koja bi mogla utjecati na njegovu ministarsku budućnost. Švedski državni tužitelj Christer van der Kwast otkrio je u jednom novinskom intervjuu da je pokrenuo istragu protiv Bildta zbog njegovih sumnjivih poslova s financijskom tvrtkom koja investira u energetski sektor. Bildt je dulje vrijeme, prije nego što je ušao u vladu, bio u nadzornom odboru investicijske tvrtke Vostok Nafta u kojoj je – tvrde švedski listovi – mahom ruski kapital. Ta financijska tvrtka 90 posto svojih sredstava investirala je u poslove koje obavlja najveća ruska energetska tvrtka Gazprom.

Kad je prošle jeseni Bildt postao ministar vanjskih poslova u novoj vladi desnog centra, izišao je iz nadzornog odbora te kompanije, a – prema njenom pravilniku – trebao se odreći i svih prava na njene dionice. Ipak, kompanija mu je dala svoje dionice, koje je on prihvatio, te ih je u prosincu prodao za 700.000 dolara. Kad je to otkriveno, oporbeni socijaldemokrati optužili su Bildta da je postupio nezakonito i dao se korumpirati, što je opasno za Švedsku. Bildt je optužbe odbacio, tvrdeći da je bio vrlo dugo u nadzornom odboru te tvrtke i da je imao pravo na novčanu naknadu, koju je primio u obliku dionica, što on ne smatra nelegalnim i nemoralnim: “Dugo sam radio u toj kompaniji pa je normalno da sam za svoj rad i nagrađen. U tome ne vidim ništa sporno, jer je kompanija prema meni postupila kao i prema svim drugim članovima nadzornog odbora kad su iz njega odlazili.”

Ipak, u Švedskoj neki tvrde da stvar nije tako jednostavna. Švedske novine tvrde da je Vostok Nafta jedna od financijskih filijala Gazproma i da u svemu ovisi o njemu. Gazprom upravo počinje graditi ogromni plinovod koji će preko dna Baltičkog mora povezivati rusku baltičku obalu sa sjevernom Njemačkom. Goleme količine ruskog plina prebacivat će se u Njemačku ispod mora i neće morati ići preko teritorija trećih zemalja, Bjelorusije i Poljske, kao dosad. Ali to izaziva negodovanje švedske javnosti, zabrinute zbog ekoloških posljedica. Sad se čuje da je Gazprom stajao iz odluke Vostok Nafte da se Bildtu daju dionice, da je to možda teška korupcija, kojom je Gazprom htio udobrovoljiti Bildta da ublaži odnos Švedske prema tom plinovodu. Bildt to opovrgava napominjući kako taj posao neće nimalo utjecati na njegovo političko djelovanje u svojstvu ministra vanjskih poslova. Čak je izjavio da pozdravlja otvaranje istrage, jer će mu to pružiti mogućnost da spere ljagu sa svog imena.